Tragični teroristički napad na satirički magazin Charlie Hebdo u Parizu, u kojem je ubijeno deset novinara i dva policajca, jest u najmanju ruku zastrašujuć. Pravi motiv njihovog napada još nije poznat iako sve ukazuje na to da se radi o džihadistima, vjerojatno muslimanima rođenima u Francuskoj koji su se vratili iz rata u Siriji.
Općenita reakcija je identična onoj koju smo već mnogo puta vidjeli; na primjer, nakon ubojstva nizozemskog redatelja Thea van Gogha u 2004. ili nakon terorističkog napada u SAD-u u 2001. Političari koriste ovakve napade kako bi se hvalili savršenim demokratskim i otvorenim društvom kojim predsjedaju te kako bi istaknuli da ovo nema nikakve veze s islamom, već s poremećenim pojedincima koji koriste religiju kao izliku za ekstremne ideale. Građani i građanke svoje reakcije dijele putem jedinog medija na kojem su još aktivni, društvenim mrežama, gdje izjavljuju snažne poruke solidarnosti prije nego im za oko zapne neki video vjeverice koja surfa ili mačke koja svira klavir. Svi i sve će jednoglasno izjaviti ‘Ja sam XY’, tko god da je žrtva toga dana.
Ovih dana Facebook i Twitter su preplavljeni objavama poput ‘Je suis Charlie‘ i ‘Svi smo mi Charlie’. Nažalost, nismo. Ili, preciznije, s vrlo malo iznimaka, mi nismo Charlie što je najveći problem za liberalne demokracije. Dozvolite mi da vam pružim tri razloga zbog kojih većina nas nije Charlie i zašto je to problematično za naše demokracije, piše Cas Mudde za Open Democracy.
Prvo, većina glasnih pobornika časopisa Charlie Hebdo su relativno novi i selektivni obožavatelji tog satiričnog magazina. Primjerice, zadivljujuće je koliko mnogo islamofoba i krajnje desnice izjavljuje ljubav prema tom magazinu koji su donedavno kritizirali kao ‘komunističku ljigu’ (nakon što je Charlieva zajedljiva satira ismijala njihove vlastite heroje i heroine, od Isusa do Marine Le Pen). To su herojski branitelji slobode govora poput Geert Wilders, koji je htio zabraniti Kuran zbog toga što potiče nasilje.
Mnogi ljudi nisu Charlie upravo zbog toga što Charlie Hebdo kritizira sve religije i sve političke ličnosti, neovisno o njihovom etničkom porijeklu, rodu, ideologiji, itd. Posljedično, svi/e političari/ke i religijski vođe su kritizirali/e Charlie. Tako rečeno, nasilni napad na Charlie su izveli muslimanski ekstremisti. To je činjenica koja se ne može osporiti! To ne znači da samo muslimanski ekstremisti napadaju svoje kritičare – na primjer, nedavno je dvoje pripadnika Židovske obrambene lige osuđeno zbog podmetanja bombe pod automobil anticionističkog novinara. Neugodna i nesporna je činjenica da većina napada i prijetnji političkim nasiljem u Europi dolazi od strane muslimanskih ekstremista. To nije zbog islama, jer 99.9 posto muslimana nije nasilno, ali to također ne znači da islam ne igra nikakvu ulogu u svemu tome.
Drugo, mnogi nisu Charlie zato što vjeruju da demokratske debate moraju biti ‘civilizirane’ i ne smiju uznemiravati ljude. Problem se krije u tome što je ‘civilizirano’ prilično skliska koncepcija koja podrazumijeva vrlo različite definicije različitim ljudima. Isto tako, nije moguće izmjeriti razinu uzrujanosti. Ljudi mogu biti uznemireni oko svačega, pa zašto bi religijska osjećajnost imala specijalnu zaštitu? Tko može reći da Charlijeva kritika islama više uzrujava religiozne muslimane nego što I’Equipeove kritike Paris Saint Germaina uzrujava navijače PSG-a?
Kroz povijest, ‘civiliziranost’ se definirala ovisno o interesima političkog establišmenta. To je i dalje slučaj, što znači da je argument o civiliziranosti gotovo uvijek selektivan i oportunistički. Određene grupe su zaštićene od ‘neciviliziranih’ diskursa, dok druge to nisu (kao što je slučaj u antidiskriminacijskoj legislativi). To štiti te grupe od kritiziranja, bez obzira na točnost kritike koja dugoročno ne šteti samo one koji kritiziraju već i one koje se ne smije kritizirati, koji time nemaju poticaj da promišljaju i da se poboljšaju.
Treće, i konačno, mnogi nisu Charlie zbog toga što se boje. Mnogi otvoreno kritiziraju sve i svakoga, ili barem ne one relativno moćne ljude. Ali čak i kod profesionalnih kritičara/ki, poput komičara/ki i intelektualaca/ki, postoji svojevrsna autocenzura koje postaje normom. Mnogi se prema židovima i Izraelu odnose s mnogo više senzibiliteta, dok to nije slučaj kad su u pitanju neki drugi pripadnici vjere, skupine ili države. Razlog se krije u profesionalnim sankcijama. Slično tome, problematična je rastuća skupina komičara/ki i intelektualaca/ki koji/e ograničavaju svoj govor u temama vezanim uz muslimane i islam. Već sam prije par godina upoznao nizozemske intelektualce koji su mi rekli, u povjerenju, da su prestali javno kritizirati Islam zbog nasilnih prijetnji, njima osobno i njihovim obiteljima. Čak je i ‘neustrašivi’ američki komičar Stephen Colbert odustao od pokazivanja (ne)slavnih Muhamedovih crteža, ili bolje rečeno slika, koje su se činile uvredljivima muslimanima, umjesto kojih je objavio (smiješnu) sliku ‘tehničkih smetnji’. Iako se ismijavao vlastitom strahu od nasilnih prijetnji, nikad ih nije ozbiljno problematizirao te je na koncu cenzurirao samog sebe. Čak i ono malo hrabrih duša koje se usuđuju satirizirati islam(izam), bivaju cenzurirani od strane medija ili vlastitih poslodavaca – South Parkova zloglasna ‘Muhamedova epizoda’ je više puta cenzurirana od strane Comedy Centrala!
Zasigurno postoje strukturalna objašnjenja za visoku razinu bijesa i frustracije dijela radikalne muslimanske populacije u Europi, kao i za činjenicu da samo neki i neke među njima posežu za nasiljem. Nijedan/na od njih ne uključuje nasilna djelovanja unutar demokracija, no to ne znači da ne možemo učiti iz njih. Utješno je i politički usputno tvrditi da smo ‘mi’ napadnuti zato što ‘oni’ nisu u stanju nositi se s našim slobodama, naročito slobodom govora. Političari/ke će propovijedati da se ‘muslimani’ moraju pomiriti s činjenicom da (sada) žive u društvu u kojem je sve podložno kritici, pritom ističući satire i kritike kršćanstva i kršćana, ali to je u najmanju ruku naivno, ako ne i neistinito. Mnoge prihvatljive kritike islama i muslimana bi bile osuđene kao neprihvatljive, i nelegalne (!), kada bi ciljale na druge skupine – kao test, samo zamijenite ‘muslimane’ crncima i razmislite jesu li kritike prihvatljive.
S ovime je povezana i percepcija bespomoćnosti muslimanske populacije u Europi. Neki misle da ih se diskriminira zato što nemaju svoj glas u političkom sustavu. Oni ponekad ukažu prstom na moć židova, doduše ponekad inspirirani antisemitskim svjetonazorima, i njihovim uspješnim pokušajima da efektivnije suzbiju antisemitizam. Oni misle da se moraju osloniti na simpatije nemuslimanskih elita, za koje se ispostavilo da su krajnje selektivne u pružanju podrške (to uključuje i ljevicu), ili se moraju osloniti na uporabu nasilja.
Dozvolite mi da ponovim da to nisu prihvatljive izlike za nasilno djelovanje ili govor! Ali one također nisu bez nekog temelja. Ako ćemo ‘mi’ očekivati od ‘njih’ da poštuju slobodu govora, onda ta sloboda govora mora biti ili potpuno slobodna ili moramo štiti sve društvene skupine jednako (što smatram nemogućim). Ako ‘mi’ očekujemo od njih da poštuju naša demokratska pravila igre, ‘mi’ također moramo prihvatiti ‘njih’ kao jednake. Prečesto se islam i muslimane tretira kao strance ili povezane s imigracijom ili stranom zemljom. Ali mnogo njih su u većini europskih zemalja građani, rođeni i odgojeni u Europi. Drugim riječima, ‘oni’ su ‘mi’! Zbog toga se u jednakoj mjeri ‘oni’ moraju pomiriti s činjenicom da žive u našoj zemlji, kao što se i mi moramo pomiriti s činjenicom da je to i njihova zemlja.
Pa kako da se onda pomaknemo naprijed na konstruktivan način, jačajući naše liberalne demokracije umjesto da ih slabimo autoritarnim reakcijama. Umjesto da još više sužavamo slobodu govora, tako da je ograničavamo na ‘civilizirani’ govor ili time da širimo antidiskriminacijsku legislaturu još više, trebali bismo se saživjeti s našim sloganom i istinski prigrliti slobodu govora za sve, uključujući i antisemite i islamofobe! Slično tome, trebali bismo kritizirati i ismijavati sve, od ateista do kršćana, od židova do muslimana, od Zelenih pa do ekstremne desnice. To ne zahtijeva samo da svi i sve govorimo protiv ekstremista, već i da branimo one koji su ugroženi od njih… Čak i prije nego im se prijeti ili ih se ubije.
Prevela i prilagodila Marta Jagušt
