SAD je zahvatio val štrajkova u našim javnim školama. Kao nacionalna organizatorica Međunarodnog štrajka žena koji se odvio 8. marta, moram reći: Napokon!
Američki mejnstrim mediji generalno podržavaju ove štrajkove. Ističu kako su desetljeća neoliberalnih mjera štednje u javnom obrazovanju zapalili plamen borbe. Govore o plaćama koje ne rastu te učitelji_ce ne mogu držati korak sa sve skupljim zdravstvenim uslugama. Ono o čemu ne govore/pišu je sljedeće: te štrajkove vode gotovo isključivo žene.
Provela sam mnogo vremena razgovarajući sa učiteljicama koje štrajkaju, pjevala s njima na njihovim prosvjedima. ovaj pokret treba biti prepoznat kao feministički projekt, a sve feministkinje trebaju stat uz ove učiteljice.
Evo zašto:
1. 77 posto zaposlenih u nastavi u javnim školama u SAD-u čine žene. U nekim državama taj postotak prelazi 80 posto.
2. U temeljima dominantne ženske većine u ovom sektoru je mnogo kompleksniji problem. Učiteljsko zanimanje je uvijek bilo viđeno kao “ženski posao”.
U kolonijalno doba učitelji su većinom bili muškarci, a feminizacija ovog sektora započela je oko 1900. godine. Neki istraživači smatraju da je feminizacija započela zato što škole nisu bile voljne plaćati istu plaću nakon što se vrijeme školovanja produljilo zahvaljujući razvoju javnog obrazovanja. Drugi govore da je prevaga žena “doprinijela jačanju birokratske kontrole nad učiteljima i “deprofesionalizirala” ovo zvanje.
Čudan je to začarani krug. Učiteljsko zvanje se smatra ženskim poslom i stoga su učitelji loše plaćeni. Budući da veliku većinu u učiteljskom zanimanju čine žene, nekada muška profesija postala je ženski posao.
3. Učiteljsko zvanje je označeno kao ženski posao te klasificirano kao “skrbni rad”. Moja prijateljica, ekonomistkinja Nancy Folbre, napravila je nekoliko opsežnih studija od devaluaciji skrbnog rada, a tu je navela učiteljice/e, medicinske sestre, radnike/ce u odgoju i skrbi za djecu kao najistaknutije primjere ovog obezvrijeđivanja skrbnog rada.
4. Bez obzira jesu li za to plaćene ili nisu, žene obavljaju veliku većinu stvarnog skrbnog rada kod kuće i u zajednici. To se reflektira u tome kako su zamišljeni ovi štrajkovi. Zajednička tema štrajkaša su njihovi učenici. Kada su ju pitali zašto traži 20 posto povišice, Rebecca Garelli, učiteljica iz Arizone je rekla: “Naši radni uvjeti su uvjeti učenja naših učenika_ca”.
No, za ove učiteljice, “skrb” se proteže i izvan učionice. Većina štrajkašica živi u najsiromašnijim dijelovima države. Mnogi učenici i učenice ovih učiteljica svoj jedini dnevni topli obrok dobiju u školi. Na svim lokacijama gdje se štrajka, učitelji_ce su organizirale tople obroke za učenike.
Jackie, učiteljica i sudionica uspješnog štrajka u Zapadnoj Virginiji koja dolazi iz malog grada Blackswillea, rekla mi je da su tijekom štrajka držali otvorenu gradsku vijećnicu u koju se djeca dolazila jesti. Surađuju s crkvom kako bi pripremili tople obroke i dijelili ih po kućama.
Zbog toga su roditelji i učenici izašli i podržali učitelje_ice u štrajku. Olivia Morris, jedna od organizatorica štrajka u Charlestonu u Zapadnoj Virginiji, rekla mi je kako je bila dirnuta podrškom roditelja koji su joj rekli; “Nemojte sad odustati. Borite se za dobru stvar i za našu djecu, ne odustajte.” To joj je dalo snagu da se bori dalje, “jer da to nismo imale, kritike i izvrdavanja institucija na svakodnevnoj bazi… [bi] nas slomile.”
5. Budući da žene obavljaju skrbni rad i kod kuće, svi napadi na zdravstvenu skrb i skrb o djeci su žensko pitanje.
Znamo da u Oklahomi, državi u kojoj učitelji_ce još uvijek štrajkaju, godinama smanjuju i ukidaju resurse za mentalno zdravlje i smanjuju zaslužene porezne olakšice za siromašne obitelji, zbog čega je uz Zapadnu Virginiju i Montanu, Oklahoma rangirana kao jedna od država s najvećom stopom rizika kada se radi o traumatičnim iskustvima u djetinjstvu (ACE – Adverce Childhood Expirience).
U Kentuckyju, štrajk je potaknuo zakonski prijedlog koji je išao u smjeru “rezanja” učiteljskih plaća i mirovina, resursa za predvrtićku skrb i resursa za obiteljske centre. U Zapadnoj Virginiji, štrajk su potaknule ogromne promjene u planovima zdravstvenog osiguranja za učitelje_ice: izdaci za osiguranje su porasli za 500 posto, dok plaće nisu rasle.
Zaposleni u školama morali su nositi Fitbit uređaje (mjerače aktivnosti) i upisivati podatke o svojim fizičkim mjerama i funkcijama, uključujući i seksualnu aktivnost. Njihove premije su ovisile o tome koliko su im dobri takvi rezultati.
6. Podsjetimo se da ove učiteljice nisu samo radnice u školi. One svoj rod nose kući nakon posljednjeg školskog zvona.
Političari u državama u kojima se odvijajau štrajkovi godinama pokazuju svoju duboku predanost općoj mizoginiji:
• Oklahoma ima najvišu stopu žena u zatvorima.
• Arizona je na prvom mjestu po svojim antipobačajnim zakonima s vodećom grupacijom protiv pobačaja ‘Americans United for Life’.
• Kentucky ima samo jednu kliniku za obavljanje pobačaja za cijelu državu.
• U Zapadnoj Virgniji, isti oni zakonodavci čiji su postupci i zakoni doveli do štrajka, razmatraju prijedlog zakona kojim se iz Ustava države izbacilo pravo na pobačaj.
Rebecca iz Arizone nije samo štrajkovođa, majka je troje djece mlađe od četiri godine. Carol Roskos iz Zapadne Virginije je zabrinuta za djecu koja žive u zlostavljačkim obiteljima, a država je srezala sredstva koja su potrebna za pronalaženje alternativa za tu djecu. Jedna učiteljica na zamjeni je napisala na tajnoj Facebook grupi: “Samo sjedim ovdje i i razmišljam o 15-omjesečnoj djevojčici u svojoj obitelji i užasnuta sam zbog njezine budućnosti.”
Ovo su štrajkovi za veće plaće i bolje radne uvjete, no nikli iz društvene klime rodnih i rasnih nejednakosti. Organizatorice štrajkova nisu samo radnice koje oblikuju radni uvjeti: obilježene su i rodno.
Radi se o ženama koje se bore za dostojanstvo i sigurnost u najširem smislu. Njihov rod nije nebitan, kada se radi o ovim štrajkovima, njihove priče o strahu za obitelji i zdravlje nisu pozadinske priče i dodatak nečemu što je borba za veće plaće.
Vrijeme je da shvatimo da su ove “pozadinske priče” od središnje važnosti i ključne za ovaj val štrajkova.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
