Nakon što sam postavila web stranicu koja bi usporedila rutinska ženska iskustva s predrasudama i uznemiravanjem, nisam očekivala da ću primiti toliko strašnih priča, kao ni poruka mržnje.
Kada sam prije godinu dana započela Projekt svakodnevnog seksizma, nisam mogla ni zamisliti kako će biti više od 25 000 posjeta na stranicu te da će se projekt proširiti na 15 zemalja. Nije mi bilo pojmljivo ni kako ću o tome pisati u Guardianu ili nizu drugih medija poput Times of India, Gulf News, Grazia South Africa, Toronto Standard, French Glamour i LA Times.
Projekt je pokrenut bez publiciteta i novčanih sredstava pa sam očekivala kako će stranica biti mjesto za razgovor s prijateljima i iznošenje svojih priča. Mislila sam kako ću biti sretna ako uspijem skupiti oko 100 ženskih priča. Umjesto toga, sve se proširilo poput požara dok je sve više žena različite dobi i podrijetla iz cijelog svijeta počelo dodavati svoja iskustva. Sedmogodišnja djevojčica i 74 – godišnja žena koje su obje u invalidskim kolicima su doživjele skoro pa identično iskustvo jer su im uzvikivali besmislice o “ženskim vozačima”. Djelatnica u videoteci, primalja i marketinška konzultantica su iskusile neugodna iskustva seksualnog uznemiravanja od strane muških kolega.
Srednjoškolka i udovica su prijavile uznemiravanje i prisilu na seks. Svećenik anglikanske crkve neprekidno je pitao ima li koji muškarac na raspolaganju za obavljanje vjenčanja ili pogreba : “ništa osobno”. Muškarcu se čestitalo zato što je čuvao vlastitu djecu. Četrnaestogodišnja učenica napisala je: “Stalno mi govore da ne mogu biti dobra u nečemu jer sam cura i da bih se trebala vratiti u kuhinju. Govore kako sam dobra jedino za čišćenje, kuhinju i seks.” Djevojka DJ je objasnila kako je konstantno uznemiravanje i dodirivanje u mraku stvorilo strah prema poslu kojeg je nekoć voljela.
Djevojčica iz Pakistana je skrivala seksualno zlostavljanje zbog očuvanja “obiteljske časti”. Žena u Brazilu je maltretirana od trojice muškaraca koji su je pokušali uvući u svoj auto nakon što ih je ignorirala. U Njemačkoj je pipanje za prepone “norma”, opisala je jedna žena. U Meksiku je profesor rekao studentici ” Ljepša si kad šutiš”. U Izraelu, učiteljici s magisterijem koja govori šest jezika rečeno je kako nije dobra domaćica za svog budućeg muža. U Francuskoj, obnažen čovjek se pokazivao maloljetnim sestrama (u dobi od 12 i 16 godina) dok su bile u parku na pikniku. U Indiji se žene boje prijaviti muškarce koji se s erekcijom pritišću uz njih.
{slika}
Svaki put kada je Projekt predstavljen u stranim medijima, dobila bih poruke od žena iz tih zemalja s upitima može li se pokrenuti i kod njih neka verzija projekta jer je prijeko potrebna. Žene u SAD-u, Kanadi, Australiji, Južnoj Africi, Novom Zelandu, Rusiji, Italiji, Nizozemskoj, Portugalu, Brazilu, Španjolskoj, Argentini, Njemačkoj, Austriji i Francuskoj su dobrovoljno pristale na postavljanje lokalnih primjera na stranicu. Nadamo se kako ćemo napraviti kolektivnu bazu u kojoj ćemo moći uspoređivati podatke iz različitih država. U neku ruku to već i možemo.
Jedna je žena seksualno zlostavljana na prekooceanskom letu, druga od poštara na svom kućnom pragu, treća u knjižari u dobi od 16 godina. Kada je predmet seksualnog napada bila tema u jednoj Twitter raspravi otkako je uznemiravanje u sredstvima javnog prijevoza poraslo, netko je pitao je li se to ikada dogodilo u tramvaju. Pretražila sam našu bazu podataka. Bilo je čak 25 priča na stranici.
Ponekad je bilo teško čitati svaki dan objavljene priče. Bez ikakvih sredstava postalo je sve teže žonglirati između administracije web stranice i profila na društvenim mrežama s povećanjem zahtjeva za dijeljenje podataka sa zastupnicima i sindikatima te nastupima na sveučilištima i u školama.
No, nije samo veliki uspjeh projekta bio neočekivan. Na jednoj od objava je pisalo: “Iskusile ste seksizam jer su žene u svemu lošije i inferiornije nego muškarci. Jedini razlog zašto se na ovom planetu jest da vas možemo jebati. ” Poruka je završila: “Umrite molim vas.” Iznenadila me i šokirala poruka koja je popraćena grafičkim opisima obiteljskog nasilja, prijetnjama mučenja, silovanja i smrti.
Ali, kako su se prijetnje pogoršavale, tako je i mreža podrške rasla. Svatko tko opisuje feminizam kao borbu i oštar pokret očito nikad nije bio sretan kao što sam ja bila kada sam u najtežim trenucima otkrila unutarnju snagu i ljubaznost, savjetovanje i podršku drugih žena i muškaraca. Osam volontera pomaže usporediti objave priča – oko njih tisuću tjedno – sakupljajući ih zajedno s Twittera i web stranice. Koordinira ih Emer O’Toole koji ih je okupio skupinu feminističkih volontera i oni organiziraju podatke.
Priče o uspjehu su počele sipati. Žene su se na svoj način počele boriti. Jedna trkačica, iznervirana stalnim trubljenjem i povicima napravila je majicu s natpisom “Potrubi ako voliš feminizam”. Žena kojoj je dosadilo da je preko telefona traže “muškarca kuće” s kojim mogu razgovarati je počela davati šestogodišnjem sinu telefon koji bi onda pjevao. Jedan obožavatelj footballa pisao je upravi kluba o mizoginim uzvicima koje koriste njihovi navijači. Poruka za porukom stizala je nakon što je jedna žena skupila snage za prijavljivanje zlostavljanja, uhođenja i napada policiji.
U ovo doba prošle godine sam imala ideju. Danas, 25 000 ženskih glasova su tu ideju pretvorili u nešto veće.
Prevela i prilagodila: Martina Ardalić
