Raspalila sam u polumraku sobe King of Crimson i razmišljam kako je njihov Epitaph savršen soundtrack za Siriju, ma savršen soundtrack za život. Tužno je to. Nevjerojatno tužno. Krenut će još jedan rat (ili ako preferirate – povećat će se još jedan rat), a razmjere ovoga nitko od nas ne može još naslutiti.
SAD, Velika Britanija i Francuska silno se žure progurati napad, sad dok još ništa sasvim nije jasno, dok se ne razvuku pitanja, i sačuvaj bože – stignu odgovori. Upravo tu paradoksalnost kao da mnogi ne uviđaju – napad na temelju, pa zapravo – ničega. Ili kako to Kerry zove – moralna opscenost, moralna razvratnost, moralna gadarija, kako hoćete. Ono što je nepobitno moralna gadarija jest upravo napad koji se priprema. Međunarodni stručnjaci još uvijek nisu utvrdili što se točno dogodilo, ni tko je zapravo koristio što, ali Bijela kuća je sigurna da je Assad koristio kemijsko oružje. Sigurna na temelju čega, sigurna u što zapravo? U vlastite imperijalne težnje, u vlastitu licemjernost svakako ne – za to bi trebalo kritičko sagledavanje vlastita djelovanja, a to – budimo realne, nije profitabilno na ‘SAD profitabilno način’, pa ništa od toga.
No, postoje i druga tumačenja. Davor Butković prekjučer je besramno u svom sramotnom listu naveo neka od njih. Prema njemu, Predsjednik Obama imao je čitav niz razloga da izbjegava intervenirati u Siriji, ali ipak mora, jer eto – mora. ‘Prvo, američka se javnost snažno suprotstavlja uplitanju u sirijski građanski rat, što je i normalno s obzirom na traumatična iskustva u Iraku i Aganistanu. Drugo, primjer rušenja Gadafijeve diktature u Libiji pokazao je kako je određene, globalno nepodnošljive režime, moguće eliminirati bez otvorene vojne intervencije. Treće, dio sirijskih pobunjenika otvoreno je povezan s Al Quaidom, što američku vojnu intervenciju čini krajnje kompliciranom. Četvrto, ne postoje ni najmanje naznake da bi se , poslije rušenja Bashara al Assada, u Siriji uspjelo uspostaviti donekle mirno i prodemokratsko političko okruženje. Dapače, Sirija će, čini se, još godinama biti izložena brutalnom vjersko-građanskom ratu, mnogo gorem od ionako dovoljno tragičnih događaja u Egiptu. Usprkos svemu tome, čini se kako Barack Obama više nema drugog izbora, nego da što prije napadne i uništi Assadovu diktaturu.’
Lijepo je to objasnio Butković. Malo mu zaključak ne štima, nije baš logično zaključiti da unatoč svim navedenim razlozima, koji napad čine upravo drugačijim od proklamiranog, ipak treba ići u napad. Možda je trebao izmisliti intervju s Obamom i objaviti ga uz ovaj tekst. Obama bi započeo ‘jako sam tužan, Davore, jako sam tužan, srce mi plače, ali kako ćemo dokazati da smo dobra snaga u svijetu ako sad ne reagiramo? Žrtvovat ćemo naše sinove i kćeri, naše majke uplakane će čekati još jednom, ali nemamo izbora, mi nemamo izbora’. “A ne napadanje ne postoji kao izbor?”, trebao bi pitati tada novinar Butković, ali Butković nije novinar, pa to pitanje nije dozvoljeno, kao što nisu dozvoljeni ni komentari na njegove tekstove. Dragi čitatelji i čitateljice – možete klikati, lajkati i šerati. To je vaša uloga.
To je očigledno uloga čitava svijeta kada je u pitanju ovaj napad na Siriju. Možemo klikati, lajkati i šerati. Možemo širom otvorenih usta, u potpunoj nevjerici, lupati glavom o zid. Jer se ovo ponovno događa. Jer ništa iz prošlosti nismo naučili. Jer Ameri, koji su distribuirali oružje, potpalili vatru, sada dolaze zapaliti sve, pod prividom gašenja požara. Jer se licemjerje toči u galonima dok Obama i njegovi pričaju o kršenju međunarodnog prava, a istovremeno se desetljećima milijarde američkih dolara doniraju Izraelu kako bi kontinuirano kršio međunarodno pravo i osnovna ljudska prava svakog čovjeka (Palestinca/ke, ili nežidova/ke). Licemjerje ubija kad znate da je u Iraku upravo SAD koristio šarenu paletu otrova, među kojima i bijeli fosfor (koji je i Izrael koristio u Gazi), i stranica Iraq Body Count danas govori o oko 125.000 ubijenih civila/ki i civila/ki koji/e su umrli/e od nasilja, a zemlju žderu siromaštvo i sukobi, slično kao i Afganistan.
Kršenje međunarodnih zakona, između ostalog – upravo je i ovaj napad koji se očekuje svakog trenutka. Bit će to (još jednom) bez UN-ova mandata. Dakle, biti će protivno međunarodnim zakonima koje su, među ostalim, donijeli i sami SAD i Velika Britanija. Ali čemu se zavaravamo? Kada se uopće poštuje međunarodno pravo i međunarodni zakoni? Ono je samo slovo na papiru, kojeg su puna usta kada velike sile žele oderati one manje, i same krenuti u kršenje istog (bez ičijeg odobrenja, dakako).
Kakav je legitimitet pozivanja na međunarodno pravo ako sam kršiš isto?
{slika}
Nema ovdje legitimiteta. Nema ovdje vladavine prava. Živimo u svijetu zvijeri, u svijetu sila koje kao stanice raka samo žderu i žderu iznutra, i ponekad se povuku, pa misliš da je sve dobro i da će biti bolje, ali nažalost – samo su čekali, čučali i smišljali novu metu, kojom će te ovaj puta – dokrajčiti.
Vratimo se na Butkovićev broj četiri: “Ne postoje ni najmanje naznake da bi se, poslije rušenja Bashara al Assada, u Siriji uspjelo uspostaviti donekle mirno i prodemokratsko političko okruženje. Dapače, Sirija će, čini se, još godinama biti izložena brutalnom vjersko-građanskom ratu, mnogo gorem od ionako dovoljno tragičnih događaja u Egiptu. Usprkos svemu tome, čini se kako Barack Obama više nema drugog izbora, nego da što prije napadne i uništi Assadovu diktaturu”.
Naravno da će Obama napasti unatoč tome što će još jedna zemlja biti strana do temelja, unatoč tome što će milijuni i milijuni izbjeglica mučno tražiti svoje mjesto pod nebom, a jedino prtljaga koju će svi sigurno nositi bit će slike pokolja, onaj osjećaj kad ti je netko (ili svi) drag ubijen pred očima, onaj osjećaj kad si istjeran iz jedinog doma i znaš da se u takav više nećeš vratiti, onaj osjećaj kad ne znaš što sutra donosi i kolike tvoje noge još mogu izdržati, onaj osjećaj kad živiš, a netko je ubio sve u tebi.
Onaj osjećaj koji Barack Obama ne poznaje, za koji ne mari. Onaj osjećaj koji će ostatak svijeta s vremenom ignorirati i prihvatiti kao ‘još jednu tužnu priču’. Svi mi nekako brzo uspijemo preživjeti tuđe patnje.
Drži se, hrabri narode Sirije!
