Prijedlog Zakona o dopuni Zakona o medicinskoj oplodnji smatramo samo površinskim kozmetičkim zahvatom, predizbornim spinom te sredstvom pojačavanja diskriminacije i mogućnosti manipulacije, pri čemu čak nije ni jasno na koga se takva odredba sve odnosi.
U popratnom obrazloženju koje je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi uputilo Vladi RH uz sam Prijedlog stoji: “Praćenjem provedbe Zakona, na temelju izvješća struke ustanovljena je mogućnost poboljšanja odredbi važećega Zakona u korist osoba koje zbog zdravstvenih razloga do sada nisu bile u mogućnosti ostvariti medicinsku oplodnju.”
Pita li se itko – taj isti Ministar, to isto Ministarstvo ili ta ista Vlada, kako je parovima koji su žarko željeli postati roditelji, a njihov Zakon im je u dvije godine oduzeo posljednju nadu u ostvarenje roditeljstva? Tko će zato snositi odgovornost? I tko će snositi odgovornost za sve one druge neplodne parove koji nisu obuhvaćeni ovom dopunom Zakona ili koji će ostati u sivoj zoni tumačenja najnovije odredbe Zakona – jer takvih itekako ima.
Ovim Prijedlogom Zakona u kojem je navedena formulacija “prema saznanjima ili iskustvu medicinske znanosti ili tijekom postupka medicinske oplodnje utvrđen nedostatak spolnih stanica” vrlo je široko postavljena i nije jasno koja je granica “nedostatka spolnih stanica ” – što ostavlja prostor za slobodnu interpretaciju u kojoj bi mnogi parovi mogli ostati zakinuti.
Ono što je potpuno jasno je da ova dopuna Zakona:
- obuhvaća tek minimalan broj neplodnih parova,
- ne rješava pitanje velikog broja težih slučajeva – primjerice pacijentica i pacijenata koji imaju nešto veći (ili velik) broj nekvalitetnih stanica, kao i onih koji su prošli značajan broj postupaka bez rezultata,
- ne omogućava zamrzavanje embrija te nije jasno što se događa s eventualnim prekobrojnim embrijima, odnosno nije jasno dopušta li se prešutno njihovo uništavanje ili se možda, bez zakonske osnove, prešutno dopušta njihovo zamrzavanje,
- ne omogućava zamrzavanje embrija čime se i dalje ugrožava zdravlje i život majki i djece češćim troplodnim i blizanačkim trudnoćama.
Na kraju, potpuno je jasno da se i dalje dopušta diskriminacija najvećeg broja neplodnih osoba, obzirom da za njih ostaje na snazi restriktivna zakonska regulativa. Tako zakonodavac svjesno implicira da su te osobe manje vrijedne jer se smiju (i moraju) podvrgavati većem broju teških medicinskih postupaka, hormonskih i drugih terapija – zato što su mlađi, imaju lakše dijagnoze ili nešto treće – a sve kako bi dobili isti rezultat koji je, standardnom metodom oplodnje svih jajnih stanica i zamrzavanjem embrija, za većinu njih, moguće postići u tek jednom stimuliranom postupku.
Trebamo li ministru Milinoviću zahvaliti na takvoj dopuni Zakona koji i dalje ugrožava zdravlje velike većine neplodne populacije te koja im, kao što je bilo i do sada, ne omogućava najefikasniji način liječenja i ostvarivanja roditeljstva?
