Iako je već dvije godine predsjednica UN-ova Odbora za Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women; CEDAW), Dubravka Šimonović tek sporadično istupa u medijima. Poprilično rijetko ponašanje, uzme li se u obzir važnost CEDAW-a u međunarodnim odnosima, ali i druge pojedinosti njezine biografije, od toga da je dugogodišnja načelnica Odjela za ljudska prava u Ministarstvu vanjskih poslova, do bitnog privatnog podatka, da je njezin suprug Ivan Šimonović, nedavno imenovani ministar pravosuđa. Nije moguće zanemariti i podatak da je na položaj članice Odbora za CEDAW izabrana tajnim glasovanjem predstavnika svih 185 država koje su prihvatile Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, izglasanu 1979. u Ujedinjenim narodima, te potom od samog Odbora konsenzusom za njegovu predsjednicu na dvije godine.
Dubravka Šimonović diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, potom jedno vrijeme radila kao šefica pravne službe u bolnici Vuk Vrhovec, odakle je na poziv Mate Granića najprije prešla u Vladu, a zatim i u diplomatsku službu. U to vrijeme već je obranila magisterij, a poslije i doktorsku disertaciju, a kad je 1997. Ivan Šimonović imenovan hrvatskim veleposlanikom pri UN-u, i ona je otišla u New York. Za razliku od supruga, koji je 2004. napustio diplomaciju, Dubravka Šimonović je nastavila raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, iako je u posljednje vrijeme puno više u New Yorku i Ženevi nego u Zagrebu. Razgovor za Nacional njezin je prvi veći javni nastup u kojem opisuje kako UN pokušava zaštititi žene, kako vidi diskriminaciju, kao i vlastitu profesionalnu karijeru.
NACIONAL: Kako ste uopće ušli u UN-ov Odbor, i čime se bavi to tijelo?
– Postupak je poprilično kompliciran, a Odbor za CEDAW okuplja 23 stručnjaka ili stručnjakinje, u sadašnjem sastavu Odbora imamo samo jednog muškog stručnjaka. Moja je prednost bila što sam kandidirana još dok sam predsjedala Povjerenstvu o položaju žena u UN-u u New Yorku pa su me u te dvije godine upoznali na toj funkciji. Izbori su teški jer je potrebno dobiti podršku najmanje 100 država stranaka na tajnom glasovanju, a natječe se dvostruko više kandidata od broja mjesta. Osnovni mandat Odbora jest praćenje primjene Konvencije putem izvješća što su ih dužne podnositi države stranke, i najčešće imamo ministarsku razinu na čelu delegacija, čime cijeli sustav dobiva na političkom značaju za države koje podnose izvješća. Prije nekoliko godina počeli smo razmatrati i individualne pritužbe pred Odborom te smo usvojili nekoliko značajnih odluka s područja nasilja nad ženama, odnosno utvrdili smo kršenja Konvencije što su ih počinile Austrija i Mađarska u dva slučaja koja smo razmatrali.
NACIONAL: Kakvi su rezultati rada Odbora za CEDAW?
– Do danas je 185 država prihvatilo Konvenciju, mijenjaju diskriminatorne zakone i diskriminatorne prakse te poduzimaju zakonodavne i druge mjere za uklanjane izravne i posredne diskriminacije i nasilja nad ženama i djevojčicama na svim područjima života. Ujedno države imaju obvezu prema članku 2 Konvencije ugraditi u svoje ustave i zakone načelo jednakih prava muškaraca i žena te poduzimati mjere za praktičko ostvarivanje toga načela. Recimo, Hrvatska je nakon svog prvog izvješća 1998. – a tada sam sudjelovala u našem izaslanstvu koje je branilo izvješće – dobila preporuku Odbora da ugradi načelo rodne jednakosti u svoj ustav. U Europi mi je zanimljivo pratiti mjere za uključivanje očeva u odgoj djece preko posebnog roditeljskog dopusta za očeve i koliko se on koristi ili ne. Primjer dobrih mjera je kad se one stvarno i primjenjuju, kao što je to recimo u Norveškoj, gdje više od 90 posto očeva iskoristi posebnih mjesec dana, koji su samo za njih predviđeni.
NACIONAL: Frustrira li vas kad čitate kako i danas u Sudanu djevojčicama uklanjaju klitoris?
– Da, takva je praksa neprihvatljiva i na nju treba najoštrije reagirati. Na žalost, Sudan spada u devet država koje nisu ratificirale Konveciju, tako da stanje prava tamošnjih žena nismo razmatrali pred Odborom. Radi se o praksi ili kršenju prava žena koje je dosta rasprostranjeno i u brojnim drugim državama, poglavito afričkima. Iskorjenjivanje toga drastičnog kršenja ljudskih prava djevojčica i žena ide puno sporije nego što bi se očekivalo. Žene iz Mauritanije objašnjavale su nam da je njihova strategija dobnu granicu za provedbu sakaćenja podignuti na 18 godina, što nas je iznenadilo, i to kao Odbor nismo podržali, ali u pozadini je ideja da nakon 18 godina žene mogu vjerojatno lakše reći ‘ne’. Dakle, potencijalno se radi o odgađanju s ciljem postizanja promjena. U Nigeriji je vrlo rasprostranjeno sakaćenje, no nastoji se podizanjem dobne grance za sklapanje braka i obrazovanjem djevojčica djelovati na suzbijanju te sramotne prakse. Kad vidite da u nekoj višemilijunskoj državi oko 70 posto žena još i danas prolazi kroz razne oblike sakaćenja, postavlja se pitanje što radi cijeli svijet, ne samo države, nego i mediji koji su nužni za pokretanje promjena.
NACIONAL: Koja su najgora mjesta na svijetu za žene?
– To je teško samo tako reći, ali vjerojatno je najgore ondje gdje su žene česte žrtve nasilja, sakaćenja, prisilnih brakova djevojčica i punoljetnih muškaraca, kao i takozvanih zločina iz časti, onih koje počini član obitelji kako bi sačuvao “čast” obitelji koju je žena “okaljala”, a kazneni zakoni ekskulpiraju počinitelje tih zločina. Osim ubijanja žena, svjedoci smo i da žene često ubijaju nasilni partneri, svjedoci smo kamenovanja kao kazne za preljub, bičevanja kao kazne zbog izlaska žene bez odobrenja skrbnika, otmice žena ili polijevanja lica sumpornom kiselinom. U ovih šest godina, koliko sam u Odboru za CEDAW, najviše su me dirnule životne priče djevojčica iz Jemena od 8-9 godina koje roditelji prisilno udaju za odrasle muškarce. Baš kad je New York Times objavio priču 9-godišnje djevojčice koja je pobjegla od supruga te sama od suca zatražila razvod, mi smo pred Odborom imali Jemen i slične priče koje su nam izložile nevladine udruge. U Meksiku su mlade djevojke nestajale i ubijane na putu od tvornice do kuće, a počinitelji nikad nisu uhvaćeni ni kažnjeni.
NACIONAL: Nije li čudno da demokratska država poput SAD-a nije ratificirala Konvenciju?
– To jest činjenica koja često izaziva čuđenje. Još veće čuđenje izaziva činjenica da nije prihvatila ni Konvenciju o pravima djeteta. SAD pravo, pa tako i međunarodno pravo, shvaća vrlo ozbiljno, i radije nešto ne prihvati ako nije siguran je li to u njegovu interesu i hoće li obveze moći u cijelosti poštovati. No, ono što se manje zna, jest da je SAD pristupio dodatnim protokolima na Konvenciju o pravima djeteta te da je stranka Fakultativnog protokola na Konvenciju o pravima djeteta, o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji i Fakultativnog protokola na Konvenciju o pravima djeteta glede uključivanja djece u oružane sukobe. To upućuje na moguće pomake. Naravno, SAD bi morao ratificirati obje spomenute konvencije. Obama je dobio izbore na tome da su potrebne promjene koje podrazumjevaju i šire prihvaćanje multilateralizma, uključujući i međunarodne konvencije.
NACIONAL: U drugoj polovici 90-ih radili ste i živjeli u New Yorku. Kakva su vaša iskustva iz tog razdoblja?
– To je bilo vrlo zanimljivo, ali i naporno razdoblje. Prvo sam godinu i pol radila kao zamjenica glavnog konzula te sam pokušavala rješavati probleme naše dijaspore. Nakon isteka mandata i odlaska iz Misije pri UN-u djelatnika koji je pratio ljudska prava prešla sam u Misiju i nastavila pratiti rad UN-a na svom području. Meni je tip posla u Misiji, odnosno praćenje rada UN-a na području ljudskih prava, uključujući prava žena i djece, jako odgovarao. Otvorio mi je horizonte jer se ondje stvarno problemi vide s globalne razine, a upravo na području prava žena mogla sam iskoristiti i svoje akademsko i praktičko iskustvo na tom području. Sam New York kao grad uopće mi se nije sviđao prvih šest mjeseci, dok nisam shvatila da ondje jednostavno ne smijete živjeti kao što smo mi počeli, a to je posao do kasno, pa doma, pa posao, pa doma. Mora biti posao do kasno, ali prije nego što se ide doma treba biti i šetnja gradom koji je zaista zanimljiv.
Nakon godinu i pol kći nam se vratila u Hrvatsku na fakultet, te nam je nedostajala, a sin je ostao s nama, no gledajući unatrag, čini mi se da smo stalno bili pod velikim pritiskom, tako da mi povratak nije teško pao. Vratila sam se po isteku svog mandata pola godine prije supruga. Ivan je tada predsjedao Gospodarskom i socijalnom vijeću UN-a, ECOSOC-u, pa je ostao do kraja predsjedanja. Ali manje se zna da sam i ja dvije godine predsjedala Komisiji UN-a o položaju žena. Svatko je od nas imao svoju karijeru u UN-u na položajima na koje smo došli međunarodnim izborima. Zadnju smo se godinu i preklopili, te je bilo UN-ovih sastanaka na koje smo oboje pozivani. ali svatko u svojoj ulozi. Bili smo u New Yorku i u teškim trenucima, kad su srušeni Blizanci. Tada su svi stanovnici proživjeli velik šok koji je New York bacio unatrag, donekle slično kao kad je nas pogodila agresija na Hrvatsku. Tada su u New Yorku ulice bile oblijepljene plakatima o nestalim osobama, ljudi su palili svijeće po trgovima i nosili američke zastave i ta reakcija jako je podsjećala na situaciju tijekom rata u Hrvatskoj. Ipak, New York je ostao grad koji jako volim.
NACIONAL: Kako ste se zainteresirali za bavljenje ljudskim pravima?
– Još kao studenticu na Pravnom fakultetu zanimala su me ljudska prava, o kojima smo u to vrijeme mogli čuti samo nešto vrlo maglovito. Dok sam kao pravnica radila u zdravstvu, posebno me privukla tema pravnog uređenja medicinski potpomognute oplodnje, te sam upisala postdiplomski iz obiteljskog prava kod prof. Mire Alinčić. Od upisanih 40 samo nas je dvoje ili troje magistriralo, a nakon toga sam nastavila i s doktoratom iz bioetike i medicinski potpomognute oplodnje, koje i dalje intenzivno pratim. Neophodno je naći društveno široko prihvatljivo rješenje za pomoć neplodnim parovima i zaštititi ljudska prava svih sudionika tih postupaka, uključujući i pravo djeteta da u određenim okolnostima dozna kako je začeto i tko su mu biološki roditelji. Onda sam se 1992. počela profesionalno baviti ljudskim pravima kao savjetnica potpredsjednika vlade Mate Granića za društvene djelatnosti, a još sustavnije 1994., kad sam prešla u diplomaciju sa zadatkom da osnujem Odjel za ljudska prava. Poslije sam uspješno radila sa svim potpredsjednicama Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava, koja su negdje 1996. upravo na moj prijedlog ušla u naziv ove pozicije, tako da sam surađivala s Ljekom Mintas-Hodak najviše na usklađivanju hrvatskog zakonodavstva i Europske konvencije o ljudskim pravima, sa Željkom Antunović na izradi zakona o ravnopravnosti spolova, a s Jadrankom Kosor u borbi protiv nasilja nad ženama i u vezi s ljudskim pravima općenito. Upravo početak, ratna vremena i demokratska tranzicija kroz koju je prolazila Hrvatska, poslije su mi koristili da lakše shvatim probleme država u razvoju, koje sada susrećem pred Odborom. Drago mi je da sam sudjelovala u brojnim nacionalnim aktivnostima za izgradnju raznih dijelova sustava zaštite ljudskih prava, uključujući i prava žena. Primjerice, 1994. smo radili na pripremama sudjelovanja RH na 4. svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu, a 1995. sudjelovala sam u hrvatskom izaslanstvu koje je tada vodila predsjednica Županijskog doma Sabora prof. Katica Ivanišević. U izaslanstvu su bile i Savka Dabčević-Kučar i Vera Babić, a bile su prisutne i hrvatske nevladine udruge. Sjećam se Vesne Kesić i drugih aktivistica koje su tada imale odnose s Vladom na niskoj razini. Nakon povratka smo predložili, a potom je i osnovano prvo Povjerenstvo za jednakost spolova, i tako su stvari krenule.
NACIONAL: Podržavate li medicinski potpomognutu oplodnju i doniranje jajnih stanica?
– Podržavam i takav oblik pomoći neplodnim parovima, jer je plemenito pomoći parovima da dobiju djecu. Druga je stvar zakonsko reguliranje toga područja, a osobno podržavam liberalnu varijantu, ali uz punu zaštitu ljudskih prava svih koji su uključeni u te postupke. Ali isto tako mislim da djeca imaju pravo doznati tko su njihovi biološki roditelji, kao što je to zakonski uređeno u Britaniji i nekim drugim državama.
NACIONAL: Najčešće se govori o kršenjima prava žena u islamskim državama, ali u brojnim bioetičkim pitanjima Vatikan također zagovara vrlo kozervativne stavove?
– Vatikan je izdao poseban dokument koji se odnosi na medicinski potpomognutu oplodnju, u kojem brani svoju tradicionalnu konzervativnu poziciju, i zapravo su protiv svega. Mislim da bi Crkva na ovom i brojnim drugim područjima trebala gledati što je interes pojedinca, jer ovako dovodi u težak položaj svoje vjernike koji ne mogu, a željeli bi imati djecu i poslije ih odgajati kao dobre vjernike.
NACIONAL: Ovaj smo razgovor dogovarali duže od mjesec dana, jer ste u međuvremenu putovali u Ženevu, Dohu, New York i Rio de Janeiro. Koliko su u vašem poslu važne česte turneje?
– Poprilično. Primjerice, pozivana sam i na brojne regionalne i nacionalne sastanke o primjeni Konvencije, a posebno ću pamtiti Vanuatu koji je jako daleko i koji mi je bio svojevrsna pustolovina i odlazak u nepoznato. Vizu za ulazak dobila sam tek u Australiji, a dočekali su me kao visoku UN-ovu predstavnicu. Mediji skupine pacifičkih državica sustavno su pratili konferenciju koja je bila organizirana za Vanuatu, Fidži, Samou i Cookovo Otočje. Nedavno nas je ministrica za ravnopravnost spolova Luksemburga pozvala u prvi posjet svojoj državi radi primjene naših preporuka. Sudjelovale su još dvije članice Odbora te predstavnica Tajništva UN- a, a imali smo sastanke s ministrima i parlamentarcima, održali sudski kolokvij za suce, i na kraju smo imali sastanak s velikim nadvojvodom i nadvojvotkinjom. To je ono fascinantno u ovom poslu, podatak da i Vanuatu i Luksemburg i još 185 država povezuje Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, kao i stručnjakinje iz 23 države koje prate njenu primjenu.
NACIONAL: Jeste li osobno ikad bili žrtva diskriminacije?
– Jesam, davno. Prvo nakon faksa, kad sam se jedno šest puta natjecala za pripravnicu na sudu, ali nisam primljena iako sam bila među najboljim studentima svoje generacije. To nije bila diskriminacija na osnovi spola, ali je svakako bila diskriminacija. Bila sam i žrtva klasične diskriminacije na poslu kad je na mjesto šefa izabran muškarac, a diskriminarane smo kolegica i ja koje smo obje ispunjavale formalne uvjete za šefa, dok naš kolega nije, ali je bilo očito da upravljačka struktura tvrtke želi baš njega. Mogla sam se žaliti, ali umjesto toga odlučila sam promijeniti posao. Danas su mi to korisna iskustva o tome kako je biti diskriminiran.
NACIONAL: Ima li dolazak Ivana Šimonovića na položaj ministra pravosuđa reperkusija na vaš posao?
– Ivan je prekratko ministar da bih mogla donijeti konačnu ocjenu. Vjerojatno i otežava, ali ima i pozitivnih posljedica, međutim, kad se radi o mojoj ulozi u Odboru za CEDAW, nema nikakva utjecaja to što je suprug ministar. U Hrvatskoj je situacija ipak drukčija, jer vas dio ljudi ipak drukčije percipira u novonastalim uvjetima.
NACIONAL: I vi i vaš suprug doktori ste pravnih znanosti, a djeca su pravnici. Postoje li važnije etičke teme oko kojih se razilazite u stajalištima?
– Ivan i ja razlikujemo se u načinu kako razmišljamo, on pamti i kontekstualizira neke događaje otprije dvadesetak godina, a ja sam više okrenuta onome što se događa u posljednje vrijeme. On je više zainteresiran za širi kontekst, a meni je draže rješavati konkretne situacije. Kad se radi o djeci, kći radi kao savjetnica u Uredu pučkog pravobranitelja, a sin do diplome ima još jedan ispit, ali nije odlučio čime će se baviti u budućnosti.
Biografija
Rođena 1958., u Zagrebu
■ 1982. diplomirala na Pravnom fakultetu
■ 1988.-92. pravnica u Institutu za dijabetes Vuk Vrhovec
■ 1992. savjetnica potpredsjednika hrvatske vlade Mate Granića
■ 1994. -96. načelnica Odjela za ljudska prava u Ministarstvu vanjskih poslova
■ 1997. sa suprugom odlazi u New Yorku, najprije u Generalni konzulat RH, a zatim Stalnu misiju RH pri Ujedinjenim narodima
■ 2006. jednoglasno izabrana za Predsjednicu UN-ova Odbora za uklanjanje diskriminacije žena (CEDAW)
■ Udana za ministra pravosuđa Ivana Šimonovića, imaju kćer i sina, koji su također pravnici
