Dr. sc. Stjepan Šterc, poznati demograf s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu rekao je tijekom predavanja kojeg je održao na jednom festivalu: Prirodni pad ukupnog stanovništva je iznad 17.500, a i svi ostali pokazatelji su negativni. Trenutačno imamo manje od četiri milijuna stanovnika/ica, a godišnje nam se rađa 27.000 djece manje. Nastavi li se ovaj trend, rodnost će pasti na 20.000, a onda će se urušiti cijeli sustav; počevši od zdravstva, obrazovanja, rada i, na koncu mirovinskog sustava.
U 2015. godini se iz Hrvatske odselilo 29.651 osoba. Nije izgledno da egzodus jenjava. Sudeći prema ovim podacima, Hrvatska polako, ali sigurno – nestaje.
Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske, diči se kako je demografska obnova jedan od njezinih primarnih područja interesa: “Radi se o biti ili ne biti hrvatske nacije i države. U tom segmentu imamo izvanredno stanje. A izvanredno stanje traži izvanredne mjere. Stoga tražim nove, brze i ambiciozne iskorake Vlade, Hrvatskoga sabora, ali i zauzetost svih relevantnih društvenih čimbenika, kako bismo zajedno preokrenuli negativne trendove”.
Premijer Andrej Plenković istaknuo je, u veljači ove godine kako je demografska obnova strateško pitanje za budućnost Hrvatske. Najavio je i osnivanje Vijeća za demografsku revitalizaciju. Imenovano Vijeće je osnovano u travnju 2017. godine.
Nedavno smo na Libeli pisale o mladim ženama, samohranim majkama, koje su tražile stan. “Hajke na samohrane majke” – pročitajte, ako niste.
Samohrane majke, dakle hraniteljice jednoroditeljskih obitelji, nisu mogle pronaći stan nego su bile prisiljene čitati gnjusne komentare i ponude koje generira patrijarhalno društvo i pojedinci/ke koji/e ga predstavljaju. Država je u njihovom slučaju napravila – ništa. Jer, naime, sve ove priče o demografiji se odnose na trudnoće. Ne na živu djecu koja zapravo imaju potrebe.
Da je našoj državi doista stalo do demografske obnove, mlade majke ne bi po inboksima na Facebooku tražile da im netko pomogne skupiti dovoljno novaca da mogu otići na posao koji su teško mukom našle.
Da je državi doista stalo do obnove i do djece, niti jedna majka ne bi išla gladna spavati jer je taj dan imala samo za jedan obrok. Ne bi svako peto dijete bilo gladno u ovoj divnoj zemlji koja može sama hraniti puno više od 4 milijuna ljudi.
Da je državi doista stalo do demografske obnove, ne bi glavni način zapošljavanja mladih ljudi bilo “stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa”. Ljudi bi imali normalne ugovore i radili za poštenu plaću. Niti jedna mlada žena ne bi radila na ugovor o djelu u lokalnoj samoupravi preko 4 godine, što joj naravno onemoguće bilo kakvo planiranje obitelji i sigurnost.
Da je našoj državi doista stalo do demografske obnove, Centar za socijalnu skrb bi vršio svoju dužnost i nekoliko ubojstava djece od strane roditelja bi bilo spriječeno. Istanbulska konvencija bi bila ratificirana te bi nasilnici i nasilnice odgovarali pred zakonom radi nasilja koje vrše nad svojim obiteljima.
Da je našoj državi doista stalo do demografske obnove, ne bi spašavala Agrokor već bi zapravo radila na humanizaciji zakona i službi koji postoje kako bi ljudima pomagali u nezavidnim situacijama.
Da je našoj državi doista stalo do demografske obnove, žena bi vrijedila više od pukog inkubatora, što trenutno je slučaj. Žena bi mogla donositi informirane odluke i ne pribojavati se poroda radi nasilja koje će vrlo vjerojatno doživjeti pri istome.
Da je našoj državi doista stalo do demografske obnove. Ali nije. Floskule su ono što animira javni prostor i same državnike/ice, dok ljudi doslovno gladuju. Da je ikome doista stalo do demografske obnove, na žene se ne bi gledalo kao na bića čija je primarna funkcija rasplod, bez sagledavanja posljedica.
Pa ti budi sudac/sutkinja vlastitom potomstvu i rodi ga/ju u zemlju u kojoj neće živjeti život dostojan čovjeka. Državo, i narodu si teška.
