“Vadi to van!”, povikala je rođakinja moga dečka kada je saznao da koristim spiralu.
Nakon nekoliko boca vina na proslavi četrdeset i nekog rođendana u casual-chic francuskom restoranu, pitala me je kad “konačno” mislim imati dijete. Da bih joj objasnila kako još uvijek nisam spremna za roditeljstvo, ukazala sam joj na 99-postotnu učinkovitost kontraceptivnog umetka koji u moju maternicu emitira ione bakra toksične i za najsnažnije plivače moga dečka.
Razumjela sam, dakako, da njezin komentar proizlazi iz poštovanja prema našoj vezi i iskrene želje da doživimo radost zasnivanja obitelji. Ipak, nisam bila oduševljena još jednim podsjetnikom da moj biološki sat otkucava. Svake. Jebene. Sekunde. S pune 34 godine, na vrhuncu sam te zloglasne dobi po kojoj drvi svaka trudnička statistika. Medicinski djelatnici koji potpiruju strah, stručnjaci za plodnost, oglašivači i dobronamjerni članovi obitelji rado tvrde da je u dobi od 35 godina jajne stanice trenutno postaju manje kvalitetne. Ako imate sreće da zatrudnite u tako kasnoj dobi, podižu se obrve, a rizik od pobačaja ili rađanja bolesnog djeteta odjednom raste u nebesa.
Žene u tridesetima bombardira se horor pričama o neplodnosti – nižu se anegdotalni dokazi o prijateljima prijatelja, s namjerom da pokažu kako će vas, budete li predugo čekali, Majka priroda zajebati. Posramljuju nas uvjeravanjem da će naša ograničena količina jajnih stanica uskoro biti posve bezvrijedna i nagovaraju nas da “za svaki slučaj” razmotrimo opsežan i skup postupak smrzavanja jajnih stanica.
Govorim to iz vlastita iskustva, jer se kao 34-godišnjakinja ne mogu oduprijeti jezivom dojmu da su mi idućih 12 mjeseci posljednja prilika za začeće i zdravu trudnoću. Nekidan sam samu sebe zatekla kako u ljekarni buljim u bočicu vitamina za trudnice, ozbiljno razmišljajući o kupovini precijenjenih kapsula, posve svjesna spirale koja se još uvijek nalazi u meni. Neugodno mi je priznati koliko sam puta u posljednjih nekoliko mjeseci guglala stvari poput “koliko brzo jajne stanice propadaju”. Prošla si pubertet četiri godine kasnije od prosjeka, sigurno imaš više kvalitetnih gameta od većine žena tvoje dobi! – ovako se obično ohrabrujem dok procjenjujem svoje reproduktivno zdravlje pomoću upitno pouzdanih internetskih kalkulatora plodnosti.
{slika}
Približava mi se 35. rođendan, prijeteći mi sjećanjima na propuštene prilike i doživotnim žaljenjem ne raširim li iz istih stopa noge i ne namamim li u sebe nečiju spermu. Ipak, sve više istraživanja pokazuje da su općeprihvaćene informacije o ženskoj plodnosti zapravo posve pogrešne.
U “Vodiču o trudnoći za nestrpljive cure”, Jean Twenge osporava vjerovanje da svaka treća žena starija od 35 godina neće uspjeti zanijeti nakon godinu dana pokušaja, objašnjavajući da se taj podatak temelji na analizi francuskih knjiga rođenih između 1670. i 1830. Srećom, medicina je ipak značajno napredovala od osamnaestog stoljeća! Štoviše, oko 80 posto žena u dobi od 35 do 39 godina danas uspijeva zatrudnjeti prirodnim putem, što je tek nešto manje od stope plodnosti žena u dobi od 27 do 34 godine. Istraživanje Medicinskog fakulteta Bostonskog Sveučilišta pokazalo je da su žene koje su najmlađe dijete rodile prirodnim putem u 33. godini ili kasnije, živjele duže od onih koje su najmlađe dijete rodile s 29 godina – iako korelacija ne podrazumijeva uzročno-posljedičnu vezu, radi se o definitivno znakovitoj pojavi. A kao odgovor na probleme sa začećem tu je – i dalje nevjerojatno skupa, ali sve učinkovitija – medicinski potpomognuta oplodnja.
Dosta mi je narativa o trudnoći kojima šopamo žene. Upozoravamo mlade žene na poražavajuće teškoće koje ih čekaju odluče li odgoditi rađanje. Uvjeravamo ih da su njihova tijela bolje prilagođena ranijoj nego kasnijoj trudnoći. Govorimo im da “nikada nije pravo vrijeme” za rađanje – kao da bi žene trebale ostajati trudne bez obzira na financijsku ili emocionalnu spremnost. No ako “pravo vrijeme” nikad ne stigne, je li doista tako sumanuto pretpostaviti da žena ipak možda nije majčinski tip?
Teško mi je dokučiti dobrobiti nagovaranja žene na tako veliku životnu odluku kao što je roditeljstvo. S druge strane, negativne strane prisiljavanja nekoga na preuzimanje uloge koju nisu spremni preuzeti – osobito one koja podrazumijeva riskiranje vlastita života kako bi na devet dugih i potencijalno neugodnih mjeseci ugostili parazita te rađanje posve bespomoćnog i ovisnog novorođenčeta – sasvim su očite.
Ima li neplanirano majčinstvo dobrih strana? Možda. No čini mi se da ono ima i mnoge negativne posljedice. Kada bismo samo prestali prisiljavati žene, bez obzira na njihovu dob, na trudnoću i rađanje, svijet bi uistinu bio mnogo ljepše mjesto – barem meni.
Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević
