Usprkos naporima i inicijativama Međunarodne zajednice, rat u Siriji svakodnevno odnosi nekoliko desetaka života.
Građanski je rat u Siriji započeo na proljeće 2011. godine i do sada je poginulo više od 60.000 osoba. Započeo je unutar Arapskog proljeća, a prosvjednici i prosvjednice su zahtijevali ostavku predsjednika Bašara al–Assada, koji je, da bi ih utišao, poslao vojsku na mase okupljene na ulicama. Na nasilje vojske masa je odgovorila jednako – skupine prosvjednika i prosvjednica su se naoružale i formirale vlastitu vojsku. Sukobi zaraćenih strana iz dana u dan su sve nasilniji. Prosvjednici i prosvjednice proteklog su mjeseca bombardirali Assadovu palaču, a njegova vojska bombardira sela, gradove i ostala mjesta na kojima stradava velik broj civila, posebno djece. Iako je međunarodna zajednica pozvala na formiranje prelazne vlade ta se ideja ne sviđa ni jednoj strani. Pobunjenici i pobunjenice žele da Assad potpuno napusti vladajuću stolicu, a on to odbija nazivajući oporbu teroristima i zapadnim marionetama.
Osim političkih nesuglasica, ovaj rat karakterističan je i po tome što su pristaše Assada Alaviti, dok su prosvjednici i prosvjednice Suniti. Iz tog razloga postoji opasnost da građanski rat preraste u religijski te na taj način destabilizira i susjedne države. U posljednjih mjesec dana mnogi su svjetski čelnici pozvali na smirivanje situacije u Siriji i prekid beskonačnog krvoprolića.
“Više od 100 zemalja je priznalo opozicioni blok kao legitimnog predstavnika naroda. To je jasna poruka. Svijet ti kaže da odlaziš, da se gubiš”, poručio je turski premijer Erdogan.
Usprkos svemu, bezumno nasilje je sve gore. Samo u posljednjih mjesec dana nekoliko je stotina civila izgubilo živote, a među njima se nalazi i veliki broj djece. Više od 600.000 osoba napustilo je svoje domove i nalaze se u kampovima za izbjeglice u susjednim zemljama. Najveći broj nalazi se u Jordanu, oko 180.000, i u Libanonu, gdje ih ima 200 000.
Svi smo mi proizvod vlastitoga djetinjstva
Od početka rata poginulo je preko 4.000 djece, no najmlađi u Siriji nisu samo najčešća meta bombardiranja. Assadova vojska neprestano ih muči, siluje ili pak koristi kao žive štitove. S druge strane, prosvjednici i prosvjednice koriste djecu kao članove i članice svoje vojske. Mohammed ima svega 11 godina, bori se na prvim linijama s ocem i namjerava to činiti sve dok Assad ne pogine.
U takvom beznadnom i tragičnom okruženju djeci je oduzeto pravo na zdravo djetinjstvo. Organizacija Save the Children u kampu Za’atari razgovarala je s djecom koja su sama, s rođacima ili obiteljima napustila svoje domove. Mnogi od njih su rastreseni, traumatizirani i iscrpljeni. Nekolicina je svjedočila ubojstvima obitelji, zlostavljani su, imaju ožiljke i stravične noćne more. Bombardiranja, krv i urlici koje su ostavili za sobom još uvijek su dio njihovih života.
“Mučili su me i gledala sam djecu kako umiru. Imam ožiljke na stopalima, prsima i leđima. Bilo nas je stotinu u zatvoru, a ja sam bila u ćeliji s ostalom djecom. Najmlađi je imao 9 ili 10 godina, uhvatili su nas za vrijeme protesta i tukli nas svaki dan, koristili su i struju“, svoju je priču ispričala petnaestogodišnja Moussa.
Obitelji koje se nalaze u kampovima za izbjeglice žive u teškim uvjetima i svaki novi dan je borba za preživljavanje. Mnogi imaju samo odjeću u kojoj su došli u kamp, jedu sve na što naiđu, te zbog teško pustinjskog zraka otežano dišu. Mnoga su djeca izgubila mjesece i godine školovanja. Dosada i monotonija kampa ih razara. Iako je UNICEF formirao škole u nekim kampovima, uvjeti školovanja, kao i nastavni program, relativno su loši. Osim toga, približava se sve hladnije vrijeme i u šatorima će postati iznimno hladno. Kampovi nisu spremni na temperature koje ih očekuju te, uz to što se bore s traumama i gubitkom voljenih, preživljavanje za sve koji se nalaze u kampovima bit će sve teže.
Traumatizirana i iscrpljena djeca budućnost su Sirije
Rat je strahota koja pogađa čitavo čovječanstvo, no on posebno razara živote najmlađih. Krade im nevinost i djetinjstvo. Ostavlja neizbrisive ožiljke i to ne samo one fizičke. U ratnim strahotama koje su zahvatile Siriju najviše su stradala upravo djeca. Osim što su najčešća meta bombardiranja, ostali su bez svojih obitelji, doma, sigurnosti i svega što su smatrali normalnim. Umjesto da se bezbrižno igraju s prijateljima i prijateljicama, bore se da dočekaju novi dan. I povrh svih nedaća možda je najgora posljedica rata to što je čitava jedna generacija odgojena na mržnji. U tim nezamislivim uvjetima sukoba i pokolja nastali su oni i mi. Oni koji pokušavaju ubiti nas. Mi koji s njima nikada nećemo uspostaviti mir, treba ih ubiti. Takav je stav usađen ne samo u odrasle, već i u najmlađu djecu i pratiti će ih vjerojatno kroz čitav život neovisno o tome kako će se rat okončati.
“Nikada nećemo živjeti zajedno. Svi Alaviti su agenti režima. Nakon revolucije mi ćemo ih ubiti“, kazao je trinaestogodišnji Heza.
Iako neke zemlja neprestano pomažu Sirijskim izbjeglicama, to nije dovoljno. Tim ljudima jedino može pomoći zajednička međunarodna akcija. No, dok svjetski čelnici špekuliraju je li pomoć izbjeglicama u njihovom najboljem interesu, zaboravili su na mlade živote. Ne samo da su dopustili da dođe do sukoba kojem svjedočimo u Siriji, već i ne čine dovoljno da ga okončaju.
Gotovo dvije godine nakon početka sukoba, krajem ovoga mjeseca očekuje se međunarodna konvencija o sirijskim izbjeglicama. Iako je takva inicijativa napredak, postavlja se pitanje hoće li svijet ponoviti pogrešku koja je odvela u smrt 60.000 osoba te 600.000 ljudi ostavila bez doma. Hoće li postaviti političke interese ispred dječjih života? Nadajmo se da će svjetski čelnici i čelnice ovoga puta razmišljati o budućnosti. A budućnost su djeca.
