Dva nova filma, koja će premijerno biti prikazana na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu (Toronto International Film Festival), filmovi su koje LGBT žene s uzbuđenjem očekuju, no mogli bi donijeti razočaranje ukoliko su njihovi traileri ikakav pokazatelj nedostatka lezbijskog i biseksualnog sadržaja. Oba filma, i Stonewall koji se počinje prikazivati u kinima 25. rujna i Suffragette koji počinje s prikazavanjem nešto kasnije u listopadu, imaju vrlo predvidljive priče o povijesnim trenucima za građanska prava.
Zvijezda filma Stonewall je Jeremy Irvine kao “Danny, fikcionalni mladić koji je 1969. sudjelovao u pobuni u Stonewallu. Premda u opisu filma stoji “kako je čitava zajednica mladih gejeva, lezbijki i drag queens koja je naseljavala Stonewall Inn… eruptirala u oluju gnjeva”, u traileru ovoga filma ne vidimo niti jednu ženu.
Kada sam o ovome upitala publicistu filma, dobila sam odgovor “da su središnji likovi u filmu fikcionalna grupa mladih gejeva beskućnika koji rade sve i svašta kako bi preživjeli, no lezbijska zajednica je zasigurno dio filma.” No, prema IMBD-u, čini se da u filmu (scenarist je Jon Robin Baitz, a redatelj Roland Emmerich) ne postoji uloga za lik Stormé DeLarverie, koja je poznata kao butch lezbijka koja je prva uzvratila policiji tijekom nemira; kao što ne postoji ni uloga za lik biseksualne aktivistkinje Brende Howard, koja je organizirala prvu na svijetu Povorku ponosa nakon događaja u Stonewall Innu. Postoji nekoliko ženskih uloga, uključujući Dannyjevu mlađu sestru Phoebe (Joey King), trans pionirku Marshu P. Johnson te nekoliko fikcionalnih likinja: Sam, njezina djevojka, Sarah i Joyce. (Nepoznato je jesu li posljednje dvije LGB osobe).
Glumica Joanne Vannicola koja glumi jednu od tih žena – Sam, ovako je na svom blogu opisala iskustvo rada na filmu :
“… Igrala sam malu ulogu u filmu o pobuni u Stonewallu, koji se snimao u ljeto 2014. u Montrealu, a režirao ga je Roland Emmerich. Gosp. Emmerich radi izvrsne velike hollywoodske blockbustere, no Stonewall je bio njegov intimni projekt o grupi mladih muškaraca koji pokušavaju dobiti svoje bitke u homofobnoj Americi 1960-ih. Mnogi ljudi nisu nikada ni čuli za Stonewall i pobunu, i mislim da je ovo film koji dolazi u pravom trenutku. Važno je da nikada ne zaboravimo našu povijest, naš smjer te da poučimo one koji o tome ne znaju ništa.
Iz ženske perspektive, nadam se da ćemo uskoro napisati još više filmova i knjiga o Stonewallu i govoriti sve više i više istinu o tom vremenu kada su lezbijke i žene te ere bile vidljivije, no za mene kao glumicu bila je privilegija biti žena u središtu te pobune koja urla na svoju braću i sestre u Ulici Cristopher u New Yorku ‘Učinite nešto…’. No, morat ćete pogledati film kako biste saznali/e više.”
“U filmu nema mnogo drugih lezbijki budući da prati osobni život nekoliko gejeva u njihovim 20-im godinama, tako da sam ja najvjerojatnije najznačajnija lezbijka u filmu”, rekla mi je Joanne.
Glavnu ulogu u filmu Suffragette igra Meryl Streep kao stvarna Emmeline Pankhurst, britanska vodeća aktivistkinja koja se borila za pravo glasa žena u Britaniji početkom 19. stoljeća. Drugu važnu ulogu igra Carey Mulligan kao Maud, “zaposlena supruga i majka čiji se život nepovratno mijenja kada se tajno pridruži sve većem sufražetskom pokretu u Velikoj Britaniji”. Ekipu koja je radila Suffragette predvode četiri žene: Abi Morgan (The Iron Lady) napisala je scenarij, Sarah Gavron je redateljica, a producentice su Alison Owen i Faye Ward.
Godine 2000. su dnevnici sufražetkinje Mary Blathwayt otkrili da je Emmeline Pankhurst bila “u bliskom odnosu s lezbijskom skladateljicom Ethel Smyth, godinama nakon smrti njezinog muža Richarda 1898.” S obzirom da se radnja filma događa netom prije i tijekom godine u kojoj su se sufražetkinje borile za pravo glasa (1918.), čini se čudnim da se Ethel ne pojavljuje kao likinja u filmu, unatoč tome što je napisala pjesmu koja je bila himna pokreta “The March of the Women”.
Ethel je bila zaljubljena u Virginiju Woolf i imala je ljubavnu vezu s glazbenicom Violet Gordon-Woodhouse, koja je između ostalog nadahnula Radclyffe Hall da njoj u čast napiše knjigu erotskih pjesama. 2005., u operi Violet možemo vidjeti romansu Ethel i Violet.
Emmelina kći Christabel, također je bila uključena u sufražetski pokret i poznato je da je imala istospolne veze sa samom biografkinjom Mary Blathwayt te s Grace Roe. Christabel se ne pojavljuje kao lik (ili barem ne kao jedna od glavnih likinja) u filmu Suffragette.
{slika}
“Biografi su, premda svjesni malog lezbijskog elementa u pokretu, zaobišli tu temu”, rekao je biograf i profesor Martin Pugh za The Guardian. No June Purvis, koja je napisala biografiju Emmeline, smatra da su Pughove tvrdnje netočne, a to zasniva na pretpostavci da ove žene nisu postale “ljubavnice u tjelesnom smislu” piše:
“Ono što Pugh ne navodi je dokumentirana izjava same Ethel kako je otišla u Egipat ne bi li pobjegla od snage svojih osjećaja prema Emmeline. Nije baš vjerojatno da su Emmeline i Ethel bile ljubavnice u fizičkom smislu. Emmeline je bila previše orijentirana na svoj politički rad da bi riskirala skandal, a Ethel je često imala neuzvraćene strasti prema ženama (i muškarcima). Pugh je morao zaključiti da je dokaz o Christabelinom lezbijstvu “neuvjerljiv”. Pa zašto se onda mučiti sa spekulacijama ako ne želite obezvrijediti separirane feministkinje?”
Jasno je da bi neki/e radije vidjeli/e povijest kroz isključivo heteroseksualnu prizmu; da je bilo kakva vrsta seksualne fluidnosti među feministkinjama bilo koje ere za njih uvredljiva. Knjiga June Purvis Emmeline Pankhurst: A Biography je gotovo uvredljivo homofobna, kao što je jedna recenzentkinja primijetila:
“S obzirom na radikalna feministička gledišta Jane Purvis, njezina rasprava o lezbijstvu unutar WSPU-a (The Women’s Social and Political Union) je u najmanju ruku čudna. Insinuacije maskulinističkih povjesničara su doista kako mizogine tako i nezrele, posebno nagađanja Martina Pugha o navodnim ‘lezbijskim ljubavnim vezama’ nekoliko istaknutih sufražetkinja. Međutim, takva radoznalost o seksualnoj orijentaciji poznatih feministkinja doista nije nova, no to ne objašnjava zašto te spekulacije u toj mjeri uzrujavaju i vrijeđaju Purvis: je li to zbog toga što su Pugh i drugi pogređno shvatili priču, ili možda zbog toga što govore o mogućoj homoseksualnosti među sufražetkinjama?”
Ako Emmeline i nije bila lezbijka, queer žene poput njezine dobre prijateljice Ethel su dokazano bile dio sufražetskog pokreta, a njihovo izostavljanje iz ovog filma ide u smjeru nerealnog prikaza tog vrlo važnog razdoblja u povijesti feminizma.
{slika}
Nisam vidjela niti jedan od ova dva filma, no nadam se da nisam u pravu, te da ni Stonewall ni Suffragette neće izbrisati lezbijke, biseksualne i queer žene iz tog za njih značajnog razdoblja u povijesti. Nažalost, to nije novost u Hollywoodu. U biografskom filmu Carryngton iz 1995., u kojemu Emma Thompson glumi biseksualnu slikaricu, “njezine ljubavne veze sa ženama su potpuno izostavljene“. U novije vrijeme, filmovi kao što su The Normal Heart i Milk, izostavili su queer žene i njihov doprinos u tim važnim društvenim pokretima.
To što su ove nove filmove napisali/e i režirali/e gej muškarci (Stonewall) i heteroseksualne žene (Suffragette) jasno pokazuje da su nam još uvijek prijeko potrebne lezbijske, biseksualne i queer scenaristice, redateljice i producentice kako bi ispričale naše priče. Ellen Page koja je pogurala snimanje filma Freeheld, neumorna nastojanja Christine Vachon u stvaranju izvrsnih filmova s queer temama i rad Dee Rees u filmovima Pariah i Bessie, samo su mali dio velike industrije kojoj je potrebna ona vrsta različitosti koja se u dosta posljednjih godina prebacila na televiziju. (Napomena: Bessie prikazuje HBO, ali se ne prikazuje u kinima).
Pa što bi nas onda koštalo da imamo povijesne filmove koji ne “brišu” queer žene? Izgleda da bi nas koštalo nas samih. Nadamo se da će filmske producentice kao što su Megan Ellison i Nina Jacobson, redateljice Phyllida Lloyd, Jamie Babbit, Patricia Rozema i Kimberly Peirce i scenaristice Jane Anderson i Natalia Leite uspjeti stvoriti inkluzivniji filmski “krajobraz” kako bi LGBT žene mogle vidjeti sebe na velikom ekranu. A kada to učine, mi ostale bismo trebale čekati u redovima pred kinima na premijernom prikazivanju, jer mi smo publika koja ne samo da je vrijedna svog predstavljanja, već ga i zahtijevamo.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
