Anarhistički seksualni radikali i radikalke zainteresirali su se za etičko, socijalno i kulturno mjesto homoseksualnosti unutar društva, zato što se to pitanje tiče odnosa individualne slobode i državne moći.
Možda će se čak i gej aktivisti/kinje koji/e su su upoznati/e s dotičnom poviješću iznenaditi da je, više od pola stoljeća prije 1950. kada je osnovano društvo Mattachine kao prvo, dugovječno moderno udruženje homoseksualnih osloboditelja/osloboditeljica, postojao snažan i rezonantan diskurs u Americi koji je neprestano branio pravo na istopolnu ljubav.
Njega nisu stvorili homoseksualni/e intelektualci/ke, već američki anarhisti i anarhistkinje.
U upravo objavljenoj knjizi Free Comrades: Anarchism and Homosexuality in the United States, 1895-1917, Terence Kissack, bivši izvršni direktor Gej, lezbijskog, biseksualnog, transrodnog povijesnog društva San Francisca, podario nam je prvu studiju formata knjige ovog malo poznatog fenomena. Njegov rad je od vitalne važnosti i predstavlja važan doprinos gej historiografiji.
Zahvaljujući američkim anarhističkim autorima/autoricama i propagandistima/kinjama obrana homoseksualnosti je prešla Atlantik i došla do europskih obala gdje su je razvijali ljudi poput Karla Ulrichsa i Magnusa Hairschfelda u Njemačkoj i Edwarda Carpentera i Johna Addington Symondsa u Engleskoj – u doba kada se nijedan drugi politički pokret ili istaknutija javna ličnost u SAD-u nije bavila pitanjem istospolne erotike i ljubavi.
“Anarhistički seksualni radikali i radikalke”, piše Kissack, “zainteresirali su se za etičko, socijalno i kulturno mjesto homoseksualnosti unutar društva, zato što se to pitanje tiče odnosa individualne slobode i državne moći.”
Najistaknutija ličnost američkog anarhizma, Emma Goldman, bila je izuzetno karizmatična javna govornica koja je držala predavanja širokoj publici širom Sjedinjenih Država, koji je, po njenoj procjeni, dosezao između 50.000 do 75.000 ljudi godišnje. I često je govorila o homoseksualnosti, u više navrata posvećujući čitavo predavanje toj temi.
U jednom suvremenom prikazu jednog od takvih predavanja Emme Goldman o homoseksualnosti se kaže:
“Svaka osoba koja je došla na predavanje s prijezirom i gađenjem prema homoseksualcima i koja se držala stava vlasti da treba dići hajku i progoniti one sa ovim specifičnim oblikom seksualnog izražavanja, odlazili su sa općim i suosjećajnim shvaćanjem tog pitanja i sa uvjerenjem da bi u pitanjima osobnog života, trebala vladati sloboda.”
Razlog zbog kojeg su Goldman i druge istaknute anarhistične ličnosti počele krajem 19. stoljeća uključivati obranu istospolne ljubavi u svoj diskurs bio je taj što je “homoseksualnost postala fokus nadziranja i regulacije od strane policije i drugih vlasti… značajno je porastao broj osuda za kazneno djelo sodomije i medicinski časopisi su počeli objavljivati članke na tu temu…”
{slika}
Nakon što je homoseksualnost dovedena u vezu s Charlesom Guiteauom, nezadovoljnim političkim aspirantom koji je 1881. ubio predsjednika Jamesa Garfielda, “spoj zločina, ludila i homoseksualnosti [posebno u medicinskom diskursu] odražavao je uobičajeno mišljenje da je seksualna privlačnost – daleko više nego aktivnost – među članovima istog spola, predstavljala opasnost za moralni i društveni poredak.”
Suđenje i osuda Oscara Wildea 1985. u Velikoj Britaniji, navodi Kissack, “bila je poziv na buđenje anarhistima [koji] ih je poticao na angažiranje u istraživanju socijalnog, moralnog i zakonskog mjesta istospolne želje… Rad Emme Goldman i drugih anarhista/kinja u Wildeovu korist prva je artikulacija politike homoseksualnosti u Sjedinjenim Državama.”
Wilde je imao veze s anarhizmom i prije svog suđenja. Nakon smrtne presude osmorici anarhističkih agitatora za osmosatno radno vrijeme, koji su osuđeni na temelju lažnih optužbi za bombaški napad 1886. na High Marketu u Chicagu, Wilde je potpisao peticiju upućenu guverneru Illinoisa kojom je traženo njihovo pomilovanje (zahvaljujući tome, dvojici su na kraju promijenjene kazne).
Na upitnik koji je 1893. francuski časopis L’Ermitage poslao piscima i umjetnicima pitajući ih za njihove političke stavove, Wilde je odgovorio: “Ja sam umjetnik i anarhist”. Godinu dana kasnije, Wilde je ponovio svoju tvrdnju. “Danas smo svi manje ili više socijalisti”, rekao je, dodavši: “Mislim da sam ustvari više… ja sam neka vrsta anarhista.”
U svom prvom komadu, Vera; ili Nihilisti, Wilde citira pamflet Katekizam revolucionara koji su napisali anarhisti Mihail Bakunjin i Sergej Nečajev, za koje se pričalo da su imali homoseksualni odnos.
Naravno, Wildeove kritike Marxa – koji je koristio homoseksualnost da bi izbacio Bakunjina iz Prve internacionale – veoma su slične Bakunjinovim. Protiveći se državnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, Wilde je pisao da “ako je socijalizam autoritaran; ako su vlade naoružane ekonomskom moći kao što su sada političkom moći; ako se, rječju, moramo suočiti s Industrijskim Tiranijama, onda će posljednji stadij čovjeka biti gori od prvog”, riječi su koje danas, nakon pada komunizma, izgledaju prilično dalekovido.
Goldman, koja je inzistirala na tome da su Wildeovo suđenje i osuda bili “ogromna nepravda”, smatrala je Wildeovu knjigu The Soul of Man Under Socialism “čistom Anarhijom”, i rekla je da je njegov komad Lady Windermere’s Fan izražavao “revolucionarni duh u suvremenoj drami.”
Kissack detaljno prikazuje kako je, nakon suđenja, Wilde postao “totemska figura” za anarhiste/kinje, i u vrijeme kada su američke produkcije Wildeovih komada bivale zatvarane i zabranjivane, a njegove knjige povlačene s polica knjižnica, anarhistički časopisi su ponovno printali njegove tekstove i pjesme.
Goldman je ponovo objavila Wildeov De Profundis u jednom od prvih brojeva svog magazina Mother Earth, i u pismu Hirschfeldu, njemačkom aktivistu za homoseksualna prava s kojim se sprijateljila, napisala je: “Čitav progon i osuda Wildea su me pogodili kao čin okrutne nepravde i odvratnog licemjerstva društva koje je osudilo tog čovjeka”, dodavši da “kao anarhistkinji moje mjesto je uvijek bilo na strani progonjenih.”
Ova izjava, navodi Kissack, odražavala je nekoliko pristupa u američkoj anarhističkoj misli o homoseksualnosti. Benjamin R. Tucker, dobro poznati individualistički anarhist koji je uređivao i izdavao anarhistički magazin Liberty, “formulirao je svoju politiku homoseksualnosti kao apstraktnu diskusiju o pravima individue, umjesto da brani osobe koje su homoseksualci/ke. On se uopće nije bavio identitetom, bilo individualnim ili onim koji počiva na zajednici.” Goldman, s druge strane, koja je provodila vrijeme s mnogim homoseksualcima, “govorila je [o njima] kao o progonjenoj manjini poput ostalih [progonjenih manjina], koja zaslužuje bolji tretman.”
Kissack posvećuje poglavlje Alexanderu Berkmanu i njegovim Zatvorskim sjećanjima jednog anarhista (Prison Memoirs of an Anarchist), koji su objavljeni 1912. Berkmanova knjiga je prikaz 14 godina provedenih u zatvoru zato što je, u svojoj 21. godini, izvršio neuspješni atentat na Henryja Clay Fricka, menadžera čelične imperije Andrewa Carnegiea.
Kissack navodi da je “homoseksualna želja, u svim svojim manifestacijama, ključna tema Zatvorskih sjećanja jednog anarhista, jedne od najprodavanijih anarhističkih knjiga koja je recenzirana po mainstream tisku. “Ona ne dokumentira samo prinudnu seksualnu kulturu zatvora – silovanje i prostituciju – već i konsenzualne ljubavi koje također postoje iza rešetaka.”
Ta knjiga “sadrži čitavo poglavlje posvećeno moralnom, etičkom i socijalnom mjestu istopolne želje… [Berkman] predstavlja ljubav među zatvorenicima kao oblik otpora zatvorskoj sredini koja lomi duh… To je jedan od najvažnijih političkih tekstova koji se bave homoseksualnošću, a napisani su od strane nekog/e Amerikanca/ke prije 1950-ih.”
Budući da sam pročitao Berkmanovu knjigu, s tim se iskreno mogu složiti.
U svojoj knjizi, Berkman – koji je na korice stavio odlomak iz Wildeove Ballad of Reading Gaol – opisao je svojevrsnu averziju prema homoseksualnosti koju je imao po ulasku u zatvor, i svoja odbijanja nabacivanja zatvorenika koji su htjeli da im on bude njihov “klinac”. Ali Berkmanov stav se s vremenom promijenio zahvaljujući romantičnim osjećajima koje je tijekom svog boravka u zatvoru razvio prema nekolicini mlađih muškarca i do kraja se nosio sa pitanjem etike homoseksualnosti.
Nakon izlaska iz zatvora, Berkman je krenuo na predavačku turneju s govorom o “Homoseksualnosti i seksualnom životu u zatvoru” koji je bio, Kissack piše, “apel za toleranciju i bolje razumijevanje različitih izraza erotične želje”. Berkmanova homoseksualna politika je odražavala njegov pragmatični pogled na etiku seksualne želje. U svojim predavanjima tvrdio je da “ne možete ugušiti neugušivo”, a napraviti zločin od erotske želje bilo je – a on je to znao na osnovu svog osobnog iskustva u zatvoru – okrutno i osuđeno na neuspjeh. Ne možete regulirati fundamentalne ljudske potrebe za emocionalnom i fizičkom privlačnošću. Ovo stajalište je odražavalo temeljnu anarhističku doktrinu, kao i Berkmanovo iskustvo iza rešetaka.
Emma Goldman je danas ikona feminističkog pokreta, a Berkmanovo ime opstaje u američkoj povijesti zbog njegovog neuspješnog atentata. Ali u Free Comrades, Kissack također spašava od mraka takve zaboravljene američke anarhističke seksualne radikale poput Johna Williama Lloyda, Leonarda Abbotta i druge, i pažljivo i promišljeno istražuje njihove šarolike kritike uvriježenih stavova po pitanju istopolnih odnosa.
Američki anarhistički pokret se nikada nije oporavio od progona kojeg je pretrpio nakon Prvog svjetskog rata, kome se protivio, kao i uhićenjima i zatvaranjima ili deportacijama mnogih svojih istaknutih ličnosti, uključujući Goldman i Berkmana, tokom takozvanih Palmerovih racija koje su provodile federalne vlasti protiv tisuća onih za koje se sumnjalo da su radikalni ljevičari/ke. Kissack posvećuje posljednje poglavlje traganju za ostacima anarhističkog pokreta nakon ovog debakla i utjecaju njegove radikalne seksualne politike tokom posljednjih godina, sve do danas.
Free Comrades, koja je impresivna u svojoj instruktivnosti spram anarhističke literature tog vremena i političkog konteksta u kojem su se događali događaji o kojima govori, opremljena je detaljno navedenim izvorima i fusnotama, i sadrži neprocjenjivu bibliografiju za one koji žele dalje istraživati ovaj zaboravljeni, ali važni dio historije homoseksualnosti.
Prilagodila:Tea Stipan
Preveo:Sabo Tabi
