Mreža mladih Hrvatske (MMH) je početkom studenoga izdala sedmi kvartalni tematski osvrt o položaju mladih na tržištu rada u kojemu je poseban fokus stavljen na sve problematične aspekte stručnog osposobljavanja (SOR-a). Ukratko, vanjske su evaluacije pokazale da bi se velik broj korisnika/ca ove mjere zaposlio i bez SOR-a, da su korisnici/e SOR-a uglavnom nezadovoljni stečenim znanjima i vještinama te da je ova mjera toliko popularna kod poslodavaca da su gotovo sve druge mjere aktivnog zapošljavanja pale u drugi plan. Također, a što se konkretnih radničkih prava korisnika/ca mjere tiče, još jednom valja naglasiti da za vrijeme trajanja SOR-a oni nemaju pravo na bolovanje, čuvanje trudnoće, a po završetku SOR-a ni na naknadnu za nezaposlenost. Navedenu je situaciju za Libelu komentirao voditelj programa za prava mladih u MMH Marin Živković.
Kažete da je prosječna dob napuštanja roditeljskog doma 31,5 godina te da 83,8 posto mladih živi s roditeljima. Dovodite li to u vezu s mjerama aktivnog zapošljavanja mladih?
Mjere aktivne politike zapošljavanja jesu jedan od elemenata koji za sada nažalost pridonosi tome da mladi ljudi teže ostvaruju svoju autonomiju, ali nikako to nije jedini ili čak glavni razlog. Glavni razlozi se mogu pronaći u tome što mladi sve kasnije mogu računati na sigurna primanja te da ta primanja mogu uskladiti s realnim troškovima samostalnog života. Trenutni okvir mjera sa SOR-om na koji odlazi većina sredstava namijenjenih za zapošljavanje mladih ne pridonosi zapošljavanju u značajnoj mjeri, a isto vrijeme produžuje period od kada mlada osoba može očekivati stabilna primanja te snižava cijenu rada mladih osoba.
Kako popularizirati druge mjere aktivnog zapošljavanja? Recimo, mjeru kojom se potiče prvo zapošljavanje na neodređeno, a u sklopu koje država poslodavca na pet godina oslobađa plaćanja dijela doprinosa.
MMH se kontinuirano zalaže za jedan potpuno drugačiji pristup mjera aktivne politike zapošljavanja od onoga što nam nudi ova i prošle vlade. Ovakve mjere podrazumijevaju da mlade osobe ulaze na tržište rada uglavnom preko mjera HZZ-a, što kao posljedicu ima da su nerijetko, i to ne samo na SOR-u, korisnici/e osobe koje su u boljem položaju na tržištu rada te na neki način baš zato što su korisnici/e mjera imaju lošije uvjete na tržištu nego što bi ih inače imali. U isto vrijeme osobe koje su uistinu ugrožene i treba im takva vrsta potpore bivaju istisnute iz mjera HZZ-a i s tržišta rada. Mjere tako nije zapravo potrebno popularizirati, već reorganizirati da uistinu ciljaju one kojima je takva intervencija potrebna. Nažalost, slične probleme vidimo i kod ove mjere koju spominjete, oslobađanje plaćanja doprinosa za mlade. Unatoč takvoj mjeri, koja bi trebala povećati broj ugovora na neodređeno, vidimo da su korisnici/e uglavnom oni koji bi ionako vjerojatno ponudili takve ugovore jer broj ugovora na neodređeno u kontinuitetu u Hrvatskoj opada, a trenutno od mladih u radnom odnosu je oko 52% zaposleno preko ugovora na određeno. Ako se sjetimo da je ugovor na određeno definiran zakonom o radu kao nešto što se koristi u iznimnim slučajevima, onda vidimo da se preko pola zaposlene populacije mladih nalazi u iznimnom slučaju na tržištu rada.
SOR generalno ima podosta zamjerki, od nestabilnosti provedbe, do visine naknade, pa do činjenice da se ne radi o zasnivanju radnog odnosa. Jeste li za ukidanje SOR-a?
Ovakav SOR sigurno ne ispunjava ciljeve zbog kojih je i osmišljen i mišljenja smo da je u ovom obliku bolje da kao takav ne postoji. Naravno, to ne znači da ne postoji potreba za jednom kvalitetnom mjerom osposobljavanja koja cilja na osobe kojima je tu uistinu potrebno i kojima treba snažnija mentorska podrška od one koje osigurava institut pripravništva. Pa nama je najveći nedostatak SOR-a što on ima kontinuiranu krizu identiteta te je nejasno što ta mjera pokušava biti. S jedne strane SOR se predstavlja kao mjera osposobljavanja, ali za to gotovo nikoga nije briga te se u pravilu koristi kao mehanizam besplatnog uvođenja u posao. S druge strane počelo se sve više naglašavati funkcija SOR-a kao mjere kojom se dobiva potrebno iskustvo, ali to dolazi u isto vrijeme dok se mjera sve više širi na poslove za koje (prema anketi poslodavaca) iskustvo nije potrebno, tj. prosječno uhodavanje u posao traje par mjeseci. Mi smo za mjeru intenzivnog osposobljavanja koje traje znatno kraće od SOR-a i koja cilja na ograničen broj osoba kod kojih je nedostatak određenih vještina jasno prepoznat.
SOR je trenutno ograničen na deficitarna zanimanja, a poslodavci se, kako ste i sami naveli, gotovo isključivo oslanjaju na ovu mjeru te ne koriste druge mjere zapošljavanja. Koji su onda točno benefiti SOR-a?
Ograničenja koja su postavljena je isto nešto što problematiziramo u kvartalnome izvještaju. Naime, ako se ta ograničenja provjeravaju nakon što je oglas objavljen, a to se recimo dogodilo nedavno u slučaju KBC Rijeka, gdje je naknadno poništeno 117 natječaja za SOR. Koliko mladih je poslalo prijavu i na to potrošilo svoje materijalne i vremenske resurse da bi se onda natječaj poništio? Unatoč tome, smatramo da je ograničavanje da se korisnike/ce SOR-a uzima na deficitarna zanimanja stvarno korak u pravom smjeru te ga pozdravljamo. Taj potez pokazuje i da se je napokon priznalo da SOR ne služi osposobljavanju već da se koristi uglavnom kao mjera supstitucije radne snage. Da tome nije tako, valjda bi i pozdravljati situacije gdje se ljudi osposobljavaju za deficitarna zanimanja. No, napokon su priznali ono što mi već duže vremena govorimo – SOR se koristi kao mjera kvazizapošljavanja te ministarstvo ne želi davati sredstva za poticanja zapošljavanja u sektorima gdje postoji potražnja za radom jer očekuju da će poslodavci uzeti radnu snagu koja im je potrebna s tržišta, a ne da će glumiti osposobljavanje kako bi zamijenili tog radnika ili radnicu.
Kako bi izgledala kvalitetno skrojena mjera koju će državni proračun moći podnijeti, a koja će biti dovoljno efikasna?
Ideal kojem mi težimo jest da se unutar obrazovnog sustava stavi veći fokus na kvalitetno organiziranu praksu, kako u srednjoj školi, tako i na institucijama visokog obrazovanja, a da nakon obrazovanja mjere ne budu generički preduvjet ulaska na tržište rada već da mjere ciljano i precizno adresiraju probleme koje neki mladi imaju pri ulasku na tržište rada. Mi čak smatramo da bi mladima bilo korisno s obzirom na to koliko traje proces tranzicije iz obrazovanja na tržište rada, osigurati neki vid financijske podrške za vrijeme traženja posla. Nešto kao potpora za nezaposlenost, ali za mlade bez iskustva.
