Muslimanke su uvijek bile više izložene antimuslimanskom nasilju nego muškarci. Potvrdila je to Tell Mama – državna agencija za pomoć žrtvama koja mjeri nasilje prema muslimanima. Utvrdili su da se 58 % incidenata odnosi na žene. Među žrtvama se nalaze žene svih dobi, od petogodišnjakinje koja je namjerno pregažena autom, do 89-godišnje umirovljenice.
U 75% slučajeva počinitelji su muškarci, a 54% slučajeva na neki je način povezano s ekstremno desnim grupama, poput Britanske nacionalne partije ili Engleske obrambene lige (EDL).
Pristaše Engleske obrambene lige ističu svoju mržnju prema islamu napadom na žene islamske vjeroispovijesti. S druge strane, ističu kako vjeruju u jednaka prava muslimanki i kako se protive svakoj represiji žena. Ovo je samo još jedan proračunati licemjerni pokušaj koji u fokus želi staviti “potlačene” muslimanke koje treba spasiti. To je česta strategija ekstremno desnih i antimuslimanskih pokreta.
Od obmanljivog narativa Pamele Geller o ubijanjima iz časti do iskrivljavanja islamske teologije ekstremno desnih pokreta; sve ovo ima svoju taktičku svrhu – regrutirati ljude za postizanje vlastitih ciljeva i učvrstiti ideju da islam tlači žene (u što vjeruje 69% britanske javnosti).
Ironično, oni koji se navodno bore protiv džihada koriste iste postupke kao i islamski ekstremisti – promoviraju doslovnu, dekontekstualiziranu i patrijahalnu interpretaciju islama. Radikalni islamisti propovijedaju kako je važno da je žena posvećena privatnoj sferi života i da je jedina važna uloga žene ona majke i supruge. Takvi ekstremistički propovjednici, uvjeravajući žene da se povuku iz javnog života, uskraćuju ženama njihovo ekonomsko samoopredjeljenje i ušutkavaju ih kroz njihovu nevidljivost.
Ovakav ideološki stav nema osnove u Kuranu i odbacila ga je većina britanskih muslimana. Iako organizacije koje se bore protiv džihada sebe stavljaju nasuprot islamskih ekstremista i njihove ideologije i same podupiru ovakvu verziju islama i stav o islamu koji se odnosi loše prema ženama.
Nažalost, britanske se muslimanke moraju suočiti s puno izazova. Sedam od deset muslimanki neaktivne su u ekonomskom smislu, lošijeg us zdravlja nego pripadnice drugih vjerskih skupina, mogu biti žrtve kulturološki uvjetovanih zločina poput prisilnih brakova i napada zbog obrane časti. Također, u islamskim organizacijama nema žena na visokim položajima. Ništa od navedenog nije uzrokovano samim islamom već proizlazi iz socioekonomskih barijera i zastarjelih kulturalnih praksi.
Zbog ovakve situacije ranjivije muslimanke mogu doživjeti nasilje na više frontova; susreću se s antimuslimanskim napadima raznih rasista, a rodnu nejednakost doživljavaju unutar vlastitih zajednica.
Da stvar bude gora, mnoge žene ne žele govoriti o rodnoj nejednakosti i diskriminaciji jer se boje da bi to samo dodatno moglo rasplamsati mržnju prema muslimanima, a tada će one najvjerojatnije biti žrtve te mržnje.
Nakon dugogodišnjeg rada s britanskim muslimanskim organizacijama rastužujuće mi je čuti zaglušujuću tišinu o rodnim pitanjima. Muslimanskim organizacijama i zajednicama mora biti prioritet uhvatiti se u koštac s rodnom diskriminacijom ženskih članova svoje zajednice.
Muslimaske organizacije ne samo da moraju o tim pitanjima više govoriti nego moraju aktivno dodirnuti probleme socioekonomske i kulturološke diskriminacije i suočiti se s islamskim propovjednicima koji promiču neprihvatljive i ekstremne poglede na ulogu žene u islamu.
Mržnja prema muslimanima i rodna diskriminacija dvije su strane iste medalje, one su nepravedne, nebritanske i nedemokratske. Moja organizacija smatra kako ne možemo govoriti protiv mržnje prema muslimanima, a šutjeti o islamskom ekstremizmu i kulturološkim zločinima prema muslimankama.
Krivo postavljena ideja da se ne smije dirati u kulturnu senzibilnost društva nauštrb muslimanki ne može se braniti. Kao zemlja čije zakonodavstvo cijeni jednakost, svim ženama moramo pružiti istu zaštitu.
Upravo u ovim vremenima moramo dopustiti muslimankama da govore same za sebe, njihovi se glasovi trebaju čuti. Trebamo prepoznati djelovanje muslimaki i priznati im pravo na dostojanstven život, oslobođen političke eksploatacije u ime mržnje.
Ekstremistički stavovi s obje strane uništavaju život Britankama i oslabljuju našu zemlju. Kao država koja se zalaže za jednakost, pravdu i ženska prava, ne smijemo dozvoliti ekstremistima bilo koje vrste da britanskim ženama uskraćuju njihova prava.
Prevela i prilagodila: Ela Tončić
