Obzirom da se ovih dana puno bure podiglo oko prijedloga novog Obiteljskog zakona, te da niz istaknutih odvjetnica i ženskih organizacija smatra da će ovo biti korak unazad, u cijelosti vam predstavljamo mišljenje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić.
Povodom održane i zaključene javne rasprave o Nacrtu prijedloga Obiteljskog zakona pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić podsjeća da je prva uočila i reagirala na diskriminatornu osnovu temeljem bračnog statusa, sukladno svojoj nadležnosti praćenja diskriminacije temeljem spola, bračnog i obiteljskog statusa, spolne orijentacije i trudnoće i materinstva, čemu su se kasnije pridružile i ženske organizacije civilnog društva. Još 4. lipnja 2013. dala je mišljenje na objavljene teze novog Obiteljskog zakona kako je nužno u potpunosti izjednačiti status bračne i izvanbračne zajednice, jer postojeće pravno rješenje kao i predloženo, nastavlja generirati diskriminaciju osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici u mnogim područjima društvenog života. Pri tome pravobraniteljica naglašava kako je Zakon o ravnopravnosti spolova koji zabranjuje diskriminaciju temeljem bračnog statusa organski zakon s kojim moraju biti usklađeni svi ostali zakoni, pa tako i Obiteljski.
U tom smislu, a u okviru svoje zakonske nadležnosti, Pravobraniteljica je na Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona uputila slijedeće primjedbe Ministarstvu socijalne politike i mladih:
Ne ulazeći u druge institute koji nisu u njenoj nadležnosti, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova pridružuje se javnoj raspravi organiziranoj povodom donošenja novog Obiteljskog zakona (u daljnjem tekstu OZ) u odnosu na izostanak zakonskog normiranja statusa izvanbračne zajednice i osoba koje se u njoj nalaze, te primjene čl. 332. Prijedloga OZ-a.
1) Pravobraniteljica smatra da je pitanje uređenja izvanbračne zajednice zakonsko pitanje, jer tako stoji u čl. 62.st.2. Ustava RH. Ujedno to znači i da je izvanbračna zajednica ustavnopravna kategorija, jednako kao i bračna zajednica, te obitelj.
Izvanbračnu zajednicu i prijedlog novog OZ definira kao “životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca” (čl.11.st.1.). Kako bi ista proizvela pravne učinke, potrebno je da traje najmanje tri godine ili da je u njoj rođeno dijete koje je mlljt. (čl. 11.st.1.).
Prijedlog OZ-a u čl. 11.st.2. bračnu i izvanbračnu zajednicu izjednačuje samo po imovinskopravnim učincima.
S obzirom na samu zakonsku definiciju izvanbračne zajednice kao “životne zajednice žene i muškarca” nema sumnje da se radi o zajednici koja je po svom bitnom sadržaju izjednačena s bračnom.
Upravo takav status izvanbračna zajednica već niz godina ima u sudskoj praksi u kaznenom postupku. U određenim slučajevima valjanost samog kaznenog procesa dolazi u pitanje ukoliko sud ne utvrdi točno radi li se ili ne o izvanbračnoj zajednici, budući o tome ovisi je li svjedok/inja oslobođen/a dužnosti svjedočenja ili nije. Upravo zbog delikatnosti situacije, sutkinja Vrhovnog suda Ana Garačić (Neki neobjašnjeni pojmovi kao zakonsko obilježje kaznenog djela) iznosi stajalište da “oko tumačenja zakonskog izraza izvanbračni drug u kaznenom pravu bit će sigurno još dilema u sudskoj praksi, a uz postojeće nedoumice sigurno će se pojaviti i nove, pa bi ovome problemu trebalo prići oprezno, jer utvrđivanjem postojanja ili nepostojanja takve zajednice ima dalekosežne učinke. Ne zalažemo se da se za objašnjenje pojma izvanbračne zajednice u kaznenom pravu poslužimo definicijom takve zajednice iz obiteljskog zakona, no priznavanje tog statusa kratkotrajnim zajednicama, bez ikakvih provjera, također nije dobrodošlo.” Vrhovni sud RH svojom odlukom I Kž-522/99 od 15. srpnja 1999.. navodi kako je izvanbračna zajednica ona “koja je istovremeno i gospodarska zajednica, te zajednica u kojoj se rađaju djeca”. Iz odluke Vs RH I Kž-579/97 od 26.ožujka 1998.g. slijedi da je za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice dovoljan zajednički život u trajanju od nekoliko mjeseci. Sve ovo se navodi u prilog tvrdnji da dio važeće pravne prakse RH (i to vrlo bitne-kaznenopravne) status izvanbračnih partnera tretira u potpunosti jednak onome bračnih.
Nadalje, niz važećih propisa kojima su regulirana prava građanki i građana u RH jednako tretira osobe koje žive u bračnoj i izvanbračnoj zajednici. To su, na primjer:
1. Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03)
2. Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji (NN 19/13, 33/13, pročišćeni tekst)
3. Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 130/10, pročišćeni tekst)
4. Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (NN 85/08, 110/08, 34/11, 54/13)
5. Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji (NN 86/12)
6. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 137/09,14/10, 60/10)
7. Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN 67/09), podzakonski akt donijet temeljem Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju
Nesumnjivo je dakle, da bitni dio našeg pravosudnog i upravnog sustava priznaje istovjetni sadržaj i učinke bračne i izvanbračne zajednici, te da sudska praksa čak i skraćuje vrijeme koje je potrebno da bi izvanbračna zajednica proizvela pravne rezultate kao i bračna (radi korištenja blagodati nesvjedočenja, primjerice).
Iz tog razloga pravobraniteljica smatra kako je status izvanbračne zajednice te njene pravne učinke potrebno urediti upravo obiteljskim zakonom, i to tako da se u svemu izjednači pravni položaj osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici s pravnim položajem osoba koje žive u bračnoj zajednici, jer između ta dva oblika životne zajednice ne postoji nikakva sadržajna razlika, već samo formalna. Navedeno proizlazi i iz samih odredbi prijedloga OZ-a – ukoliko je u izvanbračnoj zajednici rođeno dijete (ili više njih) koje je mlljt. izvanbračni drugovi moraju proći isti zakonom propisani postupak radi donošenja odluke s kim će dijete (ili djeca) živjeti, ukoliko sporazuma o tome nema, jednako kao i bračni drugovi.
Postojeće stanje predstavlja diskriminaciju prema bračnom statusu, jer osobe koje žive u izvanbračnoj zajednici nemaju mogućnosti ostvariti određena prava koje imaju osobe u bračnoj zajednici, ili im se korištenje tih prava neosnovano uskraćuje.
Na primjer, iz razloga neizjednačavanja bračne i izvanbračne zajednice, izvanbračni drugovi nemaju zakonske mogućnosti posvojiti dijete (ili djecu), premda je samim prijedlogom OZ-a (čl. 133.) posvojenje omogućeno jednom bračnom drugu ako je onaj drugi roditelj djeteta koje se posvaja, a u određenim situacijama, ako je to od osobitog interesa za dijete, posvojenje se može omogućiti i osobi koja nije u braku. Ukoliko u obzir uzmemo stajalište da je posvojenje pravni institut ustanovljen u korist djeteta, nejasno je zašto je predlagatelj OZ-a dozvolio posvojenje osobi koja nije u braku, a nije osobama koje žive u stabilnoj i trajnoj izvanbračnoj zajednici? Pri tome se, naravno, ne dovodi u pitanje procjena sposobnosti izvanbračnih partnera za posvojenje, kojoj podliježu i bračni partneri. Upravo ovakve pritužbe pravobraniteljica je primala tijekom zadnjih godina.
Stoga je pravobraniteljica mišljenja da pojam i status izvanbračne zajednice ne treba biti predmetom novog ili nekog drugog zakona već predlaže da se novim OZ-om u potpunosti izjednači pravni status izvanbračne i bračne zajednice, te se na taj način Obiteljski zakon uskladi sa Zakonom o ravnopravnosti spolova kao organskim zakonom.
Ovakvo zakonsko rješenje dovelo bi do promjene nekoliko zakona iz oblasti poreznih davanja, čije odredbe diskriminiraju osobe koje žive u izvanbračnim zajednicama. Vezano upravo za tu problematiku, zaprimila sam veliki broj pritužbi i dala i sama zakonodavne inicijative koje nisu uvažene.
Radi se prvenstveno o zakonima koji reguliraju porezne obveze građanki i građana.
Naime, prema Zakonu o porezu na promet nekretnina (NN 69/97, 153/02,22/11) izvanbračni drugovi nisu oslobođeni obveze plaćanja poreza na prvu nekretninu. U praktičnoj primjeni Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12) nezaposleni izvanbračni drug ne ubraja se u uzdržavane članove obitelji te se temeljem toga ne može dobiti porezna olakšica, dok izvanbračni drugovi u praksi nisu oslobođeni dužnosti plaćanja poreza na nasljeđivanje ukoliko se radi o automobilu, plovilu i sl. sukladno Zakonu o posebnim porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove (NN 136/02 i dr.). Sve ovo bez obzira na vrijeme provedeno u izvanbračnoj zajednici i bez obzira na djecu eventualno rođenu u istoj.
Iz navedenih primjera nedvojbeno proizlazi da propust zakonodavca da izjednači izvanbračnu zajednicu s bračnom proizvodi diskriminirajući učinak na izvanbračne drugove barem u jednom segmentu društvenog života, što je protivno čl.6. st.2. Zakona o ravnopravnosti spolova.
2) Pravobraniteljica smatra nejasnom formulaciju čl. 332. Prijedloga OZ-a-Neprovođenje obiteljske medijacije. Isti članak određuje da se medijacija ne provodi u slučajevima obiteljskog nasilja.
Ovakva formulacija predstavlja potencijalnu opasnost za žrtve nasilja (koje su uglavnom žene, jer se radi o rodno uvjetovanom nasilju) koje žele napustiti zajednicu u kojoj su izložene nasilju odnosno razvesti se od nasilnika. Ukoliko se kao dokaz potreban za neprovođenje medijacije bude tražila pravomoćna sudska presuda o počinjenom nasilju, žrtva može biti stavljena u poziciju da mora čekati i više mjeseci, pa i koju godinu, prije nego brak iz kojeg želi izaći zbog nasilja bude razveden.
Zbog toga pravobraniteljica smatra kako je potrebno istom zakonskom odredbom precizno utvrditi što će predstavljati dokaz o nasilju u obitelji zbog kojega se neće provoditi medijacija.
