Položaj rodnih manjina u Hrvatskoj tema je koja dugi niz godina privlači veliku pozornost javnosti ali često bez pozitivnih rezultata za te manjine. Zabrinjava činjenica da se medijski diskurs, kada je ova tema posrijedi, često okreće senzacionalističkom pojednostavljivanju problema što ovdje ne bi trebao biti slučaj. Transseksualne osobe, kao jedna od rodnih manjina, u Hrvatskoj se susreću s brojnim problemima – od neprihvaćanja okoline i borbe s predrasudama do gotovo potpunog izostanka adekvatne medicinske i psihološke skrbi koja bi pojedincima i pojedinkama omogućila promjenu spola, zbog čega su transseksualne osobe iz Hrvatske često primorane potražiti lječničku pomoć u susjednim zemljama.
O položaju transseksualnih osoba razgovarale smo s vodećom stručanjakinjom za ovo područje u Hrvatskoj, profesoricom psihologije Natašom Jokić-Begić, autoricom istraživačkih studija Transseksualnost: život u krivom tijelu, te Psihosocijalne karakteristike transseksualnih osoba u Hrvatskoj. Što je transseksualnost? Pojam se odnosi na “trajni osjećaj nelagode i nepripadanja spolu u kojem je osoba rođena uz težnju da se živi i bude prihvaćen kao osoba suprotnog spola”. Iako je etiologija transseksualnosti još nerazjašnjena, postoje indikacije da je riječ o biološki uvjetovanom poremećaju koji se javlja u dječjoj i odrasloj dobi na sljedećem uzorku: najmanje jedan transseksualni muškarac javlja se na 30 000 odraslih muškaraca dok se na 100 000 odraslih žena javlja jedna transseksualna žena. Također valja napomenuti da se transseksualane osobe razlikuju s obzirom na biološki spol i rodni identitet (muško-u-žensko, žensko-u-muško) te spolnu orijentaciju (suprotno uvriježenom mišljenju da je većina osoba s rodnom disforijom homoseksualna, heterosekualno opredijeljenje s obzirom na biološki spol također je u velikoj mjeri prisutno među transseksualnim osobama). U lječničkoj, posebice psihijatrijskoj praksi transseksualnost se do nedavno tretiralo kao (psihijatrijski) poremećaj rodnog identiteta no Američko udruženje psihijatara krajem 2012. mijenja ‘dijagnozu’ uvođenjem termina rodne disforije. Za bolju kvalitetu života transseksualnih osoba, navode stručnjaci, od presudne je važnosti operativna promjena spola koja zahtijeva suradnju psihijatara i psihologa, endokrinologa i kirurga.
Prof. dr. sc. Jokić-Begić upozorava na nedostupnost adekvatne medicinske skrbi transseksualnim osobama u Hrvatskoj, zatim na neriješenu pravnu problematiku, negativan stav opće populacije i zdravstvenih djelatnika prema ljudima s rodnom disforijom. Isto tako, profesorica ističe kako je “potrebno organizirati interdisciplinarni tim stručnjaka koji bi provodio sustavnu psihološku i medicinsku skrb nad ovom populacijom pacijenata u skladu sa znanstvenim nalazima i međunarodnim medicinskim standardima koji su prihvaćeni u razvijenim zemljama”.
Zasigurno jedan od ključnih problema za transseksualne osobe u Hrvatskoj jest tretiranje transseksualnosti isključivo kao psihijatrijskog poremećaja u hrvatskoj medicinskoj praksi. Isto tako, u svojim ste radovima ukazali na odudaranje hrvatske lječničke prakse spram propisa koje nalažu Standardi skrbi za osobe s poremećajem spolnog identiteta, inače usvojeni u zemljama EU te SAD-u. Mislite li da je tomu razlog niska razina interesa za ovu problematiku, nedovoljna informiranost ili pristajanje uz ozračje kulturološke netrpeljivosti prema rodnim manjinama?
U hrvatskoj se medicini ovom problemu pristupa vrlo tradicionalno, pri čemu se stavovi liječnika i liječnica više oslanjaju na svjetonazorske i kulturološke razloge, nego na znanstvene spoznaje. Ne vjerujem da se radi o nedovoljnoj informiranosti, jer je u doba interneta sve dostupno. Bilo bi zaista tragično da liječnici ne prate recentna istraživanja i potpuno sam uvjerena da to i rade. Naša medicina, općenito, je na visokoj razini. U ovom slučaju se radi o zastarjelom pristupu kako problemu transseksualnosti, ali tako i spoznajama o tome što je to spol, a što je rod, dakle o široj biopsihosocijalnoj istraživačkoj problematici.
Transeksualne osobe često odustaju od tranzicije, upravo zato jer ne dobivaju adekvatne liječničke upute. Nedavno mi je došao mladić (rođen kao biološka djevojka) kojeg je psihijatar dvije godine uporno uvjeravao da se radi o psihičkom poremećaju radi kojeg treba uzimati farmakoterapiju. Naravno, nakon dvije godine nije došlo do promjene u želji za tranzicijom. Izgubljeno vrijeme i sniženo samopoštovanje je jedna od loših posljedica, da ne govorim o tome da su roditelji dobili sasvim krivu informaciju (“radi se o psihičkom poremećaju koji će uz odgovarajuće lijekove proći”), te mu sada više niti oni ne daju podršku u tranziciji. Ovaj odnos liječnika je nedopustiv jer se ne rukovodi znanstvenim spoznajama nego počiva na stavovima i uvjerenjima koja su subjektivna.
Referirajući se na na rezultate istraživanja koje ste proveli s nekolicinom kolega koje je, sukladno rezultatima sličnih istraživanja u svijetu, pokazalo da su ispitanici (tj. transseksualne osobe) ljudi s visokom stručnom spremom te viskom stupnjem inteligencije i kognitivnih sposobnosti. Smatrate li da bi iznošenje tih rezultata u širu javnost pridonijelo smanjenju predrasuda i stereotipova o ljudima sa spolnom disforijom? Naime, velik broj ljudi percipira transseksualne osobe isključivo kroz prizmu mentalnog i spolnog poremećaja; možda bi veći angažman medija oko prikaza svakodnevice transseksualnih osoba izvan konteksta njihova ‘poremećaja’ pridonio većem stupnju tolerancije?
Naravno da bi. Mediji uvijek imaju značajnu ulogu, a pogotovo u stvaranju ili razbijanju predrasuda i steroptipa prema manjinskim skupinama. U ovom slučaju mediji mogu prikazati tranaseksualne osobe onako kako se one doživljavaju – duboko nesretne osobe koje se bore sa smetnjom za koju nisu odgovorne, ili pak mogu prikazati neke “ridikulozne” primjere. Mediji svakako mogu upravljati javnim mnijenjem i smatram da je etička i profesionalna odgovornost novinara da silnu moć koju imaju upotrijebe za dobrobit drugih.
S obzirom na dva obrasca transseksualnosti – tj. MuŽ (muško u ženski) i ŽuM (žensko u muški) te razlikovanje spram spolne orijentacije, kako objašnjavate da muškarci koji osjećaju pripadnost ženskom spolu nailaze na negativnije reakcije svoje okoline od žena koje osjećaju pripadnost suprotnom spolu? Možemo li to povezati s favoriziranjem maskuliniteta na kulturološkoj razini – tj. isticanje imidža fizički snažnog ‘muževnog’ muškarca s ‘muževnim’ afinitetima (primjerice sport i manualni poslovi) kao poželjnog obrasca ponašanja.
U patrijarhalnoj sredini poželjno je biti muškarac. U mnogim našim obiteljima kćeri se još uvijek oslovljavaju sa “sine” i to nikome nije čudno. No, kada se rođeni muškarac nosi sa transseksualnošću (pa čak i sa homoseksualnošću) tada će biti dodatno izložen i stigmi od strane društva. Rekla bih da je lakše biti muškarac kada je sve uobičajeno, ali kada se jave problemi u području spolnog identiteta i/ili seksualne orijetacije, onda je lakše biti rođena kao žena. Prema problemima žena je društvo manje stigmatizirajuće, osim kada se žena suočava s tipično “muškim” problemom, primjerice alkoholizmom. Stigmatizacija društva je veliki problem za sve manjinske skupine, a u slučaju psihičkih i, ili tjelesnih smetnji ima i razarajući karater jer pogoršava psihičko stanje osobe i na taj način smanjuje prirodne mehanizme suočavanja i nošenja s primarnom smetnjom.
Udruga američkih psihijatara nedavno je iz svoje terminologije izbacila poremećaj rodnog identiteta te pristala da se za transseksualne osobe koristi isključivo izraz rodna disforija, koji ima nešto neutralnije konotacije. Mislite li se da će blaža terminologija doprinijeti manjoj stigmatizaciji transseksualnih osoba kao poremećenih i disfunkcionalnih?
Vjerojatno hoće, no za učinke treba pričekati nekoliko godina, ako ne i desetljeća. Priča o transseksualnosti mene podsjeća na priču o ljevorukosti. I ljevorukih ljudi je malo. Do prije 30-tak godina djeci se zabranjivalo pisati lijevom rukom. Možete li to zamisliti? Pozivani su roditelji u školu i dane su im upute da djeci trebaju braniti korištenje lijeve ruke jer to neće biti dobro za njihovu budućnost. Ovi savjeti nisu davani iz zlobe, nego iz brige – u to vrijeme zaista je bilo teže lijevacima jer mnoge alatke nisu bile prilagođene. Takva djeca su imala dvije nevolje – morala su se korisititi desnom rukom što im je bilo neprirodno, što je kao posljedicu često imalo mucanje; ali često su se i sramila radi svoje ljevorukosti iako su jasno znala da to nisu birala, niti da se protiv toga mogu boriti. Neki od njih su i naučili pisati desnom rukom, ali kada god imaju prilike koriste lijevu. Društvo je kasnije promijenilo stav jer je znanost pokazala da se radi o specifičnoj mozgovnoj organizaciji i da je to nepromjenjivo, te je bolje da se alatke prilagode ljevorukima, nego da se ljevoruki prilagođavaju alatkama. Danas se nitko ne opterećuje sa time, svi mirno žive i to je divan primjer kako je znanost promijenila stav društva, a to je pridonijelo kvaliteti života ovih ljudi.
Ni rod ne možemo birati. Mi jednostavno znamo jesmo li muškarci ili žene. Zamislite kada bi nekim nesretnim slučajem ostali bez svojih spolnih karakteristika – bi li promjenili poimanje samoga sebe kao muškarca ili žene? Ne bi, vi bi i dalje jasno znali što ste, bez obzira kako izvana izgledali. To je psihološko stanje u kojem se nalaze transseksualne osobe, one znaju što su, ali izgledaju drukčije. Transseksualnost je izazvala veliku pažnju znanstvenika i danas je potpuno sigurno kako je poremećaj biološki uvjetovan. Nije do kraja razjašnjen uzrok, ali vrlo vjerojatno se radi o nestandardnoj hormonalnoj aktivnosti tijekom trudnoće i neposredno nakon poroda koja mozak djeteta spolno “pogrešno” organizira.
U konačnici, za položaj transseksualnih osoba u Hrvatskoj je neovisno o (važnim) institucionalnim preprekama od presudne važnosti i sociokulturni kontekst koji za sada ne odiše prevelikim stupnjem tolerancije na različitost. Kako, kao psihologinja, komentirate velik antagonizam spram rodnih manjina? Mnogi će pučkim žargonom reći da Hrvatska ima većih i važnijih problema od zaštite manjinskih prava no kako komentirati izljeve netrpeljivosti i nasilnog diskursa kao što su primjerice iskustvo splitskog gay pride-a 2011. ili aktualne polemike oko uvođenja zdravstvenog odgoja?
Hrvatska ima većih i važnijih problema, to je sasvim sigurno. I ništa strašno ni dramatično se neće dogoditi ako se na manjinu koja je različita gleda s predrasudama. Osim što će ta manjina patiti a mi ćemo znati da smo mogli pomoći a nismo. I to je apsolutno strašno i stoga mislim da treba koristiti baš svaku priliku u kojoj se mogu približavati znanstvene spoznaje. Jer u znanju je jedini spas za sve, pa i za rješavanje problema transseksualnosti.