Trnjanski kresovi održavaju se 11. godinu zaredom na savskom nasipu (kod mosta Slobode) kako bi se obilježilo oslobođenje Zagreba od fašističke vlasti. Organizira ih Mreža antifašistkinja Zagreba(MAZ). Ovogodišnji kresovi se održavaju u subotu, 10. svibnja, od 13 sati.
“Ova je godina posebna – slavimo velikih 80 godina od tog povijesnog trenutka! Na obali Save, upravo na mjestu gdje su partizanke i partizani prije osam desetljeća ušli u grad i zauvijek okončali zločinačku vladavinu NDH. U znak sjećanja palimo kresove svjetla i nade i odajemo počast tisućama hrabrih građanki i građana koji su se borili za pravdu i slobodu, zahvaljujući kojima Zagreb s ponosom nosi ime Nepokoreni grad“, poručuje MAZ.
Dodaju da se okupljamo kako bismo obilježili/e pobjedu koju su izborili naši antifašistički predci, ali i upozorili/e na fašističke ideje koje danas s političkih margina ulaze u institucije. Kazuju da za ekonomske probleme i smanjivanje životnog standarda krajnja desnica krivi manjine, a ne dugogodišnje sustavno zanemarivanje društva, privatizaciju i korupciju.
“Pod krinkom alternative establišmentu, koji je ljude razočarao, prezentiraju se opasne ideje u tek nešto drugačijem ruhu od onih iz prve polovice dvadesetog stoljeća. Za to vrijeme, Palestinke i Palestinci proživljavaju fašistički teror dok ih se pokušava izbrisati. A svaki se otpor u obliku mirnih protesta, bilo studenata, bilo građana, nastoji kriminalizirati i svaka podrška ušutkati. Pravo na prosvjed je još jedno u nizu ljudskih prava koje se oduzima, ovog puta u zapadnim demokracijama. Zato stojimo hrabre studente Srbije koji već četiri mjeseca neumorno protestiraju protiv korumpirane vlasti, u svojoj samoorganizaciji služe kao primjer direktne demokracije”, poručuju organizatorice.
Autorice: Tana Jeić i Monika Vodopija
Pozivaju nas da se okupimo i zajedno pokažemo otpor sustavu koji nas tlači, ignorira i obeshrabruje. “Pokažimo da smo zajednica, da nismo sami i da nećemo šutjeti pred nepravdom, jer samo solidarno, organizirano i zajedno možemo pružiti najsnažniji otpor”, smatra MAZ.
Što nas očekuje u pretprogramu Trnjanskih kresova?
Osim bogatog programa na sam dan obilježavanja oslobođenja Zagreba od fašističke vlasti, organiziran je i pretprogram Kresova. On se održava od petog do devetog svibnja, a uključuje izložbu, tribinu i raspravu.
Tribinu “Umjetnički rad – sindikaliziranje umjetnosti”organizira feministički kolektiv fAKTIV, 6. svibnja u prostoru Srpskog kulturnog centra. Na njoj će se progovoriti o problemima vrednovanja i naplaćivanja umjetničkog rada, o kulturnoj politici te o strategijama borbe za bolje, sigurnije i pravednije uvjete rada u kulturi. Na dan kad se obilježava 80 godina pobjede nad fašizmom u Zagrebu, 8. svibnja, otvara se izložba Zagreb: Oslobođenje. Ona vraća fokus na nepokoreni grad i trenutke kad su mu borba i otpornost donijeli slobodu. Kroz fotografije, film, dokumente i svjedočanstva, izložba s jedne strane tematizira širi povijesni kontekst oslobođenja i atmosferu koja je ispunila grad nakon ulaska partizanki i partizana. Izložba će biti postavljena na dvije lokacije – u Srpskom kulturnom centru i u Pogonu Jedinstvo. Više informacija potražite ovdje.
A dan prije Trnjanskih kresova (9. svibnja), dođite na diskusiju“Fašizam, fašizacija, antifašizam”, u organizaciji Stipe Ćurkovića. Održava se u prostorijama Srpskog kulturnog centra, na adresi Preradovićeva 21, od 20 sati.
Što je na programu 10. svibnja?
Glavni program Trnjanskih kresova uključuje radionice, štandove drugarskih udruga, grah za narod, čitanje proglasa, nastupe zborova i paljenje kresova. Za prijave na radionice pratite MAZ na webu i društvenim mrežama.
A nakon bogatog dnevnog programa, od 20 sati se selimo u Močvaru, na 14. Antifa Night. 80. godina oslobođenja Zagreba slavi se u sastavu:
★ DEBELI PRECJEDNIK ★ MOTUS ★ REPLICUNTS ★ ŽELJEZNE PILULE ★ After: DJ Dom Smith
Nije novost da, nažalost, i dalje živimo u patrijarhatu. Sluškinjina priča ne događa se negdje tamo daleko, već upravo kod nas. Kako piše Al Jazeera, u Hrvatskoj je svakih 15 minuta jedna žena izložena nasilju, stope femicida rastu, nasilje nad ženama postaje sve brutalnije, a Vlada RH i dalje Istanbulsku konvenciju, ratificiranu još 2018. godine, provodi djelomično. Slučaj Mirele Čavajde nije izoliran, još je mnogo takvih Mirela kod nas, a dostupnost abortusa je i dalje na poprilično niskoj razini. I dok Hrvatska hoda za život u čak 17 gradova, a jedna žena s ružom hrabro stoji nasuprot moliteljima za čednost žena na glavom hrvatskom trgu, pitam se zašto ne pričamo o oružju religijskih institucija koje perpetuira obrasce heteropatrijarhata od najmanje dobi – kulturi čistoće.
Sigurna sam da nisam jedina slušala metafore o vlastitoj seksualnosti, živeći u uvjerenju da moje tijelo nije moje, nego pripada mojem budućem mužu, da je masturbacija grijeh, da je seks prije braka najgore što mogu napraviti i da “homoseksualci neće baštiniti Kraljevstvo Božje”.Slušajući onu biblijsku da je vrsna žena “žena sa strahom Gospodnjim” i “pobožan joj je nauk na jeziku”, trudila sam se biti ponizna, ali me moj buntovni “duh Jezabele”, kako bi moji duhovni autoriteti to nazvali, uvijek ometao u tome. Dakle, iz svega ovoga zaključujem da ova pojava nije bezazlena. Često je prešutno utkana u satove vjeronauka, omladinske crkvene sastanke, kao i u obiteljsku dinamiku.
Što je kultura čistoće?
Purity cultureili kultura čistoće označavasocioreligijski sustav vrijednosti koji seksualnu apstinenciju prije braka postavlja kao ideal i mjerilo moralne vrijednosti osobe, često kroz rodno specifične narative koji žene svode na njihovu seksualnost i potiču kontrolu nad ženskim tijelom i ponašanjem, kako navode autori_ice John Loeppky, Jessica Valenti i Linda Kay Klein. Kultura čistoće promovira seksualnu apstinenciju prije braka kao jedini moralno prihvatljiv izbor, često kroz rodno neravnopravan diskurs u kojem žene snose veću odgovornost za “čistoću”.Muškarci se prikazuju kao seksualno neobuzdani, pri čemu se to smatra „prirodnim“, a žene kao „čuvarice“ muške požude i one čija se vrijednost temelji na seksualnoj pasivnosti i čednosti — što dovodi do disproporcionalne odgovornosti i osjećaja krivnje.
Kako ističe autorica Amanda Paul, ova kultura nerijetko koristi simbole poput prstenova čistoće i ceremonija s očevima kako bi javno označila predanost apstinenciji. Takav pristup seksualnosti nerijetko vodi do negativnog odnosa prema tijelu i osjećaja stida, što može imati dugoročne psihološke posljedice, osobito kod žena.
Dakle, ova kultura ženskom tijelu ne dopušta da postoji kao takvo. Ono nije njezino, ono pripada u prvom redu Bogu, zatim njezinom mužu, a s obzirom na interogaciju koju često doživljavamo u ispovjedaonicama – i crkvenim službenicima. Pojednostavljeno – grešna sam jer sam lezbijka, nečista sam jer prakticiram seks prije braka i nosim dekoltirane majice, buntovna sam jer sam feministkinja i ne želim djecu, bludnica sam jer istražujem svoju seksualnost i propitkujem patrijarhalne norme ovog društva.
Sama po sebi sam suštinski nedovoljna, nepotpuna – to je poruka kulture čistoće.
I neka od istraživanja dolaze do zabrinjavajućih podataka. Gannon i suradnici u svom istraživanju navode da je među adolescentima, mladim odraslima i studentima u Sjedinjenim Američkim Državama, utvrđeno je da je povećana religioznost negativno povezana sa spolnim odnosima. Nadalje, Moslener ističe da takva negativna povezanost može biti rezultat inzistiranja na kulturi čistoće i apstinenciji, što su česte teme u mnogim religijskim učenjima, osobito u evanđeoskom kršćanstvu. Upravo to inzistiranje na „čistoći“, indoktrinacija i svojevrsna zabrana propitkivanja ovakvih učenja, može rezultirati snažnim pritiskom na vjernike/ce. Stvara se osjećaj srama i krivnje, što može dovesti do ozbiljnih poteškoća na mentalno zdravlje (anksioznost, depresiju, poteškoće u razvijanju zdravog seksualnog identiteta). Autorica Gillis govori kako je održavanje spolne apstinencije do braka prvi put postalo snažno isticano kao ključna sastavnica kršćanstva s pokretom kulture čistoće 1990-ih godina. Kultura čistoće unutar evanđeoske kršćanske crkve poistovjećivala je seksualnost, moralnost i odnos s Bogom, snažno promičući apstinenciju kao nužan dio vjere.
Koje su posljedice „kulture čistoće“?
Autorica Pate koristila je interpretativnu fenomenološku analizu nakon intervjua s osam žena koje su prethodno prisegnule tzv. “Evangelical Christian purity pledge”. Rezultati su pokazali niz dugotrajnih fizičkih i mentalnih zdravstvenih poteškoća uzrokovanih učenjima kulture čistoće, uključujući anksioznost, disocijaciju, sram i krivnju. Slično tome, Pikel je analizirala eseje o iskustvima s kulturom čistoće i identificirala uobičajene teme straha i krivnje.
Od 56 osobnih priča koje su bile analizirane, 53 osobe su rekle da su nakon odrastanja u “kulturi čistoće” u velikoj mjeri doživljavale: dubok osjećaj srama i krivnje kada su neuspješno ispunjavali stroge norme kulture čistoće.
To se negativno odrazilo na njihovo samopouzdanje i samopoštovanje. Uzrokovalo je i poteškoće u formiranju seksualnog identiteta zbog represivnih stavova prema seksualnosti i negativnih stavova prema LGBTIQ+ zajednici. To je dovelo i do konfuzije i unutarnjih konflikata; problema u međuljudskim odnosima zbog naučenih obrazaca ponašanja i vjerovanja koji otežavaju uspostavljanje zdravih i otvorenih odnosa, posebno u kontekstu intimnosti i seksualnosti.
Ovi nalazi pokazuju da psihološki učinci odrastanja u kulturi čistoće ukazuju na potrebu za kritičkim preispitivanjem poruka koje ona prenosi kako bi se osiguralo mentalno i emocionalno zdravlje pojedinca/ke. Kultura čistoće još je jedan alat crkvenih institucija, kojem se perpetuiraju obrasci heteropatrijarhata, a teologija se koristi kao oružje protiv drugog i drugačijeg. Upravo zato, smatram da je važno započeti govoriti o štetnosti kulture čistoće, koja nas se itekako tiče.
Naši identiteti nisu pogrešni
Kao žena i pripadnica LGBTIQ+ populacije, smatram da je moja moralna dužnost boriti se protiv i upućivati na negativne posljedice koje kultura čistoće donosi. No, ne možemo reagirati tek kada posljedice postanu toliko vidljive i neizdržive da smo na to primorani. Odmalena moramo znati da su naša tijela naša, da su naše potrebe normalne. Da su naša seksualna iskustva stvarna, a osjećaji o njima validni. Kao i da naše traume života u patrijarhalnom okruženju nisu izmišljene, da se smijemo odijevati točno onako kako želimo bez da nas pritom nazivaju pogrdnim imenima.
Nismo “pogrešne” ili manje vrijedne ako smo queer, ako imamo više partnera, ako ne želimo djecu, ako smo napravile abortus, ako želimo istražiti svoj seksualni identitet.
Mi smo točno ono što trebamo biti u svim svojim identitetima i bojama. Slobodne. Sigurne. Svoje. Beskompromisne u borbi za svoja prava, one koje stvaraju kulturu prihvaćanja, siguran prostor i mjesto gdje je Jazabela prepoznata kao borkinja, a ne bludnica.
U zagrebačkom Arheološkom muzeju aktualna je izložba „Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja”.Radi se o prvom zajedničkom projektu četiri velika zagrebačka muzeja – Arheološkog muzeja u Zagrebu, Etnografskog muzeja, Hrvatskog školskog muzeja i Muzeja za umjetnost i obrt. Autorice izložbe su Štefka Batinić (Hrvatski školski muzej),Aida Brenko(Etnografski muzej),Andrea Klobučar (Muzej za umjetnost i obrt),Ana Solter(Arheološki muzej u Zagrebu) te Aleksandra Vlatković (Etnografski muzej).
„Historija zaborava” predstavlja priče 13 žena koje su oblikovale muzejsku struku u Hrvatskoj između dva svjetska rata. To su pionirke muzejske struke – kustosice, slikarice, kiparice, pjesnikinje, dizajnerice i tekstilne stručnjakinje, čiji rad i doprinos su bili na marginama službene historiografije te je izložba svojevrsno otvaranje arhiva nevidljivih. Među njima su crtačice Tereza Pavlić i Zdenka Sertić, Klotilda Cvetišić, prva kustosica u Zagrebu i ravnateljica Školskog muzeja, koja je pokrenula Žensku stručnu školu za djevojke slabijeg imovinskog stanja, Antonija Tkalčić Koščević, Zlata Šufflay, Stella Ubel i Zdenka Munk.
Kroz svoj intenzivan rad, ove žene su sudjelovale u stvaranju državnih institucija, suočavajući se s brojnim preprekama u samim institucijama u kojima su radile, rodnim stereotipima i društvenim predrasudama. A bile su i svojevrsne pionirke socijalne i institucionalne emancipacije žena.
Ženska histerija
Dakako, za autorice izložbe je bio izazov slijeđenje već utvrđene metodologije – otvaranja arhiva (institucionalnih i privatnih), pronalaženja dokumentarne i arhivske građe, obrade i istraživanja, interpretacije, kontekstualizacije i kritičkog čitanja, te konačno, javno predstavljanje. Vjerojatno najviše pozornosti na izložbi privlači dio posvećen ženskoj histeriji, priče o ženama kojima je bilo potrebno liječenje, priče o onima koje se ne uklapaju. Ovaj period obuhvaća priče pjesnikinje i zaposlenice Arheološkog muzeja, Dore Pfanove, koja je bila prisiljena napustiti posao, slikarice Nasta Rojc, zatim Roksane Zurunić-Cuvaj, prve žene s diplomom Likovne akademije u Beču. Tu je i fascinantna Jelica Belović-Bernadzikowska, etnografkinja i književnica, čiji je opsežan rad nadilazio kategorije pedagogije i etnografije te je postao društveni komentar, feministička borba i pojavljivao se u različitim formatima od fikcije do akademskog pisanja.
Diskriminacija žena
Jedno od imena koje je konstanta u nekoliko priča je Viktor Hoffiler, ravnatelj Arheološkog muzeja do 1943. godine i sveučilišni profesor. On je, unatoč visokom obrazovanju i stručnosti koju su imale, ženama onemogućio zapošljavanje na kustoskim i istraživačkim pozicijama. Radile su na niskim administrativnim pozicijama koje su bile slabo plaćene, o čemu svjedoči i slučaj Roksane Zurunić ili otkaz Dore Pfanove.
Također, u ovom period u kulturnim krugovima Europe, pa tako i u Hrvatskoj, snažan utjecaj je izvršila knjiga „Spol i karakter” austrijskog filozofa Otta Weiningera. Ona, između ostalog, govori o tome da žene ne mogu biti genijalne, nemaju snage za velike kreativne koncepcije i da su manje originalne od muškaraca. „Spol i karakter” obiluje antifeminističkim i mizoginim stavovima te je proizvod tjeskobe o „krizi muškosti” i „feminizaciji društva”.Sigmund Freud je pročitao i kritizirao najraniji nacrt knjige ali ga smatrao genijalnim, a James Joyce ga je koristio kada je stvarao Leopolda Blooma. Prema Samuelu Rubinsteinu„nije ni čudo da se Weininger često uzima kao savršena, parodična inkapsulacija napetosti i trauma Beča njegova vremena – društva koje je ušlo u novo stoljeće sa zbunjenim identitetom i izgubljenim povjerenjem.”
Uloga žene u hrvatskom društvu se mijenja
Navedeni dio izložbe je i svojevrstan prijelaz prema periodu iza Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj koji nije obuhvaćen, ali uloga žena u hrvatskom društvu značajno se promijenila. U novonastalom političkom, ekonomskom, društvenom i kulturnom kontekstu, žene postižu svoje prve prodore u mnoštvu profesija koje su se prije smatrale „muškim”. Usred intenzivne rasprave koja se globalno vodi o ulozi žena u društvu, a shodno tome i u svakoj struci, „Historija zaborava” postavila si je cilj istražiti, dokumentirati, proučavati i promovirati ulogu i djela ovih izvanrednih žena u praksi. Posljedično dovodeći do boljeg razumijevanja uloge žena u oblikovanju hrvatske kulturne scene kao i veće vidljivosti tehnološke i kulturne baštine koju su ostavile budućim generacijama.
Izložba je otvorena do 13 srpnja.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Ovaj tjedan, 23. i 24. travnja, u Rijeci smo održale edukacije o rodnim dezinformacijama i provjeri točnosti informacija za novinare/ke i stručnjake/inje u području rodne ravnopravnosti.
Posljednjih godina svjedočimo sve većim i intenzivnijim dezinformacijskim kampanjama u javnom i medijskom prostoru. Njima se izgrađuju narativi kojima se u pitanje dovodi rodna ravnopravnosti kao temeljna društvena vrijednost te ugrožavaju ljudska prava žena, LGBTIQ+ osoba te drugih manjinskih skupina. Kao odgovor na navedeno, nastala je naša rubrika GenderFacts u kojoj provjeravamo točnost informacija u području rodne ravnopravnosti. Nakon godinu dana rada rubrike – došlo je vrijeme i za edukaciju o rodnim dezinformacijama.
Edukacija je podijeljena u tri tematska bloka
Edukacija u Rijeci je okupila 10 novinara/ki, predstavnika/ica znanstveno – nastavnog osoblja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci kao i stručnjakinje iz organizacija civilnog društva. Cilj edukacije je bio upoznati medijske djelatnike/ce i stručnjake/inje iz područja rodne ravnopravnosti s fenomenom rodnih dezinformacija, provjerom točnosti informacija te s rodno dezinformacijskim narativima uočenima tijekom rada portala Libela.org kao novouspostavljenog provjeravatelja točnosti informacija.
Sadržaj edukacije podijeljen je u tri tematska dijela. U prvom je sudionicima/ama predstavljen teorijski okvir i osnovni pojmovi vezani za fenomen rodnih dezinformacija. Informirani/e su o rodno dezinformacijskim narativima, njihovim najčešćim akterima kao i posljedicama navedenih narativa. Drugi je dio usredotočen na metodologiju i osnovne alate fact-checkinga, dok se treći dio sastoji od primjera rodnih dezinformacija u kontekstu našeg rada u rubrici GenderFacts.
„Edukacija je bila jako zanimljiva, puno sam toga naučila i na kraju sam dobila još i neke alate koji bi mi mogli pomoći i u praksi“, kazala je jedna od sudionica edukacije u Rijeci.
Edukacije se održavaju i u Zagrebu
Nove edukacije se održavaju u Zagrebu, u ponedjeljak 28. travnja(za medijske djelatnike/ice) i u utorak 29. travnja(za stručnjake/inje u području rodne ravnopravnosti). Ako ste zainteresirani/e za sudjelovanje – za više informacija i prijavu se javite na info@libela.org, ostalo je još nekoliko slobodnih mjesta.
Edukacija je dio aktivnosti projekta GenderFacts koji provodimo u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Bijeli lotos redatelja Mikea Whitea u posljednje je četiri godine postao jedna od najgledanijih i najkomentiranijih HBO-ovih serija. Spoj krimi misterije, trilera i društvene satire na račun bogatih ponudio je zabavan dodatak eat the rich estetici prvenstveno zbog svježih obrata i šašavog humora praćenih kvalitetnom glumačkom postavom. Dugoočekivana treća sezona ponovila je već ustaljenu formulu uz zanimljive casting poteze u vidu Lise iz Black Pinka ili indie legende Parker Posey. Međutim, neiskorištavanje glumačkih potencijala i propuštene prilike za kreativno adresiranje načelno važnih pitanja rezultirali su podijeljenom kritičkom recepcijom.
Kao i prve dvije sezone, treća počinje scenom ubojstva nakon koje smo vraćeni_e tjedan dana unatrag i do zadnje epizode nagađamo tko je umro. U međuvremenu, pratimo gradaciju klasne tenzije između bogatih gostiju i radnika_ca resorta i propadanje nestabilnih interpersonalnih dinamika. Posljedični kaos je upotpunjen kadrovima prekrasnog krajolika i sočnim, aspiracijski šokantnim erotskim zapletima.
Što se događa u trećoj sezoni?
U trećoj sezoni, situiranoj na Tajlandu, ponovno pratimo tri grupe bogatih gostiju. Disfunkcionalna obitelj Ratliff posjećuje Tajland na nagovor kćeri Piper kako bi ona završila svoju tezu o budizmu (ili im je tako rekla). Nestabilan heteroseksualni par Rick i Chelsea ovdje su jer Rick ganja osobnu osvetu nad čovjekom koji mu je ubio oca. Chelsea misli da su na odmoru. Umjesto neprežaljene Tanye, novitet su prijateljice iz djetinjstva (Kate, Jaclyn i Laurie) koje nastoje obnoviti svoj odnos uz fensi spa tretmane i jogu. Iz prošlih su se sezona vratili publici draga spa menadžerica Belinda i mlaki Greg/Gary, Tanyin bivši muž koji je u drugoj sezoni orkestrirao njezinu smrt. Belinda je došla na welness trening u drugi centar franšize Bijeli lotos. Greg se na Tajlandu vjerojatno skriva od policije s novom, mlađom djevojkom Chloe.
Odsustvo Tanye, u odličnoj izvedbi Jennifer Coolidge, kroz sezonu je izuzetno osjetno. S njenim su likom nestali gotovo svi komični elementi koji su ciljali na deluzivnost ultrabogatih i kalkulirano naivnu okrutnost njihove samoopsesije i paranoje. Treća sezona stavlja veći naglasak na ranije uspostavljeno tematiziranje maskulinosti, zapadnjačkih ideja o wellnessu i spiritualnosti te promjenjivost naravi toksičnih ženskih prijateljstava. Zaigranost prošlih sezona zamijenio je mračniji relativizam podebljan pokojim (ne)očekivanim kinkom i anksioznim nagovještajima nadolazeće katastrofe.
Daleki odjek Tanyina lika predstavlja lik Victorie Ratliff (Parker Posey), žene utjecajnog financijera Tima. Poput Tanye, Victoria nekako pluta na oblaku vlastite ignorancije i privilegije. Aktivno se trudi neparticipirati u realnosti kroz konzumaciju Lorazepama. Nije sigurna u razliku između Tajlanda i Tajvana, a najveća joj je briga Piperin interes za budizam i što će ljudi reći ako odluči ostati godinu dana u budističkom hramu. Neobičan odnos svoja dva sina, Saxona i Lochlana, jedva da primjećuje. Premisa da su bogataši_ce blesavi_e istrošena je kao pokušaj društvene kritike u pop kulturi. Stoga Victorijin lik nije zabavan zbog onoga što govori o bogatašima već tragikomičnog miksa iritacije, nevjerice i suosjećanja koje je u ovoj sezoni uspjela proizvesti još jedino Chelsea.
Moralna ispravnost i izdržljivost patrijarha
Za razliku od Victorijinih preokupacija kćerinim zastranjivanjem, patrijarha Tima more puno veće brige. Ubrzo nakon dolaska u odmaralište, saznaje da ga FBI traži zbog financijskih malverzacija. Ostatak sezone provodi kujući planove o samoubojstvu ili čak ubojstvu cijele obitelji, ovisno o tome što su odgovorili na pitanje bi li mogli živjeti u siromaštvu. Timovo razmatranje takvih mjera potvrda je njegovog entitlementa da izbjegne ekonomske i socijalne posljedice svog dvostrukog neuspjeha.
Tim pripada skupini elita koje su svoje bogatstvo stekle isključivo „mukotrpnim i poštenim radom“, bez obzira što mu je djed bio guverner, a otac biznismen. Kako su u neoliberalnom kapitalizmu radišnost i konstantna zaposlenost signal moralne vrline i izdržljivosti (resillience), Tim je inicijalno portretiran kao idealni patrijarh. Pouzdan je, sposoban, samozatajan, a čak ni ne vara ženu. Slika moralne ispravnosti i izdržljivosti dodatno je podcrtana činjenicom da „ne uzima tablete“. To čak nekoliko puta napominje u prvih par epizoda. Sa stresom odgovornosti za cijelu obitelj nosi se snagom vlastite volje.
Velik izvor pritiska da se ta slika održi je i Victorijino asertiranje da je Tim dobar muškarac i da im je podario odličan život. Stoga će joj zatajiti da joj on krade Lorazepam i da je uhvaćen u kaznenom djelu koje će ih učiniti siromašnima. Bez obzira na startnu privilegiju, u ideologiji mukotrpnog rada, sramotno je odabrati prečac i steći „nezasluženi“ kapital. S druge strane, podbacio je kao muškarac jer se nije pobrinuo za obitelj. Timovi planovi u konačnici rezultiraju slučajnim trovanjem sina Lochlana kojeg je odlučio poštedjeti. Kad Lochlan ipak preživi, cijela se obitelj samo ukrcava na brod za doma. Ne saznajemo kako su reagirali_e na (vjerojatni) gubitak privilegija, iako smo cijelu sezonu pratili_e Timova monotona anksiozna predviđanja.
Moderna verzija toksične maskulinosti
Odnos braće Ratliff, Saxona i Lochlana, također ne dobiva jasnije razrješenje unatoč hajpu koji je podigao. Dok se Timova maskulinost temelji na ulozi patrijarha, stariji sin Saxon moć crpi iz hiperseksualnosti, do te mjere da objektificira i sestru Piper. Mlađem bratu Lochlanu konstantno nameće modernu verziju toksične maskulinosti temeljenu na opsesiji fitnessom i osvajanjem žena kao oblik održanja dominacije. Samodefinirani people pleaser Lochlan razapet je između Saxonove nasrtljivosti i Piperine moralne ispravnosti.
U ovoj sezoni Bijelog lotosa, Piper je onaj privilegirani lik čije vrijednosti naizgled odudaraju od obiteljskog konzervativizma i koji nastoji pronaći bolji put kroz interes za budizam. Očekivano, nakon jedne noći provedene u budističkom hramu, shvaća da nije stvorena za život bez organske hrane. Priklanja se Victorijiinoj mudrosti da je ne uživati u vlastitom bogatstvu uvredljivo prema manje privilegiranima.
Dinamika između Saxona i Lochlana kulminira trojcem s Gregovom djevojkom Chloe nakon noći divljeg partijanja. Dio kritike funkciju tog tabua iščitao kao komentar na incestuoznu zatvorenost najprivilegiranijeg sloja, no ta teza nije osobito zanimljiva s obzirom da cijeli događaj rezultira isključivo Saxonovim novopronađenim interesom za self help knjige.
Saxon je doživio seksualnu traumu čiji se uzroci, između ostalog, mogu povezati s toksičnim vrijednostima koje je cijelu sezonu perpetuirao. Pred njim je proces nošenja s pitanjima granica, pristanka i autonomije, no to se baš i ne spominje. Implicirani završetak priče obitelji Ratliff je da su muškarci, uzdrmani svim kombiniranim krizama, krenuli putem samootkrivenja. Nažalost, nedostaje dublja razrada nabacanih problematika da bi se njihova ozbiljnost potpunije adresirala.
Što je sa ženskim prijateljstvima?
Slično je s tematiziranjem ženskih prijateljstava kroz likove Jaclyn, Kate i Laurie. Unatoč uspjesima postignutim u odrasloj dobi, prijateljice ubrzo nakon dolaska u resort upadaju u rekreiranje srednjoškolske dinamike temeljene na rivalstvu između Jaclyn i Laurie, dok Kate mijenja strane prema vlastitom interesu. Jedini trenutak kada je Kate u fokusu priče je večera na kojoj Jaclyn i Laurie otkrivaju da je sada republikanka i da je glasala za Trumpa. Bilo kakva moguća analiza njezinih izbora svodi se na suptilno neodobravanje Jaclyn i Laurie.
Većina se drugih razgovora realizira kao ogovaranje maskirano u brigu, a jedinu autentičnu komunikaciju predstavlja Laurin govor u posljednjoj epizodi. Nakon refleksije o tome da joj ni karijera ni majčinstvo nisu donijele ispunjenje, izražava ljubav prema prijateljicama. Iako je postojao potencijal za propitivanje naravi njihova rivalstva ili procesa prihvaćanja gubitka nekih prijateljstava pa i političkih zaokreta, tim su govorom svi konflikti prividno razriješeni.
Maskulinost, brutalnost i nasilje
Tragičan završetak nagoviješten u prvoj epizodi dobili su Rick i Chelsea. Rickova maskulinost temelji se na ideji modernističkog antijunaka izmučenog idejama o osveti. Rickova priča iz djetinjstva neupitno je nepravedna i tragična. Međutim, posljedice njegovih trauma lome se na njegovoj mlađoj djevojci Chelsei. Istinski zaljubljena u uvijek ozbiljnog, distanciranog Ricka, Chelsea je uvjerena da ga može spasiti. Izuzetno je involvirana u njegovo psihičko stanje te mu predlaže rješenja od terapije do beauty tretmana u nadi da će joj napokon uzvratiti toplinu. Iako Rick zaista krene na terapiju, Chelsea svejedno završi kao žrtva pljačke, ugriza otrovne zmije i u konačnici Rickove osvete.
Kada se napokon otkrije da je čovjek koji mu je ubio oca zapravo Rickov otac nakon što ga je Rick već upucao, potvrđuje se Chelseino proročanstvo da nesreća dolazi u tricama. Rickov otac bio je beskrupulozni vlasnik resorta, tako da ga je trebalo promptno osvetiti pod krinkom zaštite civila. U posebno ciničnom raspletu, Ricka s leđa upuca zaštitar resorta Gaitok kojem je izvršenje te naredbe karijerna prekretnica.
Radnici_e u resortu ponajviše funkcioniraju kao pokretači_ce radnje, bez prevelike znatiželje u pristupu njihovoj karakterizaciji. Zaštitar Gaitok bori se s moralnim dilemama oko kapitalističkih definicija ambicioznosti i uspjeha. Njegova su blaga narav i budistička uvjerenja od strane svih drugih likova tretirane kao slabost, što dovodi u pitanje njegovo zaposlenje. Njegova simpatija Mook te dileme potpiruje, a njen interes za Gaitoka fluktuira ovisno o tome je li napravio nešto opasno. Kroz njen lik je asertirano izjednačavanje maskulinosti s brutalnošću, a nasilje s poduzetnošću, što Mook Gaitoku prezentira kao praktičnost. Iako se Gaitokova uvjerenja o nenasilju čine čvrstima, u odlučujućem trenutku ipak upuca Ricka te dobiva i promaknuće i curu.
Nedostatak nove perspektive
Belinda pak prihvaća pet milijuna dolara od Grega u zamjenu za šutnju o tome da je ubio Tanyu. Čim postane bogata, odustaje od ideje da pokrene svoj posao s kolegom Pornchaiem s kojim je razvila simpatičnu romansu. Ta je scena preslika situacije iz prve sezone kada joj je Tanya odbila pomoći s pokretanjem posla „jer su joj se okolnosti promijenile“.
Implicirana poruka Gaitokove i Belindine priče je da bi svi_e postupili_e jednako kao elita koju serija tobože satirizira kad bi samo dobili_e priliku. Ni ovaj završetak u najmanju ruku nije maštovit.
Čini se da je defetistička poanta svih sezona Bijelog lotosa da jednostavno nije moglo biti drugačije i da je to samo po sebi kompleksno. Izostanak dubljeg zalaženja u kompleksnost kroz nijansirano razmatranje tema kojima se serija bavi, rezultirao je još jednom potvrdom da je ovaj tip satire prelako iscrpiti. Problem treće sezone nije formulaičnost radnje sama po sebi. Na tragu murder mystery krimića, u Bijelom lotosu je od onoga što se dogodilo puno važnije kako se dogodilo. Međutim, kada se uz formulaičnu radnju ponavlja i ustaljena paleta likova, teško je ponuditi neku novu ili bar zabavnu perspektivu na apsurdnost i zamke (ne)osviještene klasne privilegije ili stanje moderne maskulinosti. Umjesto toga, treću sezonu obilježili su repetitivni zapleti i cinična razrješenja, dok je tabu prvenstveno neuspješno trebao učiniti dosadne likove zanimljivijima.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Queer književnost u Hrvatskoj obogaćena je izdavaštvom romana španjolske spisateljice Alane S Portero. Knjiga „Loša navika“ predstavljena je prošlu srijedu u Booksi u sklopu Dominovog cjelogodišnjeg programa LeQtira. Radi se o programu koji je posvećen promicanju queer književnosti i novim perspektivama u queer književnoj teoriji. Publika je imala priliku slušati i razgovarati sa Zvonimirom Dobrovićem, osnivačem udruge Domino, te prevoditeljicom Nikolinom Židek, koji su osim razgovora o knjizi otvarali teme rodnog identiteta i klasnih razlika.
Razgovor je započeo video porukom spisateljice koja je po struci povjesničarka, stručnjakinja za srednjovjekovnu povijest kao i spisateljica, dramaturginja i kazališna redateljica. Piše za razne medije o kulturi, feminizmu i LGBTIQ+ aktivizmu. Fokusira se na stvarnost trans žena, što je ujedno i glavna tema njenog prvog romana Loša navika.
„Mislim da je najbitnija stvar ovog romana balans žena i izgnanika te sisterhood koji stvaraju. Knjiga govori o ljepoti, o nasilju i tami. Ona je moje ljubavno pismo tami i nadi“, rekla je Portero u videoporuci.
Knjiga s kojom svi možemo rezonirati
Osim što govori o (ne)prihvaćanju sebe kao trans žene, istovremeno je o odrastanju u heroinski razorenoj, siromašnoj četvrti Madrida te je ujedno i slika Madrida 80-ih i 90-ih godina.
„Knjiga je vrlo dirljiva i jako dobro pokazuje sve likove iz kvarta. Pokazuje sitnu solidarnost onih ljudi koji ne razumiju trans problematiku ali imaju najbazičniju empatiju prema drugomu, prema susjedu“, kazala je prevoditeljica Nikolina Židek i dodala: „Mislim da je ovo knjiga s kojom možemo svi rezonirati. Svi oni koji sami sebi ne dopuštaju, ili im drugi ne dopuštaju da budu ono što jesu“.
„Rekao bi da je ova priča trans priča. Priča glasova koje rijetko čujemo ili ne čujemo dovoljno. Bitna je Dominu kao malom izdavaču, posebno u Hrvatskoj, jer ovakvih knjiga nema toliko u Hrvatskoj i teško ih je naći“, kaže Zvonimir Dobrović, osnivač je udruge Domino.
Ne ovisimo o bestsellerima
Domino se bavi izdavanjem knjiga queer tematike još od 2004. godine. Iako su aktivni više od 20 godina, izdali su nešto više od 40 knjiga jer, kako kažu, rade sporo trudeći se izabrati najbolje naslove i popuniti rupe djela koja nisu prevedena.
„Ono što nam je bitno je da mi kao izdavači ne ovisimo o bestsellerima. Mi sami znamo čitati i birati knjige, ne moramo čekati da neka knjiga dobije nagrade“, rekao je Dobrović.
Židek je dodala: „Veći izdavači čekaju da vide da li neka knjiga ima uspjeh u Sjedinjenim Američkim Državama, pa tek onda počinju prevoditi knjige na hrvatski“.
Kažu, važno im je da su knjige dostupne u narodnim knjižnicama, ne samo u Zagrebu nego po cijeloj Hrvatskoj.
„Bitno nam je ne samo popuniti biblioteku nego doprinijeti hrvatskoj kulturnoj publici s knjigama koje se bave temama kojima se Domino bavi, ali također da to bude vrhunska književnost. Tražimo dobre knjige koje se bave tom tematikom“, izjavio je Dobrović.
Knjigu se može nabaviti u udruzi Domino na adresi Petrinjska 38 po cijeni od 13 eura.
