Da, dobro ste pročitali/e. Činjenica da je u emisiju HRT-a koja prati Europsko nogometno prvenstvo pozvana žena (i to da komentira nogomet) odjeknula je medijima. Gotovo svi mediji su informirali tko je Tihana Nemčić Bojić.
Za slučaj da ste propustili, radi se o profesorici na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, bivšoj nogometašici i igračici futsala, bivšoj reprezentativki, izbornici, doktorici znanosti, UEFA licenciranoj trenerici i osnivačici prvog ženskog malonogometnog kluba u Hrvatskoj. Dakle, osobi s više nego jasnim i dovoljnim kvalifikacijama da analizira „najvažniju sporednu stvar na svijetu“.
No, svi/e mi znamo da je ta „najvažnija sporedna stvar“ ipak „muška stvar“. Bilo je pozitivnih komentara da se radi o osvježenju na javnoj televiziji i osobi koja zna o čemu govori. No, čitali smo i, nažalost, standardne komentare koji prate žene u sportu.
Festival mizoginije, šovinizma i seksizma
Komentari su se kretali od „odletila bi pod jaja“, preko „ne želim žene u muškom sportovima. imaju svoja prvenstva i svoje lige pa neka tamo analiziraju“, pa sve do slavne „jel se ova žena izgubila… tko joj je rekao da izađe iz kuhinje“.
Možda je HRT odlučio napraviti „povijesni potez“ (barem kako piše jedan portal), no komentari na portalima su samo ponovno dokazali da u lijepoj našoj nema ništa novo. Žene su i dalje ukras na tribinama ili im je mjesto u nekim od „ženskih sportova“. Odnosno, kako kaže jedan od komentatora „žene mogu eventualno komentirati umjetničko klizanje“. Tako smo kroz ovo prvenstvo čitali/e o „top 5 hrvatskih wagsica“ nasuprot „top 5 španjolskih wagsica“. Na kraju smo i glasali/e koja nam je najljepša. Da ne bi bilo da se o tome pisalo samo u okviru hrvatskih utakmica, analizirale su se i žene/djevojke/partnerice nogometaša iz ostalih zemalja. Kad bi medije ta standardna nogometno prvenstvo tema smorila, onda bi opet po tko zna koji put komentirali djevojku Declana Ricea. Pritom bi isticali njegovu plemenitost i ljubav prema Lauren Fryer koju ti isti mediji neće uvrstiti na svoje top liste wagsica.
Sve to ne čudi ako uzmemo u obzir da su se žene prvi put natjecale u svim sportovima u kojima su se natjecali i muškarci tek 2012. godine na OI u Londonu.
Pozicija žena u sportu
U istraživanju objavljenom 2021. godine „Ženski sport nije pravi sport: Negativni stereotipi prema sportašicama i doživljaj rodne neravnopravnosti u rukometu u Hrvatskoj“ ispitivalo se koliko se često mladi rukometaši i rukometašice susreću s negativnim stereotipima prema sportašicama. S negativnim stereotipima prema sportašicama i/ili sportu u kojem sudjeluju djevojke susrelo se 94,5% mladića i 95,6% djevojaka. Istraživanje navodi i da su sportašice češće izložene stavu prema kojem sport nije aktivnost namijenjena djevojkama. Odnosno, stavu koji podrazumijeva da sport u kojem sudjeluju žene nije atraktivan. To potvrđuju i neki od naših ranije navedenih komentatora sudjelovanja Tihane Nemčić Bojić na HRT-u.
Svemu tome pridonosi i činjenica da je ženski sport manje, ako ne i minimalno, zastupljen u sportskim programima televizija i ostalih medija. Postoje brojna istraživanja koja su se time bavila. Pokazala su da se ženama u sportu češće bavi u okviru senzacionalizma, seksizma i/ili kontroverza. Dodatno, istraživanje iz 2021. godine pokazalo je da sportaši i sportašice ne treniraju u jednakim uvjetima. Uz to, njihovi sportski uspjesi se ne vrednuju na isti način. Posljedično, ako uzmemo sve navedeno u obzir, imaju manji pristup sponzorima pa time i manje šanse za postizanjem vrhunskih rezultata.
Pokušaji osvještavanja problema i minimalni pomaci
Krajem prošle godine Vijeće Europske unije odobrilo je zaključke o ženama i ravnopravnosti u području sporta. U njima se naglašava važnost pristupa sigurnim, uključivim i jednakim uvjetima, bez nejednakosti, diskriminacije i nasilja. Naglasila se i važnost jednake plaće za jednak rad u profesionalnim sportovima. Vijeće je pozvalo države članice da povećaju udio žena na vodećim položajima u sportu, da promiču širu medijsku pokrivenost ženskih sportskih natjecanja koja se ne vodi stereotipima, da se suzbije uznemiravanje, seksualno zlostavljanje i nasilje na svim razinama te da se vodi računa o rodnoj perspektivi kada je riječ i sportskoj infrastrukturi i objektima.
I na razini naše zemlje pokretale su se različite kampanje kojima se željela unaprijediti pozicija i vidljivost žena u sportu. Agencija za elektroničke medije izdala je preporuke za bolje praćenje ženskog sporta u elektroničkim medijima. One su uključivale povećanje udjela ženskog sporta (2019. godine je bio 4%), izjednačavanje prezentacije ženskog sporta s muškim, angažiranje novinara i komentatora zainteresiranih za ženski sport, povećanje žena u sportskim redakcijama, izbjegavanje rodnih stereotipa i seksizama i brojne druge preporuke. Aktivna je bila kampanja (i još uvijek je u smanjenom obujmu) „Glas žena u sportu“. Ona ima za cilj medijsko opismenjavanje sportašica (i sportske administracije) za medijske nastupe i objave u tiskanim i elektroničkim medijima, kao i na društvenim mrežama. U sklopu kampanje izrađeni su i spotovi kojima su se na televizijama i radijima predstavljale naše olimpijke i sportašice.
Dalek put do ravnopravnosti žena u sportu
Svi navedeni potezi iskorak su ka boljoj zastupljenosti i poziciji žena u sport. No, po svemu što gledamo iz godine u godinu, čeka nas dug i dalek put do kakve takve ravnopravnosti u sportu. Sve dok će se sport u kojem sudjeluju žene smatrati nedovoljno atraktivnim, one neće dobivati sponzore. Time neće ni imati uvjete za nastavak karijere u vrhunskom sportu. A kamo li jednake plaće. Ako je glavna tema svakog prvenstva ili olimpijade kako izgledaju djevojke/partnerice/supruge sportaša, ili koliko je atraktivna neka sportašica, stvarnog fokusa na uspjehe žena neće biti. Konačno, izražavam skepticizam vezan za veći napredak u medijskom prikazu sportašica, ženskog sporta i/ili žena u sportu. Barem sve dok je ogromna vijest da HRT ima komentatoricu nogometa 2024. godine.
