Iako mu se konstantno pridodaju komunističke konotacije, 1. maj se slavi radi prosvjeda i borbe za radnička prava koji se je dogodio na 4. maj 1886. godine u Chicagu. Zbog neizglasavanja zakona koji bi ograničio radne sate na osam sati na dan, radnici su prosvjedovali, pobuna je ugušena u krvi i taj dan počeo je biti danom za radnike, dan kada se obilježavaju radnička prava i značaj.
Prvi puta je bio proslavljen u SSSR-u, a zatim i u drugim komunističkim državama. U Hrvatskoj se pak prvi puta obilježio 1890. godine u Zagrebu na Zrinjevcu, te se ubrzo proširio i u ostale, ne-komunističke zemlje.
Radi povezivanja s komunizmom, u SAD-u se praznik rada ne slavi na 1. maj (International worker’s day), već prvi ponedjeljak u rujnu pod nazivom Labour day.
Za vrijeme Jugoslavije je 1. maj u punom smislu bio Praznik rada, jeo se grah, nije se radilo, nosili su se karanfili i slavio se rad. “Nije se imalo, ali su svi bili sretni.” Proizvodilo se. Radilo se.
U vremenu ovakvog stanja u državi kakvo to danas jest, položaj radnika i radnica kao da nikad nije bio gori. Tržište gazi po stoljetnim borbama radnika za svoja prava, fleksibilizacija rada iz dana u dan sve više uzima maha. Iz tog razloga, taj dan možemo možda slaviti kao Dan sjećanja na rad.
Prema podacima HZZ-a, trenutno je prijavljeno 357.536 nezaposlenih. Uz 44.678 radnih mjesta koja se oglašavaju kao slobodna (mahom stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa) u zemlji gdje živi 2.873.828 radne sposobne osobe, s popriličnom sigurnošću možemo reći da ne postoji taj rad koji bi se trebao slaviti.
Država jede sama sebe, rijetki uplaćuju u državni proračun, porezi jedu one koji se pokušavaju baviti obrtom i proizvoditi – vlada apatija i kolektivno nezadovoljstvo.
Preostaje li nam zaista samo nada da će biti bolje? A hoće li? Možda je rješenje u totalnom rušenju imaginarne sigurnosti, kako bi se stvari sagradile iz početka.
Do tada ćemo živjeti od sjećanja, a naš kolačić madeleine bit će proslava Prvog maja (ili prosvjedi, što koga veseli).