Hrvatska je jedna od zemalja EU s najvećim rizikom od siromaštva, a u stopu je prate i ostale zemlje u regiji. Statistike pokazuju da više od 10 tisuća ljudi u Hrvatskoj nema krov nad glavom, a spavaju u napuštenim objektima, podrumima, klupama ili bilo kojem javnom mjestu gdje se mogu skloniti. Među najsiromašnijima u državi sve je više mladih osoba koje zbog nezaposlenosti i nemogućnosti da se pobrinu za vlastitu egzistenciju završavaju na ulici s jedinim obrokom u pučkoj kuhinji. Gubljenje stalnog boravka ima velike posljedice, jer beskućnik/ca ostaje bez osnovnih ljudskih prava, a država njihovo zbrinjavanje povjerava lokalnim vlastima koje nemaju dovoljno sredstava za zbrinjavanje svih potrebitih. Premali broj prihvatilišta golem je problem u zimskoj sezoni koja je pred vratima, a za težak položaj beskućnika/ca, socijalno ugroženih i diskriminiranih ljudi država gotovo i ne mari. Osim sve većeg broja obitelji koje zbog nezaposlenosti i neplaćenih kredita gube svoju imovinu i ostaju na ulici, više od 10 posto ukupne evidencije beskućnika/ca su žene koje pripadaju najugroženijoj skupini zbog opasnosti koje im prijete na ulici. Osim što žive na rubu egzistencije, na ulici ili u skloništima, velik broj pati od depresije, te teških respirativnih ili srčanih problema. Često bez ikakve socijalne pomoći i prihoda, osuđene su na kontejnere i mali broj ljudi koji ih ne osuđuju zbog njihove sudbine.
Neki/e od njih pronašle su šansu za novi početak u prodaji časopisa koji se prije sedam godina pojavio na ulicama. Radi se o prvom hrvatskom časopisu o beskućništvu i srodnim temama, “Ulične svjetiljke”, koji beskućnici/ce ujedno i prodaju. Časopis je nastao u Rijeci, te je humanitarni projekt osmišljen za pomoć najugroženijim ljudima u našemu društvu. Osmišljen je tako da beskućniku/ci, odnosno prodavaču/ici vrati dostojanstvo, te umjesto prosjačenja ponudi priliku za rad. Dio je resocijalizacijskog projekta povratak u život, a prodavači/ce opisuju u časopisu svoje probleme, poteškoće i tako omogućuju da se časopis nastavi tiskati. Cijena mu je osam kuna od čega pola dobiva prodavač/ica, a druga polovica ide za tiskanje idućeg broja. Časopis nije politički opredijeljen, a jedini cilj mu je svakodnevna pomoć ljudima i senzibiliziranje javnosti o temama siromaštva i socijalne isključivosti. Časopis “Ulične svjetiljke” član je Međunarodnog udruženja uličnih novina (INSP), koje obuhvaća brojne zemlje svijeta. Kroz INSP se želi svijetu pokazati situacija u Hrvatskoj po pitanju beskućnika/ica i siromaštva. Trenutno samo u nekoliko hrvatskih gradova funkcionira prodaja na ovakav način, a ako prošećete zagrebačkim ulicama prodavače/ice ćete pronaći u nekoliko ulica u samome centru grada. Neki/e ponosno drže časopis, dok ostali/e još spuštaju pogled ili se pokušavaju stopiti sa zidom na koji su naslonjeni/e. Ljudi ih većinom ne primjećuju i ne interesiraju se za ono što prodaju, već samo produže niz ulicu bez osvrtanja.
Nedavno sam započela razgovor s jednim od prodavača koji me zamolio da ne otkrijem njegov identitet. Na ulici je završio nakon razvoda i dugotrajne nezaposlenosti. Kad bi aplicirao za posao, nije mogao napisati niti broj mobitela, niti adresu, a nerijetko je dolazio u prljavoj odjeći jer je sa sobom imao svega par komada odjeće koju ne bi uvijek stigao oprati. Poslodavci su ga redom odbijali već na vratima, a oni koji bi ga primili na razgovor brzo bi odustali nakon što bi priznao da spava po prihvatilištima i da nema stalno prebivalište. Kad je počeo prodavati “Ulične svjetiljke” mislio je da je dobio šansu za novi početak, ali prodaja je išla slabo, a ljudi su ga redovno zaobilazili. Prolazili bi pored njega kao pored spomenika s punim vrećicama iz raznih dućana, a samo rijetki bi se zaustavili, kupili časopis i popričali.
“Ne znam kako da opišem taj osjećaj. Ne postojiš, nitko te ne primjećuje. Nemaš adresu, osobnu iskaznicu, krov nad glavom, posao… Na koja god vrata pokucaš nisi dobrodošao, i nitko ne mari za tvoje probleme. I onda ti se pruži prilika za poslom, prodaješ “Ulične svjetiljke”, ali se priča ponavlja. Zaista rijetki stanu i progovore riječ sa mnom, jednostavno me ne primjećuju. Nije lako. Počneš si postavljati razna pitanja. Razmišljaš o tome što te dovelo do svega, kako si tako nisko pao. Sve se može promijeniti u sekundi. Ostaneš bez posla, bez obitelji, nemaš za osnovne stvari, kredite i to je tvoj kraj. Svi ovi koji prolaze pored mene možda misle da sam neki narkoman ili pijanac, a ne znaju da se ista sudbina sutra može dogoditi njima”, rekao je.
Sličan projekt se u srpnju 2010. godine pojavio na beogradskim ulicama, a ideja je potekla od glumca Branislava Trifunovića koji je današnju redakciju magazina “Lice ulice” upoznao s konceptom uličnih novina. Prilikom posjete Slovačkoj, Branislav je imao priliku razgovarati s prodavačima slovačkih uličnih novina i saznao sve o ovom inovativnom načinu ekonomskog i socijalnog osnaživanja najugroženijih. U više od 40 zemalja širom svijeta trenutno postoji više od 120 uličnih novina, a sve ih okuplja Međunarodna udruženje uličnih novina (INSP). Ono što im je svima zajedničko jest da ih prodaju najugroženiji dok 50 posto od svakog prodanog primjerka ide direktno prodavačima, a ostatak se koristi za tiskanje novih primjeraka i/ili neke dodatne programe namijenjene prodavačima/cama. Sve te novine su društveno angažirane, pokrivaju teme o kojima drugi mediji uopće ne govore ili bar ne dovoljno. Nedavno sam o projektu “Lice ulice” razgovarala s koordinatoricom magazina Nikoletom Kosovac koja me je detaljno upoznala s njihovim radom i sudionicima.
{slika}
“Ulične novine daju drugačiji pogled na stvarnost, osvješćuju, ali ne samo da bi ukazale na neke probleme već nude i rješenja za iste. U nastajanju magazina sudjeluje veliki broj volontera/ki, studenata/ica, srednjoškolaca/ki, mladih (i starih) aktivista/ica, poznatih ličnosti, profesora/ica s fakulteta, profesionalnih novinara/ki, književnika/ica, umjetnika/ica; svatko na svoj način doprinosi širenju časopisa. Neki od njih su s nama od samog početka, neki s vremena na vrijeme pošalju tekst, fotografiju, ilustraciju, prikaz, a neki su možda samo jednom dali svoj doprinos. I to je također u redu. Postoje ljudi koji nas u svakoj situaciji samo spomenu i koriste svaku priliku da nas predstave i pozovu druge da se priključe. Ekipa se širi, poslije četiri godine i dalje se pojavljuju novi ljudi koji žele podržati program i oni kojima je pomoć najpotrebnija. I to je ono što nas u samoj redakciji motivira i drži ovo vrijeme“, rekla je Nikoleta.
Magazin za sada u Srbiji prodaju beskućnici, osobe sa smetnjama u razvoju, samohrane majke i mladi koji žive i/ili rade na ulici. Zbog manjka financijskih sredstava izlazi svaka dva mjeseca, ali se u redakciji nadaju da će uskoro biti u prilici postati mjesečnik, što je bio plan od samog početka. Trenutno se može kupiti u Beogradu, Novom Sadu, Zaječaru, Pirotu, Požegi i Vranju. Prije dvije godine pokrenuta je i pretplata za one koji žele podržati magazin, a nemaju priliku za direktnom kupnjom od prodavača. Također imaju jako dobru suradnju sa svim kulturnim centrima u Beogradu, raznim festivalima i sajmovima na koje su često pozvani. Njihovi prodavači besplatno odlaze na neke od kulturnih programa, a ujedno i prodaju magazin posjetiteljima/cama. Prije dvije godine pokrenut je regionalni projekt prilikom kojeg je ostvarena suradnja i u Makedoniji gdje je izašao isti magazin “Lice v lice”. Glavni cilj prodaje je ekonomsko, ali i socijalno osnaživanje onih koji su radno angažirani u prodaji magazina. Cijena mu je 150 dinara, od čega 75 dinara dobiva prodavač/ica, za svaki prodani primjerak, a ostatak se koristi za tiskanje novih primjeraka, kao i za dodatne programe osnaživanja svih prodavača/ica.
“Komunikacija licem u lice sa prolaznicima/cama, kupcima magazina su nešto što je njima često i bitnije od same zarade. Ova vrsta samopomoći je nešto što im vraća samopouzdanje jer stupajući u direktan “licem u lice” kontakt sa čitateljima/cama, oni skreću pažnju društva na svoju svakodnevicu i osiguravaju izlazak iz nevidljivosti društvenih margina. Svatko kome je potrebna ova vrsta podrške može biti prodavač magazina. Nažalost, bez obzira na tešku situaciju u cijeloj regiji, nema previše zainteresiranih jer je kod nas i dalje sramota reći da si u teškoj situaciji. Ljudi se dugo pretvaraju da je sve u redu i na razne načine pokušavaju prikriti svoju situaciju misleći o tome što će drugi reći”, naglasila je Nikoleta.
Lice ulice je udruženje građana, koje je pokrenula grupa prijatelja/ica entuzijasta/ica koji su željeli učiniti nešto dobro za svoj grad, svoje sugrađane i sugrađanke. S vremenom su se pridružili i ljudi koji su željeli raditi ono u što vjeruju, zatim oni koji znaju fotografirati, pisati, dizajnirati, pisati projekte, raditi u komunikaciji s medijima ili obučavati prodavače/ice. Financiraju se djelomično od prodaje, dok ostali dio dolazi od sponzorstva i/ili projekata koji su prošli na natječajima domaćih i stranih fondacija. Do sada su dva puta podržani i od strane Ministarstva kulture i informiranja Republike Srbije, te je to ujedno bila i jedina financijska pomoć od države.
“Komercijalni mediji, u svojoj težnji za brzinom i zaradom, odustaju od onih tema koje ne donose tiraže i rejtinge, na taj način mnogo toga što bi nam moglo pomoći da budemo bolje društvo, ostaje izvan vidokruga javnosti. Lice ulice nastoji da baš te “dosadne” teme prikaže na zanimljiv način, što iziskuje napor i talent mnogih. Kao nezavisni magazin, zalažemo se za prava ugroženih i marginaliziranih grupa i pojedinaca/ki, za suradnju i integraciju, za zdravo fizičko i mentalno okruženje, za održiv razvoj, a protiv nasilja, rasizma i mržnje svake vrste. Skrećemo pažnju na naše heroje i heroine svakodnevice, ne bavimo se dnevno-političkim temama, kao ni poznatim ličnostima i tračevima. Posebno smo usredotočeni na tri velika izazova: očuvanje životne sredine, nemarginalizaciju grupa, pojedinaca, stavova i ideja, te unapređenje javnog interesa i javnog prostora: što je ono što svako od nas može učiniti da svi živimo bolje – zajedno. Lice naše ulice je uvijek angažirano drugačije i hrabro. Usprkos svim preprekama, mi smo i dalje na onoj strani ulice gdje se već zna da su promjene potrebne i moguće, ali i da mnogo toga ovisi o svima nama i ne planiramo se uskoro maknuti odavde“, zaključila je Nikoleta Kosovac.
