U ovom trenutku vjerojatno se bar dio vas sprema na godišnji odmor, a za mnoge od nas pakiranje knjige u kofer je sastavni dio odlaska na odmor. Ako još niste odlučile što ćete čitati, dvije Ive su vam i ove godine složile listu od par naslova koji su nas oduševili, iznenadili i/ili zaintrigirali u posljednjih nekoliko mjeseci. Ako, pak, ne idete na odmor, nadamo se da će vam naše preporuke skratiti vruće dane pred nama.
Ovdje počinje šuma, Monika Herceg
„Kaže baba poslije djetetu da mora pazit za koga će se udat. Sve su se za vragove poudavale. Prva sestra joj je otišla u kuću nižu u selu. Budala ju je mlatila toliko da se svako malo vraćala kući. Onda bi došao po nju, pa sve ispočetka. Bude mira par tjedana, jer bi njihov otac priprijetio da će on napravit reda ako treba. Za drugu sestru jedva bi čula, muž nije dao ni da im dođe u posjet. Jedino kad je baba rađala, onda je smjela doći da joj pomogne. Sramota bi bila da se pročuje da joj sestra na porodu nije smjela pomoć.“
U svom prvom romanu, Monika Herceg vrlo jednostavno, kroz oči djeteta, piše o odrastanju u siromaštvu na selu. Različitim predmetima i situacijama, u nizu kratkih priča, autorica piše o crticama odrastanja jedne djevojčice kroz vrijeme rata, izbjeglištva, neimaštine i nasilja. Stil je minimalistički i poetski, no ton je toliko neutralan, toliko faktički da same rečenice duboko pogađaju. Ponekad bole, nekada miluju. No, ponajprije ostavljaju prostor čitatelju_ici da sam_a oblikuje svoj doživljaj priče, proživi ponovno slična iskustva/situacije iz vlastita djetinjstva, da nas zaboli ili da – na neki paradoksalni način – utješi.
Djevojčica u romanu upija svakodnevicu oko sebe koja je satkana od ukradenih trenutaka nježnosti, siromaštva, nasilja i obrazaca ponašanja koji se prenose generacijama i potpuno su normalizirani. Toliko da oni jednostavno postoje, ne skriva ih se. Ipak, o njima se dubinski ne razgovara te su naznake da će svakodnevica postati lakša ili bolja, vrlo slabe. Naznake boljih vremena postoje tek, ponekad, u snovima.
„Igramo se Lucija, Anabela i ja. Presvučem ih. Dam im jest malom žlicom. Majka mi nekad da žličicu da se igram. Ostavim ih dugo same. Neka čekaju, doći ću ih presvući. Plaču, ali nemam vremena sad se baviti njima. Kažem im: moram vam skuhati, moram vam oprati, nemam vremena za dječja posla. Treba cvijeće zaliti. Okopati. Kažem ne čupajte to, pa ih udarim po rukama.“
Kad svijet spava, Francesca Albanese
“Kamo će nas to dovesti, dok svijet kao da spava dubokim snom i ne uspijeva držati oči otvorenima pred tom ranom veličine čitavog naroda, tom ranom kojom kao da se nitko ne želi baviti niti je izliječiti niti ublažiti?”
Francesca Albanese stručnjakinja je u području zaštite ljudskih prava, znanstvenica i predavačica, posebna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za stanje ljudskih prava na okupiranom palestinskom teritoriju. Autorica je knjiga Palestinian Refugees in International Law i J’accuse, a njeno najnovije djelo Kad svijet spava prevedeno je na hrvatski u izdanju nakladničke kuće Hena com.
U podnaslovu stoji da se u njoj radi o pričama, riječima i ranama Palestine. Riječ je o knjizi u koju je uloženo mnogo truda, znanja, stručnosti, ali i nade. Francesca Albanese svakom će zainteresiranom i pažljivom čitatelju_ici ispričati priču o povijesti Palestine, o njenim ljudima i o razmjerima užasa genocida koji Palestina i ljudi Palestine proživljavaju danas. Francesa Albanese, ogorčena šutnjom i ravnodušnošću svijeta, piše, govori i pruža glas ljudima Palestine, usprkos brojnim pokušajima da joj se onemogući djelovanje, stalnim zastrašivanjima i prijetnjama smrću. Nije ni jednog trenutka posustala, a pokušaj da dopre do svijesti i savjesti što više ljudi rezultirao je ovom knjigom koja bi se trebala naći u svačijim rukama i svačijim mislima. Njena hrabrost, suosjećajnost i posvećenost dok govori i piše o genocidu koji se odvija u Palestini počinje pitanjem kako je uopće moguće šutjeti pred užasom takve okrutnosti.
Francesca Albanese knjigu je podijelila u poglavlja, a svako poglavlje priča je o jednoj osobi iz Palestine, kroz osobnu priču ispričana je povijest – obiteljska i kolektivna – dočaravajući nam kakvim je užasima narod Palestine izložen već desetljećima. Unatoč pritiscima, ušutkavanju i represiji, istina uvijek pronađe put, samo je važno da je ima tko čuti. Zato autorica i piše, nadajući se da u ovakvom svijetu još uvijek ima tko čuti, da ima onih koji mogu suosjećati. Kroz priče o Hind Rajab, Abu Hassanu, Georgeu, Alonu, Ingrid, Ghassanu, Eyal, Malak, Gaboru i Maxu, Francesca Albanese ispisuje teme koje smatra ključnima za razumijevanje povijesti, sadašnjosti i budućnosti Palestine. Ona nas istovremeno obrazuje i potiče na svjedočenje, suosjećanje i nadu, borbu protiv nepravde i šutnje.
Majka na papiru, Gertraud Klemm
„Čujem: njezina osobnost, njezina inteligencija, sve nevažno. Izgled: nevažan. Njezin poslovni uspjeh, njezin humor, njezin elokventni nastup – sve nevažno. Njezin umjetnički uspjeh? Eto joj sad! Pogled mi kritički pada na ono što je ostalo od mene. Stopalom čeprkam po tome. Stvari koje mi dobro idu? Nisu relevantne ako ne možemo zasnovati obitelj. Važno je, naime, imati djecu, pogotovo zdravu djecu. Domaću.“
Roman Gertraud Klemm nema namjeru usmjeriti emocije čitatelja_ice. Autorica vrlo britko i oštro piše o iskustvima brojnih žena, a i muškaraca koji se bore s vlastitom plodnošću. Kroz niz životnih situacija piše o onome što je još veći tabu od žene koja ne želi imati dijete – o ženi kojoj to ne uspijeva. O stigmi i neosjetljivosti društva, o granicama privatnosti, kao i o vrtlogu emocija koje se događaju u jednoj osobi.
Licemjerje društva provlači se kroz cijeli roman, a posebice dolazi do izražaja kada glavna junakinja odluči posvojiti. Kroz svakodnevne, ljudske situacije i razgovore – otkriva se paleta proturječnih stavova okoline. Miks je to ksenofobije, divljenja, pritisaka, nerazumijevanja i otpora. Konačno, za one od nas koje su prošle kroz slična iskustva, roman je istovremeno bolan i utješan. I najvažnije, potiče da pružite više nježnosti sebi.
„Ako baš želiš znati, nevjerojatno je teško. A prije nekoliko tjedana izgubili smo dijete. Govorim to potpuno bezizražajno. Uzrujani su i gledaju me. Nastavljam. Nikako nam je ide, možda nas možete savjetovati? Nesigurna šutnja. S druge strane, tko uopće želi djecu, kažem za kraj. Onda se hranim time kako se migolje od neugode. To što sam ih posramila moj je lovački trofej na koji mogu staviti nogu“.
Sedam muževa Evelyn Hugo, Taylor Jenkins Reid
„Tabloidi su nas nazivali ‘omiljenim američkim dvostrukim parom’. Čak sam čula glasine da smo nas četvero swingeri, što za to doba i nije bila tako luda pretpostavka. To ti daje misliti, zar ne? Da su ljudi bili voljni pomisliti da dijelimo supružnike, ali pravi bi skandal nastao kad bi saznali da smo monogamni homoseksualci?“
Sedam muževa Evelyn Hugo knjiga je koja mi je dugo stajala na listi za čitanje. Napisana je jednostavno, brzo se čita, postupno otkriva detalje i neprestano traži od čitatelja_ice da preispituje vlastite predrasude. Glavna junakinja je diva Hollywooda Evelyn Hugo koja mladoj novinarki Monique Grant prepričava svoju priču iz koje želi da, nakon njene smrti, nastane biografija.
Taylor Jenkins Reid u ovom romanu progovara o pozicijama žena i muškaraca u industriji koje ne samo da nisu iste, već od žena iziskuju ozbiljna žrtvovanja, puno mudrosti i neprestano ulaganje u vlastiti izgled. Piše o ljubavi koja desetljećima mora ostati skrivena i o kompromisima koje skrivanje traži. Kroz tu ljubav progovara o lgbtiq+ temama i stigmi. Dotiče se i nasilja koje postoji čak i ondje gdje se čini da žene imaju svu moć. Kroz dramatična iskustva glavne junakinje pokazuje da ono što se „vidi na van“, ne mora nužno odgovarati onome „što se događa iznutra“.
No, ono što je najzanimljivije je slojevitost. Kako glavne junakinje, tako i dobrog dijela sporednih likova. Čitajući roman neprestano donosite nove prosudbe (ili se trudite ne donositi ih) o situacijama i ponašanjima likova. Ponekad ih ne volite, ponekad osjećate sućut, poštovanje i bliskost. A na kraju vas roman ostavlja s puno pitanja. Živim li u skladu sa svojim vrijednostima? Marim li previše za društvene norme? Što smo spremni žrtvovati zbog ljubavi? Prihvaćamo li zaista ljude takvima kakvi jesu?
„Hajdemo vidjeti naše malene žene u Malim ženama, kazao je Don. Malo mi je nedostajalo da ga opalim po licu. Zaslužio je pokoji udarac. Ili njih petnaest.“
Žena u polarnoj noći, Christiane Ritter
Žena u polarnoj noći klasik je putopisne književnosti, dostupan u izdanju nakladničke kuće Mala zvona, u prijevodu Sanje Lovrenčić. Objavljen je 1938. godine i utemeljen je na autoričinom jednogodišnjem boravku na sjevernoj obali otoka Spitsbergena. Autorica, inače austrijska slikarica, na Sjever se upućuje nakon opetovanih poziva svog supruga Hermanna, pomorskog kapetana i zaljubljenika u udaljene polarne krajeve.
Christiane Ritter jedna je od prvih žena koja je prezimila u surovim polarnim krajevima i svoje je iskustvo opisala u ovoj dojmljivoj prozi. Provela je godinu dana u maloj kolibi koja je predstavlja jedino utočište i zaštitu njoj, njenom suprugu i njegovu pomoćniku Karlu. Detaljno i veoma slikovito opisuje što znači napustiti civilizirani svijet i uputiti se u avanturu za koju je nemoguće biti posve spreman. Polarna noć dugotrajan je period, koliba je udaljena 250 kilometara od prvog naselja i prvog susjeda, sami se moraju pobrinuti za pitku vodu i hranu. Njihov dan satkan je od rituala i zadataka koji im omogućavaju preživljavanje i sigurnost. No, s druge strane ova se proza preobražava u meditativne, mudre memoare, zadivljenost i strahopoštovanje u dodiru sa surovošću polarne divljine, veličanstvenošću suživota, izoliranošću i prinuđenošću na pogled ka nutrini i suočavanje sa snagama i slabostima koje nosimo u sebi kamo god pošli.
“Može se ubijati i žderati, može se računati i mjeriti, može se i poludjeti od samoće i straha, no sigurno se može poludjeti od oduševljenja nad prevelikom ljepotom. Sigurno svatko na Arktiku doživi ono što sam onamo donese.”
Sve ima svoju važnost i značenje, ništa ne prolazi neopaženo, svaki je trenutak veličanstven i važan. Lisac koji izbjegne zamku, ptice koje se vraćaju, tuljani, polarni medvjedi, malena biljka usred arktičke bjeline – baš sve svjedoči o čudu prirode. A tek vizualni doživljaji, zvukovi, stanja u kojima se čovjek u tom iskustvu zatiče, između stvarnosti i halucinacije. Ova knjiga nije samo priča o nedovoljno upoznatim predjelima dalekih krajeva Sjevernog pola, nego i o nedovoljno upoznatim predjelima vlastite nutrine.
Autorica iz te daljine propituje ono što predstavlja civilizaciju, donoseći promišljanja o onom istinski bitnom. U dugotrajnom mraku polarne noći do izražaja dolazi slojevitost svijesti o biću, kontrast polarnih predjela, aurore borealis i onog nevidljivog, unutarnjeg svijeta, jednako bogatog, začudnog, teško prenosivog u riječi. Tu dubinu iskustvenog otkrivanja Christiane Ritter veličanstveno je uspjela prenijela u riječi.
“No, Arktik ne otkriva svoju tajnu za cijenu brodske karte. Moraš proživjeti dugu noć, oluje i slom ljudske oholosti. Moraš gledati mrtvilo svega da bi shvatio njegovu živost. U povratku svjetla, u čaroliji leda, u ritmu života životinja i prirodnim zakonima postojanja krije se tajna Arktika i njegova zadivljujuća ljepota.”
Fikcija,Ivana Bodrožić
Fikcija, najnovije djelo iz pera Ivane Bodrožić, zbirka je kratkih priča koja se bavi velikim, važnim, aktualnim, može se reći za naše živote presudnim temama. Naviknuti smo na aktivizam Ivane Bodrožić u književnosti, na feminizam u njenom pismu, na progovaranje o onome o čemu je nužno govoriti, hrabro i slojevito. Toga ne manjka ni u ovoj zbirci. Autorica je sve teme koje prožimaju našu svakodnevicu provukla kroz naizgled obične svakodnevne trenutka. Aktualnosti vremena koje živimo, predrasude, društvene okolnosti, klimatske promjene, nejednakost, majčinstvo, otuđenost i usamljenost gradivno su tkivo ove zbirke.
Slojevitost, dubina, zrelost i profinjenost autoričinih rečenica vodi nas kroz neizostavnu tjeskobu vremena kojem pripadamo, mučne atmosfere i stanja u kojima se nespremni zatičemo, bespoštedno definirajući ono s čime se valja suočiti. Autorica precizno detektira i vješto oslikava najbolnije točke trenutačne zbilje. Ipak, ima u njenom pisanju i mnogo humora, ironije, autoironije, a najviše od svega razumijevanja i poticanja na razumijevanje drugih, što rezultira ohrabrujućom nadom. U svaku priču utkani su važni uvidi, ali i poticaj na suosjećanje.
“Postoji veličanstvena međuzavisnost koja je, mimo svih religija, filozofija i ideologija, svih pokušaja da se objasni naše postojanje, jedina prava istina o nama. Iz te istine, ako se dugo i duboko zagledaš u nju, izronit će najviše što možeš učiniti za sebe, za drugo biće, u suštini je isto, gledajući ga u oči, zamućene, bistre ili nijeme, reći mu, znam kako ti je.”
Bilo bi pogrešno reći da ova zbirka obiluje jakim mjestima, jer zapravo, cijela je zbirka pisana tako da je sve u njoj jako mjesto i slojevito razrađena tema. Važne su teme o kojima Ivana Bodrožić piše, ali još je značajniji način na koji o njima piše. O majčinstvu, krivnji, odricanju, odgovornosti, nemoći, ženskom iskustvu, prilikama i vrednovanju rada, pa sve do pojma ženske književnosti i ženske rečenice, autoričina je rečenica snažna, jasna, precizna i odzvanja još dugo nakon čitanja. Ivana Bodrožić od onih je autorica koja iznova uspijeva nadmašiti samu sebe, svojim stilom, i besprijekornim, ispoliranim rečenicama, istinskim i snažnim, koje iznova podsjećaju zašto nam književnost treba biti važna.
Što nam se još od knjiga svidjelo?
Kako naše preporuke ne bi imale deset stranica, na kraju svake vam donosimo još par naslova koji su nam se svidjeli. To su Ljudski rod: povijest čovječnosti, autora Rutgera Bregmana, Anima, romansirani putopis Kapke Kassabove, Šutnja djevojaka Pat Barker, roman o Trojanskom ratu iz ženske perspektive, a i nagrađivani roman Papir tvoje kože, Lore Tomaš za koji možemo samo reći da je zanimljiv, ali stil definitivno nije za svakoga.
