Moja ti – ponekad kratki roman, ponekad zbirka priča – novo je osvježenje na hrvatskoj literarnoj sceni, u izdanju Profila te pod uredništvom Roberta Perišića. Autorica knjige, svojevrsnog mikrokozmosa umotanoga u romantičarski veo prepleten brojnim životnim situacijama i jednostavnom svakodnevicom, jest Jasna Jasna Žmak – dramaturginja, scenaristica, dramatičarka, spisateljica, kritičarka i asistentica. Priče, kao emotivni dnevnici koji se kreću bespućima jezične zbiljnosti, govore o intimnim ljubavničkim iskustvima svojstvenima samo protagonisticama, ali u tim trenucima intime, može se pronaći svatko. To su sveopća mjesta, sveprimjenjiva. Lako se utopiti u ovim pričama, saživjeti se s atmosferom, pronaći se u pojedinom trenutku.
Povodom predstavljanja Moje ti u Booksi, 18. prosinca, gdje ste (usput) sve pozvane/i, razgovarale smo s Jasnom Jasnom, a ona nam je otkrila ponešto o jeziku, političnosti, autanju i jednom čudesno-fantastičnom biću.
Kako je nastajala knjiga Moja ti? Kroz koji vremenski period – između ostaloga to pitam i zbog ponekad muškog, iako u većini ženskog roda voljene osobe. Radi li se možda o rodnoj (ne)uvjetovanosti jezika u pričama, razbijanju granica orodnjenog definiranja ili? Također, koliko je knjiga fikcija, a koliko temelja ima u tvojoj stvarnosti?
Kako si suptilno podmetnula ovo zadnje pitanje, kao usput… A ja ću te, jednako usput, uputiti na opasku koja stoji na početku knjige, onu koja kaže da je knjiga temeljena na istinitim događajima, a umjesto odgovora na potencijalna daljnja potpitanja, uložit ću Kviska.
Što se tiče ovog prvog pitanja, onaj dosadni odgovor glasio bi – deset godina. A onaj stvarni operira u nekim drugim vremenskim kategorijama u kojima se vrijeme ne mjeri minutama i satima, kao što se recimo, i u jednoj od mojih priča, duljine ne mjere kilometrima nego poljupcima…
Knjigu sam pisala u naletima, na mahove, kroz tih deset godina, pisala sam ju i dok sam bila u vezi i dok sam bila bezveze, pisala sam ju pišući paralelno druge stvari, za film i kazalište, a ti miješani rodovi, u prvoj polovici knjige, djelomično imaju veze s činjenicom da sam je započela pisati dok sam još vjerovala da sam strejt, da. Ja sam se, naime, vrlo kasno samoj sebi autala… Ali u drugom dijelu knjige, genderbending postaje primarno subverzivna strategija. To je jedan način da odgovorim na to pitanje, za one čitateljice koje vole vjerovati da su stvari poput roda i seksualnosti binarne.
Za one druge, koje su sklone stvari promatrati malo drugačije, da ne kažem queer, dat ću ipak nešto drugačiji odgovor, da ne kažem queer. Naime, kao što i u knjizi kažem: iako načelno ne vjerujem u rodove, oni su ovdje, svuda oko nas, pa onda s njima činim ono što mi jedino preostaje – igram se. I u fikciji i u stvarnosti. Iz te perspektive, ja sam istovremeno i strejt i gej, i dečko i cura. I to je mjesto s kojega ću pokušati odgovoriti i na ostatak intervjua.
Možemo li nazvati tvoje tekstove političnima s obzirom da govore o lezbijskoj ljubavi – ljubavi koja nikada nije percipirana, kako navodi tportal ‘kao zaseban ‘fenomen’ vrijedan pažnje samo zbog svoje ‘neortodoksnosti’, već jednostavno kao – ljubav’? Na taj način, kroz običan i jednostavan pristup vlastitim intimama, postavljaš lezbijstvo, mogli bismo reći, kao jednakovrijedan tip odnosa.
Ne znam kako bih ga drugačije mogao postaviti! Ima onaj jedan grafit tamo na Jurišićevoj koji dosta dobro sažima moje poglede glede ovoga:
{slika}
Naravno, jasno mi je da to samo moja realnost, da u dobrom dijelu ovog univerzuma koji za sebe prečesto voli misliti da je sto posto hetero, kako je to jednom bio postavio neki naš zastupnik kojemu se više ne sjećam imena, vrijede neka druga pravila. A iz te perspektive, i moje priče i ovaj grafit, postaju izrazito političnima.
Tragom prethodnog pitanja, te jednog od tvojih tweetova koji glasi ‘pesnik je angažovan i protiv svoje volje’ – smatraš li možda svoje priče na neki način angažiranima i u kojim segmentima?
Ne znam više čija je to misao bila i gdje sam je pronašao, (ovo je možda dobar trenutak da ‘priznam’ da je čitav moj Twitter cijeli satkan isključivo od citata!), ali rekao bih da ona cilja na činjenicu da je svako bavljenje jezikom neki oblik angažiranosti. Tako da, rekao bih ovo: ne da svoje priče možda smatram angažiranima, nego ih svakako smatram takvima. Ali, čak i da tomu nije tako, bitnije je smatraju li ih takvima oni i one koji i koje će ih čitati. (Hvala Bogu na Barthesu koji je ubio Autora, i Nietzscheu koji je prije njega ubio Boga!)
Ali, da… iako sam se i sâm tijekom pisanja često kolebao oko važnosti i moći pisanja, što sam i eksplicitno tematizirao u nekim dijelovima knjige, zapravo mi u ruci uvijek ostane ona zadnja latica tratinčice koja kaže da ipak volim pisanje, da vjerujem u njega. I mislim da je suludo baviti se pisanjem, a ne biti svjestan moći i odgovornosti koju ono podrazumijeva.
Neki tvoji tweetovi poput, ‘na svakom koraku sam citirala ernu iz ‘kazimira i karoline’: ‘ja često sanjam revoluciju”, ili ‘ako se revolucija hrani tekstom, čitajmo još’, zapeli su mi za oko. Često spominješ revoluciju na svojem Twitteru. U kojem smjeru ide tvoja revolucija – kako u zbirci tako i u vlastitoj realnosti? Odnosno – je li nam potrebna revolucija kao ljudstvu?
Jako mi je drago što si odabrala baš ta dva citata jer oba dolaze iz beogradskog pozorišnog sveta što je mesto na kojem, u poslednje vreme, provodim dosta vremena. Prvu mi je rečenicu poslala draga drugarica Olga Dimitrijević, a druga je iz komada koji je režirao Bojan Đorđev. Veze između pozorišta i revolucije su evidentno čvršće nego što to ponekad mislim.
A kad smo već na Twitteru, onda ću i za ovaj odgovor ukrasti još jednu misao odatle, i to od još jednog pozorišnog čoveka i dobrog druga, Gorana Ferčeca koji kaže: Нема велике револуције. И никада је више неће бити. Активизам је перманентна револуција данашњице. Укључите се.
Negdje (u nekom od svojih tekstova) istaknula si da pokretač promjene nije u superiornom argumentiranju, nego u sposobnosti da se govori drugačije. Što znači govoriti drugačije? Mogu li se tvoje priče promatrati u tom kontekstu, jer sigurna sam da govore drugačije – jednostavnim jezikom dotiču srž romantičnosti, ljubavi?
To je vjerojatno bio onaj tekst koji sam pisala o plenumu. Njega sam napisala jer me fascinirala snaga te riječi koja se najednom pojavila ‘niotkuda’ i omogućila nam da neke stare stvari promatramo na neke nove načine, da damo imena nekim stvarima koje ih dotada možda nisu imala. Plenum i Blokada bili su, između ostalog, iznimno važni upravo zbog toga što su ukazali na važnost načina na koji artikuliramo stvari.
Nisam sigurna da znam što znači govoriti drugačije, nisam sigurna govorim li ja drugačije, govore li tako moje priče. Mogla bih se ovdje možda pozvati na Šklovskog i njegovo ostranenie, samo zato što sam nekidan ponovo čitala taj esej, a ovim ću putem možda još nekoga potaknuti da učini isto. Ali umjesto toga, iskoristila bih ovaj prostor da podsjetim i sebe i druge na važnost – tišine. Kad već toliko govorimo o govoru, jeziku, riječima, mislim da je važno podsjetiti se na sve ono što nam u vremenu hiperprodukcije sadržaja može donijeti i malo konstruktivne šutnje.{slika}
Ono što je svakako esencijalan sastojak tvojih priča jest jezik – bilo kao subjekt ili objekt priče, da to tako kažemo. Pričama se naime premeće igra riječima, znakovima, slovima, jezicima, narječjima, izgovorima – cijeli vaš ljubavnički odnos se u mnogočemu temelji na razgovorima o jeziku. Je li ti jezik u jednakoj mjeri bitan i izvan fikcije?
Apsolutno. Mislim da sam već i u prethodnim pitanjima dala do znanja koliko mi je jezik bitan, a rekla bih da u knjizi on funkcionira kao neka vrsta trećeg glavnog lika, upravo zbog ovoga što spominješ – činjenice da se velik dio našeg, odnosno njihovog, odnosa prelama upravo preko jezičnih pitanja. S obzirom da su realnost i fikcija za mene opasno blizu, jezik tu glavnu ulogu definitivno ima u obje te domene, i kad sam stvarno stvarna i kad sam pomalo nadrealna, i kad sam samo Jasna, i kad sam Jasna Jasna, i kad sam potpuno nejasna.
Kroz tematiziranje jezika, njegovu intimnu upotrebu u pričama, dotičeš se i društveno relevantnih pitanja poput diskriminacije drugih i drugačijih (u najboljoj, primjerice, pišeš: ‘(…) a svijet tako odmah postane nekako ljepši, čim je u njemu manje onih koji su jednakijih od drugih)’, o nacionalizmu kroz jezični purizam, o rodnoj i političkoj korektnosti kroz dodavanje ženskog roda biciklu – bicikla i sl.
Jezik nije i ne može u tom smislu biti nevin, pa nema ni smisla praviti se da je tomu tako. Nije isto nazove li me netko lezbom, lezbačom, lezbijkom, homoseksualkom ili homoseksualnom ženom. Nije isto nazove li me netko tako doma, među prijateljima, u novinama, na ulici, na radnom mjestu ili u dojo-u. Mislim da je iznimno bitno da neprestano budemo svjesni svih tih nijansi, svih tih razlika, u riječima i u kontekstima.
Ja se i dalje svakodnevno susrećem s novim i novim situacijama zbog kojih se ljutim na jezik, zato što je ponekad nedostatan da iskaže sve nijanse onoga što proživljavamo, kao što je na primjer slučaj s rodovima u hrvatskom jeziku. I isto se tako svakodnevno oduševljavam njime, jer nam omogućava da proživimo situacije koje bez njega ne bi bile ni zamislive.
Tako da je, po meni, političnost inherentna jeziku, i svi ovi primjeri koje navodiš mjesta su na kojima ona postaje očita, i upravo su ta mjesta ona o kojima me zanima pisati.
U priči Bez teksta, jednoj od onih koje nisu ušle u finalni rukopis knjige, ali koju sam zajedno s još nekolicinom takvih objavila na stranici mojati.tumblr.com, naratorica, koja sam možda i ja, zamišlja svijet u kojem polako nestaju sve riječi, jedna po jedna… Samo da bi ubrzo shvatila užas koji tako nešto podrazumijeva, pa na kraju zaključuje: Mislim da ipak neću prestati pisati, rekla sam ti ujutro, kad smo se probudile, samo ću pažljivije birati riječi. Iako načelno ne vjerujem u pouke, jedna od važnijih pouka koju bih svojom knjigom željela prenijeti jest upravo to, važnost načina na koji biramo riječi. To je, uostalom, ono što sam i sâma naučila čitajući autore koji su mi bitni.{slika}
Koliko ti je kao dramaturginji bitna naracija? Također, s obzirom na jezik kao temelj tvojih priča, imaju li riječi za tebe onaj performativni moment o kojemu govori John Langshaw Austin u knjizi How to Do Things With Words, odnosno mogu li se stvari činiti riječima?
Kao odgovor na ovo pitanje mogla bih napisati čitavu knjigu. Ili barem doktorat, što je nešto što me također čeka u narednom periodu. Naracija mi je bitna i kao dramaturginji i kao scenaristici i kao dramatičarki i kao spisateljici i kao kritičarki i kao asistentici, što su sve radna mjesta koja zbrojena zajedno čine opis mojeg posla, mojih poslova.
Naracija mi je bitna, ali rekla bih da mi je i dramaturgija jednako bitna, i dok pišem, jer ona omogućava onaj tip tkanja koje nadilazi linearnosti na koje smo možda navikli i na kojima je, barem većina nas, odrasla. Iako me ta mnogostrukost pozicija često frustrira, zapravo sam jako sretna što radim na toliko različitih frontova, jer mislim da se međusobno jako dobro hrane i zajedno razvijaju.
A Austin… cijelog sam ga zapravo jako davno čitala, sjećam se samo da je u drugom dijelu knjige i sam napravio neke značajne zaokrete u vlastitoj teoriji, tako da se moje tumačenje njega svodi na to laičko parafraziranje njegova naslova. S obzirom da ga u tom svojstvu opetovano ponavljam svojim studentima i studenticama na Akademiji, uvjeravajući ih u važnost toga što pišu i toga kako pišu, moj će odgovor glasiti: da, nekim se riječima mogu raditi neke stvari, i to neke divne stvari, neke važne stvari.
Knjiga Moja ti jedna je od rijetkih na hrvatskoj književnoj sceni koja tematizira lezbijske odnose, kroz intimnu, romantičarsku vizuru. Kako si odlučila pisati na ovaj način i možemo li tvoju odluku i literarne stavove dovesti u koleraciju s tekstom na Kulturpunktu, Gdje je nestalo outanje? u kojemu problematiziraš specifičan konteskt autanja?
Često s raznim prijateljima/cama razgovaram o temi autanja, i s onim autanima, i s onim neautanima, i s onima koji se nikada nisu morali autati jer su strejt, i s onima koji su kao autani, ali zapravo nisu do kraja… I zbog specifičnosti vlastitog iskustva, tog late bloomanja i činjenice da sam ja sama od sebe dugo ‘skrivala’ vlastitu orijentaciju, shvaćam kompleksnost tog problema i tako na svako autanje gledam kao na proces koji, na neki način, nikad zapravo ne završava. Ali ja, možda pomalo naivno, volim vjerovati da se prije ili kasnije u toj priči uvijek dogodi happy end, ili više njih, kao recimo u mom slučaju.
Jer, dok god ljudi koji me upoznaju budu automatski pretpostavljali da sam ja strejt, dotad ću im ja automatski morati davati do znanja da – nisam, a svaki put kad to učinim, ja se zapravo autam. Ali ja na autanje ne gledam kao nešto spektakularno ili dramatično, ne, meni je autanje samo nazivanje stvari pravim imenom. Ne znam kako da to objasnim, to kako je meni autanje nešto sasvim prirodno.
Jednako kao što se zovem Jasna Jasna, jednako kao što živim na Trešnjevci i kao što, kao svaki pravi hipster, imam tetovažu i razbijeni iPhone, jednako tako više od dečkiju volim djevojke, i ne vidim zašto bih ijednu od tih činjenica trebala skrivati. To su sve komadići mog fragmentarnog, često i fragilnog, identiteta. I naravno da ne idem okolo i svima time mašem ispred nosa, osim kad je Prajd, (koji mi je jedan od dražih dana u godini, upravo zato što je to mahanje ispred nosa tada društveno prihvatljivo), ali ako se, recimo, nađem u sobi sa strejterima i strejterkama koji razgovaraju o svojim odnosima, naravno da neću šutjeti, osim ako baš taj dan nisam nešto posebno sramežljiva. Ali ako sam raspoložena, naravno da ću se uključiti u razgovor i spomenuti vlastita iskustva. Jedina je razlika što ću se ja, u tom procesu, usput i – autati.{slika}
I onda je ne samo logično, nego i jedino moguće, da iz istog rakursa pristupam i vlastitom pisanju, dok god je ono temeljeno na istinitim događajima. A kao odgovor na pitanje zašto sam odlučila baš pisati na taj način, intimistički, autobiografski, citirala bih jednu dragu mi kazališnu redateljicu, Faye Driscoll, s kojom sam nedavno radila intervju za prijateljski vam Vox, a koja je jednom drugom prilikom rekla: Make things that you’re not seeing that you want to see.
Svoje predivne romantičarske tekstove ostvarila si i u suradnji sa Zarezom povodom pulskog festivala knjiga Sa(n)jam knjige (na kojemu si i predstavila knjigu Moja ti, 9. prosinca 2015.). Naime, na naslovnici Zareza postavljena je tvoja kratka priča. Osim toga, surađivala si i s Vizkulturom, a suradnja je rezultirala plakatom s tvojom pričom, te s Kulturnim liftom – kako su ostvarene navedene suradnje, te možeš li nam reći nešto više o pozadini priča koje su nastale u ovom kontekstu?
Ta priča sa pričama na čudnim mjestima počela je, zapravo, sasvim slučajno, jedne večeri na meni dragom, a ponekad također čudnom, mjestu – u Krivom putu. Iako se on toga ne sjeća, moj prijatelj Igor Bezinović te je večeri dogovarao detalje svojeg izdanja Kulturnog lifta s Jelenom Pašić i Matijom Kraljom koji kuriraju taj projekt. Ja sam jednostavno u nekom trenutku uzviknula: Ja ću napisati priču za vaš lift. I to je bilo to.
Sutradan sam sjela i napisala priču, tu prvu priču na čudnom mjestu. Kad je objavljena, shvatila sam da mi se sviđa moment u kojem priče, koje su inače na papiru, pređu u prostore koji su javni i da je to prostor koji bih voljela nastaviti istraživati. Tako su došli i Vizkultura pa Zarez, a u ladici već postoje i priče napisane za MUF, SC, galeriju Prozori… Vjerujem da će ih biti još. Za svaku od priča zovem drugog dizajnera ili dizajnericu na suradnju, dosad su to bili Ana Labudović, Dario Dević i Davor Milašinčić + Drugo Uho, i zapravo svaki put jednako iznova uživam dok čekam ta dizajnerska rješenja s obzirom na specifičan status tih priča koje su istovremeno i plakati, kao u slučaju KL-a i Vizkulture, ili pak naslovnice, kao u slučaju Zareza.
Pomalo izvan konteksta, no s obzirom na prvu priču knjige, fantastičnu – zanima me koje ti je najdraže fantastično biće Istre i Kvarnera i priča vezana uz njega? Osobno me fascinira krsnik i šamanska svojstva njegova karaktera.
Ovdje ću napraviti jedan mali hijack i, umjesto da spomenem jedno od tih fantastičnih istrijanskih bića s kojima imam specifičan odnos još od djetinjstva, u priču ću uvesti jedno drugo fantastično biće koje u svojem Priručniku fantastične zoologije opisuje Borges. To je majmun koji pije tuš. Kako Borges navodi, kad neka osoba sjedne da piše, taj majmun čučne do nje i čeka dok se taj posao ne završi. Tad popije ono što je ostalo od tuša, a nakon toga ponovno sjedne, miran i zadovoljan. Iako je, navodno, taj majmun izmišljen, iako sam, navodno, ja svoje priče češće nego rukom pisala na kompjuteru, imam osjećaj da mi je taj majmun često pravio društvo tijekom pisanja.
