21.09. obilježavamo Međunarodni dan mira. Kao i svake godine na ovaj dan sjetimo se svih onih ljudi koji svakodnevno ginu ili su primorani napustiti svoje kuće, zajednice ili države zbog ugroženosti ratnim sukobima. Ove godine, više nego bilo koje prijašnje, dostizanje globalnog mira čini se sve daljim ciljem, a mogućnost velikog globalnog sukoba sve realističnijom opcijom. Pri tome začuđuje lakoća s kojom prihvaćamo zaoštravanje međunarodnih odnosa, uvođenje ratne retorike i povećanje izdvajanja za naoružanje, osobito među NATO članicama kojima i sami pripadamo.
Nakon 20 godina koliko je prošlo od sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, odnosno 15 od sukoba na Kosovu, ponovno doživljavamo oružane sukobe u jednoj europskoj državi i ponovno svjedočimo slabosti europske diplomacije i kapaciteta naših država da doprinesu mirnom rješenju sukoba. Sukob u Ukrajini posebice nas u Hrvatskoj podsjeća, u nekim elementima, na ratni sukob koji smo i sami ne tako davno proživjeli. Naše iskustvo iz tog perioda, i ono pozitivno i ono negativno, hrvatska bi politika trebala iskoristiti kao osnovu za proaktivno djelovanje i posredovanje u sukobu između Ukrajine i Rusije, te doprinijeti pozicioniranju Hrvatske kao zemlje koja se aktivno zalaže za sprečavanje ratnih sukoba i izgradnju mira u svijetu. Tu prije svega mislimo i na naše pozitivno iskustvo mirne reintegracije Podunavlja koje se smatra jednom od najuspješnijih mirovnih misija UN-a, ali svakako i vrijedno mirovno iskustvo naše zemlje. Umjesto toga, kao i obično, Hrvatska se pasivno priklanja stavovima EU, umjesto da je jedan od ključnih igrača koji te stavove unutar EU formira i aktivno posreduje u prevenciji zaoštravanja odnosa.
Pretpostavljamo da će se većina građana/ki Hrvatske solidarizirati s ukrajinskim narodom u njihovoj borbi protiv separatista potpomognutih moćnom ruskom vojskom. Ali isto tako moramo primijetiti da se u ukrajinskom sukobu i političari/ke s ukrajinske strane koriste nacionalističkom retorikom kako bi mobilizirali narod, kao da nisu svjesni da se iz takve retorike vrlo često izrode krajnje radikalne skupine, koje takvo okruženje smatraju dozvolom za počinjenje zločina nad civilima te koje promiču nedopustivu fašističku ideologiju, zbog koje u konačnici i službena politika može izgubiti potporu demokratski orijentiranih građana diljem svijeta. Bez obzira kome smo kao građani/ke više naklonjeni, naš krajnji cilj treba biti postizanje mira i prevencija proširenja ratnog sukoba, a to nećemo postići pukim zauzimanjem jedne strane i demonstracijom vojne sile NATO članica, već isključivo upornim pregovorima za pronalaženje održivog rješenja koje će poštivati međunarodne granice država, ali i prava nevećinskih naroda na vlastiti kulturni, jezični i etnički identitet. Upravo na tom planu hrvatska vanjska politika može ponuditi korisna iskustva i pomoć, te umjesto doprinosa vojnom proračunu NATO-a, doprinijeti izgradnji globalnog mira.
Kao građani/ke koji se zalažu za mir, razočarani smo činjenicom da se hrvatskim oružjem danas služe zaraćene strane u Siriji. Oružje iz naše zemlje – umjesto da ga simbolično uništimo i time se pohvalimo svjetskoj javnosti – danas se nalazi u rukama članova ISIS-a, boraca Islamske države i njihovih oponenata, iračkih Kurda. Umjesto da upravo zbog našeg ratnog iskustva i posljedica rata, koje još danas osjećamo, doprinosimo na civilnoj i diplomatskoj razini u postizanju globalnog mira, SAD našim oružjem naoružava zaraćene skupine, čas jedne, čas druge, ovisno o tome koga u određenom momentu smatraju prihvatljivim saveznikom. Zapanjeni smo tom vrstom amaterizma u međunarodnim odnosima.
I kome da na kraju čestitamo Međunarodni dan mira, kada je svakog dana sve manje ljudi na svijetu koji u njemu mogu uživati ili mu se mogu nadati? Zbog toga posvetit ćemo ovaj dan svim onim “običnim” ljudima u ratnim zonama, ali i onima koji žive u kakvom takvom miru, koji svakodnevno svojim osobnim primjerom, vrijednostima i ponašanjem doprinose boljim ljudskim i društvenim odnosima te svjedoče da humanost još nije zatrta.
