U Hrvatskoj (a i u svijetu) boks se uglavnom vezuje za muškarce, pa tako mnogi neće znati za sjajnu hrvatsku boksačicu Ivanu Habazin, ali će svakako znati za Stipu Drviša i dakako – Željka Mavrovića. Težak je put koji su boksačice prošle da bi se izborile za pravo da boksaju, i iako se prvi zabliježeni boksački meč između dvije žene održao davne 1876.godine, tek se 2012. godine ženski amaterski boks pojavio kao kategorija na Olimpijskim igrama.
Žene koje boksaju je fotoesej argentinske fotografkinje Claudije Gaudelli, kojim je htjela pokazati žene iz drugačije perspektive, one koja se često poistovjećuje s muškarcima i muškosti. Naglašavajući upravo tu stranu protagonistica (koju mnogi nazivaju ‘tamnom’ ženskom stranom) Gaudelli je htjela proširiti percepciju ženstvenosti i ženskoga, pomaknuti nametnute granice.
{slika}
Svaka od njenih protagonistica ima svoju posebnu priču, ali svima im je zajedničko skromno podrijetlo i obiteljska okruženja u kojima je siromaštvo i oskudica bila svakodnevica. U boksu su pronašle svoj spas – težak rad, predanost, poštovanje i ljubav. Za njih je boksanje umjetnost – umjetnost udaranja i izbjegavanja udaraca.
{slika}
Posvećene su sportskom životu, vježbaju svakodnevno i pažljivo prate strogi režim treniranja. Daju sve od sebe i sanjaju najveće postignuće – priliku da nastupaju na svjetskom prvenstvu. To je ono što ih drži na nogama, daje im razlog za ustajanje ujutro, za vježbanje i borbu iz dana u dan.
Više o projektu pročitajte na LensCulture.
{slika}
{slika}
