Moje sjećanje na Margaret Thatcher

Hrvatska je iznenađena podjelama u Britaniji u povodu smrti barunice Thatcher. Sociolog Paul Stubbs, znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta Zagreb, koji je rođen 1959. u Ujedinjenom Kraljevstvu, a koje je napustio 1993. godine, piše za Banka.hr o svojim sjećanjima na preminulu premijerku.

Imao sam 12 godina kada je Margaret Thatcher, kao ministrica obrazovanja, ukinula besplatno mlijeko za učenike u osnovnim školama u Engleskoj. Ta joj je odluka priskrbila nadimak ‘Maggie Thatcher – kradljivica mlijeka’ (‘Maggie Thatcher – milk snatcher’), a glasnogovornik laburista za obrazovanje ju je opisao kao “najopakiju i najbezvredniju osobu” koju je vidio u svoje 22 godine u Parlamentu. Kad se sada toga sjetim, bilo je to iskustvo koje me politički oblikovalo, kao i odluka laburističke vlade iz 1974. da proda ratne brodove Pinochetovoj diktaturi u Čileu.

Kada je Thatcher, neočekivano, 1975. izabrana za čelnicu Konzervativne stranke bilo je malo naznaka ogromnog utjecaja koji će imati na politički, gospodarski i društveni život svih nas u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i u ostatku svijeta. Bio sam dvadesetogodišnji student kada je 1979. postala premijerka. I iz prve ruke sam iskusio njezinu politiku u idućih jedanaest godina, sve do njezine ostavke u studenome 1990., nakon što je skoro uspjela pobijediti Michaela Heseltinea u prvom krugu izbora za čelništvo Konzervativne stranke. Ostao sam u Ujedinjenom Kraljevstvu dovoljno dugo da vidim kako njezin nasljednik, John Major, osvaja sljedeće izbore 1992., prije nego sam ga zauvijek napustio u svibnju 1993. Tako da je ona bila dominantna politička snaga gotovo cijeli moj život kao odrasle osobe u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Stuart Hall, najbolji analitičar ljevice u tom razdoblju, koji je skovao izraz ‘tačerizam’, tvrdio je da je uspon “nove desnice” u UK počeo prije izbora Margaret Thatcher za premijerku, s korijenima u mješavini ekonomskog liberalizma i društvenog konzervativizma koji su bili snažna kulturna kritika takozvanog permisivnog društva 1960-ih i poslijeratnog konsenzusa oko Keynesijeve socijalne države. Za Halla, Thatcher je bila ono što je Hegel nazivao ‘povijesnom osobom’ čiji život konkretizira neke više sile. Pozivajući se na talijanskog marksističkog teoretičara Antonija Gramscija, počeo je opisivati tačerizam kao hegemonistički projekt, koji je stubokom promijenio način razmišljanja u UK. Kao što je Thatcher sama rekla: “Ekonomija je metoda, cilj je promijeniti dušu”.

Liderica nove desnice

Thatcher je postala liderica nove desnice, pod utjecajem teorija Friedricha Hayeka i Miltona Friedmana, ideja koje su prije toga priznavali samo relativno marginalni think-tankovi poput Instituta za ekonomska pitanja (Institute for Economic Affairs) i Instituta Adam Smith, te marginalne političke osobe, među kojima su Enoch Powell i Keith Joseph. Njezinu vezu s Powellom, koja je pukla krajem 1960-ih nakon niza njegovih otvoreno rasističkih govora, vrijedi detaljnije istražiti. U predizbornom intervjuu 1978. na pitanje o useljavanju odgovorila je sljedeće:

“Prva ću priznati da od Ministarstva unutarnjih poslova nije lako dobiti jasne podatke o imigraciji, ali jedno se povjerenstvo time bavilo i priopćilo da će, ako nastavimo dosadašnjim putem, do kraja stoljeća ovdje biti četiri milijuna ljudi iz novog Commonwealtha ili Pakistana. Dakle, to je jako puno I mislim da to znači da se ljudi jako boje da bi ova zemlja mogla biti prilično pretrpana ljudima iz drugih kultura. Znate, britanski karakter je toliko učinio za demokraciju, zakonodavstvo i toliko doprinio diljem svijeta da bi, ako postoji stvarna opasnost da budu pretrpani, ljudi mogli reagirati i neprijateljski se odnositi prema došljacima.”

Predviđanje nasilja je potpuno powellovsko, iako naglasak nije na ‘rasi’ nego na ‘kulturi’, što je ključno za ono što je postalo poznato kao ‘novi rasizam’. Ovdje je povezan s iskonskom verzijom britanskog karaktera prilično odmaknutom od povijesti a koja iz povijesnih knjiga briše baš onaj kolonijalizam koji je kasnije doveo do multi-kulturalne Britanije. Uglavnom, taj je govor poslužio vraćanju glasača desnice Konzervativnoj stranci, od kojih je mnoge privukla otvoreno rasistička ideologija ekstremno desničarske stranke Nacionalna fronta.

Za Halla, politika Margaret Thatcher bila je nova vrsta ‘autoritarnog populizma’, u kojem se snažno pozivanje na ‘naciju’ i ‘narod’ moglo kombinirati s represijom bilo koga i svakoga tko se protivio ‘volji naroda’. Praktični utjecaj toga bio je, naravno, dramatičan i najbrutalnije izražen tijekom štrajka rudara 1984.-1985., nakon što je uspjela privatizirati čeličnu industriju. To je bilo puno više od njene osvete za rudarski štrajk koji je srušio Heathovu vladu 1974. godine. Kao da je čitala marksističke tekstove poput Ernest Mandelovog Kasnog kapitalizma u kojem piše da globalizacija financijskog kapitalizma znači da će takozvane razvijene ekonomije morati smanjiti moć trgovinskih sindikata da bi preživjele. Kombinacija inzistiranja da rudnici budu ‘ekonomični’ s gomilanjem zaliha ugljena kako se ne bi izbjegli bolni rezovi u energetici, neisplata socijalne pomoći onima koje su štrajkaši uzdržavali, iskorištavanje podjele u sindikatu rudara i, ključno, upotreba policijskog nasilja, i to često snaga dovedenih izvana jer je postojao strah da bi lokalni policajci mogli biti na strani štrajkaša, doprinijela je njenoj pobjedi. Ta je pobjeda imala veliki utjecaj na snagu sindikalnog pokreta i, zapravo, prirodu industrijskog srca Britanije i tradicionalnih rudarskih zajednica. Prije štrajka je Britanija imala 130 rudnika ugljena koji su zapošljavali 140.000 ljudi. Danas postoji manje od 20 rudnika i 8.000 zaposlenih.

Kritika ‘države dadilje’

Njezina možda najtrajnija ostavština je kritika ‘države dadilje’ (the nanny state) i navodnog ‘maženja građana od kolijevke pa do groba’, koje je zamijenila ‘kultura poduzetništva’ i ‘osobna odgovornost’. Uspjela je transformirati prilično ezoterične ideje o monetarističkoj ekonomiji u rat s navodnim izrabljivačima socijalne pomoći, koji žive od tih naknada, a država ih potiče da izgube radnu etiku koja je osnova ‘britanskog karaktera’. Čak i danas je svaki izazov tom uzdizanju poduzetništva, odgovornosti i i oslanjanja na samog sebe u ime ‘socijalnog ulaganja’, ‘socijalne zaštite’ i slično suočen s velikim preprekama kako bi dobio bilo kakav kredibilitet kao prihvaćeni način razmišljanja.

Srž njezine filozofije vidi se i u malo poznatoj činjenici da je  izbacivanje riječi ‘znanost’ iz imena Istraživačkog vijeća društvenih znanosti bila njezina ideja, iz intervjua iz 1987. godine:

“Društvo ne postoji. Postoje individualni muškarci i žene i postoje obitelji. A niti jedna vlada ne može ništa učiniti osim kroz ljude, a ljudi moraju prvo gledati u sebe. Naša je dužnost da se brinemo za sebe, i onda da se brinemo za svog susjeda. Ljudi previše misle da na nešto imaju pravo, bez obaveza, jer ne možete imati pravo na nešto ako prije toga niste ispunili svoje obaveze”.                      

Rat s Argentinom 1982. oko Falklandskog/Malvinskog otočja bio je važan ne samo da bi osigurao glatki reizbor Margaret Thatcher 1983., već i za obnavljanje nacionalnog ponosa s podsjećanjem na  Drugi svjetski rat. ‘Naši dečki’, uz potporu žutog tiska, nisu mogli pogriješiti – svaka kritika vojnih akcija, uključujući i potapanje argentinskog ratnog broda General Belgrano (‘Gotcha!’, ‘Sredili smo te!’,  bio je naslov u listu The Sun), bila je čin izdaje. Za Margaret Thatcher ta je akcija bila neupitna; trebamo se, samo, ‘veseliti’. Pet godina nakon što je uspon punk-rocka divno kritizirao 25 godina na prijestolju kraljice Elizabete II., Thatcher je puno osigurala trajniji osjećaj nacionalnog militarističkog ponosa kao protutežu svojevrsnoj postkolonijalnoj melankoliji.

Na međunarodnoj sceni ću je pamtiti kao pobornicu apartheida –  jednom je prilikom Nelsona Mandelu nazvala ‘teroristom’ – i cjeloživotnoj podršci i prijateljstvu s bivšim čileanskim diktatorom Augustom Pinochetom, kojeg je posjetila u njegovom londonskom stanu 1999. dok se borio protiv izručenja Španjolskoj zbog optužbe za kršenje ljudskih prava i mučenja za vrijeme njegovog režima 1973.-1990. Osovina Thatcher-Reagan je jasno obnovila nagon za širenje globalnog neo-liberalizma, ali je, naravno, dovela i do puno jače kritike komunističkih režima Istočne Europe. Njezina podrška neovisnosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kada više nije bila na funkciji, bila je važna, barem simbolično, kada se pridružila bivšem čelniku laburista Michaelu Footu u pozivima za oštrije mjere protiv Srbije, čime je razbijen širi konsenzus da su ti ratovi prekomplicirani ili da su sve strane jednako odgovorne.

Anti-EU stav

Snažne reakcije na vijest o smrti bivše britanske premijerke pokazuju da su mišljenja o njoj podijeljena, ali da je bila izuzetno važna figura, čije su misli i djela redefinirala svakodnevno shvaćanje stvari i to na način da je  dotadašnje marginalizirane elemente afirmirala u jedinstvo nacije, naroda i moći. U UK ju je slijedio Tony Blairov ‘Treći put’, svojevrsni  ‘light tačerizam’ ili ‘tačerizam s ljudskim licem’, a sada i Konzervativno-liberalna demokratska koalicija koja na mnogo načina konačno istinski provodi Thatcheričinu politiku, i kroz napade na korisnike socijalne pomoći, ironično, institucionalizira post-državni koncept ‘velikog društva’ u kojem socijalnu državu mijenjaju javno-privatno partnerstvo, socijalno poduzetništvo, dobrotvorna društva i, ključno, volonterstvo. Njezin snažni anti-EU stav je prilagođen i razvijen u uvjetima trenutne krize, kao čudna mješavina podrške jedinstvenom tržištu, odmicanje od eura kao podrška britanskoj industriji financijskih usluga, snažnog rasističkog odbacivanja slobodnog kretanja ljudi i stava da je EU previše socijalna u programu i potrošnji. Tačerizam je u UK-u, gdje je veliko siromaštvo, uključujući i endemsko siromaštvo djece, pridonio sve većoj nejednakosti i manjoj solidarnosti nego što je bila prisutna nakon Drugog svjetskog rata, razdoblja koje se previše lako može nazvati ‘zlatno doba’.

U šali sam znao reći da su tada, štogod se dogodilo u Thatcheričinom razdoblju, snimljene neke odlične pjesme koje dugo ostaju u sjećanju i, možda, predstavljaju najjači kulturni otpor njezinom projektu kulturološke hegemonije.  Nema bolje od ‘Tramp the Dirt Down’ Elvisa Costella iz 1989. U jednom intervjuu je rekao: “Ne mogu naći riječi koje dovoljno snažno izražavaju moj prezir”.  No, kao osmrtnica je najbolja, govori o vremenu kada je “Engleska bila svjetska kurva, a Margaret njezina madamme” i kulminira u stihu