Koliku cijenu plaćaju obitelji revolucionara za idealizam svojih voljenih i vrijedi li to uopće? U svojim memoarima, Nešto žestoko: Meomoari kćeri revolucije, Carmen Aguirre opisuje svoj život u razdoblju od 11. do 21. godine kada je, zajedno sa svojom borbenom obitelji, živjela životom tajnosti, laži i terora u političkom podzemlju. Djeca revolucionara i špijuna rijetko prepričavaju svoja iskustva, upravo zbog straha da će im to razoriti obitelj, zbog čega su Aguirrerini memoari izuzetno hrabra knjiga.
Pošto je moj otac bio CIA špijun, u mnogim se teškim situacijama mogu poistovjetiti s Aguirrerom, premda je moja obitelj bila konzervativno i zakonski orijentirana. Aguirrerina knjiga jest jedinstvena i u pogledu pisanja iz perspektive djeteta, za razliku od čileanske autorice o egzilu, Isabel Allende, koja piše o Čileu iz odrasle pozicije. Nešto žestoko nudi introspektivni pogled u iskustvo političkog terora, dnevne represije i napuštanja od strane roditelja, dok istodobno osoba pokušava uskladiti svoje iskustvo sa sretnim životom jednog tinejdžera. Meni se to čini kao nešto fascinantno i šokantno.
Kad je Aguirre napunila 16 i odradila već pet godina revolucionarnog života, sagledala je sebe iz realne perspektive. Djevojka koju je sagledala nije bila dio apolitične, buržoaske obitelji, već kći revolucionara koji su se borili na granicama Čilea. Tako se prisjeća dana kad je imala pet godina, a njezina sestra četiri i kada je policija upala u njihov stan, pretraživala ih i ispitivala, izvela djevojčice iz stana, te ih postrojila uza zid kuće.
Jedan je vojnik rekao, “Čini mi se kako je streljački vod za vas dvije.” Ostali vojnici su se smijali kao da je to bilo nešto najsmješnije što su čuli. “Okrenite se”; naredio je Ale i meni. Uhvatila sam je za ramena i okrenula prema zidu. Onda sam i ja učinila isto. “Ruke u vis. Obje”; zaderao se vojnik. Ale je podigla svoje ručice. Tada sam i ja podigla ruke. Snažan miris ruža širio se zrakom, kada se glas vojnika izdaleka zaorio: “Spremni. Priprema. Pucajte.” Tresla sam se toliko jako da mislim kako sam pala na tlo. Ale i ja smo ostale tamo stajati, u blatu, dok su se vojnici udaljavali i odvezli dalje.
To se događa 1973., na početku Pinochetove vladavine, kada obitelj Aguirre seli u Vancouver, gdje Carmen uživa u nekim zapadnjačkim običajima, poput slavljenja rođendana i odlazaka u Mc Donalds. Nakon šest godina obitelj Aguirre se vraća u južnu Ameriku kako bi se borili protiv Pinocheta, sada iz susjednog Perua. Tamo žive u Lima hotelu, u kojem sestre Aguirre prate svoje roditelji kako kuju nove planove borbe, šapću na telefon, bacaju papire u odvod, a ponekad i nestaju na duži period. Prije jednog takvog nestanka upozorili su sestre što da rade u slučaju da se ne vrate u roku od 24 sata. Savjetovali su ih da nazovu broj koji su im dali, te kažu kako su one s Visokim i Raquel. Onda neka pričekaju i kada netko bude pokucao na vrata nakon sat vremena, neka se udalje iz kuće s tom osobom. Od tog trenutka Aguirre ima zadatak suradnje sa svojim roditeljima, dok istovremeno odlazi u školu s djecom diktatora, vjeruje u borbu, istovremeno opsjednuta pop kulturom i tipičnim tinejdžerskim problemom: gubitkom nevinosti. U odlomku koji opisuje Aguirrein središnji sukob, ona i njezina sestra odlučuju uzeti pauzu od svojih roditelja i posjetiti baku i djeda u Čile.
U njihovoj kući nije bilo nerealnih očekivanja poput zrelosti, revolucionarizma ili hrabrosti. Mogle smo biti samo djeca. Pinochet je mogao biti u tvrđavi na uglu svakog vikenda, ali nas nije bilo briga, jer je nama i djedu i baki bilo najbitnije da ostanemo što dalje od opasnosti.
No Carmen i Ale se vraćaju životu u podzemlju, gdje je zaštita identiteta najbitnija i jedan neoprezan korak mogao bi ozbiljno ugroziti cijelu obitelj. Nakon što njezina obitelj seli iz Bolivije, u kojoj su živjeli nakon Perua, te se nastanjuju u Argentini, postaju izloženi većoj opasnosti. Aguirre piše o obsesiji čišćenjem:
Bila sam umorna od laganja, održavanja fasade kako bih prekrila pravu sliku svoje obitelji. Bilo mi je dosta života u strahu i saznanja da bi svakog trenutka sve moglo pasti u vodu. Iskaljivala sam svoje emocije u čišćenju, održavanju kuće blistavom i mirisnom.
Aguirre doživljava osobni slom, nakon što upoznaje revolucionara koji joj govori kako ima pravo biti sretna.
Znala sam da je ljudsko pravo imati hrane, vode, smještaja i obrazovanja, ali sreća? Što bi to bilo za mene? Sjetila sam se tada kišnih noći u Vancouveru, kada bismo ujak Boris i sva djeca susret završili Big Macom i milkshakeovima. Tada sam po prvi puta, nakon odlaska iz Bolivije, zaplakala.
Kroz priču, dobiva se dojam kako bi Aguirreina sestra Ale iznijela suprotne činjenice u svojem memoaru, ako bi ga nekad pisala. Kada im je majka obznanila da je ponovno trudna, Ale je rekla kako je suludo imati dijete u takvoj situaciji i napomenula: “Evo nešto revolucionarno, osigurajte svoju djecu i obraćajte na njih pažnju.” No, Carmen ima drugačiji stav prema vlastitim roditeljima. Moglo bi se reći kako simpatizira ciljeve revolucije, čak i kada piše o cijeni dvostrukog života. Premda se takve opozicije čine nespojivima, Aguirre ih uspijeva spojiti. Snagu pronalazi u ljubavi prema vlastitoj obitelji. Kada je napunila 18 godina pridružuje se otporu i tada dani postaju najgore noćne more i odaje se neprekidnoj paranoji i strahu. Takvo ju je djetinjstvo i adolescencija pripremilo za uspješan i neumoljiv rad. Aguirre kaže kako bi u otporu zbog njegovih ciljeva ostala do daljneg, no socijalistička vizija Čilea završava 1989., kada neoliberalna politika preuzima vlast. Nešto žestoko završava ovom bilješkom, i kao čitatelji, ne možemo si pomoći, nego osjetiti olakšanje. Revolucija je okončana iako nije postigla svoje ciljeve, a Aguirre nastavlja živjeti u zdravlju i životu lišenom straha i zavrzlama. Postala je uspješnom dramaturginjom, kazališnom i televizijskom glumicom, odana socijalističkim uvjerenjima i idealima. Neki od najemotivnijih opisa u Nešto žestoko su opisi siromaštva i nejednakosti koje je Aguirre imala prilike zapaziti. Od djevojčice koja nije starija od nje, a nosi dijete na leđima dok drugo drži za ruku, do mladih ljudi koji se koriste kao mule-ljudi, za potrebe prijevoza u Peruu, dok ih drugi maltretiraju i omalovažavaju. Prenose kovčege i kutije pričvršćene na leđima oštrim konopcima. Ponekad Aguirreini opisi scena nisu toliko žestoki kao što bi trebali biti, no jedinstvenost i moć priče sve to nadoknađuje. Aguirre je mogla dublje istražiti emocionalnu štetu koju joj je nanio način života njezinih roditelja u djetinjstvu, no čini se kako bi se time više pozabavila njezina sestra.
Očigledno je kako je Aguirre svojim roditeljima oprostila i kako i dalje voli svoju obitelj, kao i oni nju, tako da je od velikog političkog i osobnog značaja proglasiti ovu knjigu izvrsnim feminističkim štivom.
Prevela i prilagodila: Marija Matulin
