“Svaki dan 12 Irkinja pobaci. Devet ih otputuje u Veliku Britaniju. Najmanje tri ostaju u Irskoj i riskiraju zatvorsku kaznu od 14 godina”, stoji na stranici irske kampanje ‘U njezinim cipelama’. Brojne Irkinje odlučile su ispričati svoje priče o životu bez prava na odlučivanje, sve kako bi povećale šanse da Irska na referendumu odbaci 8. amandman Ustava (Repeal the 8th), koji propisuje jednaka prava embriju i fetusu kao i ženi. Drugim riječima, propisuje zaštitu života od začeća. Zvuči poznato, zar ne?
To bi se moglo promijeniti upravo na današnji dan. Od 7 sati otvorena su glasačka mjesta za povijesni referendum o liberalizaciji pobačaja. Ankete govore u prilog tijesnoj pobjedi opcije DA – procjene su da će od 55 do 57 posto glasovati za opoziv ustavnog amandmana uvedenog početkom osamdesetih.
BISTE LI STALI U NJEZINE CIPELE?
“Nisam namjeravala ispričati svoju priču. Ali ako Osmi amandman ostane na snazi, kazna za pobačaj će i dalje iznositi 14 godina zavora – dulje nego kazna za silovanje. U isto vrijeme, babica glavne bolnice za porode u Dublinu izjavljuje da silovane žene treba natjerati da zadrže dijete. Zato ću ispričati svoju priču. Pobacila sam 1999. U inozemstvu, kada je i to još bilo zabranjeno. Već sam imala jednogodišnjeg sina, rodila sam s 19 godina. Tadašnji dečko me varao, a ja sam, kao žrtva seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu, bila jako nesigurna. Ostala sam trudna unatoč korištenju kontracepcije. Javila sam se sestri koja je živjela u Engleskoj i tamo sam pobacila. Na putu kući bila sam uvjerena da svi na avionu znaju što sam učinila. Bila sam u smrtnom strahu da će me uhititi kad sletim. Ali odluku nisam požalila. Odluka je bila samo moja i sve žene bi trebale imati pravo na vlastitu odluku.”
Ovo je samo jedno iz mora svjedočanstava Irkinja, objavljenih na Facebook stranici kampanje ‘U njezinim cipelama’. Svake godine nekoliko tisuća Irkinje prisiljene su pobaciti u inozemstvu, uglavnom u Velikoj Britaniji. Prema nekim podacima, od zabrane pobačaja više od 150 tisuća Irkinja otputovalo je s jednim jedinim ciljem – da pobace, da održe kontrolu nad vlastitim životima i tijelima. Sada se, na dan održavanja referenduma, tisuće Iraca i Irkinja vraća u zemlju kako bi, uz hešteg #HomeToVote, pomogle u skidanju golemog tereta prisilnog rađanja s leđa Irkinja. Simbolika je sažeta u jednom od postova na društvenim mrežama:
“Danas putujem u Irsku kako u budućnosti Irkinje više ne bi morale putovati. Ponosna sam Irkinja, ali oduvijek me sram načina na koji moja zemlja tretira žene. Opozovimo Osmi amandman! Glasajte DA!”.
{slika}
Irska, naime, ima najstroži zakon o pobačaju u Europi – takav da su Irkinje prisiljene roditi čak i u slučajevima silovanja, incesta ili malformacije ploda. Iznimka u slučaju ugroženosti života žene uvedena je tek 2013. godine. Kazna za pobačaj je 14 godina zatvora. Za ovaj distopijski scenarij zaslužna je Katolička crkva. Zvuči poznato, zar ne? Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, u strahu da će sudstvo legalizirati pobačaj, crkva je u Ustav progurala amandman koji je izglasan na referendumu 9. rujna 1983. Pobačaj je tim amandmanom zabranjen u svim slučajevima. Sve naknadne izmjene, uključujući pravo na odlazak iz Irske radi pobačaja, dogodile su se kao posljedica smrti ili tragičnih sudbina žena – koje su izazvale rasprave u društvu, a onda i promjene.
{slika}
Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda više puta pozvao Irsku da uskladi svoje zakone s međunarodnim standardima ljudskih prava. Stoga je jedno od predizbornih obećanja aktualnog premijera Lea Varadkara koji je na vlast došao u lipnju 2017, bilo upravo organizacija referenduma. Ukoliko inicijativa DA pobjedi, političari_ke predvođeni premijerom obećali su izglasati legalizaciju pobačaja do 12. tjedna trudnoće uz produljeni rok u slučaju silovanja, incesta i većih malformacija fetusa. S druge strane je crkva. Irski nadbiskup Eamon Martin pozvao je na glas NE. Razlog vam sigurno zvuči poznato – zaštita nerođenog života.
Za ustavnu zaštitu tog nerođenog života 1983. godine glasovalo je 67 posto Irske. Neka barem toliko danas glasuje DA – za ženske živote, protiv amandmana koji ih čini građankama drugog reda, koji ih čini ženama koje o sebi i svojim životima trenutačno ne smiju odlučivati.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
