Jeste li gledali/e intervju s Dustinom Hoffmanom iz 2012.-e godine u kojem se poznati glumac prisjeća svoje uloge u komediji Tootsie (red. Sydney Pollack, 1982.)? U sklopu intervjua, Hoffman opisuje razočaranje koje je osjetio kada je uvidio da unatoč tome što (zahvaljujući svesrdnom trudu vizažista/ica) može proći kao žena, ipak ne izgleda kao lijepa žena. Glumac otkriva da se rasplakao shvativši da sam nikada ne bi prišao ženi koja tako izgleda. Previše je zanimljivih žena koje… nisam upoznao jer mi je mozak bio ispran, u suzama priznaje Hoffman.
Snimka intervjua već neko vrijeme žari i pali Internetom, uglavnom izazivajući pozitivne reakcije i komentare – hura za Dustina Hoffmana koji je odbacio okove društvenog uvjetovanja i promatrao svijet ženskim očima; hvala ti Dustine što si na tako emotivan način progovorio o nemilosrdnom imperativu ljepote; uloga u filmu Tootsie Hoffmana je učinila saveznikom feminizma…
Zar ne??
Pa sad… i da i ne. Hoffmanove izjave (kao i sam film!) iskren su pokušaj dobronamjernog muškarca da progovori o ženskim pitanjima i kao takve predstavljaju dobar početak. Ipak, i Hoffmanove riječi i film Tootsie imaju svoje mane.
Dobro
U filmu Tootsie, Hoffman igra nezaposlenog glumca Michaela Dorseya koji se prerušava u ženu i odlazi na audiciju za ulogu u televizijskoj sapunici. Dobivši ulogu, Michael se mora pretvarati da je glumica Dorothy Michaels. Očekivano, ono što slijedi je čitav niz komičnih situacije i urnebesnih zavrzlama.
I, gdje je feminizam u cijeloj toj priči? Iako se riječ ‘feminizam’ niti u jednom trenutku ne spominje, Michael igra Dorothy kao odvažnu, emancipiranu ženu. Na audiciji, ljigavi redatelj Ron Carlisle (Dabney Coleman) kaže Dorothy da je previše nježna i delikatna, te da se ne doima dovoljno autoritativnom za ulogu. Dorothy mu na to odgovara: Da, mislim da znam što vi svi zapravo želite. Želite neku odvratnu karikaturu žene. Da biste dokazali neku idiotariju – da moć maskulinizira žene ili da su maskulizirane žene ružne.. E pa sram bilo svaku ženu koja vam dopusti da to činite! Dorothy ovdje ne samo da bez dlake na jeziku izražava svoje mišljenje, već i otvoreno progovara protiv seksizma.
Iako je uloga za koju se natječe Dorothy – ona Emily Kimberly – zamišljena kao stereotipna oštrokondža, Dorothy ju igra i kao strastvenu i kao ranjivu. Redatelj Ron nije impresioniran, no producentica Rita Marshall (Doris Bellack) očito je dirnuta izvedbom i Michael/Dorothy dobiva posao.
Već je i ovo samo po sebi vrlo složeno i prilično feministički nastrojeno. Uloga Emily Kimberly hodajući je seksistički stereotip, jednodimenzionalna neženstvena žena – riječju, muškarac u haljini. No suočen sa stvarnim muškarcem u haljini, Ron ga otpisuje kao previše ženstvenog! Film, dakle (iako vjerojatno nenamjerno) dekonstruira neke od uvriježenih stavova o rodu i performativnosti. Da bi ‘prošao’ kao žena, Michael mora igrati Dorothy kao nježnu i delikatnu – Dorothy gotovo da mora biti ženstvenija od ‘prave’ žene. Ironično je da ga upravo to gotovo košta uloge.
Film nadalje razvija naglašeno feminističku narativnu liniju. Kako bi izbjegao poljubac s drugim glumcem, Michael odbija odigrati scenu onako kako je napisana: umjesto da se prepušta zagrljajima i poljupcima, Dorothyjin lik zauzima se za sebe. Producentica Rita je oduševljena. Michael/Dorothy nastavlja mijenjati scenarij, igrajući Emily Kimberly kao gorljivu i samouvjerenu (uz Ritin blagoslov). Lik uživa golemu popularnost, a Dorothy s vremenom postiže slavu i postaje feminističkim uzorom – čak se pojavljuje na naslovnici časopisa Ms. Magazine (i Cosmopolitan – što možda sugerira da ipak nije baš toliko militantna). U jednom trenutku, Rita izražava divljenje prema njenim brojnim postignućima: Ti si prvi ženski lik koji je samostalna osoba, koji izražava vlastitu osobnost bez da drugima oduzima njihovu. Ti si prava pionirka!
Dorothy postaje i osobnim uzorom Julie (Jessica Lange), jednoj od glumici u seriji. Kroz prijateljstvo s Dorothy, Julie stječe snagu i samopouzdanje da prekine vezu s Ronom. Za razliku od mene, ti ne bi nikada kompromitirala svoje osjećaje, Julie kaže Dorothy. Ti ne bi živjela u ovakvoj laži, zar ne?… Znaš, ja zaslužujem nešto bolje. Ne moram pristati na ovako nešto. U toku filma, Julie opetovano ističe da ju je upravo Dorothy naučila da se zauzme za sebe.
Istovremeno, na temelju osobnog iskustva o tome kako je to biti u ženskoj koži, Michael uči vlastitu lekciju o feminizmu. Šokiran je naporima koje žene ulažu i novcu koji troše kako bi bile što atraktivnije. Na setu serije opetovano pokušava izraziti svoje brige i razmišljanja, no redatelj Ron ga samo ignorira. Iskusivši svijet iz perspektive Dorothy, Michael je uvjeren da sada bolje razumije kroz što prolaze žene. Sada, kako objašnjava svom agentu Georgeu (Sydney Pollack), zna što to znači biti bespomoćan: Osjećam da imam nešto za reći ženama, nešto važno.
U jednoj od najupečatljivijih scena u filmu, Michael/Dorothy ne može više trpjeti Ronovo pokroviteljsko ponašanje i suprotstavlja mu se.
Michael/Dorothy: Ron, moje ime je Dorothy. Ne ‘srce‘, niti ‘beba‘, niti ‘šećeru‘, niti ‘medena‘, niti ‘lutko‘.
Ron: O, Kriste.
Michael/Dorothy: Ne, samo Dorothy. Vidiš – Alan je uvijek Alan, Tom je uvijek Tom, a John je uvijek John. I ja imam ime – zovem se Dorothy. Veliko početno “D”, o-r-o-t-h-y. Dorothy.
Odabir riječi tootsie (omalovažavajući naziv u slengu za žensku osobu – mala, srce, beba i sl.) za naslov filma naglašava da je Michaelovo iskustvo marginalizacije, odnosno njegova borba da stekne poštovanje, središnja okosnica filma.
Dakle, nema sumnje da se radi o feminističkom filmu… Barem, donekle.
Loše
Zašto Riti Marshall, iskusnoj i sposobnoj TV producentici, sve do pojave Dorothy Michaels nikada ne pada na pamet uključiti neovisni i samostalni ženski lik u svoj show? Zar joj nikada nije palo na pamet da bi tako nešto bilo moguće, ili da bi takav lik mogao pokupiti simpatije ženskog djela publike? Zašto je Dorothy jedina žena koja se suprotstavlja Ronovom maltretiranju (a očito je da se on već godinama ponaša na tako bezobrazan način)?
Čini se da film zapravo sugerira da je Michael u jedinstvenoj poziciji koja mu dopušta da razotkrije i kritizira seksizam. Kao muškarac (i stoga u višestruko privilegiranoj poziciji), on nije navikao na to da ga se tretira kao građanina drugog reda. Žene takav tretman šutke podnose jer – to jednostavno tako ide! No Michael nije naučen da prihvaća takve stvari – i on se buni!
Stvar je u tome da Michael ovdje preuzima ulogu spasitelja i super-heroja, muškog borca za prava žena. Nakon nekoliko mjeseci pod krinkom žene, on je ‘više kvalificiran’ da kritizira i osudi postojeći status quo od žena koje se s njime nose čitav svoj život. Kao i brojne druge komedije o transvestitima, i Tootsie implicira da se muškarac bolje snalazi u ulozi žene od bilo koje ‘prave’ žene.
Nadalje, što Michael čini s tim novostečenim spoznajama o problemima i teškoćama s kojima se žene svakodnevno susreću? Michael vidi kako se Ron odnosi prema Julie, kako joj laže tvrdeći da je to za njezino dobro (ne želi je povrijediti); no to ga ne sprečava da se na identičan način odnosi prema svojoj dugogodišnjoj prijateljici Sandy (Terri Garr). Spava sa Sandy kako bi sačuvao svoju tajnu, nakon toga joj laže i zavlači ju dok se polako ali sigurno zaljubljuje u Julie. Upravo žene (konkretno Sandy i Julie) najviše pate zbog Michaelove prevare. Michael možda može prepoznati načine na koji muškarci lažu i manipuliraju ženama, no to ne znači da sam odbacuje takve obrasce ponašanja.
Čak i nakon što istina izađe na vidjelo, Michael se nikada ne ispričava Julie što ju je prevario (zanimljivo je da se ispričava njezinom ocu). Učinio sam to zbog posla. Nisam htio nikoga povrijediti – to je sve što joj kaže. Umjesto da prizna da ju je povrijedio, pokušava se opravdati i objasniti situaciju. Bio sam bolji muškarac kao žena u tvom društvu, nego što sam ikada bio kao muškarac s bilo kojom drugom ženom. To je lekcija koju Michael uči od Dorothy – postao je bolji muškarac… na neki način.
Film ovdje zapravo podriva ranije zacrtanu feminističku potku. Michael ne mora odgovarati ženama koje su u njemu vidjele feminističku ikonu, ne ispričava se ženama koje je privatno povrijedio. U konačnici, ženska situacija se nije popravila na bolje zahvaljujući njemu. No to nije važno – važno je da je on naučio biti bolji muškarac (Sad samo moram naučiti kako to biti bez haljine, objašnjava)!
Hoffmanova kolegica Terri Garr (u filmu Tootsie pojavljuje se u ulozi Sandy) podijelila je vlastita razmišljanja o izjavama Dustina Hoffmana o ženama i ljepoti: Muškarcu navuku haljinu i on bi sada trebao znati kako se žene osjećaju. Naravno da ne zna! Mislim da se sve što je Dustin rekao može svesti na sljedeće: ‘Shvatio sam da se ženska ljepota visoko vrednuje. A ja nisam bio lijep.‘ Isuse! To je sve što si shvatio?! Bože.. No dobro.. Nemojte me citirati. Ma u stvari – citirajte me!
Hoffmanovo otkrivenje da se žene procjenjuje na temelju njihovog fizičkog izgleda, te priznavanje vlastite uloge u marginalizaciji onih žena koje ne zadovoljavaju određene standarde ljepote svakako je dobra stvar. No čak i dok žali za zanimljivim ženama koje se nije potrudio upoznati, Hoffman je i dalje prvenstveno usredotočen na sebe. Nešto – kako je primijetila Terri Garr – još uvijek nedostaje.
Zaista mi je drago što je rad na filmu Tootsie naučilo Dustina Hoffmana da bude bolji muškarac (kao što je i njegov lik u filmu naučio biti bolji muškarac). No feminizam nije pitanje osobnog rasta i razvoja i muškaraca. Vrlo je frustrirajuće kad vidite da ljudi reagiraju na izjave poput Hoffmanovih kao da se radi o nekim nevjerojatnim i čudesnim otkrićima, kad žene već desetljećima pišu i govore o istim tim problemima. Zašto te stvari odjednom dobivaju na težini i relevantnosti kad o njima govori heteroseksualni, bijeli, bogati i poznati muškarac?
Sviđalo se to nama ili ne, kad heteroseksualni, bijeli, bogati i poznati muškarci govore, ljudi slušaju. Stoga ne mogu kritizirati Dustina Hoffmana što koristi platformu koja mu je dostupna da širi feminističku poruku, čak i ako bi sve ono što govori trebalo biti očito. Terri Garr je u pravu: da bi se doista razumjelo što to znači biti žena u patrijarhalnom društvu, nije dovoljno jedan dan hodati naokolo u haljinu. No ne bih imala ništa protiv kada bi više muškaraca to činilo.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
