“Nema tog jednog hollywoodskog odnosa koji funkcionira za sve. Svaka osoba i svaki odnos su drugačiji i imaju različite potrebe”, objasnio nam je Josip*, koji prakticira poliamorične odnose, referirajući se na pitanje o poliamoriji i otvorenim odnosima.
Danas živimo u dominantno monogamnom društvu koje je, htjeli si mi priznati ili ne, produkt kapitalističkog sustava, a ne prirodni zakon po kojem funkcioniramo od stoljeća sedmog. Davno je Friedrich Engels pisao o obiteljima i porodicama i ustanovio da su sve do nedavno odnosi otvorenog tipa najnormalnije prakticirani, a promjenom sistema u ovaj – kapitalistički, transformirali su se i odnosi – u ove, trenutno dominantno prakticirane, monogamne, kojima je puno lakše upravljati na više razina.
Ljubav i brak kao reprodukcija patrijarhalnih odnosa
Engels tvrdi da je monogamna nuklearna obitelj nastala s pojavom privatnog vlasništva, kada su muškarci željeli osigurati da njihova djeca naslijede bogatstvo te su zato počeli kontrolirati žensku seksualnost. Uspostavu monogamije Engels naziva “svjetskim povijesnim porazom ženskog spola” te objašnjava da su prije privatiziranja vlasništva postojala društva s matrijarhalnim i egalitarnijim odnosima. U svojoj knjizi Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države podcrtava da porodica održava nejednakost kroz nasljeđivanje bogatstva i obrazaca dominacije te brak definira kao ekonomski ugovor.
O otvorenim odnosima i redefiniranju postojećih odnosa pisala je i Aleksandra Kolontaj – jedna od najpoznatijih marksističkih feministkinja i prva žena koja je bila ministrica u povijesti – komesarka za socijalnu skrb u ranom Sovjetskom Savezu. Puno je pisala o seksualnoj politici, ljubavi i braku, a ideja slobodne ljubavi važan je dio njezina opusa. Kolontaj je smatrala da u kapitalističkom društvu ljubav i brak funkcioniraju kao instrumenti kontrole i reprodukcije patrijarhalnih odnosa i privatnog vlasništva. Zagovarala je oslobađanje ljubavi iz okova buržoaskog morala, vlasništva i licemjerja. Slobodna ljubav za Kolontaj ne znači kaotični promiskuitetnost, već ljubavne odnose oslobođene ekonomskih ovisnosti i društvenih prisila. Smatrala je da se ljubavni odnosi trebaju temeljiti na slobodnoj volji, jednakosti i solidarnosti među drugovima.
“Društvo će učiniti sve što može da povuče stroge granice oko naših života – kako trebamo izgledati, kako se trebamo osjećati, kakve ciljeve trebamo imati i kako treba izgledati naša budućnost. Nešto od ovoga ćemo zadržati, a drugo odbaciti”, piše spisateljica, pjesnikinja i aktivistkinja za slobodnu ljubav Wendy-O Matik u knjizi Redefiniranje naših odnosa.
Upravo zato ću u ovom tekstu, barem na tren, odbaciti tvrdi, učmali i sveprisutni koncept monogamije te popričati s par ljudi koji prakticiraju ili su prakticirali poliamoriju o njihovim iskustvima i shvaćanjima otvorenih odnosa.
Uvjerenja o izazovima poliamorije
Često se poliamoriji suprotstavljaju ljubomora i nesigurnost kao “prirodni” temelji koji dokazuju da je monogamija jedino što je ljudima prirodno, urođeno i čega se trebamo strogo pridržavati.
“Svi pretpostavljaju da je ljubomora najveći izazov poliamorije, ali to je simptom mentalnog sklopa mainstream kapitalističke patrijarhalne kulture koja nas svih doji nesigurnostima i razmišljanjem isključivo u ili-ili okvirima. Važno je prizemljiti se u činjenicu da integritet naših odnosa ne mogu ugroziti vanjski faktori, poput drugih ljudi i drugih odnosa”, otkrila nam je naša sugovornica Maja Osmančević, interkulturna medijatorica, prevoditeljica i sociologinja, koja sa svojim partnerom prakticira poliamoriju.
Podcrtala je da se uvijek mogu pojaviti sumnje, ali što je neka veza zdravija sama po sebi — kad se u njoj osjećamo voljeno, cijenjeno, poštivano, viđeno, daje nam se dovoljno vremena i pažnje — to su manje šanse da će je drugi odnosi poljuljati. Za sve koji se zanimaju za ovakav tip odnosa preporučila je knjigu Jessice Fern Polysecure za koju kaže da je “kapitalno štivo za sve koji se zanimaju za bilo koju vrstu konsenzualne etične ne-monogamije” te žele naučiti kako je prakticirati s pažnjom u odnosu na drugačije tipove privrženosti i drugačije razine kapaciteta.
Osmančević je naglasila da je za procesuiranje ljubomore važan odnos kojeg imamo sami sa sobom te postavila pitanje izvire li ta ljubomora iz manjkavosti veze ili iz manjka našeg samopouzdanja. “Poliamorija ne može tako lako poslužiti kao paravan za osobne nesigurnosti ni nekvalitetne odnose na način na koji monogamija to može biti. Naše vještine komunikacije, organiziranje našeg vremena, sposobnost regulacije svojih emocija, sposobnost da tražimo i pružamo podršku, bilo koje nerazriješene rane iz prošlih odnosa – sve su to stvari koje vrlo lako izbiju na površinu u kontekstu poliamorije i koje traže naš aktivan rad i pažnju u takvim odnosima”, istaknula je.
Kao još jedan veliki izazov podvukla je iskustveno integriranje uvjerenja da nam partneri ne duguju svoj život i seksualnost.
“U praksi to može izgledati kao rad na svojim kapacitetima da svojoj partnerici/partneru ne samo da ne zamjerate situacije u kojima vrijeme provodi s nekom drugom osobom, nego da se možete i veseliti za njih što imaju neko lijepo iskustvo s drugom osobom. Na jednoj apstraktnijoj razini to znači prevazilaženje mentalnog modela manjkavosti, po kojem su ljubav i seks posebni ako i samo ako su ekskluzivno iskustvo”, zaključila je Osmančević.
Poliamorija zahtjeva puno više truda, rada i razgovora
“Čudno mi je čuti “moj dečko” ili “moja cura”. Ne želim “posjedovati” nikoga, želim da ljudi budu slobodni. Mislim da poliamorni odnos može funkcionirati jedino ako postoji puno povjerenja, ako se sve komunicira i podijele nesigurnosti”, kazao je Josip* te se zapitao zašto neki ljudi u monogamnim odnosima često lažu i varaju – “vidim puno drame koja ne bi bila potrebna ako bi ljudi bolje i iskrenije komunicirali”.
Ivana*, koja je prije prakticirala poliamoriju sa svojom tadašnjom djevojkom, podcrtala je da je za poliamorične odnose potrebno više odgovornosti i smatra kako ljudi imaju krivu ideju da je to višak slobode.
“Više je truda, rada i razgovora, podešavanja. Meni je jedan od najvećih izazova bio strah od stalnog propitkivanja. Poliamorija zahtjeva puno manje ustaljenosti i puno više propitivanja, a to predstavlja i napor”, kazala je.
Wendy – O Matik kaže da je slobodno voljeti u ovom vremenu politički čin, a s njom se slaže i Osmančević koja smatra da treba redefinirati ljubav i veze.
Međutim kako i sve na ovom svijetu, niti ljubavni odnosi nisu neki koncept koji solo lebdi u vakuumu bez ikakve poveznice sa svijetom, sistemom i raznim komponentama društva koje nas okružuje. “To je samo jedna u nizu redefinicija koja nam slijedi u kontekstu klimatske krize, raspada međunarodnog pravnog poretka i općenito svijeta koji žudi za odgovornošću i njegom svake vrste”, podcrtava Osmančević i dodaje da redefiniranjem odnosa u smjeru radikalne iskrenosti, snažnije volje da zajedno radimo na razvoju sebe i naših voljenih te iskrene želje da budemo s ljudima onakvi kakvi jesu, a ne zbog naših ideja ili projekcija o njima i što oni mogu učiniti za nas možemo postaviti temelje za promjene većih struktura našeg svijeta.
Kapitalizam i romantični odnosi
Malo se vratimo na početak i Engelsovu tezu da su monogamni odnosi usko vezani uz privatno vlasništvo i dolazak kapitalizma na scenu i pokušajmo to prevesti na život kojeg živimo danas. Radimo osam sati, bez uračunatih prekovremenih, posao nerijetko nosimo svojim kućama i njime se okupiramo veliki dio dana. Ukoliko nismo naslijedili nekretninu od baka i djedova, majki i očeva, nerijetko živimo u malim unajmljenim stanovima koji nam progutaju veliki dio mizerne plaće. Uz to sve, trebamo održavati prijateljstva i romantične odnose koje imamo, najčešće s jednim partnerom/partnericom. A ne smijemo zaboraviti niti obaveze oko šire i uže obitelji, brigu za starije ili onemoćale članove obitelji i na sve prethodno nadodati hrpu emotivnog rada. Računica je jednostavna, kada govorimo isključivo o romantičnim odnosima, – u kapitalizmu je teško odvojiti vrijeme i skupiti dovoljno kapaciteta za odnos s jednim partnerom/partnericom, a kamoli više njih.
“Sve procjenjujemo u kategorijama vlasništva, transakcija i produktivnosti, a stvari su dodatno pogoršane patrijarhatom (po kojem su žena, njezino tijelo i emotivni rad vlasništvo muškarca) i rasizmom (po kojem nerasijalizirani/bijeli ljudi, zajednice i kulture vrijede više od rasijaliziranih/crnih i smeđih ljudi, zajednica i kultura). U svemu ovome, emocionalni rad je neka mistična kategorija jer se ne može tako lako kvantificirati”, kazala je Osmančević
Uz to, naglasila je da nas, primjerice, nitko neće nagraditi ni pohvaliti jer smo izdvojili nekoliko sati da pričamo s partnerom o mentalnom zdravlju. Naglašava kako će se, upravo suprotno, taj posao prebaciti na neku drugu osobu kako bismo sebe rasteretili za plaćeni rad ili potrošnju u kojoj uživamo. Ukratko, Osmančević zaključuje da nam u ovom užurbanom svijetu emocionalni rad smeta da se izborimo za više resursa i više odmora, te se ta vrsta rada ne percipira kao nešto što gradi naš svijet i bez čega se kotačići mašinerije ne bi mogli vrtjeti (a trebao bi).
Poliamorija kao prijetnja postojećem sustavu
Upravo u takvom svijetu, poliamorični odnosi se ne uklapaju u tradicionalne društvene norme, poput braka ili obiteljskih uloga. Samim time postaju prijetnja postojećem sustavu koji rekonstruiranjem zadanih normi gubi na legitimitetu.
“Država koristi institucionaliziranje specifičnih ljubavnih odnosa (monogamnih i heteronormativnih) kako bi (re)producirala nejednakosti među ljudima i zajednicama. Odnosno, uzima si za pravo odlučiti koji odnosi imaju pravo na legitimitet i privilegije koje dolaze s time (poput poreznih olakšica, prisustvovanja porodu u bolnici, odobravanja obiteljskog spajanja i priznavanje državljanstva u kontekstu graničnih režima, posvajanje djece itd.), a koji ne. Tu govorimo o multiplicitetu opresija i mislim da normalizacija poliamorije ne može biti cilj sam po sebi ako bi ta normalizacija opet bila zadržana samo u okviru postojećih društvenih odnosa kapitalizma, patrijarhata, rasizma i inoga”, objasnila je Osmančević te dodala da smo na primjeru LGBTIQ+ pokreta mogli_e vidjeti kako se ideje i identiteti lako mogu kooptirati u kapitalizmu.
“Poliamorija je još zeznutija od queer identiteta”, objasnila je Ivana* i kazala da misli da se LGBTQ+ pokret puno lakše može kooptirati s kapitalizmom nego poliamorični pristup odnosima koji ga izaziva i provocira na razini gdje kapitalizam nema odgovor kako poliamoriju uklopiti u sistem i profitirati od nje.
“Kapitalizmu je u interesu izbrisati osobne slobode i zadržati sve na monetarnoj razini – on utječe na poimanje ljubavi i emocionalnog rada na razini da profitira od monogamije. Ljude čini nesigurnijima, profitira od njihovih emocionalnih praznina, profitira na patrijarhatu jer generira maskulino dominantni narativ, menadžerski pristup odnosima, nasilje i zlostavljanje. Kad bi se uvela komponenta slobode, brige i solidarnosti i odgovornosti, to su sve stvari koje kapitalizmu nisu u interesu”, objasnila je Ivana*.
Dodala da je monogamija ustvari samo produžena ruka teškog, toksičnog individualizma, a kad se ljude zatvori u male, atomizirane jedinice, onda se s njima puno lakše upravlja jer ne ruše sistem i postojeće stanje.
Otvoreni odnosi imaju potencijal za transformaciju društva
“Mislim da u našem društvu na van uvijek sve izgleda super – u braku smo, imamo lijepe fotke na Instagramu, dobar posao i tako dalje, ali zapravo nam je loše sa samima sobom i u odnosu jer ne komuniciramo kako se zapravo osjećamo i ne tražimo rješenja za stvari koje nas stvarno muče. Otvoreni odnosi su jedna mogućnost u kojoj možemo vježbati te važne sposobnosti”, smatra Josip*.
Osmančević naglašava da rad na društvenoj normalizaciji poliamorije može biti samo angažirana antifašistička pozicija, borba protiv opresije svake vrste. “Bez rada na sebi i aktivnog praxisa vrijednosti feminizma, antifašizma, antikapitalizma, dekolonizacije i uzajamne pomoći, nećemo daleko. Svijet je otišao predaleko za reforme u postojećim okvirima odnosa proizvodnje i suživota”, zaključila je Osmančević.
Kako je tumačila Kolontaj, samom promjenom i redefiniranjem ljubavnih odnosa nećemo napraviti puno ako uz tu promjenu paralelno ne dolazi i težnja za rušenjem postojećeg sustava. Poliamorični odnosi imaju potencijal da transformiraju kapitalistički sistem, ali u cijeloj toj borbi trebamo težiti ne samo redefiniranju i transformaciji ljubavnih i romantičnih odnosa, već ih shvaćati kao jedan od mehanizama provociranja kapitalizma čijim ćemo slomom napokon prodisati kako na različitim aspektima života, tako i ovom ljubavnom. Svatko bi trebao imati priliku definirati vlastite modele odnosa, a ne slijepo pratiti zastarjele društvene norme koje ograničavaju našu percepciju i ne provociraju kapitalistički sustav koji nas na svim razinama ograničava, prazni i iscrpljuje.
*Identitet nekih sugovornika/ica je anoniman zbog zaštite njihove privatnosti
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
