Za ili protiv kvota
Nije tajna da su žene podzastupljene na svim razinama vlasti diljem svijeta.
Mnogi ljudi se slažu da bi na vodećim pozicijama omjer snaga trebao biti 50:50, no ne slažu se svi kako do toga doći. Neki smatraju da vlade država moraju stvoriti strukturu koja će održavati balans i omogućiti roditeljima da usklade posao i obitelj. Svaki drugi način, vjeruju oni, jest umjetan način. Za druge, pak, promjena mora ići odozgora prema dolje. Oni smatraju da obavezne kvote omogućavaju više žena u poslovanju i politici. Bez kvota, smatraju oni, napredak će biti spor jer žene, trenutno, a vjerojatno i u bliskoj budućnosti, nisu i neće biti potpuno ravnopravne u utrci za ključne pozicije.
Dakle, kvote jesu učinkovite, ali pitanje je jesu li najbolje i jedino dovoljno rješenje? U mnogim slučajevima, kako primjeri iz prakse pokazuju, kvote doista jesu učinkovite, ali samo u onim slučajevima kada su popraćene snažnim ženskim pokretom. U konačnici to znači da politike kvota trebaju težiti ostvarenju ciljeva, a prije svega pravdi za žene i čitavo društvo.
Trenutno je u mnogim zemljama više školovanih žena nego muškaraca, ali zbog patrijarhalnih rodnih uloga one vrlo rijetko dobivaju političku moć. Stoga, primjena kvota je način da se osigura veće prisustvo žena u politici. One doista nastoje mijenjati stereotipe da područje političkog djelovanja nije za žene, te smanjuju mušku dominaciju u politici. Međutim, one mogu imati negativne posljedice, poput napada na zasluge te diskreditiranje svih političarki umjesto povećanja zastupljenosti žena.
U zemljama u razvoju, kvote se uglavnom usvajaju zbog međunarodnog pritiska. U tom slučaju, one nisu organski proces iznutra, nego su nametnute izvana. Međutim, ako nema unutarnjeg procesa, onda je vrlo malo prostora za stvarnu promjenu muške dominacije i strukturne promjene.
Ako su kvote samo nametnute izvana i služe zato da bi zadovoljile formu, a bez čvrstog ženskog pokreta i razumijevanja potrebe i uloge žena u politici, onda one u konačnici neće donijeti korist nikome – niti ženama niti društvu u cjelini.
U svom istraživanju Homa Hoodfar i Mona Tajali navode kako su najveći/e zagovornici/e kvota podzastupljenog spola aktivisti i aktivistkinje, jer ih vide kao mjeru u borbi protiv diskriminacije i kao unaprjeđenje zastupljenosti marginaliziranih skupina.
S druge strane, najveći protivnici kvota su grupe političara/ki koji smatraju da osoba treba biti birana isključivo na temelju zasluga, ne uzimajući pri tome u obzir spol ili marginaliziranu skupinu.
Hoodfar i Tajali iznose još nekoliko argumenata za i protiv.
Prema njima, argumenti ZA su sljedeći: kvote će osigurati jednaku zastupljenost muškaraca i žena, te unaprijediti demokraciju; kvote će prisiliti političke stranke da zaposle i uključe više žena; žene čine polovicu stanovništva; kvote će omogućiti ženama da uđu u političke strukture kao skupina što čini kritičnu masu, a ne samo kao pojedinke; ženske kvalifikacije su podcijenjene u odnosu na muške kolege; kvote ne diskriminiraju muškarce već su odgovor na stoljetne diskriminacije žena; kvote su dobre za imidž stranke (studije pokazuju da kandidatkinje privlače javnost).
Dok su argumenti PROTIV sljedeći: nekvalificirane žene mogu zasjeniti kvalificirane muškarce jer kvote krše princip zasluge; kvote naglašavaju spol političara/ke iznad kvalifikacije i političkih uvjerenja; kvote su nedemokratske; kvote diskriminiraju muškarce; žene ne predstavljaju jednu interesnu skupinu; kvote mogu zapravo postati trajne za žensku reprezentaciju umjesto privremene mjere; implementacija kvota je previše nepouzdana.
Sve u svemu, smatraju Hoodfar i Tajali, kvote podzastupljenog spola se smatraju važnim sredstvom za rješavanje ženske političke zastupljenosti, iako rezultati nisu svugdje isti, a njihovo provođenje je složen proces koji zahtijeva mnogo aktivizma i istraživanja prije njihovog dizajna, te pomno praćenje njihove implementacije.
Do sličnih argumenta je u svom istraživanju došla i Drude Dahlerup, s tim da dodatno navodi kako su i neke žene protiv kvota, jer ne žele biti izabrane samo zato što su žene.
Nadalje, za kvote je potrebno određeno vrijeme provedbe, kako bi se mogao vidjeti njihov učinak. Niti vrijeme niti učinak nisu istovjetni u svim zemljama jednako, a u velikom dijelu, ovise i o dizajnu samih kvota.
No, istraživanja nam ipak podastiru vrlo dobra iskustva nekih zemalja u provedbi politike kvota.
Povijest izbornih kvota datira iz 1930. kada je Indija (još pod britanskom vlašću) ozakonila kvote na lokalnoj razini. Osim na žene, kvote su se odnosile i na marginalizirane skupine iz različitih kasti.
Od 1930. do 1980. tek je 10 zemalja ozakonilo kvote, tijekom 80-ih još je 12 zemalja to učinilo, dok su tijekom 90-ih kvote ozakonjene u 50 zemalja, te 2000-ih u još 40 zemalja. U međuvremenu su neke zemlje mijenjale svoja zakonodavstva i postotke kvota, no sve u svemu, danas je preko stotinu zemalja u svijetu u kojima su kvote podzastupljenog spola ozakonjene.
Dakle, ideja političkih kvota nije nova, ali se znatno više uvodi zadnjih 20-ak godina.
Pristup kvotama je znatno podržan od ženskih pokreta diljem svijeta, kao i skupina koje se bave ljudskim pravima i mirovnim procesima.
U nastavku teksta donosimo nekoliko različitih primjera kako ozakonjene kvote funkcioniraju u različitim dijelovima svijeta.
Indija – efekti kvota
Viveka Hulyaikar, politologinja sa Sveučilišta Brown istražila je utjecaj kvota u Indiji.
Od 1993. godine, 33 posto mjesta u lokalnim skupštinama (panchayats) je rezervirano za žene.
Neki ljudi su u početku imali otpor prema ženama. Neki su čak stavljali članice svoje obitelji na vrhove lista kako bi zadovoljili vlastite ambicije. No, nakon 20-ak godina promjene su vidljive. Žene su danas priznate u svojim lokalnim zajednicama i često su na mjestima liderica.
Iako neki ljudi vjeruju da od kvota mogu profitirati samo pojedinci/ke koje će vodstvo stranaka staviti na liste kako bi zadovoljili zakon, te da nitko drugi od toga neće imati koristi; slučaj Indije govori da to baš i nije tako.
U slučaju Indije dokazano je da je, od kada se koriste kvote, sve više sredstava usmjereno za potrebe svih u lokalnim zajednicama (poput vode za piće).
Hulyaikar zaključuje kako je nakon 20 godina zakonske odredbe o kvotama i većim prisustvom žena u politici u Indiji znatno smanjena korupcija – financijski transferi su postali transparentni i o njima se raspravljalo. Također, obrazovanje djevojčica i djevojaka poraslo je za gotovo 40 posto.
Kvote u skandinavskim zemaljama
Sljedeći primjer su nordijske zemlje. Tijekom 70-ih i 80-ih godina feministkinje iz svih pet nordijskih zemalja upozoravale su na patrijarhalne političke institucije te govorile na političkim skupovima kako je to nedemokratski i neprihvatljivo. Ženski pokreti lobirali su oko pitanja socijalne pravde za sve. One nisu samo lobirale u političkim strankama, nego su se udruživale u saveze i kada god je bilo moguće stavljale su feministkinje i ženske aktivistkinje u stranačke strukture i druge političke pozicije – radom unutar institucija nadale su se da će mijenjati i nanovo oblikovati javno mnijenje. Postupno, mnoge feminističke organizacije su se pretvorile u ženske odbore političkih stranaka (uglavnom lijeve stranke), dok su neke feminističke organizacije ostale neovisne o stranačkim strukturama, posvećujući svoju energiju kampanji za ravnopravnost spolova.
Njihove strategije podizale su javnu svijest i ukazivale da patrijarhalno uređenje nije prirodno, već je rezultat umjetnih pravnih sustava i podmukle rodne ideologije koja se preslikava na mušku dominaciju u političkim strukturama i kulturi.
U nordijskim zemljama najveća je parlamentarna zastupljenost žena (ako izuzmemo Ruandu), te je ovo model koji slijedi niz drugih zemalja. Njihova progresivna politika, posebno u područjima obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja i majčinstva uvelike je poboljšala položaj žena u društvu. Danas su nordijske zemlje uveliko hvaljene za svoju demokratsku stabilnost, sekularizam, egalitarizam, socijalni standard i dr.
Iako su nordijske žene među prvima u Europi ostvarile svoja politička prava (prvenstveno pravo glasovanja), ipak im je trebalo gotovo 70 godina da postignu današnju razinu ravnopravnosti.
Žene u drugim zemljama mogu učiti iz nordijskog primjera, ali moraju biti svjesne da ove strategije ne mogu biti usvojene u cijelosti kao model koji treba slijediti. Umjesto toga, moraju ga prilagoditi za svaku zemlju posebno.
Kvote u Ruandi
Zanimljiv primjer je i Ruanda. Prvi poslijeratni lokalni izbori u Ruandi održani su 1999. godine, a žene su osigurale da prijelazna vlada usvoji strategiju koja jamči dugoročnu prisutnost žena u političkom odlučivanju.
Prvi parlamentarni i predsjednički izbori održani su 2003. godine.
Na parlamentarnim izborima 2008. godine žene su postigle većinsku parlamentarnu zastupljenost kao prva zemlja u svijetu koja je postigla čak 56,3 posto, odnosno 45 žena od ukupno 80 mjesta, s tim da su 24 žene izabrane od strane ženskog vijeća za popunu rezerviranih mjesta, dok je 21 žena izabrana izravno na izborima. Ovime su nadmašene i nordijske zemlje, a parlament u Ruandi je jedini na svijetu gdje sjedi većina žena.
Nakon ratom devastirane zemlje glavna uloga žena u političkom odlučivanju bila je obnoviti društvo i smanjiti korupciju. Tijekom rata, a nakon genocida i stravične krize sve više je rastao ženski pokret koji je odigrao ključnu ulogu u obnovi ratom razrušene zemlje. Da bi se bolje razumjela uloga žena u ovom kontekstu važno je naglasiti da je veliki genocid izvršen upravo nad ženama. Tijekom rata nad ženama je izvršen genocid povezan s nasiljem i silovanjem. Žene su seksualno mučili izričito politički i etnički motiviranom svrhom (Hutue protiv Tutsija).
Nakon rata, upravo su žene bile te koje su mogle doprinijeti izgradnji mira. One su na sebe preuzele odgovornost za izgradnju i obnovu zemlje. No, u njihovom slučaju svakako valja uzeti u obzir da je veliki dio muškaraca ubijen, da je jedan dio pobjegao iz zemlje, te da jedan dio preostalih muškaraca to nije mogao iz moralnih razloga. Stoga nije niti bilo velikog izbora niti otpora da žene preuzmu ‘stvar u svoje ruke’.
Također, prijelazna vlada Ruande nakon rata je imenovala dvanaesteročlanu Ustavnu komisiju kako bi izradila ustav. U komisiji su bile i tri žene.
Danas političke stranke u Ruandi imenuju više kandidatkinja za izbore nego je propisano kvotama, te apeliraju na većinsko žensko biračko tijelo upozoravajući na važnost ravnopravosti.
Politička zastupljenost žena na Bliskom istoku nakon Arapskog proljeća
Politička participacija žena u zemljama MENA (Middle East and North Africa) nakon Arapskog proljeća je smanjena. Iako su žene u Arapskom proljeću, kao i u prethodnim revolucijama, odigrale značajnu ulogu, one danas nisu dostigle stupanj političke participacije koja reflektira njihov udio u rušenju režima.
Patrijarhalno i fundamentalističko društvo uporno ih vraća natrag na tradicionalne rodne uloge koje se od žena očekuju. U većini zemalja MENA, žene su nakon Arapskog proljeća zastupljene s tek nekih 10 posto u svojim nacionalnim parlamentima, što je u većini zemalja manja zastupljenost nego prije Arapskog proljeća.
Iako su žene u revolucijama odigrale ključne uloge, prijelazne vlade nisu dovoljno uključivale žene u tijela odlučivanja što pokazuju svi izbori. Tako arapska regija ostaje jedina na svijetu u čijim parlamentima sjedi tako mali postotak žena.
Zagovornici/e prava žena traže istinske preobrazbe koje će osigurati jednaka prava svih građana i građanki, te mogućnost jednakog sudjelovanja za muškarce i žene.
Drugi ključni faktor je ekonomsko osnaživanje jer postoji visoka nezaposlenost mladih i niska razina sudjelovanja žena na tržištu rada.
Prepreke za punu i smislenu političku participaciju žena s kojima se suočavaju žene u regiji MENA, nakon Arapskog proljeća su brojne, raznovrsne, složene i međusobno povezane.
Međusobno povezani čimbenici o kojima ovisi kvaliteta i sudjelovanje žena u politici su prekid nasilja nad ženama u privatnom i javnom životu, pravna reforma, mijenjanje stavova društva u cjelini, podupiranje obrazovanja za žene te veća mogućnost zapošljavanja.
Istraživanja pokazuju da pitanja koja se odnose na kvalitetu političke participacije žena u zemljama MENA nisu adekvatno riješena niti su kvote dovoljne za rješavanje temeljenih društvenih i ekonomskih uzroka isključivanja žena iz političkog djelovanja.
Stoga, preporuka je da međunarodna politička tijela poput UN-a, donesu mjere i programe za stvaranje smislene promjene spomenutih faktora, te mehanizme praćenja i odgovornosti za procjenu razvoja.
Kvote u trgovačkim društvima
U posljednje vrijeme politika kvota se želi implementirati i u ekonomski sektor. Tako je u Norveškoj Zakon o kvotama u trgovačkim društvima donesen 2005., ali su ga tvrtke trebale ispoštovati do 2008. U početku je većina tvrtki pokušala izbjeći novo pravilo. Međutim, do 2008. je doista dosegnut udio žena u odborima od 40 posto. Istraživanja Marianne Bertrand i Sandre E. Black Sissel Jansen su pokazala da žene dovedene na te pozicije doista imaju izvrsno obrazovanje i da su stručne. Također, kvote su dovele do smanjenja jaza u plaćama među članovima/icama uprave.
Istraživanja su, također, pokazala da je u tvrtkama došlo do manjeg otpuštanja radnika/ca, a velika je vjerojatnost da su tome doprinijele upravo žene zbog veće brige o radnicima/cama, te da žene dublje i šire promišljaju.
Međutim, povećanje broja žena na čelnim pozicijama tvrtki nije imao (ili nema) utjecaja na povećanje plaća žena na nižim razinama. No, to ne znači da kvote ne funkcioniraju. Kvote su poslužile za ravnopravnost spolova na jednom određenom području, a to je pozicija moći.
Sličan pokušaj uvođenja rodnih kvota u izvršna tijela dioničkih društava u zemljama članicama EU nažalost je propao.
Naime, prema prijedlogu koji su poduprli odbori za prava žena i rodnu ravnopravnost te pravna pitanja do 2020. godine, u upravnim odborima tvrtki najmanje 40 posto savjetodavnih mjesta trebalo je pripasti ženama.
Međutim, na nedavno održanoj sjednici Vijeća EU prijedlog nije podržan od strane većine članica.
Sveukupno gledajući, mi ipak još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu i sveukupno je muška moć još uvijek dominantna. Stoga za dublje društvene promjene ipak treba pričekati, ali kako i istraživanja pokazuju, one dolaze postupno. Uostalom, zemlje koje imaju ozakonjene kvote ipak imaju brži napredak.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
