U srijedu, 27.3., proslavljen je Svjetski dan kazališta i posljednjih 25 stoljeća slavi se njegova veličina i snaga utjecaja na društvo, pojedinca i institucije. Upravo zato će se danas u HNK Zagreb podijeliti godišnja nagrada “Marin Držić” za najbolje ostvarenje u prošloj kazališnoj sezoni. Međutim, uvijek nešto ili netko u protokolu biva zaboravljen i upravo zato ova priča izostavlja povijesne detalje, svjetska i domaća kazališta i posvećuje se onima koji već 65 godina progovaraju iz mraka.
Novi život
Hrvatsko kazalište slijepih i slabovidnih osoba svoju priču počelo je tkati riječima i pokretima još davne 1948. kada je na prvi dan proljeća premijerno odigrana predstava Mile Klopčića “Mati”, u režiji Vladimira Jagarića. Kako tada tako i dan danas Kazalište slijepih i slabovidnih, kako kaže ravnatelj Vojin Perić, svoju sljepoću koristi kao medij koji progovara iz mraka ne bi li se dogodila promjena svijeta i promjena svijesti. Te kritične 1948. dok slijepi u svijetu nisu razmišljali o kazalištu, ono je u Hrvatskoj bilo proizvod političke volje i pojedinaca koji su predstavljali ovu zanemarenu manjinu.
Zanimljivo je kako ovo Kazalište koje je najstarije ovoga tipa na svijetu nikada nije uživalo status punopravnog kulturno umjetničkog partnera na hrvatskoj sceni iako je uz New York i Veliku Britaniju upravo zagrebačko Kazalište slijepih i slabovidnih jedno od tri najbolja u svijetu. Čak i razvijene demokracije poput Njemačku uživaju u hrvatskim gostovanjima i ne vjeruju vlastitim očima kako Molier tkan iz jedne druge perspektive osvjetljava puninu života. Nije na odmet napomenuti kako danas, kada se u HNK-u dodjeljuju nagrade “najboljima”, ovi svjetski prvaci i dalje ostaju u mraku, zanemareni i ostavljeni na hrvatskoj društvenoj margini.
Silikone u glave
Upravo stoga Perić izražava svoje nezadovoljstvo što se osobe s invaliditetom doživljava kao socijalno pasivne te cinično poručuje kako bi bilo najbolje da se osnuju logori u koje bi ih sve lijepo strpali kako bi ih društvo moglo prati, hraniti i oblačiti umjesto da im se omogući rad, napredak i, ono što je najbitnije, kvalitetna umjetnička produkcija teatra apsurda i nadrealnih uprizorenja koja progovaraju društvenu zbilju, malost pojedinca, nerazumjevanje, a sve to kroz iznimno otvorenu i eksperimentalnu formu koja nudi mogućnost samopropitivanja, nadogradnje i zajedničkog boljitka.
Problem je, naglašava Perić, manjak političkog impulsa te navodi kako se od kada kazalište postoji na prste jedne ruke može nabrojati koliko je političara bilo na njihovom predstavama. Svega nekoliko predstavnika Ureda za kulturu grada Zagreba, zatim Dorica Nikolić i bivši ministar zdravlja Neven Ljubičić koji im je poručio kako se trebaju brendirati te im omogućio hladni pogon. Dolaskom na vlast nove Vlade Ministarstvo socijalne politike i mladih spomenuti hladni pogon koji uključuje režije, honorare te tehniku, ukida 2012. pa se u Kazalištu sada snalaze kako znaju i umiju.
“Radije umrijeti nego izgubiti vid”
Režu se donacije, socijalno se isključuju oni koje bi se trebalo uključivati ,pa tako čak niti ne postoji mogućnost da slabovnidna ili slijepa osoba upiše Akademiju dramskih umjetnosti jer, kako tvrde, osoba treba biti psihofizički zdrava. Da tome ipak nije tako na Festivalu slijepih i slabovidnih, koji će se održati u Zagrebu od 11.-17. listopada, nastupit će glumica iz Slovenije koja je uspješno završila Akademiju kao i druge kolege. Perić ističe kako su jako tužni jer na to imaju pravo, ali i da s druge strane uživaju i jako vole to što rade te dodaje kako se na žalost kreira mentalitet koji neće moći odgovoriti na izazove društva u kojem se sve svodi na jeftina zadovoljstva.
Kazalište slijepih i slabovidnih osoba “Novi život” nositelj je i pokretač globalnog pokreta za aktivan život te će se u budućnosti osim kazalištem pozabaviti i organiziranjem partija u mraku kako bi pokrenuli dodatni proces demistifikacije i kreiranja kulture uključivanja što je ujedno njihova osobna želja i poruka na Svjetski dan kazališta.
