1. Pobačaj sam išla napraviti u Dallas – isti dan kada je teksaška senatorka Wendy Davis održala govor o pobačaju u Senatu
Ručala sam, sama, prije no što sam otišla u kliniku na dogovoreni termin. U dva tjedna, otkako smo suprug i ja saznali u dvadesetom tjednu trudnoće da je sonogram abnormalan, rijetko sam izlazila iz kuće. Moj cijeli svijet se urušio. Dijete koje sam voljela i prije no što je bilo začeto, liječnici su proglasili “nekompatibilnim sa životom”. Suprug mi je rekao da senatorica iz Fort Worth-a opstruira izglasavanje HB-2, niz dokumenata koji zabranjuju pobačaje u Texasu, uključujući pobačaje iza dvadesetog tjedna. Kliknula sam na prijenos uživo, strahujući radi onoga što ću vidjeti – bojeći se svega što bi moju realnost moglo učiniti još bolnijom no što je zapravo bila. Umjesto toga, vidjela sam ženu nalik glavnoj protagonistici filma “Plavuša s Harvarda”, moćnu ženu u tenisicama. Slušala sam nju kako opisuje točno situaciju u kojoj se nalazim. Gledajući kako tamo stoji, tako profesionalna i staložena dok je govorila o onome s čime se suočavam, bio je najveći akt utjehe koji sam u tom času mogla doživjeti.
2. Javno govorim o pobačaju
Dan nakon pobačaja, obećala sam suprugu da ću promijeniti svoj život na još jedan način: “Podijelit ću našu priču”. Prije nego što sam imala abnormalan fetus, možda nisam mogla razumijeti zašto bi žena željela ili trebala pobaciti nakon 20 tjedana trudnoće. Zvučalo mi je sebično, inertno i bezobrazno. No, kada sam kroz traumatično osobno iskustvo shvatila da postoje razlozi koji su vezani uz ljubav, a za pobačaj u višem stupnju trudnoće, smatrala sam da više ne smijem šutjeti. Shvatila sam: da sam čula više ljudi kako govore o toj strani problema prije nego što sam prošla kroz sve to, možda bih se osjećala manje samom i možda bih se osjećala manje posramljenom time što me sada drugi možda smatraju sebičnom, lijenom ili inertnom, kada je istina bila da sam željela svoje dijete više od ičega. Kao senatorica Davis, koja je stajala za mene i za sve žene, odlučila sam ispričati ljudima koliko je važno sačuvati ženino pravo na izbor. Počela sam s govorom na TEDxSMU prošli listopad i nakon toga ispričala priču za Oral Fixation – i nisam stala.
3. Upoznala sam nove ljude i sagradila zajednicu za podršku
Nakon dubokog udaha i puštanja svoje priče u svijet, bila sam preplavljena nježnom podrškom. Prijateljice su se povjerile da su i one imale pobačaje, i sada smo bliže, jer znam nešto o njima što rijetko tko drugi zna. Stranci/kinje koji su pročitali moju priču su pristupili i zahvalili na tome što sam je podijelila. Razvijam prijateljstvo s nekoliko žena koje su također prošle kroz terminaciju radi fetalnih abnormalnosti. A tu je i ta nekontrolirana reakcija kada javno govorim – muškarci se rukuju sa mnom, zahvaljuju mi na tome što sam bila dovoljno hrabra i rasvijetlila tešku temu koju oni pokušavaju shvatiti; žene me grle, govore da je čudesno to što mogu govoriti o takvoj boli u javnosti dok su one živjele tiho sa svojim bolima godinama. Čak i žene čije je Wendy Davis priče pričala kada sam kliknula na prijenos uživo pristupile su mi. Moja priča je potaknula razvijanje svijesti za toliko osoba koje su ranije patile u tišini. Zajedno smo jači/e i manje izolirani/e.
3. Pobačaj me je potaknuo da osiguram platformu za druge koji/e žele podijeliti traume
Svaki mjesec, suprug i ja ko-produciramo emisiju naziva “Oral Fixation” (Opsesija pričama stvarnog života) u kojoj obični ljudi čitaju naglas vlastite, osobne priče vezane uz određenu temu. U prošlosti, kada bih naišla na stvarno teško pitanje, ili ono koje izaziva dvojbe, zaobišla bih ga, u strahu da ne “otjeram” publiku. Ali sada sam hrabrija. Na primjer, naša emisija u ožujku, “Slon u prostoriji”, uključivala je i priču čovjeka koji je s 14 godina jedva izbjegao zlostavljanje i priču drugoga, koji se pokušao ubiti radi seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Radila sam sa članovima svoje zajednice, poticala ih da podijele priče o rasizmu i nošenju s fizičkim hendikepima. Možda sam tako zahvalna, ne samo za pozitivne reakcije i podršku, ali i radi izlječenja koje sam doživjela dijeljenjem svoje priče, sada se ne bojim govoriti o teškim stvarima. Zapravo, sada razumijem da je tišina, puno više nego istina, ono čega se moramo bojati. Moja najveća nagrada je svjedočenje da je katarza u dijeljenju onoga što vas dugo tišti i da takav pristup pomaže i pojedincu i zajednici u kojoj je priča podijeljena.
5. Donošenje teške odluke o pobačaju učvrstilo je moj brak
Suprug i ja smo bili vjenčani samo četiri mjeseca kada smo namjerno začeli naše dijete i to s nevjerojatnom radošću. Kada smo saznali za djetetove probleme, bili smo istoga mišljenja: Ne želimo donijeti dijete na ovaj svijet kako bi patilo. Ali nismo lako odustali. Osjećali smo da dugujemo djetetu saznati što više možemo o njegovom/njezinom stanju prije nego donesemo konačnu odluku o njezinom/njegovom životu. Suprug je bio uz mene, odložio je sve poslovne angažmane kako bi prisustvovao svakom sonogramu i svakom testu. Zatim je čekao sate u klinici za pobačaje dok sam ja tri dana išla na različite tretmane. Na kraju svega, osjećala sam, prvi puta u životu da mogu drugom čovjeku povjeriti svoj život. Naredni mjeseci su bili ispunjeni ludim menstrualnim ciklusima, epskim naletima plača na podu kupaonice i nevjerojatnom tugom radi toga što bi bilo kad bi bilo. Nije bilo idealno, no nakon nekog vremena smo počeli učiti kako biti jedan uz drugoga u žalovanju. Znali smo da naša ljubav može prijeći svaku prepreku i umjesto da se osjećamo kao žrtve, počeli smo pronalaziti veselje u drugim stvarima, kao što je mogućnost da opet napravimo dijete. Pomažemo jedno drugome u stavu da smo učinili najbolje za naše dijete i da ćemo biti roditelji jednog dana. Svaki put kada čujemo da je obitelj ili individua nešto naučila iz naše priče, osjećamo kako se produbljuje ljubav koju osjećamo za našu izgubljenu dušu, sa saznanjem da je ostavio/la nevjerojatno nasljeđe.
Prevela i prilagodila: Marinella Matejčić
