Nakon cjelodnevnog predavanja na otvorenom učilištu prošle nedjelje, gdje predajem kreativno pisanje, prišla mi je jedna od djevojaka koje su slušale predavanje i predstavila se kao novinarka NY Post-a. Navodno su željeli napisati još jednu priču o meni. Uzevši u obzir da je zadnji članak koji su napisali o meni bio naslovljen: ” Idiotna učiteljica-prostitutka nije naučila lekciju”, moja pretpostavka da njihove namjere ni ovaj put nisu previše benevolentne pokazala se ispravnom. Za NY Post zauvijek ću ostati “učiteljica-prostitutka.”
Sve je počelo u rujnu prije dvije godine kad se moja slika pojavila na naslovnici NY Posta s natpisom: ” Bronx Teacher Admits: I’m an Ex-Hooker.” Možda ste već upoznati s pričom: “ekskluzivni” članak (kako ga je NY Post najavio) bio je preuzet s Huffington Post-a, za koji sam napisala esej kao kritiku uklanjanja sekcije usluga za odrasle na Craigslisti na kojoj sam, prije nego što sam postala učiteljica, prodavala seksualne usluge. Kao rezultat, dobila sam otkaz u osnovnoj školi u kojoj sam predavala i bila sam prisiljena odustati od karijere koju sam voljela.
Kad mi ljudi kažu da sam bila hrabra, brzo ih ispravim. Hrabrost podrazumijeva predumišljaj, namjeru-ravnodušnost prema strahu. Kad sam prvotno počela otvoreno pisati o svojoj prošlosti, nisam bila hrabra, zaista, bila sam naivna. Moja odluka da napišem taj članak za Huffington Post , za razliku od moje odluke da iz egzistencijalnih razloga postanem prostitutka, bila je impulzivna, u nekom pogledu čak i instinktivna. Samo sam činila ono čemu sam bila naučena i za što sam, sve dosada, bila ohrabrivana. Činila sam ono zbog čega sam se u početku osjećala dobro u svojoj koži.
Kao devetnaestogodišnja studentica na Antioch College-u sa školarinom, završila sam u meksičkom gradu Oaxaci, bez kinte. Ostala sam bez novca kad sam dosegla limit na kreditnoj kartici. Bila sam dijete radničke obitelji, prvo koje je trebalo pohađati fakultet- i to sama, u inozemstvu. Imala sam dva izbora: progutati ponos i pokušati zaraditi kao prostitutka ili se vratiti doma, u isto ono klaustrofobično predgrađe iz kojeg sam nekako, napornim radom, uspjela otići. Prostitucija mi se činila kao najbolje rješenje, barem tada. Slično tome, pisanje o mojoj prošlosti kao seksualne radnice trebalo je biti rješenje, prije nego što je postalo problem. Pisanje je bio moj izlaz iz konfuzije koju sam osjećala zbog odluke koju nije lako objasniti. Radila sam u seks-industriji kao striptizeta i, u nekim razdobljima, nudila sam svoje usluge na Craiglisti (s povremenim prekidima) i taj dio svog života nisam dijelila ni sa svojim najbližim prijateljima i rodbinom zbog straha što bi mislili o meni. Na njujorškom sveučilištu, gdje sam stekla diplomu iz diskurzivne književnosti, naučila sam koristiti vlastita iskustva kao inspiraciju i kao subjektivni promatrač prenijeti ih u svoje radove. Što sam više pisala i dijelila svoj rad s drugima, to sam više vjerovala da je moje iskustvo važno i da ga imam pravo podijeliti s drugima. I prije nego što sam počela s radom u seks-industriji, pisanje je davalo smisao mom životu, kroz to sam našla svoj put. Pisanje je nešto u čemu mi je rečeno da sam dobra, a što se tiče publiciranja-to je ono što pisci rade.
Otkad sam izgubila posao opetovano sam prepričavala svoju priču, za novac i bez njega, tako da ju sad mogu opet izreći gotovo od srca. Posao prostitutke, napisala sam, definira ljude koji se time bave kao ni jedno drugo zanimanje. Kako je asocirano s devijantnim ponašanjem, drogiranjem, mentalnim i fizičkim bolestima, biti etiketirana kao prostitutka znači biti na samom dnu. Bez obzira na to koliko su moja iskustva realna i koliko je ovaj posao dio naše svakodnevne stvarnosti, ja i meni slični uvijek ćemo ostati žrtve i inherentno oštećena roba, bilo prije bavljenja takvom profesijom ili kao rezultat takve profesije. Što je najgore, vrijedi pravilo: jednom prostitutka, zauvijek kurva. Upravo sam zbog takvih stereotipa odlučila podijeliti svoju prošlost kao kritiku javnog mnijenja, što me je naposljetku koštalo moje karijere. Budući da svatko ima svoje mišljenje o pružanju seksualnih usluga, a svoje mišljenje ne baziraju na iskustvu, malo je onih koji žele i mogu govoriti o tome. Zbog toga sam ja odlučila progovoriti. Nakon što sam napustila industriju i shvatila da se tim poslom više ne želim baviti, vratila sam se učenju, magistrirala pedagogiju, zaradila certifikat i zaposlila se kao učiteljica umjetnosti i kreativnog pisanja u državnoj osnovnoj školi u južnom Bronxu. Progovaranje o svom iskustvu bio je za mene oslobađajući čin, predstavljao je slobodu od stereotipa kojima me društvo definiralo. Svakim dijeljenjem tog iskustva rješavala sam se tog žiga, dio po dio. Sve do tog odlučujućeg dana od kojeg su prošla već dva rujna.
Ako nikad niste bili na naslovnici jednog od vodećih i najprodavanijih časopisa koji vas naziva kurvom, onda možete pretpostaviti: nije nimalo zabavno. Nakon naslova “učiteljica-kurva” svi susjedi su doslovno prelazili cestu samo kako bi me izbjegli. Ljudi su smatrali da sam to učinila namjerno-na neki način orkestrirala čitav medijski cirkus, gubitak posla i karijere, samo kako bih došla do nekakvog financijskog dobitka. Pa, što se tiče financija, nije bilo nekog uspjeha. Pisanje je bio i moj hobi, a ne samo karijera, a sada-zahvaljujući mom Google dosjeu-sam nezapošljiva. Prije tih događaja, bila sam sretna i ponosna na svoju neovisnost; sada, moj partner je na svoja leđa morao preuzeti sve financijske troškove. S obzirom na sav stres, dobila sam teški oblik akni (što je odlična stvar kad te okružuju ljudi koji te prate kako bi te uslikali!). I ne samo to-počela mi je opadati kosa. Nakon nekoliko terapija, ozbiljno mi je sugerirano da promijenim ime i preselim se u drugi grad.
Našla sam se pred ultimatumom. Mogla sam prihvatiti svoju prošlosti i biti to što jesam ili se skrivati u strahu do kraja života- što nije bio puno drukčiji izbor od onog s kojim sam se suočila prije tri godine, kad sam se zauvijek ostavila rada u seks industriji. Ali, za mene skrivanje nije bila opcija. Ja sam pisac, ili da budem specifična, memoarist. Iako posjedovanje takve prošlosti i prihvaćanje iste te bivanje pomirenom s onim što jesam i izborima koje sam odabrala nikada nije bilo lagano, ne vidim alternativu nego činiti tako – i to na papiru.
Ovih dana radim kao freelance pisac i predajem pisanje memoara za odrasle na Gotham Writers Workshop-u (radionici za kreativno pisanje). Iako ovaj posao ne plaća račune kao prijašnji, moram priznati da mi bolje pristaje. Studenti kojima predajem svi su odreda različiti, po dobi, razmišljanju, načinu života. Neki znaju za moju prošlost, dok ih većina ne zna. Ako sam išta naučila radeći s njima, onda je to da zapravo nikada ne možemo procijeniti nečiju osobnost samo promatranjem. Dok ta ista osoba ne ispriča nešto o sebi, svojem iskustvu i prošlosti, ne možemo vidjeti kakva je ona zapravo. Učim svoje studente da u stvarnom životu nitko od nas nije karikatura, to jest, da nitko od nas nije u cijelosti dobar ili loš, heroj ili zločinac. Posebno se glavni likovi ne smiju okarakterizirati jednostrano, već realistično. Bilo da je protagonist prostitutka ili učitelj u osnovnoj školi, treba ga portretirati kao jedinstvenu i kompleksnu osobu. Učim svoje studente da se radije fokusiraju na sadržaj, nego na formu. Stvarni život, pa tako i sadržaj priče, najčešće prati ovu formulu: tu je protagonist, ona/on ima neki cilj, kad-tad se suoči s konfliktom, a konflikt rezultira promjenom.
O svojoj prošlosti pričam i dalje-kad me drugi o njoj ispituju ili kad za to postoji potreba ili korist, ali ne moja osobna. Danas sam svjesna više nego ikad činjenice da je rad u seks industriji samo dio moje prošlosti, a ta je prošlost već napisana. Ja sam krenula dalje, a željela bih i da NY Post također krene dalje. A ako se to ne dogodi, nadam se da je ona ista novinarka, s početka ove priče, barem nešto naučila na mom predavanju.
Prevela i prilagodila: Ivana Anđelić
