Kao dijete devedesetih, naučila sam mnogo od Hermione Granger iz serijala o Harryju Potteru. Prvenstveno sam naučila da se ne moram opravdavati za svoje znanje i samopouzdanje. Naučila sam ponešto o moralnoj odgovornosti borbe za one čiji glas nije dovoljno snažan te kako biti hrabra, uporna, čvrsta i nepokolebljiva. Naučila sam cijeniti svoje odnose s drugim ljudima jer su dragocjeni, a da nisam bila oprezna, naučila bih još nešto od nje: kako se zadovoljiti nekime tko prepoznaje ove vrijednosti u meni, ali ih koristi protiv mene: da mi spusti moral.
Svi znaju kako priča Rona Weasleyja i Hermione Granger završava. Do kraja originalne priče već su zajedno, a u osmome dijelu osnovali su i obitelj. Kao dijete sam bila blago razočarana ovakvim ishodom, a kao odrasla osoba sam začuđena njime i to osobito kada uzmem u obzir način na koji je njihov odnos tekao.
Naime, Ron Weasley većinu svog vremena provodi u općoj neljubaznosti prema Hermioni. Uspio ju je rasplakati nemali broj puta od dana kad su se upoznali. Ismijavao je njezinu ljubav prema školi i učenju, optužio ju je da laže da ima partnera za Božićni bal implicirajući pritom da je nemoguće da ona ima partnera, odnosno da ga nije vrijedna, a zatim joj je uništio tu istu večer dureći se u kutu. Nije razgovarao s njom tjednima nakon što se poljubila s Viktorom Krumom te je hodao je s drugom djevojkom iz inata samo da je naljuti pokazujući pritom nepoštovanje i prema Hermioni, ali i prema Lavender Brown, djevojci s kojom je namjeravao Hermionu učiniti ljubomornom. Kada je proživljavao najgore trenutke noseći horkruks, nije samo bio bezobrazan prema Hermioni, nego ju je otvoreno optužio da je odabrala drugog muškarca umjesto njega, a tijekom školovanja naizmjenično je prema njoj bio hladan te imao ljutite ispade iako ona ništa od toga nije zaslužila.
Ronovo ponašanje najprije se moglo pripisati njegovim godinama, a, čitajući knjige, znali su nas omesti i trenuci nježnosti između Rona i Hermione. No ako se uzme u obzir da su takvi trenuci zapravo proizašli iz Ronovih isprika zbog nečeg što je napravio i pritom povrijedio Hermionu, dolazi se do pomalo opasnog i dozlaboga izlizanog “Ruga ti se jer mu se sviđaš!” tropa.
No, 2014. došlo je do naglog zaokreta u priči. J. K. Rowling, autorica sage, u intervjuu za Wonderland je izjavila kako žali za time što je spojila Rona i Hermionu te dodala: “Svelo se to na ostvarivanje mojih želja te je imalo vrlo malo veze s književnošću, a više s time da sam se očajnički držala prvotnog zapleta prema kojemu Hermiona završava s Ronom”. Svoje mišljenje je kasnije dao i Rupert Grint rekavši kako je uvijek mislio da će se Ron i Hermiona razvesti.
Time se dolazi do, uvjetno rečeno, osmog dijela serijala, nazvanog Harry Potter and the Cursed Child. U ovome, posljednjem dijelu, Rowling je imala šansu ispraviti ono u čemu je pogriješila pri pisanju originalnih sedam knjiga. Osobno sam se nadala raspletu u kojemu su Ron i Hermiona sretno rastavljeni zbog nepomirljivih razlika, dok je druga opcija bio svijet u kojem se Ron promijenio i postao bolja osoba. No, ne samo da čitatelji/ce nisu dobili/e Rona koji se promijenio, nego su dobili/e osobu koja se usto i redovito opija, čak i na vlastitom vjenčanju. Dobili/e su Rona koji je (i dalje) ljubomoran na uspjehe svoje supruge, a usto daje tinejdžerima ljubavne napitke i nametljivo komentira mlade žene koje nisu njegova supruga. Čitatelji/ce su dobili/e Rona koji je u jednakoj mjeri (ako ne i više) nesklon kompromisu i kratkoga fitilja kao dok je bio učenik.
Bit svega je u ovome: ako ste se, neovisno o svome rodu, seksualnoj orijentaciji ili pozadini, poistovjećivali/e s Hermionom, onda ste zasigurno upoznali/e mnogo Rona Weasleyja u svome životu. On predstavlja toliko ponavljani i izlizani arhetip u književnosti jer govori o toksičnoj dinamici u odnosu u kojemu je jedna strana značajno nesigurnija od druge. Osoba koja zauzima Hermionino mjesto u odnosu se osjeća kao da se mora ispričavati za to što je ili kao da se mora ušutkavati ili raditi kompromise kako bi se njezin Ron osjećao sigurno. Štoviše, Hermione smatraju da je njihova zadaća “popraviti” Rona, kao što se događalo i u romanima, a što je naposljetku štetno za obje strane.
No ovakva razočaravajuća dinamika u njihovu odnosu nije jedino što daje razloga za brigu. Postavljajući lika kojemu se divimo u ovakve situacije, činimo ih prihvatljivijima i u mainstream književnosti i u našim vlastitim životima. Osobno padam na takve “love-hate” odnose, ali ključ je u obostranom poštivanju i uvažavanju – oni se svađaju, ali svađaju se na fer način i cilj im nije povrijediti jedno/a drugoga/u, a Ron to namjerno radi Hermioni od samih početaka. Omalovažava njezinu privlačnost, fizički izgled, inteligenciju i strasti u trenucima kada se osjeća nesigurnim. Dakako, ponekad je i uz nju, zna joj biti potpora, ali upravo u tome je stvar – činjenica da ponekad zna biti uz nju ne može opravdavati ovakvo ponašanje ostatak vremena.
Odobravanje i prihvaćanje ovakvog ponašanja, “ruga ti se jer mu se sviđaš” klišeja, štetno je samo po sebi, a usto služi i kao put prema daljnjem nasilnom ponašanju. Da budem jasna, ne optužujem Rona Weasleyja za nasilje, niti mislim da bi ikada mogao biti nasilnik, nego govorim o kulturi koja dozvoljava muškarcima poput njega da budu emocionalno ili verbalno nasilni. Ovakvi klišeji u književnosti otvaraju put istim tendencijama u stvarnosti koje nadalje vode normalizaciji svih vrsta nasilja u odrasloj dobi. Oni omogućavaju nasilnim partnerima/icama opravdavanje takvih ponašanja nazivajući ih ljubavlju. Ovakvo eskaliranje može djelovati ekstremno, ali je nužno predvidjeti ga jer mnogim ljudima predstavlja stvarnost.
Da, Hermiona Granger i Ron Weasley književni su likovi, ali Harry Potter ima više utjecaja na svoju generaciju nego bilo koje književno djelo koje mu je prethodilo. Milijunima čitatelja/ica koji/e su odrasli/e na ovome serijalu, on je formirao poglede na svijet, mišljenja, stavove o tome što je ispravno, a što nije. Stoga je razumljivo da je gledati feminističku ikonu djece devedesetih kako stasa u ženu koja se zadovoljila odnosom s osobom koja ju je emocionalno potkopala bezbroj puta blago rečeno razočaravajuće. To je i štetno te opasno jer djeci koja su se poistovjećivala s Hermionom govori da se i ona trebaju zadovoljavati vezama sa svojim Ronovima iako zaslužuju veze u kojima su oba partnera jednako vrijedna, međusobno se poštuju i uvažavaju te se nesebično vole. Čvrsto stojim uz ono što je J. K. Rowling rekla 2014. žaleći pritom što je spojila Hermionu i Rona, a otkad je osmi nastavak izašao želim da je i ona ostala čvrsta u tom naumu jer je Hermiona zaslužila bolje, kao i njezini čitatelji/ce.
Prevela/o i prilagodila/o: Tea Schmidichen
