Davno su stari Grci usmenom predajom prenosili još starije priče. Jedna od takvih bila je ona o Minotauru i Tezeju. Opaki čovjek s glavom bika, zatočen u Dedalovom labirintu na Kreti, svakih par godina tražio je žrtvu, sve dok mu se atenski mladić nije odlučio suprotstaviti. S klupkom vune i čarobnim mačem, Tezej se zaputio u nepregledni labirint kako bi 14 svojih sugrađana spasio od čovjeka s životinjskim instinktima.
Zvijer je ubijena, a legenda pretvorena u mit. Danas, oko 3000 godina kasnije, u grčku mitologiju ne vjeruje nitko. Civilizacijski korak naprijed u prošlosti je ostavio Zeuse, Meduze, Orfeje i Minotaure, a onda smo izmislili nove bajke i mitove.
Koliko je čudna bila ta opsesija Grka s fetišizacijom seksualnosti, toliko je čudna i današnja potreba određenih zajednica da od muško-ženske interakcije stvaraju znanost.
Razno razni alt-right pokreti poput incela, pick-up umjetnika i anti-feminističkih, odnosno mizoginih, grupacija počeli su dodjeljivati grčka slova osobnostima muškaraca kako bi si objasnili zašto već neko vrijeme nisu otišli na dejt. Tako je izmišljen termin alpha male ili alfa mužjak, na naški.
Od vukova do ljudi – povijest terminologije
No, o čemu se tu radi? Za detaljno objašnjenje treba krenuti od početka, a to je sredina prošloga stoljeća. Još 1947. godine znanstvenik Rudolf Schenkel u Baselu je promatrao zatočene vukove, a zatim došao do zaključka da se vidi hijerarhija u zajednici. Na istom principu istraživanje je radio i Dr. L. David Mech, istraživač specijaliziran za promatranje vukova, koji je u svojoj knjizi The Wolf: Ecology and Behavior of an Endangered Species popularizirao termin alfa mužjaka, još 1970. godine.
Narednih desetak godina, malo tko je pokušavao takvu terminologiju preslikati na ljude, a onda je Frans de Wall 1982. godine napisao knjigu Chimpanzee Politics: Power and Sex Among Apes. Komentari na tu knjigu, a i u njoj, ustvrdili su da bi se neke stvari mogle preslikati i na ljudske zajednice, a onda je uslijedila lavina.
Toksična pop kultura 2000-tih godina odlučila je muškarcima dodati predznake grčkog alfabeta. Knjiga The Game iz 2005. godine, autora Neila Straussa, po prvi put je povezala dominaciju vukova i čimpanzi s romantičnim odnosima. Strauss kao samoprozvani „pick-up umjetnik“ s diplomom iz psihologije, u svojoj je knjizi odlučio objasniti da su alfa muškarci privlačniji ženama, zbog dominacije, isticanja u društvu i osobina koje žene prirodno vole.
„Najvažnija karakteristika alfa mužjaka je osmijeh. Osmjehnite se kada uđete u prostoriju. Čim uđete u klub, igra je počela. A osmijehom izgledate kao da ste zajedno, zabavni i da ste netko,“ kaže Strauss u svojoj knjizi. „Osim samopouzdanja i osmijeha, naučili smo da su ostale karakteristike alfa mužjaka bile dotjeranost, smisao za humor, povezivanje s ljudima i to što ga se doživljava kao društveno središte prostorije.“
Nakon što je u cijelu priču ušao Internet, ova terminologija je dobila na važnosti. Nevina djeca dok ne uđu u pubertet ne razmišljaju o vukovima u zatočeništvu, a zatim kao grom iz vedra neba suočeni s vlastitom seksualnošću, odgovore traže kod prijatelja, po forumima i na društvenim mrežama. U formativnim godinama, izlažu se dezinformacijama, a onda iz kuće izlaze kao samoprozvani inceli ili anti-feministi.
Toksična muškost
Alfa mužjak među vukovima u zatočeništvu možda i predstavlja najistaknutijeg člana čopora. Kod Straussa, u knjizi o zavođenju, idealan muškarac je Tom Cruise, ali kad se u sve to umiješa toksična muškost, nastaju očita neslaganja s originalnim terminom.
Manosfera je zajednica na internetu, kod nas popularizirana nakon izlaska Netflixove serije Adolescencija, u kojoj sudjeluje nebrojeno puno influencera, foruma i grupacija koji imaju samo jedan cilj – muška dominacija u svim sferama društva.
Radi se o mizoginoj zajednici koja odašilje nedvosmislene poruke – muškarci su alfe, oni lošiji su bete, a žene su objekt. Oni koji su uspješni kod žena bit će alfa mužjaci, vodit će zajednicu, oni koji su neuspješni nazvat će se beta i sakriti se od tuđih pogleda.
Zašto to tako funkcionira? Radi se o složenom društvenom i psihološkom problemu koji manosfera objašnjava na krajnje jednostavan način. Odnosno, prema njima, u ljudima navodno i dalje postoji onaj životinjski nagon, iskonski gen, od kojeg se teško bježi i svi funkcioniraju na isti način. U tom vjerovanju, žene kao fizički slabiji spol, traže dominantnog i pouzdanog partnera, nekoga tko ih može zaštititi. Tako su alfa mužjaci muževni, moćni i seksualno privlačni, samopouzdani pojedinci s kontrolom, nad sobom i nad drugima.
Beta mužjaci su im suprotnost. Radi se o slabijim jedinkama, što fizički, što mentalno. Najčešće su seksualno neprivlačni, plašljivi, „pokorni“, krotki i općenito im nedostaju kvalitete potrebne za postizanje „prave muževnosti“.
No, ako je stvarno tako, ako su alfe gromade od ljudi, koje podsjećaju na „Planinu“ iz Igri prijestolja, zašto je onda Strauss rekao da je prototip alfa mužjaka Tom Cruise, visok 170 centimetara? Pa, zato što alfa i beta terminologija nema nikakvo uporište u znanosti.
Otac termina zbog pogreške povukao knjigu iz tiskanja
Ništa se ne slaže jedno s drugim, alfa mužjaci su ovo, alfa mužjaci su ono, možda postoje, možda ne postoje. Pa ako ima toliko krivih informacija, tko je pogriješio? Za odgovor na ovo pitanje možemo se vratiti na početak kad je spomenut Dr. L. David Mech i njegova knjiga o vukovima, koja je izašla 1970. godine i prva popularizirala terminologiju.
Naime, iako se radi o knjizi u kojoj su pravila ponašanja viđena, a zatim i opisana, ono što Mech nije uzeo u obzir od samog početka jest da je promatrao vukove u zatočeništvu. Promjenom tisućljeća mijenja se i ideja koju je dotada promicao. Vukovi u zatočeništvu i vukovi u prirodi nemaju previše veze, otprilike kao što i čovjek u zatvoru i van zatvora nije ista osoba.
Čopor vukova funkcionira kao obitelj, a u zatočeništvu se nalaze vukovi koji nemaju nikakve obiteljske odnose. Kao što zatvoren čovjek osjeća strah i ugrozu, tako se osjećaju i vukovi, nakon čega onaj najveći i najjači pokušava uspostaviti dominaciju, kako bi si osigurao egzistenciju.
Mech je pregrizao svoj ponos, priznao da je pogriješio, pa je 2003. godine objavio novu knjigu – Wolves: Behavior, Ecology, and Conservation koja sadrži ažuriran prikaz, nakon promatranja vukova u prirodi. Tada je započeo i bitku, kako bi svoju nepotpunu knjigu iz 1970. godine povukao iz tiskanja. To je i uspio, 2022. godine, pa samim time Knjiga Postanka alfa mužjaka više nikada neće biti isprintana.
„U osnovi, alfa mužjak za njih je nasilnik,“ rekao je i drugi znanstvenik koji je popularizirao termin alfa mužjaka – Frans de Waal – taman prije nego što će reći kako mu je žao što se taj naziv, koji je i on popularizirao, krivo shvaća u međuljudskim odnosima.
U nastupu na TEDMED, de Waal, je na temelju čimpanzi i Georgea W. Busha, objasnio što njemu znači alfa mužjak. „Na primjer, najmanji mužjak u grupi može biti alfa mužjak. Ne trebate biti najveći i najjači mužjak. Najmanji mužjak, ako ima prave prijatelje i pazi na njih, ili ako ima podršku ženki, može biti alfa mužjak,“ rekao je u jednom trenutku.
Mit o alfa mužjacima
Još jedno istraživanje, simbolično nazvano The Myth of the Alpha Male, autorice Patricije H. Hawley i autora Todda D. Littlea, iz 2008. godine, dodatno pojašnjava problem tog izraza. Istraživanje je provedeno na 1.723 adolescentice i adolescenta, a od njih je traženo da sami procjene svoja svojstva, koja su ih kasnije svrstavala u pet različitih kategorija, a zatim su ih ocjenjivali i njihovi kolege.
Kategorije su se doticale socijalnih strategija od suradnje, dobrote, pa sve do nasilnih i manipulativnih taktika koje učenici_e ponekad koriste u svojim odnosima, a ključno pitanje u istraživanju je bilo „Je li alfa dominantno muška osobina?“.
Istraživanje je na kraju pokazalo više različitih otkrića. Najvažnije je ono da u najvišoj kategoriji, koja se smatra dominantnom i najuspješnijom kategorijom u održavanju odnosa, i muškarci i žene se pojavljuju jednako često. “Bistrateški kontrolori – skupina s najvećom dominacijom – jednako su vjerojatno žene kao i muškarci,” piše u istraživanju.
Druga bitna stvar je da istraživanje pokazuje da su agresija i dominacija dva odvojena koncepta, odnosno da netko može biti alfa i kada nije agresivan. Tako, prema istraživanju, alfa ženke vrlo često koriste druge strategije poput kooperacije ili prisile, što je učinkovitije od samog nasilja.
Zanimljivo je i da od pet kategorija, najmanje voljena je „prisilni kontrolori“, odnosno grupa koja koristi isključivo nasilne strategije i odlikuje ih agresija i manipulacija.
Što ustvari žene žele?
Zašto je bitno to što nitko ne voli nasilnike u istraživanju P.H. Hawley i Todd D. Littlea? Zato što istraživanje koje su napravili Jerry M. Burger i Mica Cosby na dva sveučilišta u SAD-u, objašnjava upravo razliku između dominacije i prestiža.
U istraživanju su studentice dobile niz scenarija koji su opisivali muškarce različitih osobina, a zatim su morale ocijeniti što im je privlačno kod tih muškaraca, za kratkoročnu vezu, za dugoročnu vezu i općenito koje osobine smatraju poželjnima.
Prestiž je označavao muškarca koji je sposoban, ima više kompetencija, ima postignuća, ljubazan je i inteligentan te mu je bitna dobrobit zajednice. S druge strane, dominacija je označavala nekog tko je agresivan prema rivalima, nasilan, zastrašujući i koji koristi ponižavanje i prisilu kao način kontrole nad drugima.
Prvo pitanje se doticalo sporta. Tu su žene odlučile da im je privlačniji muškarac koji koristi dominacijske taktike nad svojim rivalima u sportu. No, to je otprilike to od privlačnosti dominacijskih strategija. Drugo pitanje doticalo se društvenih situacija, a tu su žene odlučile da su im dominacijske taktike – neprivlačne.
„Ovi nalazi izravno proturječe savjetima o vezama nekih popularnih psihologa koji muškarcima savjetuju da budu agresivni u svojim društvenim interakcijama. Žene najvjerojatnije izbjegavaju dominantne muškarce kao dugoročne romantične partnere jer dominantan muškarac može biti i dominantan u kućanstvu,“ piše u istraživanju.
Zbog toga se dominacija pokazala privlačnom samo u kratkoročnom kontekstu. Kod dugoročnih veza, prestiž postaje daleko privlačniji, a dominacija ispada iz igre.
Alfa mužjaci imaju neke sasvim druge ciljeve
Navedena istraživanja pokazuju da je alfa mužjak mit. Biološki je pogrešan, jer su Hawley i Little, a i Mech zaključili da i žene mogu biti alfe. Psihološki je neprivlačan, jer ta agresija i dominacija ne predstavljaju osobine koje žene traže u dugoročnim vezama. Na kraju, može se reći i da je zastario, jer prestiž, a on podrazumijeva i brigu jest kvaliteta koja se traži kod muškaraca.
Dotaknimo se opet Grka i tog Minotaura. Vrlo je simbolično da kretski bik ima glavu bika i tijelo čovjeka. Ako se već dijelio na pola, mogao je imati i tijelo bika, a glavu čovjeka. Izgledalo bi čudno, još čudnije nego ovako, ali bio bi bliže homo sapiensu.
Ono ljudski u nama ponajviše je ta ideja da svoje instinkte možemo kontrolirati, da razum može prevladati. Minotaur je bio zvijer zato što je bio čovjek s mozgom životinje. Ideja alfa mužjaka ponajprije je životinjska.
Rekao bi Carl Jung da Minotaur predstavlja mračni dio nas, pun zavisti, ljutnje, sebičnosti, straha i odbijanja, a labirint predstavlja hrabro suočavanje s dijelovima podsvijesti koje smo ignorirali i zatomili.
Junak Tezej u toj priči predstavlja sukob sa samim sobom. Tek kad ubijemo Minotaura, to čudovište u nama, tek tada ćemo u potpunosti postati nešto više od životinje, više od de Waalovih čimpanzi.
Alfa mužjak na kraju krajeva je samo laž, samo prepreka koju si neki sami postave, samo opravdanje za vlastite nesigurnosti, jer kad se ne preuzme krivica, za vlastite neuspjehe najlakše je okriviti nekog drugog. Ne treba muškarac biti alfa, da bi našao svoju partnericu. Ne treba biti snažan i lijep, dovoljno je da joj pokloni cvijet.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
