Može li žena koja se bori za jednakost i poštovanje, protiv seksizma i mizoginije, postati mladenka? I hoće li doista baciti buket?
Budimo iskreni/e: feminizam može biti naporan. Nije da sam ikada posumnjala u to da je borba za jednakost, a protiv seksizma, diskriminacije i zlostavljanja, prava stvar. Ono što zapravo želim reći jest da je web portal theonion.com pogodio u žicu s nedavno objavljenim člankom sljedećeg naziva: “Žena uzima kratku polusatnu pauzu od feminizma kako bi uživala u TV emisiji”. U svakodnevnom životu feminista/feministkinja neprestano se suočavamo s raznim dilemama: kako protestirati protiv seksističke reklame za Samsung kada ste upravo kupili njihov telefon? Koliko filmova možete kritizirati jer ne prolaze na Bechdel testu prije nego vaši/e prijatelji/ce i članovi/ce obitelji izjave da više ne žele s vama u kino?
Dilema s kojom sam se nedavno suočila poprilično je velika. Prije nego sam prijateljima/cama obznanila da se udajem, nisam imala pojma da se vjenčanje i feminizam smatraju međusobno isključivima. Samo zato što zaručnički prsten buduće mladenke predstavlja simbol vlasništva, samo zato što promjena prezimena briše njen identitet zasebne individue, samo zato što se cijela stvar iz nekog nebuloznog razloga trpa u ‘žensku domenu’… Hmm, no dobro, svadba iz određenog kuta ne izgleda osobito bajno. Ali to je nešto što ja i moj partner doista želimo i protiv čega nemam apsolutno ništa. Uostalom, zar se feminizam (između ostaloga) ne sastoji od utiranja novih puteva i mijenjanja zastarjelih tradicija?
Prije dvije godine pokrenula sam projekt zvan Everyday Sexism (svakodnevni seksizam), međunarodnu kampanju kojoj je cilj upozoriti na zlostavljanje i uznemiravanje kojemu su podvrgnute žene i djevojke. Od tada sam slala izvještaje političarima/kama i vođama stranki, govorila u Ujedinjenim Narodima, surađivala s policijom, školama i tvrtkama o tome kako se prema ženama i djevojkama odnositi s poštovanjem. Više puta sam poželjela prekinuti s dečkom kako bih se mogla u potpunosti posvetiti borbi za ženska prava. No prava je istina ta da je upravo njegova podrška ono što mi je pomoglo da prebrodim negativne reakcije i svakodnevne prijetnje silovanjem i smrću.
Međutim, u mjesecima nakon naših zaruka morala sam se nositi s poplavom očekivanja koje nije lako pomiriti s mojim feminističkim svjetonazorima. Voljeti nekoga i izjaviti tu ljubav pred prijateljima/cama i članovima/cama obitelji ne bi trebalo biti izvor kontroverze! No problem je u tome što je cijeli taj ritual prepun patrijarhalne simbolike.
Odrasla sam s djevojkama koje su znale da se jednostavno ne žele udavati, kao i s onima koje od malih nogu planiraju svoje svadbe. Osobno, nisam bila naročito naklonjena niti jednoj od dvaju stranu. A ako sam kojim slučajem i maštala o danu svog vjenčanja, sigurno o njemu nisam razmišljala kao o danu kada ću prijeći iz ruku jednog muškarca u ruke drugog, kao kakav predmet. Nikada nisam razmišljala o tome da bijela vjenčanica označava mladenku kao djevičanski dar njenom suprugu.
Danas, nekoliko desetljeća kasnije, hrvam se sa svjećicama, konfetama i tortama, suočena s brdom dilema za koje nisam niti znala da postoje: što je to ‘svadbeno donje rublje’ i zašto je (usprkos tome što nalikuje najobičnijem donjem rublju) tako prokleto skupo?! Nakon što su nas godinama terorizirali pitanjima o tome kada ćemo se napokon oženiti, zašto nas sada bombardiraju pitanjima o tome kada ćemo zasnovati obitelj? I zašto, pobogu, riječ bridezilla (kombinacija riječi bride – mladenka, i godzilla) nije zabranjena?! Takozvani ‘veliki dan’ još uvijek je ispred mene, no već me i sam proces pripreme naučio nekim vrijednim lekcijama.
Zaruke
Ovdje je pritisak uglavnom na muškarcu, a manje na ženi. On je taj od kojega se očekuje da pokrene stvari. Svijet je prihvatio žene u politici i nogometu, injženjerke i astronautkinje, ali sačuvaj bože da žena zaprosi muškarca! To bi bilo tako nedolično i dovelo njegovu muškost u pitanje. I tako obaveza da stvori čaroliju i prosidbu pretvori u priču epskih proporcija (bijeli konji, Eiffelov toranj i plesni brojevi zreli za YouTube toplo se preporučuju) koja će izazvati zavist svakoga tko ju čuje, pada na muška pleća. Moj dečko mjesecima je skrivao zaručnički prsten svoje bake u kutiji s manšetama i onda u žaru trenutka posegnuo za zdjelom kokica. To bi vjerojatno bilo mnogo romantičnije da je u zdjelu ubacio samo prsten, a ne – cijelu kutiju! Moja reakcija prije bi se mogla opisati kao istinska zbunjenost (“Što tvoje manšete rade u kokicama?!”), nego kao iznenađenje.
O budućnosti smo raspravljali nadugo i naširoko tako da je prosidba bila samo pitanje vremena i osobe: da on nije zaprosio mene, ja bih zaprosila njega. Budući da više patim na nakit od njega, ja sam ta koja nosi zaručnički prsten, no poznajem parove koji su sasvim odustali od prstenja, kao i one u kojima ih nose oba partnera. Što se tiče tradicije da muškarac pita oca mladenke za ‘dopuštenje’ da ju oženi, moja prijateljica je savršeno sažela moja razmišljanja o spomenutoj temi u sljedećoj izjavi: “Ako me netko želi oženiti, ja želim biti prva koja će to saznati!”
Haljina
Trebala li biti bijela? Kolebam se oko toga. S jedne strane, shvaćam da su povijesne, jednostrane konotacije djevičanstva glupe i seksističke. S druge strane, prilično sam sigurna da su te konotacije s vremenom ishlapile: budući da zaručnik i ja živimo zajedno već pet godina, sigurna sam da na našoj svadbi nitko neće imati iluzija po tom pitanju. Simbolika u pozadini raznih aspekata vjenčanja s vremenom se mijenja (umjesto buketa, mladenke su nekada davno bacale vijenac češnjaka kako bi otjerale zle duhove), pa zadržavam pravo na bijelu haljinu.
Ono što predstavlja mnogo veći problem od boje ili stila jest – veličina. Zaposlenice u većini trgovina vjenčanicama unaprijed pretpostavljaju da mrzim svoje tijelo. Jedna od njih opisala je duge čipkaste rukave koje sam htjela kao ‘dekice’. Ako baš morate znati, nemam problem s izgledom ili veličinom svojih ruku: jednostavno želim izgledati kao Cate Blanchett u Gospodaru prstenova. Druga je prokomentirala: “Nemate baš sise prikladne za crkvu, ha?” (Kako li samo takve sise izgledaju?! Okrugle kao zrnca krunice? Plosnate kao hostija?).
Iz razgovora u razgovor, neprestano mi se postavlja isto pitanje: “Koliko kila planiraš izgubiti prije svadbe?” Ne samo da me to ispituju dobronamjerni/e poznanici/e i prodavačice, to je ispisano i na zidovima kabina za presvlačenje! “Prepravci uslijed gubitka težine u posljednji tren dodatno se naplaćuju”, upozoravaju se buduće mladenke. Kap koja je prelila čašu bio je sljedeći komentar: “Izgledate dva konfekcijska broja manji nego kad ste ušli”. Prilično sam sigurna da su muškarci pošteđeni ovakvih komentara i upozorenja o prepravcima odjeće u zadnji tren.
Zbunjuje me ideja da se od svih dana u životu, baš na ovaj dan žena mora opterećivati kilažom. Cvjetaš od sreće jer ti je netko izjavio vječnu ljubav, netko tko misli da si savršena takva kakva jesi. Zašto bi se u takvom trenutku žena željela preobraziti u smežuranu, izgladnjelu verziju sebe same? Kako se čini, nije dovoljno biti sretan na dan vjenčanja. Prije svega valja biti – mršav!
Kad su me moje djeveruše napokon nagurale u još jedan butik, iz kabine za presvlačenje izlazila sam u odorama u kojima sam izgledala poput klauna u korzetu ili pretjerano nabujale torte (ovisno o opravi). Međutim, primijetila sam da jedna od djeveruša jeca bez obzira na katastrofalnost haljina. “Što to pobogu radiš?”, upitala sam. Ispalo je da osjeća pritisak da se ponaša kao da je ispala iz kakve romantične komedije i jeca iz puke pristojnosti – kako se to već radi u filmovima. A s obzirom na to da ne može znati u kojoj ću haljini prepoznati Onu Pravu, trudila se svakoj odati odgovarajuću počast.{slika}
Čija je to svadba?
Haljina se općenito smatra domenom mladenke. No što je s ostalim elementima svadbe? Jedan vodič kroz vjenčanja mladenkama savjetuje da “s vremena na vrijeme pitaju mladoženju za mišljenje, tek toliko da se osjeća uključenim”, poput nekoga tko tu i tamo odsutno potapša svog koker španijela po glavi. Ali ako se i mladoženja i mlada planiraju oženiti, ne vidim zašto oboje ne bi sudjelovali u planiranju svadbe. Bez podjele obaveza, vjenčanje se lako može pretvoriti u nešto što žene organiziraju, a čemu muškarci prisustvuju. Od žena se očekuje da isplaniraju sve do posljednje šljokice, a onda ih se ismijava ako se previše uzrujavaju oko sitnica. Kad me ljudi pitaju je li moj zaručnik ‘dobar’ – pri čemu zapravo pitaju, “kako se nosi s tvojim ženskim svadbenim hormonima?” – moram pregristi jezik kako ne bih istaknula da je to i njegova svadba.
Ceremonija
Odabravši crkveno vjenčanje, kolebala sam se oko zavjeta: kako ću svom budućem mužu obećati da ću mu se ‘pokoravati’ (kao što moj dečko vrlo dobro zna, to nije opcija). Ugodno sam se iznenadila doznavši da je taj dio bračnih zavjeta ispao iz priče u proteklih 20 godina. Štoviše, naš svećenik iznenadio se što ga to uopće pitam (doduše, taj dio zavjeta i dalje je dostupan ‘na zahtjev’, što mi je posve nevjerojatno).
Nešto teži problem je ‘predaja’ mladenke: “Tko predaje ovu ženu…?” Srećom, odgovor stiže iz dobro poznatog bedema feminizma, serije Brothers & Sisters u vidu replike s Kittyjinog vjenčanja: “Daje samu sebe, svjesno i slobodno, uz naš blagoslov”. Još jedan dio feminističke svadbene slagalice je na mjestu.
Moji prijatelji Alma i Daniel Reisel, nedavno oženjeni židovski par, imao je problem s tradicionalnim bračnim zavjetima, pa su odlučili uzeti stvari u svoje ruke: pronašli su brojne fraze o partnerstvu u drevnim židovskim spisima i umetnuli ih u svoja bračna obećanja. Nije im se sviđao ni običaj kruženja mladenke oko mladoženje sedam puta (to bi, navodno, trebalo simbolizirati činjenicu da se ženin svijet vrti oko njenog supruga). No, poput mene, nisu htjeli izgubiti romantičnu simboliku: Almi se svidjela ideja da jedno drugo okružuju ljubavlju i da su jedno drugome centar svijeta, pa su problem riješili tako da su kružili jedno oko drugoga. Na koncu su zajednički zakoračili u novi život tako što su oboje razbili čašu umotanu u tkaninu.
Dvije mladenke
Poznajem dvije feminističke mladenke koje će se morati uhvatiti u koštac sa starim tradicijama: Gemmu i Danielle. Gemma mi priča koliko ju živcira kada ju ljudi zapitkuju: “Tko je od vas mladenka, a tko mladoženja?” Obje su mladenke – uostalom, zar je to važno? Tradicionalnu podjelu uloga na ‘kumu’ i ‘kuma’ zamijenile su veselom svadbenom pratnjom od 15 osoba u kojoj ničija uloga nije diktirana rodom. Do matičara će stupati zajedno, držeći se za ruke, pred njima članovi/ce njihovih obitelji. Dugo su vremena tragale za gay-friendly matičarom i obratile se specijaliziranoj turističkoj agenciji kako bi isplanirale gay-friendly medeni mjesec. Kad pomislim da su u 2014. godini još uvijek primorane na tako nešto, moje vlastite svadbene dileme čine mi se beznačajnima.
Govori
Koliki bi trebao biti omjer govornika i govornica na svadbi da bi se ista mogla opisati kao feministička? U mom slučaju, odlučila sam se za 50/50. Pomalo je tužno kada se približite kraju svadbe na kojoj ste se naslušali o osobinama, životima i povijestima para, a da niste čuli niti jedan ženski glas. To znači da je barem polovica njihovih priča ostala neispričana.
Bacanje buketa
Sviđa mi se koncept, ali ne i seksistički podtekst. Cure, zbilja? Očajničko naguravanje za sudbonosnu hrpu bilja jer to je jedini način da utječemo na budućnost naše veze? Da ne spominjem suosjećajna gurkanja i tapšanja frajera čija je djevojka uhvatila buket – jer sirotan je sada upao u harpijine čelične pandže. Moj plan je jednostavno baciti cvijeće i zrak te pozvati muškarce da se pridruže. U nedostojanstvenoj makljaži na mojoj svadbi barem će biti rodne jednakosti!
Problem s prezimenom
Dugo smo vremena mozgali o tome: on je bio spreman uzeti moje prezime, no ima prijatelja s tim identičnim imenom i prezimenom. To bi moglo biti pinkicu čudno. Odustali smo od dvostrukih prezimena i na kraju se priklonili trendu kombiniranja dva imena u hibrid, kao što su učinili naši prijatelji s prezimenima Sand i Smith (rezultat, ‘Sandsmith’, zvuči čudesno). No niti Baylor niti Tates ne zvuči pretjerano romantično. Naravno, najjednostavnije bi bilo da svatko zadrži vlastito prezime i kraj priče. No za mene promjena postojećih identiteta ima posebno značenje. Naposljetku moj se zaručnik dovinuo jednostavnom rješenju: oboje ćemo prezime onog drugog uzeti kao dodatno srednje ime. Problem riješen! (Sve dok moja mama nije istaknula da ćemo morati razmisliti o tome čije ćemo prezime dati svojoj djeci – eto, imat ćemo o čemu razgovarati kada se oženimo).
Svaka čast Gemmi i Danielle koje su problem riješile kombinirajući Gemmino dvostruko prezime s Daniellinim, stvarajući veličanstveno trostruko prezime: Rolls-Bentely-Wilde. “Moje ime je ionako smiješno, pa zašto ne?” kaže Gemma.
Po meni, način na koji njih dvije krše ‘pravila’ vjenčanja odlično ilustrira suvremenu feminističku mladenku: ženu koja odustaje od nekih tradicija, zadržava neke druge, koristeći i događaj i sam brak za promociju i prakticiranje jednakosti. Ako meni i mom zaručniku to uspije, nadam se da konačni rezultat neće biti slučaj ‘žene koja uzima predah od feminizma kako bi se udala’.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
