Prva crnogorska Povorka ponosa održana je prije dva dana u Budvi, a za sigurnost, prema nekim procjenama 40-60 sudionika/ca bilo je zaduženo 400 policijskih službenika/ca.
Unatoč tomu, nekoliko stotina antigej prosvjednika uspjelo je, zasuti okupljene ne samo povicima poput “Ubij, ubij pedera!” , već i čašama, bocama, sjedalicama i kamenjem te je ozlijeđeno, kako navode crnogorske Vijesti.me, nekoliko sudionika/ca među kojima su i pomoćnik ministra za ljudska i manjinska prava Sabahudin Delić te pomoćnica istoga Blanka Radošević Marošević.
Da Povorka neće proći mirno, postalo je poprilično jasno dan prije održavanja same Povorke kada je, podsjetimo, Budva osvanula oblijepljena osmrtnicama Zdravka Cimbaljevića, predsjednika LGBT Foruma Progres i organizatora Povorke ponosa .
Komentare o tome zašto je Povorka ponosa važna i kao su ju oni sami osobno doživjeli priupitali smo Stevana Milivojevića, zamjenika direktora LGBT Foruma Progres, suorganizatora same Povorke, Jelenu Dacić, aktivistkinju i programsku direktoricu NVO Juventas te Danijela Kalezića, aktivista Queer Montenegra i organizatora druge crnogorske Povorke ponosa koja će se održati u listopadu ove godine u Podgorici.
Stevan Milivojević ustupio nam je i vlastiti video uradak prilikom izlaska iz autobusa, a svoj je doživljaj opisao sljedećim riječima:
“Proteklih nedjelju dana, kao što se da pretpostaviti je bilo krajnje stresno. Svi smo radili do poslije ponoći, volonteri i svi ljudi koji su dosli da nam pomognu oko organizacije su bili zaista sjajni i atmosfera tokom pripreme je bila odlična. Međutim, dok smo prilazili starom gradu, i parku koji je predstavljao mjesto okupljanja za samu Povorku, u policijom čuvanom autobusu, osjećaj straha je rastao ali su uprkos njemu, svi bili jos odlučniji da nastavmo i održimo Povorku. Gađanje jaja smo očekivali – dobro je što nije kamenje, pomislili smo. Pri izlasku iz autobusa dočekalo nas je jezivo uzvikivanje poznate nam parole, “Ubij, zakolji, da peder ne postoji” kao i raspomamljena masa od koje nas je dijelio kordon policije.
Došavši na mjesto okupljanja počeli su uzvici, guranje i potiskivanje policije. Nas nekoliko aktivista, kako bismo ohrabrili ostale učesnike forirali smo liniju, i uzdignutih I ponosnih glava podigli dva prsta kao univerzalni znak mira. U tom trenutku ka nama su počele padati kamenice, flaše, pepeljare, čak i telefoni. Nekoliko nas je bilo pogođeno, ali nismo odustajali.
Stojanje u ćutnji je bio izraz neporecive želje za promjenom i i željom da nas prihvate. Povorka je počela. Krenuli smo dok je usplahirena policija sa zabrinutim pogledima i štitovima jurcala oko nas pokušavajući da kontroliše situaciju, da obezbjedi sigurnost. Imao sam sam dojam da nije u pitanju činjenica što im je obezbjeđene Povorke bila službena dužnost, već zato sto su stvarno željeli da nam pomognu. Naravno, bilo je propusta, ali gnijev i ludilo mase je jako teško kontrolisati. Uostalom, prvi im je put, i moje lično mišljenje je da su uradili odličan posao. Povorka je uspjela!
Nakon završenih govora, masa je morala biti evakuisana radi sigurnosti, ali je osjećaj dok smo evakuacionim brodom išli na tajnu lokaciju bio neprocjenjiv. Ponos, ponos koji se vidio na licima ljudi i u tom trenutku čovjek shvati da se ono za šta se bori istinski vrijedno. Dani i dani rada, sumanute organizacije i iznurenosti su rezultirali nečim predivnim i istorijski vrijednim za Crnu Goru.
Crna Gora ne može biti ista nakon ovoga, sve se promjenilo, i demokratija je nažalost na teži način sprovedena u dijelo. Ne pristajemo više na opresiju, na ugnjetavanje i mržnju! Tu smo, prepoznati i vidljivi. Povorka je iz toga razloga važna!”
Jelena Dacić iz Juventasa, također je sudjelovala u prvoj crnogorskoj Povorci ponosa te je za Libelu odgovorila i na pitanje je li ovo, homofobno lice Budve, zaista pravo lice Crne Gore te što očekuje u Podgorici.
“Važno je znati da prava koja imamo nisu samo slova u dokumentima naslovljenim sa Ustav, zakon ovaj ili onaj. Važno je da znamo da smo slobodni da ih u punom intenzitetu koristimo. Ljudska prava se ne dovode u pitanje, nisu stvar debate, pregovora ili većinskog mišljenja. Održavanje povorke ponosa ne znači samo jaču vidljivost LGBT zajednice, već predstavlja potpuno negiranje “procesa”, gdje većina preuzima ulogu sudije koji donosi presudu “da li treba dati prava pederima i lezbejkama ili ne”. Poenta je da nema ko tu šta da nam da, to je već naše i mi to po prirodi stvari koristimo. Uz po koju ispoštovanu administrativnu proceduru i malo više zgodnih ljudi u uniformama .
{slika}
Mišljenja sam da policija nije imala dovoljno vremena da se pripremi, te su propusti u osiguranju povorke bili očigledni i prilično stresni. Bila sam srećna i ponosna što sam dio i testne verzije, ali sam podjednako bila tužna gledajući nevjerovatnu količinu energije usmjerene u potpuno pogrešnom pravcu, u pravcu mržnje i nasilja, a koja dolazi i od mladih ljudi koji bi trebali znati bolje, znati više. S druge strane, ta lica je trebalo vidjeti. Ta lica je trebala da vidi cijela Crna Gora. Čini mi se da samo zbog tih lica i jučerašnjih slika demoliranog lijepog primorskog grada, LGBT zajednica u Crnoj Gori ima više prijatelja. Svi su juče, u stvari, vidjeli sa čim se svakodnevno zajednica suočava od svog najintimnijeg prostora do ulice.
Nasilje u Budvi nije nešto što nas je iznenadilo. Samo Juventas je u Crnoj Gori radio nekoliko istraživanja o stavovima opšte zajednice, srednjoškolaca, ali i pružalaca usluga vezanim za drugačiju seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet. Nivo homofobije koji je u tim istraživanjima pokazan kao visok je u svom punom kapacitetu juče u Budvi demonstriran. Otuda, mogu slobodno da kažem da ovo jeste pravo lice Crne Gore i zaključim da je ono mnogo ružno.
Radujem se prajdu u Podgorici! Vidjećemo koliko je država Crna Gora dobro razumjela i naučila još jednu ozbiljnu lekciju iz ljudskih prava.”
Danijel Kalezić iz Queer Montenegra opisao nam je kako je doživio ovu “generalnu probu” za Povorku ponosa u Podgorici:
“Događaj u Budvi je protekao u skladu sa mojim očekivanjima. Kako smo i najavili prije samog skupa, Parada u Budvi je bila generalna proba i test za Povorku Ponosa koju Queer Montenegro organizuje u oktobru u Podgorici.
Iako je policija zaštitila skup, najbolje što je mogla s obzirom na činjenicu da nije imala puno vremena da se pripremi, i nije bilo ozbiljnije povrijeđenih učesnika/ca, identifikovali smo određene probleme u postupanju policije koji se ne smiju ponoviti na Povorci Ponosa u Podgorici. Nasilnici su nam bili previše blizu, mogli smo jasno da vidimo njihova lica i čujemo psovke i uvrede. Gotovo tokom cijelog trajanja događaja, bili smo u dometu kamenica i predmeta kojima su nas gađali. Tokom same šetnje, od nasilnika nas je dijelio samo jedan red policijskih službenika dok je svuda oko nas letjelo kamenje. U jednom trenutku je čak i cijela desna strana i kraj kolone ostao potpuno nezaštićen jer se policija skoncentrisala na odbijanje huligana koji su krenuli da napadnu vrh kolone. Dodatno, nekoliko dana poslije završetka ovog događaja iz medija saznajemo da je policija pustila na slobodu sve uhapšene huligane, te da su za sada pokrenute samo četiri prekršajne prijave protiv njih, dok je tokom samog skupa privedeno svega 20 osoba.
Događaj u Budvi je bio koristan i što se tiče identifikovanja huliganskih grupa koje mogu biti prijetnja Povorci Ponosa u Podgorici, a uz to sada znamo i ko su najglasniji homofobi i koje su to javne ličnosti koje su se našle među huliganima.
Povorka Ponosa u Podgorici će, jasno je, takođe biti propraćena negodovanjem određenih društvenih grupa, ali veliki rad sa policijom koji je već započeo i bezbjedonosna studija koja će biti izrađena u septembru mjesecu ove godine će nesumnjivo dovesti do veće bezbjednosti učesnikas/ca skupa, ali i konkretnijeg odgovora policije na nasilje.”
