Sredinom juna 2014. godine u Londonu održan je Globalni samit Okončati seksualno nasilje u ratu. To je prvi ikada održani međunarodni samit ovih razmjera, na ovu temu, u povijesti čovječanstva, što jeste pozitivan znak. Samitu su prisustvovali/e predstavnici/e 178 zemalja, 79 ministara/ica vanjskih poslova, predstavnici/e UN Agencija, predstavnici/e Međunarodnog krivičnog suda, kao i drugih nacionalnih tribunala, te hiljade nešto manje glamuroznih aktivistica/a i braniteljica/oca ženskih prava. I naravno Angelina Jolie organizatorica eventa. I Brad Pitt.
Dok smo kolegica s Kosova i ja žurile ka velikom londonskom Excel centru obuzete nedefinisanim emocijama, (svjesno naivno) smo se pitale radili se ovo možda o emancipacijskom koraku našeg tromog patrijarhalnog društva? Na putu, kroz razgovor saznala sam da unutar krivičnog zakona Kosova seksualno nasilje u ratu ne stoji baš najbolje, da preživjelima nisu osigurana socio-ekonomska prava, da rodna osjetljivost pri rješavanju predmeta ratnih zločina skoro ne postoji, da žrtve žive pod stigmom dok su zločinci na slobodi i dalje obavljaju javne funkcije. U Bosni je situacija skoro pa ista. Preživjele, u jednom dijelu zemlje, imaju neka socio-ekonomska prava, ali ih je skoro nemoguće ostvariti i održavati, rijetko koji zločinac je osuđen, a mali broj onih koji jesu, su nakon par godina provedenih u zatvorima poluotvorenog tipa opet na slobodi i zauzimaju radna mjesta mladima sa završenim šestogodišnjim studijem ili više.
Dva paralelna dešavanja su činila Samit. Na prizemlju se odvijao tzv. Fringe. Prostrana dvorana podijeljena je s više šatora i pozornica na kojima su se paralelno odvijale sesije različitih nacionalnih i internacionalnih nevladinih organizacija, umjetničkih trupa, čak su u jednom kutku postavljeni stolovi s rukotvorinama i produktima organizacija koje rade s preživjelim. Prostor je bio dosta glasan, ispunjen porukama preživjelih i preporukama ekspertica i aktivistica, koje su, nadajmo se vlasti čule.
Na trećem spratu su se odvijale tzv. ekspertne sesije. Gore, sve je izgledalo strogo formalno. Formalnije nego na nivou ispod. Na raspolaganju je bio prijevod, voda, čaj, kafa…, a u salama i van njih vladala je tišina. Isto pravilo vrijedilo je za učesnice/ke fringe i ekspertnih sesija. Svi su imali pravo da unutar maksimalno osam minuta, kažu ono što smatraju najrelevantnijim. Teško je bilo ne primijetiti svojevrsnu dihotomiju koja je vladala ovim događajem.
Učesnice/i fringea, koristili su svoje vrijeme da, ukažu na nedostatke postojećih pravosudnih struktura i navedu potrebne korake ka promjeni neadekvatnih, rodno neosjetljivih i beskonačno dugih procedura. Govorili su o činjenici, da i dalje, žene i civilno društvo, ne učestvuju u postojećim mirovnim pregovorima, već da o njihovoj budućnosti pregovaraju muški predstavnici zaraćenih strana. Da militarizam zalazi u svaku poru svakog društva, i da danas nismo na čistom niti s definicijom mira niti rata. Da je seksualno nasilje u ratu nastavak normalizovanog nasilja nad ženama u mirnodopskom vremenu i da je potrebno zaustaviti uzrok, a ne samo liječiti posljedice. Da je rodna dimenzija problema od krucijalne važnosti za njegovo suzbijanje. Da isti orođeni patrijarhalni odnosi u društvu dovode do seksualnog nasilja nad muškarcima, koje ima nešto drugačiju dinamiku od nasilja nad ženama, i čije razlike treba uzeti u obzir.
Učesnici ekspertnih sesija su prezentovali svoj rad i informisali publiku o postojećim zakonima i procedurama. Opisivali kretanja unutar administrativnih šema, te govorili o teškoćama s kojima se susreću i olakšicama kojima se nadaju. Svi su garantovali predanost poslu i obećavali nastaviti raditi i uzeti u obzir Međunarodni protokol o dokumentiranju i istraživanju seksualnog nasilja u ratu, koji je objavljen na samitu.
Spisak usvojenih ili ratifikovanih, međunarodnih dokumenata koji osuđuju seksualno nasilje u ratu je već značajan, a za njihovu izradu, ratificiranje, te izvještavanje o (ne)provođenju su utrošeni milioni. Na snazi su Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, CEDAW Konvencija, Pekinška deklaracija i Platforma za akciju, Rezolucije 1325, 1820, 1888 i 1889 kao i brojni nacionalni akcioni planovi, odluke, strategije, preporuke. Nažalost ni one se ne primjenjuju, i u zbilji ne tiču preživjelih. One su se, prepuštene same sebi i često u nastalom siromaštvu, ‘saživjele’ s traumom, boreći se, svaki dan za budućnost u nadi da neće nikada sresti monstrume na slobodi. Ukoliko se stvarno želi napraviti neki pomak, potrebno je energiju i sredstva možda usmjeriti ka drugim, efikasnijim kanalima.
Ali važno je misliti optimistično, pa su tako na završnoj sesiji svi predstavnici prisutnih zemalja uvjerljivo obećali uraditi sve da pronađu i osude zločince, te unaprijede status preživjelih. Eto posla ima stvarno dosta, pa ako ne znaju kako početi pozivamo da počnu u našim krajevima.
