Pismo osnivačice Chicago Light Brigade i kolektiva Lifted Voices ljevičarkama i ljevičarima nakon fašističkog nasilja u Charlottesvilleu.
Dragi drugovi ljevičari i drage drugarice ljevičarke,
Poput mnogih od vas, svoju sam subotu provela dršćući i žalujući. Za mnoge aktiviste/kinje, koji su u prošlosti svjedočili motoristima koji prijete i vozilom napadaju prosvjednike/ce, ovi događaji nisu bili toliko iznenađujući, no udarac ne mora biti neočekivan kako bi prouzrokovao ozljedu. Nasilje bjelačkih supremacista uvijek je s nama, ali ovog vikenda, oni koji bi nas mogli ubiti da im se ukaže prilika, pokazali su da to mogu. Napravili su spektakl sačinjen od mržnje i nasilja kako bi se njihovo postojanje vidjelo i osjetilo. Znam da će, kada sljedeći put budemo marširali/e ulicama moga grada, slika tih hrabrih ljudi, u zraku, nakon što ih je ubojica udario vozilom, sigurno biti s nama.
U ovom trenutku, svi pokušavaju nešto napraviti – podijeliti linkove, sudjelovati u prosvjedu, pružiti podršku – i sve te aktivnosti vrlo su važne, no dok mi sudjelujemo u ovim vrlo bazičnim iskazima solidarnosti, čeka nas mnogo veći zadatak – onaj koji je većina dugo vremena ignorirala.
Moramo se sabrati.
Moramo pružiti podršku onima koji/e su jučer nastradali/e, ali sljedeći korak mora biti premošćivanje jaza kojem smo dopustili da se formira između nas. Ne kažem da moramo tolerirati svaku transgresiju, ali treba nam nekakvo ljevičarsko primirje želimo li se boriti protiv našeg najžešćeg neprijatelja. Još moramo zacijeliti mnoge rane i ako ćemo solidarno djelovati protiv onoga što nas pokušava ubiti, moramo odgonetnuti koje je rane moguće zacijeliti, a koje tek privremeno previti, koliko god neugodno to puko previjanje zvučalo.
Znate one scene iz filmova kada netko kaže: “Čim ovo završi…[umetnite prijetnju ovdje]”?
Postoji razlog zašto ne rade na pomirenju svojih razlika na licu mjesta.
Već sam to prije rekla, i nastavit ću govoriti: Ujedinjeni frontovi ne postoje zbog jedinstva. Oni postoje zbog preživljavanja. Kada bi mogli/e odgoditi tjeskobu u svrhu preživljavanja, možda bismo u procesu uspjeli/e premostiti neke od međusobnih razlika – ili ne. Ali znate što? Preživjeti kako bi se i sutradan mogli/e boriti ono je što je važno.
Poziranje putem društvenih mreža nam šteti. Kritika-kao-aktivizam nam šteti. Nemogućnost udruživanja s onima koji nas živciraju nam šteti.
Neće sve što napravimo za vrijeme ovog pokreta biti revolucionarno. Neće svatko s kim budemo surađivali/e točno znati što radi. Ne kažem da cijelo vrijeme moramo držati jezik za zubima, ali ako nastavimo isključivati ljude zbog svakog zajeba ili osobnog uvjerenja, bojim se za nas. Gledala sam kako ljevičarske zajednice postaju sve manje i manje, i veze između njih slabe, a svaki sukob pretvara se u osudu. Više ne prihvaćamo da smo svi samo ljudi i pogrešivi u svemu što činimo. Više ne priznajemo da smo i sami/e doprinijeli/e nanošenju štete i opresiji. “Organiziranje” je postalo proces probiranja, a u stvari bi trebalo služiti stvaranju novih veza.
Zajednica koja se smanjuje neće ništa svrgnuti.
U sadašnjem, slomljenom stanju, u potpunosti smo nepripremljeni/e štititi jedni/e druge. Borba se trenutno odvija među mnogima od nas, dok bi se trebala odvijati isključivo među nama i fašistima koji nas pokušavaju uništiti.
Da budem jasna: Nisam ovdje kako bih ‘politike identiteta’ prikazala kao žrtveno janje. Je li jezik socijalne pravde pretvoren u oružje na pogrešan način? Svi znamo da jest, no to ne znači da su svi razgovori o identitetu i intersekcionalnoj borbi u potpunosti nepotrebni. Svaka potrebna ideja može biti odvedena do neproduktivnog ekstrema. Nekad je prozivanje potrebno, jer štetu treba spriječiti, ali prozivanje nikako ne bi trebalo biti naša zadana reakcija. No, ako se riješimo svih onih koji to ne shvaćaju, ostat će nam poprilično mala vojska – a one koji/e ostanu i dalje će razdirati inat, širenje glasina i nemogućnost opraštanja.
Mnogo je ljudi i skupina moć oduzeta od strane prostora rezerviranih samo za ‘izabrane’ unutar ljevice.
A liberali, vi ste jedni/e od najgorih kritičara/ki pokreta. Žalite se na ‘politiku čistoće’ dok je vaša samo još jedan od oblika ‘čistoće’. Ako vas jučerašnji dan nije naučio da prestanete kritizirati antifa, Black Lives Matter kao ‘divlje razbijače prozora’, vrijeme je da poradite na sebi. Ako mislite da su ti ljudi vaši neprijatelji, ili da su oni ti koje biste trebali kritizirati u ovom trenutku, užasno ste zbunjeni/e. Svaki put kada se na vašoj meti nađu oni/e koji pružaju otpor, radite puno štete, i pojedincima i mogućnosti ujedinjenog fronta. Kada nas pretvorite u negativce, opravdavate nasilje koje nad nama iskazuje država i ostali. Prestanite. Mi nismo problem. Mi nismo sami/e odabrali/e predsjednika. Borimo se za opstanak protiv neprijatelja koji nas očito želi uništiti. Stajati po strani i kritizirati u ovom trenutku nikako nije poželjna stvar.
Ne pokušavam nikoga opravdavati. Želim da ljudi preuzmu odgovornost za svoje postupke, ali želim da nađemo zajednički jezik i načine na koji ljudi mogu preuzeti odgovornost za svoje radnje te i dalje ostati učinkoviti. Želim odgovore koji podrazumijevaju više od ‘izbacivanja ljudi iz igre’. Želim da ljudi koji kažu da vjeruju u transformativnu pravdu učine više od širenja tračeva o organizatorima koji su ih uvrijedili. Značilo to otići na kavu s nekim, popričati o stvarima koje im se ne čine u redu, ili namjerno stvoriti prostor za veći dijalog, to je posao koji se mora odraditi. Većina naše energije u ovom trenutku mora biti usmjerena na iscjeljivanje i izgrađivanje. Sabrati se je mnogo važnije od bilo kakve druge akcije, a u ovom trenutku prestravljena sam od pomisli što će se dogoditi ako ne uspijemo.
Prevela i prilagodila: Katarina Pavičić-Ivelja
