I u ovoj se kampanji, kao i u prethodne dvije, održao kontinuitet izgradnje narativa o opasnostima „rodne ideologije“. No, za razliku od kampanje koja je pratila izbore za Europski parlament, u ovom je izbornom ciklusu opet (kao i u kampanji za parlamentarne izbore) bio naglasak na nepodobnosti žena za bavljenje „visokom politikom“. A pojavili su se ponovno i rodni aspekti dezinformacijskih narativa o migracijama kao društvenoj ugrozi. S druge strane, u ovoj kampanji nismo zabilježile propitkivanje rodnih politika, što je bio slučaj u prethodne dvije predizborne kampanje.
Nepodobnost žena za bavljenje „visokom politikom“
Narativ koji je dominirao kroz ovu predizbornu kampanju bio je onaj o nekompetentnosti kandidatkinja za obavljanje funkcije Predsjednice RH. S obzirom da se radi o izborima koji su visoko personalizirani te se na ovim predsjedničkim izborima natjecao dosad najveći postotak žena (37,5 posto), to i nije iznenađujuće.
Ovaj vid narativa je u najvećoj mjeri bio usmjeren ka Ivani Kekin, no gradio se i oko Marije Selak Raspudić. I bio je izraženiji nego li u kampanji za parlamentarne izbore. Kekin je kontinuirano bila izložena značajnom broju dezinformacija i malinformacija s ciljem diskreditiranja i izgradnje narativa o njoj kao inherentno nepouzdanoj, nekompetentnoj i suviše emotivnoj političarki. Narativ o nepodobnosti Selak Raspudić se, s druge strane, manifestirao kroz izjave utemeljene u rodnim stereotipima vezanim uz ulogu žene u društvu. Konačni cilj tih narativa je bio prikazat Selak Raspudić kao podložnu, nesamostalnu i/ili nedovoljno sposobnu za bavljenje politikom.
Takvim perpetuiranjem stereotipa o ženama u politici, uz različite seksističke izjave kojima ih se dodatno diskreditiralo, samo se učvršćivao narativ o njihovoj nekompetenciji.
Ivana Kekin kako nedovoljno transparentna, korumpirana i naivna
Dezinformacijske kampanje usmjerene ka Ivani Kekin su išle u tri smjera. Prvo, kroz manipulacije vezane uz podrijetlo vlasništva nekretnina obitelji Kekin, čime je se prikazivalo kao nedovoljno transparentnu (1,2,3). Ove su se manipulacije svoj izvor najčešće imale na društvenim mrežama, no prenosili su ih i pojedini mediji. Drugo, kroz netočne tvrdnje o donatorima i izvorima financiranja predizborne kampanje, čime se kandidatkinju htjelo diskreditirati kao korumpiranu (1,2,3). I ove su manipulacije svoj izvor imale mahom na društvenim mrežama. Treće, kroz medijski intenzivno praćenje događaja i reakcija vezanih uz susret Nikice Jelavića i Milana Kekina, supruga kandidatkinje. Kroz špekulacije o tom susretu izgrađivao se narativ o Kekin kao naivnoj političarki. Naime, sam događaj postao je jedna od glavnih političkih i medijskih tema. Na njega se nadovezala i intenzivna dezinformacijska kampanja upućena prema Kekin. Ona se sastojala od neprovjerenih ili neslužbenih informacija te izmišljenih teorija o događaju.
Reakcije političkih aktera/ki, protukandidata/kinja Ivane Kekin i medija na navedeni događaj, kao i na njezino inzistiranje o tome da se radilo o „klopci“ za njenog supruga, zbog čega je cijeli slučaj prijavljen policiji, išle su u smjeru diskreditirajućeg prikazivanja Kekin kao suviše emotivne za obnašanje dužnosti Predsjednice RH (1,2,3).
Marija Selak Raspudić nesamostalna, nedorasla i marioneta
I Selak Raspudić je kroz kampanju prikazivana kao neadekvatna za obavljanje političke funkcije predsjednice RH. Potrebno je istaknuti da su ovakav narativni okvir o Selak Raspudić kreirali njeni protukandidati u utrci za predsjednika/icu. Ponajviše Dragan Primorac, prikazujući je kao nesamostalnu i nedoraslu za bavljenje politikom. Prikazivana je kao marioneta koja djeluje pod utjecajem snažnih političara (Zoran Milanović i Nino Raspudić), ali i različitih akademskih mentora (1,2). Praksa takvog prikaza Selak Raspudić zabilježena je i prije početka službene izborne kampanje (1,2,3).
Opasnosti rodne ideologije
Kao i u svakoj predizbornoj kampanji do sada, narativ o „rodnoj ideologiji“ kao društvenoj ugrozi bio je i sada aktualan. U prethodnim smo izvješćima već naznačili najvažnije karakteristike tog narativa (1,2,3).
Sintagma „rodna ideologija“ je, kao i do sada, dominirala diskursom kandidata i kandidatkinja (populističko) radikalne desnice. Posebno je bila aktualna tijekom sučeljavanja u medijskom prostoru (1,2). Zanimljivo je da nisu samo kandidati/inje spominjali ovu sintagmu već su joj na značaju dali i sami mediji. Prvenstveno kroz postavljanje pitanja o rodnoj ideologiji i stavljanje rasprave o njoj na agendu sučeljavanja. Time su uporabu ovog praznog označitelja normalizirali, implicirajući tako da on posjeduje koherentan i stvaran značenjski sadržaj (1,2). Kandidati/inje su pritom najviše isticali opasnost koju ona predstavlja za tradicionalnu obitelj, s naglaskom na opasnost za djecu. Za razliku od prethodnih izbornih ciklusa, na ovom se nije spominjala ugroza koju „rodna ideologija“ predstavlja za ekonomiju, a nije se inzistiralo ni na narativu da je ta ugroza nametnuta „izvana“.
Opasnost „rodne ideologije“ za tradicionalnu obitelj
Narativ „opasnosti rodne ideologije za tradicionalnu obitelj“ vidljiv je u izjavama Tomislava Jonjića i Mire Bulja sa sučeljavanja u prvom krugu izbora (1,2). Zanimljivo je da je taj narativ (iako mu nije bio fokus u prvom krugu izbora) u drugom krugu preuzeo i kandidat HDZ – a Dragan Primorac. Naime, on je problematizirao termin „roditelja 1 i 2“, nasuprot majke i oca. Isticanje tog termina kao primjera kojim „rodna ideologija“ ugrožava tradicionalnu obitelj zabilježeno je i u kampanji za parlamentarne izbore. O manipulacijama tim terminom, Faktograf je pisao nekoliko puta (1,2).
Opasnost „rodne ideologije“ za djecu
„Rodna ideologija kao ugroza djece i njihovih prava“ dominirala je ovim narativom tijekom predizborne kampanje. Miro Bulj je tako smatrao da „moramo zaštititi djecu od rodne ideologije jer nije normalno spol odvojiti od uloga u društvu“. Niko Tokić Kartelo se, oštro protivio uvođenju rodne ideologije u vrtiće i škole“. Možda i najdalje u tom narativu je išla Branka Lozo koja je u debatama kontinuirano ponavljala da treba kazneno goniti one koji su sudjelovali u operativnim zahvatima „tzv. sakaćenju djece“ u smislu promjene spola. U debatama je kazala i da je operacijama „navodno do sada podvrgnuto već preko 200 maloljetnika“ (1,2).
Tri načina „ugroze djece kroz rodnu ideologiju“
Iz navedenih izjava vidljivo je da su identificirana tri načina ugroze djece kroz „rodnu ideologiju“. Prvi se odnosi na „nenormalnu“ praksu odvajanja spola od uloga u društvu. Drugi se odnosi na “nametanje rodne ideologije” u odgojno – obrazovni sustav, a treći se odnosi na „nasilni“ postupak promjene rodnog identiteta kod djece i maloljetnika/ice.
Treba istaknuti da su sva tri argumenta manipulativna. Problematiziranjem odvajanja spola od uloga u društvu ignorira se razumijevanje spola i roda na način utvrđen u društvenim znanostima (1,2,3,4). Po pitanju „nametanja rodne ideologije u odgojno – obrazovni sustav“ dane su samo općenite izjave, bez konkretnih činjenica u kojima kandidati/inje utemeljuju svoje tvrdnje. Uz to, ostaje nejasno uvodi li se ona u sustav, postoji li već u njemu i tko je „nameće“.
Zaključno, povezivanje procesa tranzicije transrodnih osoba i genitalnog sakaćenja svodi jedan vrlo složen proces na čin nasilja i kršenja ljudskih prava koji se obavlja iz medicinski neutemeljenih razloga od strane nestručnih osoba, i to najčešće u uvjetima koji nisu medicinski. Time se u potpunosti zavarava javnost o prirodi postupka tranzicije koji je dobrovoljan, složen, dugotrajan, pravno i medicinski reguliran, utemeljen u stručnim procjenama te se provodi od strane stručnih osoba u medicinskim uvjetima i ne uključuje isključivo operacijske zahvate. Osim toga, informacije dobivene iz različitih izvora sugeriraju da se u Hrvatskoj ne provode operacije nad maloljetnim osobama.
Rodni aspekti dezinformacijskih narativa o migracijama
Migracije su bile u fokusu svih dosadašnjih izbornih kampanja. Rodne dezinformacije u kontekstu migracija se naslanjaju na postojeći medijski narativ negativne reprezentacija migranata kao društvene prijetnje. Oni se dominantno prikazuju kao mladi, snažni, vojno sposobni i izdržljivi, dok se o ženama koje migriraju najčešće šuti ili ih se prikazuje kao statične, pasivne i ranjive.
Jedna od dimenzija prijetnje očituje se i kroz prikaz migranata kao aktivnog nositelja prijetnje, dok se žene i djecu i domicilnog stanovništva predstavlja kao žrtve (potencijalnog) djelovanja migranata. U takvim se prikazima nerijetko instrumentalizira rod od strane političkih aktera/ica u svrhu mobilizacije birača/ica.
Tijekom ove predizborne kampanje, tim se tipom instrumentalizacija bavio Miro Bulj. Naime, on je izjavio da postoji mogućnost da strani radnici u bliskoj budućnosti zakonito, kroz zakonsku proceduru, ženama nametnu nošenje marame te im zabrane voziti (1,2,3). Ovom se manipulacijom radnike migrante htjelo prikazati kao prijetnju temeljnim zapadnim i europskim vrijednostima koje oni ne samo da ne žele prihvatiti, već ih planiraju i mijenjati kroz nametanje vlastitih kulturnih vrijednosti. Da je riječ o manipulaciji, odnosno rodnoj dezinformaciji u području migracija, pokazala je i naša analiza. U njoj je utvrđeno da trenutne politike vezane za dobivanje državljanstva, koje je glavni preduvjet za ostvarivanje glasačkog prava i političkog predstavništva, nisu prilagođene stranim radnicima. Kao i da ne postoje jasne strategije integracije stranih radnika u hrvatsko društvo. A i u strukturi stranih radnika i dalje dominiraju oni s područja bivše Jugoslavije.
Hoće li kampanja za lokalne izbore nastaviti rodno dezinformacijske trendove?
Analiza rodno dezinformacijskih narativa kroz sve izborne cikluse pokazuje slične teme koje dominiraju medijskim prostorom. Za očekivati je da će se one pojavljivati i kroz kampanju za lokalne izbore. A možda nas čeka i nešto novo.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
