Studija iz prošlog mjeseca je pokazala da žene imaju manju šansu da budu reanimirane – ali to nije jedina stvar u kojoj su diskriminirane u industriji u kojoj je bol žene konstantno pogrešno dijagnosticirana.
Hodate ulicom, gledate svoja posla, odjednom vidite da se netko srušio u nesvijest. Osoba ne reagira, ne diše. Hoćete li ju pokušati reanimirati? Nema sumnje da mislite da biste to učinili. Ali što ako je osoba u nesvijesti žena? Pitanje se možda čini besmisleno, ali nažalost nije: studija je pokazala da žene imaju manju šansu dobiti reanimaciju od prolaznika/ica, i onda veću šansu da umru.
Istraživanje, financirano od strane American Heart Association and National Institutes of Health, je pokazalo da samo 39% žena koje dožive srčani udar na javnom mjestu bude reanimirano, u odnosu na 45% muškaraca. Muškarci imaju 23% veće šanse da prežive i jedan od voditelja studije, spekulira da je onima koji reanimiraju unesrećene žene nezgodno skidati žensku odjeću ili dirati ženske grudi. Nije jednostavno izvući zaključak iz istraživanja, ili gdje ga smjestiti unutar nebrojenih primjera diskriminacije nad ženama. Zdravstvena skrb- koja bi u svojoj biti trebala ljude održavati živima, mora, naravno, biti slobodna od spolne diskriminacije. No, to nije slučaj.
Ovdje se ne radi o umanjivanju slučajeva diskriminacije nad muškarcima – posebno one u psihijatrijskom liječenju. Rasa i socijalni status također igraju ulogu kod diskriminacije u zdravstvenom sustavu. Međutim, postoji puno načina kojima se diskriminiraju žene u medicini. Dokaza ima kroz povijest, od Aristotelove podjele na superiorne muškarce i inferiorne žene, do srednjovjekovnih ideja da su žene labilne zbog njihove maternice. U antičko doba su doktori preporučivali brak kao lijek za psihičke probleme kod žene, a Viktorijanci su imali naviku protjerivanja žena unatoč jasnim pokazateljima da su imale psihičke probleme. Danas, kada je više žena nego muškaraca (u Britaniji op.p.), 55% registriranih liječnika su muškarci, a većina specijalista (njih 66%) su isto tako muškarci.
O pacijentima postoje ovakvi stereotipi: muškarci su manje svjesni zdravstvenih problema, manje obraćaju pozornost na simptome i ne posjećuju doktore u jednakoj mjeri kao i žene. Drugim riječima, muškarci su tihi stoici, a žene histerični hipohondri. Postoje dokazi za ove tvrdnje, ali samo u određenoj mjeri – vladine statistike iz 2010 godine su pokazale da su žene spremnije od muškaraca reći da su lošijeg zdravlja, ali je i manja šansa da će umrijeti u narednih pet godina.
Ali potonje ne objašnjava što se događa ženama kad zaista trebaju medicinski tretman. Akademkinje Sveučilišta u Marylandu Diane Hoffman i Anita Tarzian objavile su 2001 godine The girl who cried pain, analizu o tome kakvu ulogu igra spolna diskriminacija kod tretiranja boli. One su pregledale nekoliko prijašnjih studija, uključujući jednu koja je pokazala da žene imaju veću šansu dobiti sedative za liječenje boli, a muškarcima se daju medikamenti, i zaključile su da žene imaju veću šansu biti neadekvatno liječene. Nekoliko autora/ica je ovo pridodalo “dugoj povijesti u našoj kulturi da se žene smatra podkapacitiranima u razmišljanju”, navodi studija.
Je li se išta promijenilo otkad je analiza prije 16 godina objavljena? Vjerojatno ne, tvrdi Tarzian, voditeljica projekata na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Marylandu. “Svaki put kad pomisliš da su se stvari promijenile, pogledaš vijesti i vidiš da možda ipak nije tako. Zato jer su stavovi ljudi glede spola tako inherentni da ih je teško biti svjestan – to je u podsvijesti ljudi” kaže ona. Julia Buckley, honorarna novinarka, može se povezati s navedenim. Imala je kroničnu bol od tinejdžerskih dana, ali doktori su je vraćali kući dok joj je zubar rekao da izmišlja i kad je onda zatražila fizikalnu terapiju za ruku kako bi se vratila na posao, rekli su joj da pričeka godinu dana jer je već imala fizikalnu terapiju za nogu.. “Pravili su me ludom”, tvrdi. “Ne vjerujem da bi se prema meni tako postupalo da sam muškarac, a psihološka tortura kroz koju sam prošla učinila je situaciju još gorom”. Na koncu joj je prije 5 godina, kad je imala 31 godinu, dijagnosticiran ehlers-danlosov sindrom, nasljedno stanje koje utječe na vezivno tkivo. Napisala je knjigu (Heal me: In search of a cure) o svom iskustvu koja izlazi u tijekom ovog mjeseca. Kaže da “žene trebaju biti odlučnije, i ne toliko respektirati doktore”. Tarzian se s tim slaže: “zdravstveni sustav stavlja žene u nepovoljniji položaj, koje su, za razliku od muškaraca, naučene da propitkuju sebe i mislim da trebaju vjerovati u svoje instinkte jer im je to prednost”.
Nema boljeg primjera za gore navedeno, nego kad pričamo o ginekološkim stanjima poput endometrioze. Jedna od deset žena pati od ove bolesti, ali u, u prosjeku, treba 7-8 godina da budu dijagnosticirane. Emma Cox, izvršna direktorica udruge Endometrioza, kaže da su žene s ovim stanjem, osim ako ne pokušavaju zatrudnjeti, često nemarno pregledane od strane doktora. “Stav je taj da su žene tu da imaju djecu”, kaže Cox.
Kaye Sedgwick Jones, honorarna ilustratorica i dizajnerica iz Kenta, je trebala čekati 12 godina na dijagnozu nakon što se s 13 godina požalila da ju boli. Jedan od doktora joj je rekao: “Bit će ti bolje kad dobiješ bebu”, što je neobično čuti kad imaš 13 godina, kaže Jones. Kad je s 25 godina konačno dobila dijagnozu njezina prva reakcija je bio bijes. “Bila sam jako ljuta. Toliko godina su mi govorili da mi je bol samo u glavi.”
U listopadu je tiskan novi vodič National Insitute for Health and Care Excellence kako bi se ubrzalo dijagnosticiranje endometrioze. Sedgwick Jones, koja sad ima 36 godina, odlučila je da neće imati djecu iako je prije mislila drugačije. Kaže da bi sve ispalo drugačije da je bila pravovremeno dijagnosticirana. “Nisu me shvatili ozbiljno jer sam bila mlada žena i mogu zamisliti zašto je još uvijek ženama teško da uđu u ordinaciju i kažu ‘pomozite mi, boli me’.
Liječenje demencije je još jedno područje gdje žene izvlače deblji kraj. Prošle godine, istraživači/ice sa Sveučilišta College London su otkrili/e da žene s demencijom dobivaju lošiji tretman nego muškarci s demencijom. Naime, one idu rjeđe doktoru/ici opće prakse, manje se motri njihovo zdravlje i više uzimaju potencijalno štetnih lijekova, nego muškarci. “Znamo što se događa, ali ne možemo jasno objasniti zašto iz prikupljenih podataka” rekla je doktorica Claudia Cooper, koja je i vodila studiju. Doktorica Cooper kaže i sljedeće: “jedan od faktora bi mogao biti taj što žene žive dulje od muškaraca pa imaju veću šansu da budu usamljene i prema tome manju šansu da imaju nekog tko će se skrbiti o njima.” Kaže da su “dvije trećine osoba iznad 80 godina upravo žene, ali su marginalizirana većina”.
Za Juliju Buckley, spolna diskriminacija u zdravstvu je epidemija o kojoj se treba progovoriti: “Osobe umiru jer su ženskog spola i doktori su zaslijepljeni njihovim spolom”, kaže ona. “Nemojte pretpostavljati da su žene histerične. To je bit. Tretirajte svakoga kao ljudsko biće”, dodaje Buckley.
