Centar za reproduktivna prava objavio je novi europski Atlas o dostupnosti pobačaja za 2025. godinu. Analiza predstavlja sveobuhvatan pregled pristupa pobačaju u 49 zemalja regije. Ispituje se zakonski okvir kao i prepreke te napredak u odnosu na ranija razdoblja. Uz to, Atlas sadrži i preporuke za donositelje/ice odluka vezano za reforme koje je potrebno donijeti kako bi se osigurao pristup kvalitetnoj skrbi za pobačaj.
„Od 2025. godine pobačaj je legalan u gotovo svim europskim zemljama, a većina dopušta pobačaj na zahtjev barem u ranoj fazi trudnoće. Samo pet zemalja u regiji ima ono što se naziva vrlo restriktivnim zakonima o pobačaju“, stoji na stranicamaCentra za reproduktivna prava.
Ipak, dodaju da se ima još toga za postići: „U mnogim zemljama štetne pravne i proceduralne prepreke i dalje ometaju pristup kvalitetnoj skrbi za pobačaj. Obvezna razdoblja čekanja, pristrana savjetovanja, restriktivna vremenska ograničenja, rezidualne kaznene sankcije i financijske prepreke i dalje ometaju pristup kvalitetnoj i pravovremenoj skrbi mnogim ženama.“
Dostupnost pobačaja u zemljama Europe
Što se tiče legalnosti pobačaja u Europi, 43 od 49 zemalja dopušta pobačaj na zahtjev, barem u ranim tjednima trudnoće (1,2).To obično obuhvaća razdoblje između 10. i 14. tjedna trudnoće (od začeća ili od zadnje menstruacije).Nekolicina zemalja je u posljednje vrijeme povećala to razdoblje: na 18 tjedana (Danska, Norveška i Švedska), 22 tjedna (Island) i 22 – 24 tjedana (Nizozemska). U svim zemljama – osim Andore – pobačaj je – barem zakonski – dopušten ako je život žene ozbiljno ugrožen, a 45 zemalja dopušta pobačaj u slučajevima malformacije fetusa.
Andora je jedina zemlja u kojoj je u potpunosti zabranjen pobačaj, dok vrlo restriktivne zakone imaju Lihtenštajn, Malta, Monako i Poljska (1,2). Valja napomenuti da je Poljska jedina zemlja u Europi te jedna od samo četiri zemlje u svijetu koja je u posljednjih 30 godina uklonila jedinu zakonsku osnovu za legalan pobačaj. Iako je zakonski u Poljskoj pobačaj dopušten ako je trudnoća rezultat kaznenog čina ili ako je život žene ozbiljno ugrožen, u praksi su Poljakinje suočene s praktički nemogućnošću pobačaja, što zbog straha liječnika od sankcija, nejasnoća u procedurama i ostalih društveno – političkih razloga (1,2).
U Atlasu stoji da je u posljednjih deset godina dvadeset zemalja ukinulo ograničenja dostupnosti pobačaja, dok je sedam zemalja postavilo nova ograničenja. Od 2018. godine Cipar, Finska, Irska, Island, Sjeverna Irska i San Marino ukinuli su restriktivne zakone i legalizirali pobačaj na zahtjev, dok se pomaci nagore i nove restrikcije u posljednjem desetljeću bilježe u Mađarskoj (obveza da žene slušaju otkucaje srca fetusa prije pobačaja), Poljskoj (gotovo potpuna zabrana pobačaja), Armeniji (obvezna savjetovanja i periodi čekanja), Gruziji (obvezna savjetovanja i periodi čekanja te nove restrikcije po pitanju toga gdje se i kako pobačaj može napraviti), Italiji (novi zakoni koji omogućuju pro – life grupacijama pristup javnim bolnicama), Moldaviji (zabrana telemedicinskog medikamentoznog pobačaja) i Rusiji (ograničena dostupnost medikamentoznog pobačaja i ograničenja u vezi s mjestima na kojima se može pružiti skrb za pobačaj).
Što se tiče Europske unije, 25 od 27 zemalja dopušta pobačaj na zahtjev, samo Malta i Poljska imaju vrlo restriktivne zakone.
Pozicija Hrvatske na Atlasu
Prema Atlasu, u Hrvatskoj je pobačaj na zahtjev dozvoljen. Moguć je do 10. tjedna nakon začeća, a kasnije je dopušten u situacijama ugroženosti života majke, malformacija fetusa, silovanja i sl. Ipak, njegova dostupnost u praksi je ograničena, posebice zbog prigovora savjesti – o čemu smo na Libeli već pisale – te iz financijskih razloga (1,2). Hrvatska ne kriminalizira žene koje se odluče za pobačaj izvan postojećih zakonskih okvira. Nadalje, u samom Atlasu se naša zemlja spominje samo u grafičkom pregledu dostupnosti pobačaja, ne spominje se ni u kontekstu napretka, ni u kontekstu nazadovanja po pitanju dostupnosti pobačaja.
Prepreke s kojima se žene u Europi suočavaju po pitanju pobačaja
Kao što smo i ranije navele, unatoč zakonom dopuštenom pobačaju na zahtjev u većini zemalja, postoje brojne prepreke s kojima se žene suočavaju (1,2). Najčešće se radi o obveznim periodima čekanja, savjetovanjima koja su pristrana, financijskim troškovima i zahtjevima za odobrenje od trećih strana.
Od 43 zemlje u kojima je pobačaj na zahtjev legalan – 29 ne traži nikakvu formu odgode. Obvezno vrijeme čekanja prije pobačaja ima 14 zemalja, a ono se kreće od 48 sati do sedam dana. 16 zemalja ima obvezna savjetovanja prije pobačaja, a tri zemlje (Njemačka, Gruzija i Mađarska) imaju pristrano savjetovanje koje ima za cilj, prema navodima iz Atlasa, odgovoriti žene od pobačaja.
Financijske mogućnosti i dalje su ključna prepreka ostvarivanju prava na pobačaj u brojnim zemljama Europe. Samo 21 zemlja pruža besplatan pobačaj ili je on pokriven kroz zdravstveno osiguranje.
Nadalje, u većini zemalja adolescentice (uglavnom do 16 ili 18 godina, prema zakonskim legislativama) i dalje trebaju dopuštenje zakonskog skrbnika/ice kako bi napravile pobačaj. Desetak zemalja je reformiralo zakone da bi omogućilo povjerljiv pristup skrbi za adolescentice, u skladu s međunarodnim ljudskim pravima. To znači da one mogu doći s odraslom osobom od povjerenje ako dopuštenje roditelja nije moguće ili im je omogućena neka druga praksa povjerljivosti.
Osim prepreka zbog dobi, odobrenja od trećih strana mogu utjecati i na neke druge skupine žena, kao što su žene s invaliditetom – koje se suočavaju s dodatnim procedurama zbog ograničenja njihove pravne sposobnosti. Također, ako se pobačaj omogućava na temelju specifičnih osnova – to obično zahtijeva odobrenje liječnika i/ili specifičnih povjerenstava.
Zaključno, 20 zemalja još kriminalizira žene koje su primorane na pobačaj izvan zakonskih okvira(novčane ili zatvorske kazne), a 29 zemalja je dekriminaliziralo žene. Ipak, brojne zemlje još kriminaliziraju zdravstvene djelatnike/ice i ostale koji/e pružaju skrb za pobačaj izvan zakonom propisanih rokova i postupaka.
Što se tiče Europske unije, osam zemalja još ima obvezni period čekanja, a dvije (Njemačka i Mađarska) imaju pristrana savjetovanja. Po pitanju financijske pokrivenosti pobačaja, u 15 zemalja Unije je on besplatan ili je pokriven kroz zdravstveno osiguranje, dok je u 12 zemalja samo djelomično pokriven. 13 zemalja još kriminalizira osobe koje su obavile pobačaj izvan zakonskih okvira.
Preporuke za osiguravanje pristupa kvalitetnoj skrbi za pobačaj
Osim analize stanja u zemljama Europe po pitanju dostupnosti pobačaja i s njim povezane skrbi, Atlas donosi i nekoliko preporuka za donositelje/ice odluka vezano za reforme koje je potrebno donijeti kako bi se osigurao pristup kvalitetnoj skrbi za pobačaj:
Legalizirati pobačaj na zahtjev i ukinuti restriktivne zakone
Dekriminalizirati pobačaj i s njim vezanu skrb
Ukinuti obvezne periode čekanja i zahtjeve za savjetovanjem
Osigurati besplatnu skrb za pobačaj ili osigurati da on bude pokriven kroz javno zdravstveno osiguranje
Proširiti restriktivne vremenske okvire za pobačaj na zahtjev
Omogućiti pristup medikamentoznom pobačaju i mogućnosti samostalne primjene u skladu sa smjernicama WHO-a
Osigurati pristup skrbi za adolescentice u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava
Ukinuti štetne zahtjeve za odobrenjem trećih osoba
Osigurati zaštitu osoba koje traže pobačaj i pružatelja/ica usluge od uznemiravanja i nasilja
Postoji kontinuirani napredak u dostupnosti pobačaja u Europi, no i izazovi
Najnovije izdanje Atlasa pokazuje da postoji kontinuirani progres u dostupnosti pobačaja na razini Europe. Mnoge su zemlje uklonile prepreke dostupnosti te su poboljšale zdravstvenu skrb i uskladile je s modernim kliničkim praksama i ljudskim pravima. Ipak, sedam zemalja bilježi nove restrikcije u zadnjem desetljeću, a pet zemalja ima vrlo restriktivne zakone po pitanju dostupnosti pobačaja.
Što se tiče Europske unije, 25 od 27 zemalja dopušta pobačaj na zahtjev, dok Malta i Poljska imaju vrlo restriktivne zakone. Ipak, brojne zemlje Unije imaju neke od restrikcija vezanih za dostupnost pobačaja u praksi – obvezne periode čekanja, pristrana savjetovanja, financijsku ograničenost, odobrenja trećih osoba i/ili kriminalizaciju žena i/ili osoba koje pružaju skrb vezano za pobačaj izvan zakonskih okvira.
Kompletnu statistiku dostupnosti pobačaja u Europi možete provjeriti u Atlasu, a informacije o prizivu savjesti u dijelu europskih zemalja čitajte u provjeri koju smo ranije objavile u ovoj rubrici.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
U članku objavljenom 11. rujna 2025. godine, kojeg potpisuje Index Native, objavljen je sponzorirani sadržaj, nastao u suradnji s Privrednom bankom Zagreb d.d., koji se dotiče pitanja rodnog jaza u poduzetništvu. U njemu se ističe da je u Hrvatskoj “tek nešto preko 21 posto tvrtki isključivo u vlasništvu žena, dok je u suvlasništvu 30 posto”. S obzirom na to da za navedene podatke nisu dani ni izvor ni godina na koju se odnose, odlučile smo ih provjeriti te analizirati zastupljenost poduzetnica u Hrvatskoj.
FINA – Financijska agencija redovito, povodom obilježavanja Svjetskog dana poduzetnica 19. studenog, objavljuje analize udjela žena poduzetnica u vlasničkoj strukturi trgovačkih društava. Analize se temelje na podacima iz Registra godišnjih financijskih izvještaja(RGFI) prema vlasničkoj strukturi društava, i to prema rodnom kriteriju. Dostupne analize obuhvaćaju podatke od 2011. do 2023. godine. Posljednja dostupna analiza udjela žena poduzetnica u vlasničkoj strukturi trgovačkih društava objavljena je 19. studenog 2024. godine za razdoblje od 2019. do 2023. godine.
Tvrdnja da je “tek nešto preko 21 posto tvrtki isključivo u vlasništvu žena, dok je u suvlasništvu 30 posto” očigledno se odnosi na podatke iz posljednje dostupne analize u kojoj stoji da je 31.689 društva ili 21,4 posto bilo isključivo u vlasništvu žena. S obzirom na to da su u još 13.588 društava žene suvlasnice s muškarcima i/ili pravnim osobama, ističe se da udio ženskog poduzetništva u ukupnom broju društava iznosi 30,5 posto. Navedeni podaci odnose se na 2023. godinu i predstavljaju zadnje javno dostupne podatke. Na iste se podatke o isključivom ženskom vlasništvu i ukupnom ženskom poduzetništvu referira i posljednje Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2024. godinu kada donosi analizu o poduzetništvu žena za navedenu godinu.
Udio poduzetnica u Hrvatskoj stagnira već dulje vrijeme
Kada se pogleda FINA-ina analiza za zadnje referentno razdoblje (2019.-2023.), govori se o laganom rastu udjela poduzetnica, tj. vlasnica/osnivačica trgovačkih društava, čime se dobiva dojam da se protekom vremena rodni jaz po pitanju vlasništva trgovačkih društava polako smanjuje. Međutim, kada se pogledaju podaci za sve dostupne godine (2011.-2023.), vidi se da udjeli ženskog vlasništva (isključivog ili ukupnog) lagano variraju kroz godine, što nam govori da udio poduzetnica u Hrvatskoj praktički stagnira.
Naime, udio trgovačkih društava u kojima su isključivo žene osnivačice kreće se negdje oko petine (18 posto u 2011.; 21,4 posto u 2023.), dok udio ukupnog ženskog poduzetništva (žene osnivačice i mješoviti osnivači) u ukupnom broju trgovačkih društava varira negdje oko trećine (33,1 posto u 2016.; 30,5 posto u 2023.) (1,2,3).
Detaljnije govoreći, udio društava u kojima su isključivo žene osnivačice kretao se od 18 posto u 2011. godini do 22 posto u 2020. godini, s tim da je u 2014. godini iznosio 20,4 posto, a u 2015. 18,3 posto, što ukazuje na fluktuacije u udjelu isključivo ženskog vlasništva u trgovačkim društvima. Nakon 2020. godine opet se bilježi pad, što ponovno upućuje na fluktuacije u trendu a brojka od 22 posto isključivog ženskog vlasništva iz 2020. godine i dalje nije premašena. Slične fluktuacije bilježe se i kod udjela ukupnog ženskog poduzetništva, pri čemu 2016. predstavlja godinu kada je on bio najviši (1,2,3). S druge strane, udio žena obrtnica bilježi lagani rast na godišnjoj razini. Tako je u razdoblju od 2012. do 2024. zabilježeno povećanje žena vlasnica obrta s 32 na 37 posto (1,2).
Konačno, valja napomenuti da je najveći broj trgovačkih društava u vlasništvu žena redovito u uslužnim djelatnostima, dok je u ostalim djelatnostima koje su pretežito proizvodnoga karaktera veći broj muškaraca kao vlasnika. Prema području djelatnosti, najveći udio ženskih obrta također je u ostalim uslužnim djelatnostima (1,2,3).
Izostanak fokusirane nacionalne politike razvoja ženskog poduzetništva
Međutim, nadležno ministarstvo po isteku zadnjeg strateškog dokumenta nije slijedilo preporuke akademske zajednice ili Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o važnosti donošenja novog strateškog dokumenta, već je strateške odrednice važne za poboljšanje ženskog poduzetništva odlučilo inkorporirati u Nacionalni plan industrijskog razvoja i poduzetništva za razdoblje do 2027.
Prilikom postupka javnog savjetovanja o navedenom dokumentu i pratećem akcijskom planu, Pravobraniteljica je zaključila da u njihovoj izradi nije primijenjen rodni pristup. S obzirom na sve navedeno, može se reći da je specifična sektorska strategija za žensko poduzetništvo u ovom trenutku u potpunosti izostala.
Žene su i dalje značajno podzastupljene u području poduzetništva
Sponzorirani medijski sadržaj kojeg smo analizirali točno navodi podatke o udjelu ženskog vlasništva u poduzećima. Oni se odnose na 2023. godinu kao posljednju za koju su objavljene relevantne javno dostupne statistike.
Međutim, kada se sagleda duži vremenski period, uočava se da udjeli ženskog vlasništva u trgovačkim društvima praktički stagniraju oko petine u slučaju isključivog ženskog vlasništva te trećine u slučaju ukupnog ženskog poduzetništva. Trend laganog rasta ženskog vlasništva kroz duži vremenski period ipak se uočava kod obrta, no i dalje se nalazi ispod 40 posto. Stoga se može zaključiti da su žene u području poduzetništva i dalje podzastupljene. Pritom specifična sektorska strategija za žensko poduzetništvo kojom bi se poduzeli fokusirani napori u svrhu promicanja načela ravnopravnosti spolova u ovom području trenutno ne postoji.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
U organizaciji Drugog mora i Kolektiva Igralkeod28. rujna do 4. listopada održat će se ZOOM + IGRALKE FESTIVAL na različitim lokacijama diljem Rijeke.
“S fokusom na nove kazališne tendencije koje se razvijaju u Hrvatskoj i Europi, sedmodnevna manifestacija nastaje povezivanjem postdramskog i međunarodnog fokusa festivala izvedbenih umjetnosti Zoom, pokrenutog 2010. godine, i intimnijih, autorskih kazališnih formi koje su bliske Kolektivu Igralke”, poručuju organizatori/ice.
Što nas očekuje na festivalu?
Program donosi sedam izvedbi i jednu video instalaciju.
Riječima Sendi Soltar iz Kolektiva Igralke: „poetski glazbeni performans Ptice-špijuni domaće autorice mlađe generacije Rajne Racz oživljava zabranjivane i progonjene glasove disidenata, egzilanata i drugih nepodobnih mislitelja i umjetnika našega vremena, dajući poseban prostor palestinskim pjesnicima. Preplavljen kaosom suvremene svakidašnjice, slovenski performer Luka Piletič u duhovitom autorskom solu Pod kontrolom pokušat će uspostaviti kontrolu nad svojim životom (ili se barem njome poigrati) koristeći elemente suvremene klaunerije.
U suptilnoj i intrigantnoj režiji srpske redateljice Tare Manić gledamo komornu duo dramu Kako sam naučila voziti u kojoj virtuozna gluma snažnog dvojca oživljava žensku traumu iz djetinjstva u svoj kompleksnosti odnosa i situacija. Međunarodno priznati autorski par Giuseppe Chico i Barbara Matijević u lucidnom interaktivnom DIY mjuziklu SCREENAGERS Vol. 2 pozvat će nas da se uključimo putem pametnih telefona i zajedno se utopimo u webu, igramo i meditiramo o različitim načinima na koje Internet utječe na naše živote. Slovensku performericu Natašu Živković gledamo u autorskom projektu Sineu kojem preispituje rodne konstrukte istražujući fenomen zakletih djevica ili virdžina s područja Balkana, dajući ‘drag-odgovor’ na pitanje opstanka u muškom svijetu. Festival će zaključiti spektakularna Tehnoburleska Kradljivci slika kolektiva Feminalz koja se neustrašivo poigrava društvenim stereotipima oko nacionalnog identiteta, mačizma, roda, političkog populizma i medijske melodrame, razotkrivajući licemjerje koje je obično ugrađeno u normativne konstrukte.“
U vremenu ograničenja treba još glasnije govoriti
Uz kazališne izvedbe, slovenski glazbenik i medijski umjetnik Luka Prinčič održat će predavanje-performans BeYourOwnPlatform, o strategiji kojom glazbenici nastoje stvarati vlastiti online prostor koji je neovisan o algoritmima i korporativnim platformama, što umjetnicima omogućuje samostalno donošenje odluka, unatoč zahtjevnijem, ali otpornijem putu. Za vrijeme trajanja festivala, posjetitelji će moći zaviriti u Pornokabinu autorice i performerice Line Akif – Čokoline, koja svojim video radovima osvještava gledatelje o trenutnoj stambenoj krizi iz feminističke perspektive, istovremeno nastojeći prikupiti sredstva za kupnju stana.
“Sedam dana i sedam izvedbi političkih, intimnih i subverzivnih priča u raznolikim i često hibridnim izvedbenim formama pokazat će da, makar nemamo kontrolu nad “puno stvari”, ni dominantne i represivne tendencije nemaju kontrolu nad nama. Vjerujemo da u vremenu ograničenja treba još glasnije govoriti, još hrabrije stvarati i još tvrdoglavije opstajati”, kazala je Sendi Soltar iz Kolektiva Igralke
Detaljan raspored se nalazi ovdje, a besplatne ulaznice za svaku izvedbu moguće je rezervirati putem online obrasca.
Rodne dezinformacije i uloga medija u prikazu i praćenju rodno uvjetovanog nasilja bile su teme okruglog stola kojim se u Krapini obilježio Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 22. rujna. Predavanje o rodnim dezinformacijama i panel rasprava organizirani su u suradnji Krapinsko – zagorske županije i Doma za žrtve nasilja u obitelji Novi Početak.
Na panelu „rodno uvjetovano nasilje u medijima – izazovi i mogućnosti promjene“ raspravljali su Marijana Sopek, direktorica i glavna urednica portala Sjever.hr, Maja Vdović, psihologinja u Domu zdravlja Krapinsko zagorske županije, Josip Šipić, voditelj našeg projekta GenderFacts i Davorka Filipčić, predsjednica Gradskog vijeća Grada Pregrade. Raspravu je moderirala Aneta Škreblin, psihologinja u Domu za žrtve nasilja u obitelji Novi Početak.
Medijski prikaz javno istaknutih žena
Davorka Filipčić osvrnula se na nedavnu predizbornu kampanju u kojoj se natjecala za mjesto gradonačelnice Pregrade. Kazala je da je pred kraj kampanje bila meta dezinformacija na društvenim mrežama. Uz to, naglasila je da postoje pitanja koje se ne postavljaju muškarcima koji se natječu za pozicije moći u politici. Za primjer, njen tadašnji protukandidat za gradonačelničku fotelju ima troje djece, jednako kao i ona, no – govori Filipčić – njega nitko nije pitao što radi po skupovima niti pitao tko se brine za djecu dok je on u predizbornoj kampanji.
„Mi žene smo u lošijoj poziciji od muškaraca i još uvijek izazivamo bojazan kad se natječemo za pozicije u kojima se o nečemu odlučuje. I dalje se pretendira da na toj poziciji bude muškarac“, poručila je Filipčić i dodala da bi voljela da se više žena aktivira u politici.
Na prikaze žena u politici osvrnula se i moderatorica Aneta Škreblin kazavši da takav medijski prikaz žena posredno ima utjecaj i na žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Kako se, uglavnom, radi o ženama koje nisu u poziciji moći, šalje im se poruka da su njihove šanse da se maknu iz pozicija i nasilja kojem su izložene male ako se žene koje jesu u poziciji moći suočavaju s tolikim izazovima i preprekama.
Je li dovoljno educirati novinare i novinarke o etičkom izvještavanju?
Na pitanje kako educirati novinarke i novinare o adekvatnim načinima izvještavanja o rodno uvjetovanom nasilju, Marijana Sopek je kazala da postoji mnoštvo edukacija koje bi novinari/ke i studenti/ice mogli/e pohoditi. No, naglašava da – uglavnom – vlasnici/e medija u tome ne vide osobnu korist. Primarno zato što je puno „jača“ priča koja je negativna.
„Što je veća tragedija, ona se dulje prenosi“, kazala je Sopek osvrnuvši se na problematičnost načina na koji se mediji financiraju, pritisak velikog broja klikova kao i društvenih mreža i brzog protoka informacija.
Pri tom je kazala da se vrlo rijetko izvještava da žena nije zaslužila nasilje kojem je izložena, već se puno češće propituje što je nosila, čime je izazvala počinitelja. Josip Šipić smatra da bi mediji trebali imati propisan način izvještavanja o rodno utemeljenom nasilju u svojim kodeksima i/ili metodologijama. Ipak, naglasio je da, unatoč brojnim ukazivanjima na neadekvatno medijsko izvještavanje o rodno – utemeljenom nasilju, ne vide se veliki pomaci. Pritom se osvrnuo i na činjenicu da je Medijski kodeks koji sadrži smjernice kako senzibilizirano izvještavati o nasilju prema ženama i femicidu potpisan od strane velikih medija koji se tog istog kodeksa u praksi, uglavnom, ne pridržavaju.
„Voljela bih vidjeti da svi mi počnemo žrtvu stavljati u kontekst žrtve, a ne priče koju treba prodati“, zaključno je dodala Sopek.
Utjecaj prikaza rodno uvjetovanog nasilja u medijima
Maja Vdović je naglasila da je medijski prikaz rodno – uvjetovanog nasilja problematičan i kad pričamo o njegovu utjecaju na djecu i mlade. Kroz različite sadržaje, posebice na društvenim mrežama, oni uče o rodnim normama i rodnim ulogama te se pritom stavljaju u kutije koje su im kroz te prikaze namijenjene i/ili prezentirane.
„Kroz stereotipni prikaz žena kao pasivnih, emocionalnih i usmjerenih na izgled, dok su muškarci prikazani kao snažni i oni koji rješavaju probleme (bilo autoritetom ili nasiljem) – djeca i mladi uče što je društveno primjereno“, kazala je Vdović.
Kao poseban problem istaknut je i način na koji se nasilje prikazuje u popularnoj kulturi i medijima – kao nešto romantično i/ili trivijalno. Nerijetko se ljubomora prikazuje kao znak brige ili se samo nasilje prikazuje kao nešto romantično. Time se dodatno otežava učenje djece i mladih o zdravim odnosima.
Medijska pismenost i rodno utemeljeno nasilje
Važna tema okruglog stola bila je i provjera informacija, odnosno raširenost dezinformacija, s naglaskom na one usmjerene na teme rodne ravnopravnosti. Šipić je naglasio nužnost suradnje različitih dionika na suzbijanju rodnih dezinformacija – od institucija, civilnog društva, ali i samih medija. Pritom je kazao da smatra da je nužno kontinuirano educirati i upozoravati na probleme u načinu medijskog izvještavanja o rodnom utemeljenom nasilju, kako medije, tako i institucije koje neadekvatno izvještavanje mogu sankcionirati.
Na upit o tome koliko često provjeravaju informacije na svom portalu, Sopek je kazala da informacije iz lokalne sredine provjeravaju puno češće nego li one s nacionalne razine. Njih uglavnom prenose iz drugih medija jer nemaju kapaciteta za provjeru istih. Vdović je dodala da razvoj kritičkog mišljenja nije jednostavan posao. Smatra da, osim što je dugotrajan, on se mora provoditi na više razina – kroz samu medijsku pismenost, ali i kroz diskusije i razgovor.
„Važno je ne izbjegavati teške teme“, kazala je Vdović poručujući da time od njih radimo tabu teme o kojima djeca i mladi na kraju uče iz nepouzdanih izvora.
Pritom je naglasila i važnost nenametanja stavova, već otvaranje mogućnosti da na temelju provjerenih informacija djeca i mladi formiraju vlastite stavove.
Šipić je zaključno dodao da, iako smo većinski svjesni da mladi nemaju dovoljno razvijeno kritičko promišljanje, umjesto da krenemo raditi na tome kroz obrazovanje – mi neprestano vodimo političke debate o tome koji nam je sadržaj potreban.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Tijekom 3. Festivala menstruacije, održanog u srpnju u Rijeci pod nazivom “Vještice”, u organizaciji udruge Pariter predstavljena je nesvakidašnja slikovnica. Točnije – ilustrirana priča, i to, u skladu s temom festivala, o menstruaciji. Tom smo prigodom razgovarale s autoricom Prve – Nadjom Tobias i ilustratoricom Ivanom Pipal.
Radi se o ilustriranoj priči koja se obraća onima koje se tek upoznaju s ovim aspektom ljudske biologije. Kroz spoj ilustracije i nježne priče daje uvid u menarhu, uključujući i biološki i emocionalni aspekt, ali i podučava o ovoj temi koja je i dalje tabu i o kojoj se govori ili potiho – ili uopće. Upravo radi toga je važno i da Prva postoji, kao i sve slikovnice i ilustrirane priče koje će nastati nakon nje.
Predstavljanje Prve na Festivalu menstruacije (Foto: Tanja Kanazir)
Nadja, kako ti je iskustvo vođenja radionica o menstrualnom ciklusu pomoglo u stvaranju Prve, ilustrirane priče o menstruaciji? Ima li u tim radionicama elemenata koji si pretočila u sadržaj? Odnosno, na koji je način tvoj radu Berlinu povezan sa samom ilustriranom pričom?
Kada sam prije nekoliko godina započela s radionicama, one su prvenstveno bile namijenjene odraslima. Organizirala sam ih samostalno ili u suradnji s organizacijama kojima je ta tema bila važna. Jedna od značajnijih suradnji bila je s Tanjom Slišković, znanstvenicom za organizacijsko ponašanje, koja je tada u sklopu projekta Kultura, raznolikost i inkluzija organizirala različite programe u tvrtki s 5000 zaposlenika/ica. Radionice su bile raspoređene u više modula, a paralelno sam započela i s podcastima koji su, povodom 8. marta – Međunarodnog dana žena (u Berlinu od 2019. državni praznik) – objavljeni na društvenim mrežama te tvrtke.
Na radionicama sam objašnjavala biokemiju menstrualnog ciklusa, koncept sinkronizacije s ciklusom i načine kako ju postići, kao i razliku između cirkadijalnog i infradijalnog ritma. To je bilo prvi put da sam mogla vidjeti reakcije velikog broja ljudi – iz različitih zemalja, dobnih skupina (od dvadesetih do pedesetih) i rodnih identiteta. Kao i koliko zapravo malo svi znamo o menstrualnom ciklusu. Pokazalo se da osnovne informacije i bazno znanje mogu biti od ogromne koristi.
Najčešća reakcija sudionika bila je zaprepaštenost, a onda i ljutnja – mnogi su govorili kako im nikada nitko, ni u obitelji ni u obrazovnom sustavu, nije objasnio osnove menstrualnog ciklusa.
Komentirali su: “Koliko bi život bio drukčiji i lakši da smo to znali ranije.” To iskustvo mi je samo potvrdilo ono što sam osjećala još prije deset godina – da bi za društvo bilo prijelomno imati knjižicu, priču ili slikovnicu namijenjenu djeci i mladima od devet do 15 godina, koja bi na intuitivan, jasan, emancipirajući i inicijacijski način objašnjavala menstrualni ciklus.
Ivana, je li bilo izazovno tematizirati nešto toliko životno i biološki u formi ilustracije koja se obraća mladim i mlađim djevojkama? Kako si uspjela prenijeti emocionalni sloj biološkog trenutka prve menstruacije u ilustraciju?
Nadjina priča postavila je ton kojim se priča obraća djevojkama – smještena je u živopisni san, koji se tik pred kraj završi buđenjem s krvavom mrljicom.
U početku mi je bilo izazovno doći do vizualnog jezika koji istovremeno priča o snu, o jakoj emociji i snovitim prikazima emotivnog bujanja, ali i o stvarnom osjećaju mlade djevojke koja se budi i doživljava trenutak prve menstruacije. Bilo mi je važno da je ton slike primjeren mladim djevojkama i da se lako mogu povezati, kao i tumačiti prizore koje gledaju.
U svojem ranijem radu često sam se bavila asocijativnim prikazima emocionalnog svijeta, pa sam na sličan način pristupila i ovoj slikovnici: tražila sam vizualni kod koji otvara neku alternativnu dimenziju gdje su emocije vidljive, u boji i oblicima i pomoću koje mogu ispričati tu priču na način koji je figurativan i jasan, ali istovremeno ima i tu apstraktnu notu koja je otvorena za interpretaciju promatrača/ica i upisivanje vlastitog emotivnog dojma.
Ilustracije iz knjige – Ivana Pipal
Kako je došlo do vaše suradnje, i kako je došlo do suradnje s Pariterom?
Nadja: Prije osam godina naš zajednički prijatelj Igor Bezinović uputio me na Ivanin rad i njezinu tadašnju izložbu pod nazivom Što i kako, a rijetkozaštoinspirirana gestalt pristupom psihoterapije. Jako mi se svidjela. Posebno su me dojmili crteži i opisi različitih emotivnih stanja. Bila je to prva prilika kada sam se Ivani javila s idejom o mogućoj suradnji i opisala joj područje svojeg rada. Nakon toga dogodio se život. Svaka od nas imala je svoj put, ali bismo se s vremena na vrijeme čule, razmijenile novosti i ostale u kontaktu.
U siječnju 2023., u sklopu radionice pisanja Pusti priču kolegice Ive Bezinović, nastala je priča Prva. Meni je od samog početka cijeli koncept bio potpuno jasan – željela sam napraviti knjižicu koja bi se sastojala od ilustrirane priče, edukativne knjižice i postera za praćenje ciklusa. I znala sam da želim da sve to ilustrira Ivana Pipal.
Kada sam napokon imala priču, odmah sam joj se javila i poslala tekst. Ivani se svidio i bila je zainteresirana za suradnju, ali kako je tada bila u osmom mjesecu trudnoće, obje smo znale da će trebati proći neko vrijeme prije nego ideju pretočimo u djelo. Ja sam to vrijeme iskoristila da krenem u potragu za izdavačima i organizacijama koje bi mogle biti zainteresirane podržati projekt. Tako sam otkrila da u Rijeci postoji udruga PaRiter koja organizira Festival menstruacije i odlučila im se javiti. Vrlo brzo sam dobila odgovor – Marija, Tamara i Petra iz PaRitera brzo su pokazale interes, gotovo odmah smo krenule u sastanke i dogovore oko pisanja projekta i mogućih prijava.
Što vas je inspiriralo da ilustriranu priču posvetite prvoj menstruaciji? Je li bilo neko konkretno iskustvo, potreba ili promišljanje koje vas je vodilo?
Nadja: Od svoje menarhe imala sam vrlo bolne menstruacije. U tinejdžerskim danima to je znalo biti toliko nepodnošljivo da bih gubila svijest i trebala injekcije protiv bolova da izdržim. Prošla sam kroz bezbroj liječnika – od ginekologa do doktora opće prakse – ali rješenja nije bilo. Mnogi su mi govorili da jednostavno trebam izdržati i da će jednom, kad rodim, biti lakše.
Studentski dani nisu bili ništa lakši. Svakog mjeseca prolazila sam kroz bolove, pokušavajući voditi normalan život u nenormalnim uvjetima – između osjećaja ljutnje, očaja i iscrpljenosti – dok sam se prema van pretvarala da je “sve u redu”, jer su mi liječnici tako sugerirali.
2010. godine, kad sam se preselila u Berlin i prolazila kroz intenzivan period – nova sredina, novi posao, novi ljudi – bolovi su dosegli vrhunac. Više nisam bila u stanju funkcionirati u svakodnevici. Tada sam ponovno otišla ginekologinji, koja mi je rekla: “Vrlo vjerojatno imate endometriozu, ali jedini način da to potvrdimo jest operativni, laparoskopijom.” Sjećam se da sam izašla iz ordinacije misleći: “Endo – what?”
Nakon operacije i potvrđene dijagnoze odmah sam krenula istraživati. Vrlo brzo sam shvatila da još uvijek nema jasnog objašnjenja zašto se to događa i da ni liječenje ne garantira izlječenje. Doznala sam da pomažu određene prakse – od laparoskopije, hormonske terapije i prehrane, do joge i psihoterapije. Uronila sam u edukaciju o menstrualnom ciklusu i ženskoj prirodi, i tada sam otkrila autorice koje su mi promijenile pogled na temu – Maisie Hill, dr. Christiane Northrup, Alisu Vitti, Clarissu Pinkolu Estés, Laru Briden, Penelope Shuttle, Liv Strömquist… Naučila sam toliko – od osnova menstrualnog ciklusa, preko njegovog utjecaja na kvalitetu života, do spoznaje koliko je on zapravo kompleksan i sveprisutan.
U to vrijeme upisala sam i višegodišnje školovanje za učiteljicu joge, a završni rad bio mi je “Joga i menstrualni ciklus” – edukativne radionice i vježbe kroz sve faze ciklusa. Također sam pohađala radionice Maisie Hill koje su bile izvrstan izvor informacija i znanja, ali i prilika da kroz grupni format čujem tuđa iskustva i dijelim vlastita. To mi je kasnije jako pomoglo u oblikovanju vlastitih radionica. Sve to iskustvo – i ono što sam sama prošla, i ono što sam učila od drugih – vodilo me uvijek do istog zaključka: koliko bi sve bilo lakše da smo o menstrualnom ciklusu učili prije prve menstruacije.I tu se rodila ideja o knjižici koja će baš o tome progovoriti – na jasan, topao i osnažujući način.
Ivana:Moje iskustvo s menstruacijom bilo je suprotno od Nadjinog – bez bolova, većinu života sam provela gotovo ignorirajući taj aspekt svog tijela i osjećaja. Moj ulazak u svijet vizualizacije emocija započeo je zapravo iz potrebe da kroz crtež razvijem senzibilitet i prisutnost potrebnu da osjetim što mi se događa, da prepoznam i imenujem vlastite emocije. U razgovoru s Nadjom došla sam u ponovno u situaciju u kojoj se osvijetlio jedan dio mene na koji nisam obraćala pažnju. Jedna jednostavna, ustvari očita informacija koja nekako nije bila dio moje edukacije – da ciklus nije samo menstruacija, nego čitav niz hormonalnih i emotivnih faza koje se izmjenjuju kroz cijeli mjesec – bila mi je zbilja inspirativna da promijenim svoj odnos prema ciklusu, počnem primjećivati promjene u sebi.
Mislim da svaka žena i djevojčica ima pravo na to znanje, i na taj intuitivni odnos sa samom sobom. Trenutak prve menstruacije je događaj kojeg se većina žena sjeća cijeli život. To nije samo biološki događaj, već i emocionalni prijelaz – često zbunjujući, a opet važan. Činilo mi se važno sudjelovati u stvaranju slikovnice koja toj situaciji pristupa kroz emotivnu prizmu.
Ušla sam u projekt inspirirana činjenicom da otvaramo dijalog tamo gdje on izostaje – i da radimo nešto što ima potencijal stvarne promjene. Tema je još uvijek nedovoljno obrađena, posebno s emocionalne strane, i mislim da je ova slikovnica jedan korak prema tome da se taj prostor popuni sadržajem koji je informativan, pristupačan i osjetljiv.
Ilustracije iz knjige – Ivana Pipal
Kako balansirate emotivni i edukativni aspekt Prve? Kako ste odlučile koliko informacija je primjereno za djetetovu dob, odnosno da ne djeluje previše opterećujuće ili previše edukativno? I može li biti „previše edukativno“ kada govorimo o temi koja je toliko zapostavljena u odgojnom diskursu?
Nadja: Taj balans mi je od početka bio jako važan. Moja ideja je bila da knjižica sadrži tri elementa – priču, edukativnu knjižicu i poster.
Svrha priče je poetski obilježiti trenutak prve menstruacije – proslaviti ga, ali i pružiti podršku djevojčici koja kroz to prolazi. Vidim je kao neku vrstu inicijacije, trenutka osnaživanja koji dolazi iznutra, iz same djevojčice, a ujedno daje mogućnost i njezinoj okolini da bude dio tog prijelaza.
Edukativna knjižica ima drugu svrhu – da na jasan, pristupačan i znanstveno utemeljen način upozna mlade s osnovama menstrualnog ciklusa: koje faze postoje, kako se reflektiraju u svakodnevici i na koji način im pristupiti s razumijevanjem. Najteži dio bio je odlučiti koliko detalja unijeti. Na kraju sam se odlučila za pristup koji mi se za tu dob činio najprimjerenijim – pružiti solidnu bazu znanja na koju će kasnije moći nadograđivati. Podjela ciklusa kroz četiri godišnja doba pokazala se kao vrlo intuitivan, lako razumljiv i primjenjiv način za početak. Ono što mi je bilo najvažnije bilo je izbjeći “zamor informacijama”, jer je sama prva menstruacija dovoljno zbunjujuće i preplavljujuće iskustvo.
Poster je treći element – on ima praktičnu funkciju. Osmišljen je tako da pomaže mladima pratiti vlastiti ciklus, razviti ritam i rutinu u prepoznavanju faza. Na kraju, dodala sam i upute koje se mogu pronaći iza knjižice – jednostavne smjernice za one koji žele koristiti priču, knjižicu i poster u grupnom ili individualnom radu.
Foto: Tanja Kanazir
Ivana: Moj fokus bio je na tome da vizualno podržim Nadjin tekst, i da ilustracija unese dodatnu, atmosferičnu dimenziju u ton kojim se priča prenosi. Priča je pisana na način koji otvara prostor mašti, i bilo mi je važno da taj prostor ostane slobodan – ali da slika ipak ponudi konkretnost i jasnoću koja je dobno primjerena i bliska djevojkama kojima se obraćamo.
Od samog početka znala sam da ćemo sadržaj podijeliti na dvije povezane cjeline: priču i edukativnu knjižicu. Ta je odluka omogućila da se emocija i informacija ne natječu, nego nadopunjuju i na taj način edukacija ne dolazi kao ‘dosadni’ dodatak, već kao prirodni nastavak priče koji je i razumljiv, primjeren dobi, a dovoljno otvoren da se s njim može rasti. Mislim da u ovakvim temama nije problem količina informacija, nego ton i način na koji su one prenesene, s povjerenjem u dječju sposobnost razumijevanja i emocionalnog rezoniranja.
Kako ste osmišljavale dodatne materijale za praćenje ciklusa i na temelju čega ste odabrale upravo te materijal?
Nadja: Dodatni materijali nastali su kao prirodan rezultat mog dugogodišnjeg puta – kroz istraživanje, čitanje, vođenje radionica i sudjelovanje na tuđima. Jedan od glavnih izvora bila mi je Maisie Hill, čiji rad i radionice sam pratila i koje su mi otvorile nova vrata razumijevanja ciklusa. Njezina knjiga Period Power bila mi je posebno važna te se zato i spominje u našoj knjižici. Osim nje, puno su mi značile i druge autorice. Primjerice, Alisa Vitti i njezina knjiga Ženski kod (WomanCode), koja donosi vrlo praktičan pogled na to kako sinkronizirati svakodnevni život s fazama ciklusa. Također, dr. Christiane Northrup i njezina knjiga Žensko tijelo, ženska mudrost bila je jedan od onih temelja – knjiga koja povezuje biološko i emocionalno zdravlje na način koji mi je bio jako inspirativan i osnažujući.
Svi ti izvori, zajedno s mojim osobnim iskustvom i iskustvima sudionica radionica, utkali su se u oblikovanje dodatnih materijala. Željela sam da oni budu i praktični i inspirativni – nešto što se može koristiti odmah, ali i nešto što potiče na dublje promišljanje i istraživanje vlastitog ciklusa.
Koju promjenu želite vidjeti u načinu na koji društvo (roditelji, učitelji i učiteljice, vršnjaci) pristupa temi prve menstruacije? Radi se o jednoj veoma biološkoj datosti, no ipak kod nas ne postoje slikovnice niti ilustrirane priče o menstruaciji – iako znamo da postoji sijaset slikovnica o higijeni ili npr. vršenju nužde. Zašto je menstruacija izostavljena? Nadja, kakva je praksa u Njemačkoj?
Nadja:Mislim da je ključna promjena koju želim vidjeti – normalizacija. Menstruacija je jedna od najprirodnijih stvari, a opet ju društvo i dalje drži u sferi nelagode, šutnje ili tabuizacije. Bilo bi revolucionarno kada bi roditelji, učitelji i vršnjaci mogli o prvoj menstruaciji govoriti jednostavno, otvoreno i podržavajuće – baš onako kako već govorimo o higijeni ili drugim biološkim procesima.
Kod nas slikovnice i ilustrirane priče o menstruaciji gotovo da i ne postoje, dok istovremeno postoje čitave biblioteke slikovnica o pranju ruku, odlasku na WC ili pranju zubi. To pokazuje koliko je tema menstruacije bila zanemarena u odgojnom i obrazovnom diskursu. A upravo je ta šutnja ono što djevojčicama često donosi osjećaj srama, usamljenosti ili zbunjenosti u trenutku koji bi trebao biti obilježen podrškom i znatiželjom.
Što se tiče Njemačke – praksa je ponešto drugačija, iako ni tamo nije savršena. Primjerice, Berlin je 2019. proglasio 8. ožujka državnim praznikom, što je već jedan simbolički korak prema priznavanju važnosti tema vezanih uz žene i žensko zdravlje. U posljednjih nekoliko godina primjetan je i porast interesa za menstrualno zdravlje u kontekstu raznolikosti i inkluzije unutar korporativnih i obrazovnih programa. Upravo su moje radionice u Berlinu pokazale koliko ta tema može biti otvarajuća – i koliko je važno uvesti znanje o menstrualnom ciklusu u širu društvenu raspravu, od škola do tvrtki.
Za mene, najveća promjena koju priželjkujem jest da prva menstruacija dobije mjesto koje zaslužuje – ne kao teret ili neugoda, nego kao prirodan i važan trenutak odrastanja, koji zaslužuje i znanje i slavlje.
Ivana: Slažem se s Nadjom – ono što želimo nije ništa ekstremno, već jednostavna normalizacija. Da postoji otvoren razgovor, znanje, podrška. Meni osobno ta tema nikad nije bila tabu, pa mi je iz današnje perspektive čak neobično koliko u javnom prostoru i dalje gotovo da nema sadržaja za djecu koji bi ju pratili. U tom smislu, drago mi je da smo napravile ovu knjigu jer smo ispravile jedan očiti nedostatak – činjenicu da gotovo uopće ne postoje slikovnice koje obrađuju temu prve menstruacije, pogotovo na ovako emotivno blizak način.
Vjerujem da su promjene moguće kada se pojave konkretni sadržaji koji ih omogućuju. Bilo bi mi drago čuti da postoje edukacije za učenike i učenice koje o toj temi ne govore isključivo medicinskim jezikom, kroz dijelove tijela i biološke promjene, nego uključuju i emocionalne aspekte tih procesa te potiču razgovor, otvorenost i dijeljenje iskustava među mladima.
Kako je publika reagirala tijekom ili nakon predstavljanja ilustrirane priče na Festivalu? Ima li neka reakcija ili povratna informacija koja vas se posebno dojmila?
Nadja: Reakcije publike na Festivalu bile su za mene jedno od najdragocjenijih iskustava. Osjetila sam koliko je ljudima nedostajalo upravo ovakav sadržaj – nešto što kombinira emociju, znanje i vizualni jezik koji je pristupačan i topao.
Mnoge žene su mi prišle i rekle da bi voljele da su imale ovakvu knjižicu kada su bile djevojčice. To je bio refren koji se stalno ponavljao: “Da sam ovo imala ranije!” Neke su majke i očevi podijelile koliko im znači što će sada imati alat pomoću kojeg mogu razgovarati sa svojim kćerima o prvoj menstruaciji bez nelagode, a uz osjećaj podrške i osnaživanja.
Posebno mi se urezalo u pamćenje nekoliko komentara koji su naglasili koliko je važno što knjižica ne nosi samo edukativni ton, nego i emotivni – što prva menstruacija nije predstavljena kao problem, već kao prijelaz, inicijacija, trenutak koji može biti slavljen. Taj neposredni kontakt s publikom potvrdio mi je da Prva ne ispunjava samo prazninu u edukaciji, nego i onu emotivnu – i da otvara prostor za razgovor koji je generacijama bio prešućivan.
Foto: Tanja Kanazir
Ivana: Ja bi još spomenula jedan trenutak s predstavljanja slikovnice, kada su djevojčice sjedile u krugu i jedna po jedna naglas čitale priču. To je bilo toliko dragocjeno iskustvo i Nadji i meni, skoro smo se rastopile. Mislim da nam se tada dogodio pravi susret: mi, odrasle žene koje o ovoj temi govorimo iz pozicije iskustva, našle smo se oči u oči s djevojčicama koje su još jako male, koje nemaju nikakvo osobno iskustvo, i kojima je to bio prvi susret s ovom pričom – s nečim što ih tek čeka. Taj trenutak nas je dodatno podsjetio koliko je tema osjetljiva, koliko je važno da prenosimo znanje, ali i koliko je bitno s kakvim tonom ulazimo u taj razgovor.
Planirate li prijevod ili distribuciju slikovnice izvan Hrvatske, posebno s obzirom na univerzalnu prirodu teme?
Nadja: Da, tema je univerzalna – ne poznaje granice jezika, kulture ili geografije. Već smo primili upite za prijevod na njemački i engleski i to me jako veseli jer vidim da Prva može pronaći svoje mjesto i izvan Hrvatske. Za mene je važno da knjiga ne ostane samo lokalni projekt, nego da postane alat koji može pomoći djevojčicama i njihovim obiteljima širom svijeta. Ideja je da mlade generacije mogu imati pristup znanju i podršci na vlastitom jeziku, na način koji je topao, razumljiv i oslobađajući.
Također, planiram pratiti kako će se knjižica koristiti u različitim kulturama i obrazovnim sustavima – jer iako su osnovni principi menstrualnog ciklusa isti, način na koji se o njemu razgovara i kako ga mladi doživljavaju može biti različit. Svaka nova verzija i prijevod za mene je prilika da priča dosegne što širu publiku i da tema menstruacije konačno izađe iz sfera šutnje i tabua.
Postoje li ideje za nove slične projekte? Možda slikovnice koje tematiziraju kasnije faze menstruacije, menopauzu, ili emocionalne aspekte sazrijevanja? Jeste li promišljale o seriji povezanih ilustriranih priča o reproduktivnom zdravlju?
Nadja: Da, Prva je tek početak. Već razmišljam o seriji slikovnica ili nekom drugom formatu koji bi pratio različite faze života – od kasnijih menstruacijskih iskustava, preko emocionalnih i fizičkih promjena u mladosti, pa sve do menopauze. Mislim da je važno stvoriti kontinuiran narativ koji prati žensku prirodu i ciklus kroz cijeli život, ne samo kroz prvu menstruaciju.
Svaka slikovnica bi mogla pružiti kombinaciju emotivnog razumijevanja i edukativnog sadržaja – isto kao i Prva – i ponuditi podršku, osnaživanje i znanje u ključnim trenucima života. Ideja je da se kroz priče i vizualni jezik djeci i mladima, ali i odraslima, približi nešto što je prirodno, ali često tabuizirano.
Ivana: Kao vizualna umjetnica, voljela bih kroz crtež nastaviti istraživati prostore emocija, tijela i iskustva – i tražiti načine da tabuizirane teme učinim pristupačnima, bliskima i osnažujućima za sve uzraste. I da, voljela bih da ova priča jednom postane serija – može biti neka vrsta emocionalno-edukativnog vodiča kroz žensko tijelo i život. Osjećam da je važno i potrebno stvarati sadržaj koji se uklapa u dijelove društva gdje još ne postoji dovoljno edukacije i svakako bi suradnju s Nadjom nastavila u kojem god smjeru nas to povede.
*Za informaciju o dostupnosti “Prve” kontaktirajte Udrugu Pariter.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Iako su podaci o nasilju u našoj zemlji alarmantni, imamo 26 skloništa tzv. sigurnih kuća za žrtve obiteljskog nasilja. Prema Izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za prošlu godinu (str.90-140), koje se bazira na podacima MUP-a, zabilježen je porast kaznenih djela nasilja u obitelji za 8,8 posto, a broj žrtava porastao je za 14 posto u odnosu na isto razdoblje 2023 godine. U 2024. godini je, prema istim podacima, ubijeno 18 žena, dvostruko više nego godinu dana ranije kada ih je ubijeno devet.
Statistički podaci i općenito problematika rodno uvjetovanog nasilja naći će se pod reflektorima medija kada se dogodi posebno brutalno zlostavljanje žene ili djece i/ili femicid. Ili će se o tome razgovarati na prigodan dan kao što je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, koji obilježavamo 25. studenog. Mnogi političari i političarke te predstavnici/e institucija obilježit će taj dan izjavama o suzbijanju nasilja, a na trenutak, fokus će biti i na udrugama koje rade na zbrinjavanju žrtava (1,2,3,4).
Različiti modeli smještaja i pomoći ženama koje su pretrpjele nasilje
No, nasilje se događa svakodnevno. Još 2019. godine MUP je pokrenuo projekt „Kalendar nasilja“.Radi se o dnevnoj, mjesečnoj i godišnjoj evidenciji koja obuhvaća broj kaznenih djela obiteljskog nasilja, broj ubijenih žena (femicida), posebno onih ubijenih od strane bliskih osoba te pruža uvid u statistiku nasilja u obitelji po županijama i promjenu trendova u odnosu na prethodne godine. Samo tijekom prosinca prošle godine prijavljeno je više od 200 kaznenih djela nasilja u obitelji.
Iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike odgovorili su nam da se osnivanjem novih šest skloništa na području Krapinsko-zagorske, Koprivničko-križevačke, Ličko-senjske, Virovitičko-podravske, Požeško-slavonske i Dubrovačko-neretvanske županije zadovoljio uvjet regionalne pokrivenosti budući da skloništa za žrtve nasilja u obitelji sada postoje u svim županijama u Republici Hrvatskoj. Ukupni smještajni kapacitet je 402 kreveta, u donjoj tablici je prikazan raspored prema županijama.
Županija
Kapacitet kreveta
Grad Zagreb i Zagrebačka županija
99
Šibensko-kninska
10
Zadarska
11
Splitsko-dalmatinska
12
Vukovarsko-srijemska
20
Primorsko-goranska
49
Varaždinska
17
Bjelovarsko-bilogorska
16
Osječko-baranjska
20
Međimurska
7
Krapinsko-zagorska
15
Koprivničko-križevačka
14
Virovitičko-podravska
11
Dubrovačko-neretvanska
8
Požeško-slavonska
12
Ličko-senjska
8
Karlovačka
25
Brodsko-posavska
12
Sisačko-moslavačka
20
Istarska
16
UKUPNO
402
Također, pisano su nam potvrdili da svi pružatelji socijalne usluge smještaja u kriznim situacijama moraju posjedovati rješenje o ispunjavanju mjerila za pružanje socijalnih usluga. Odnosno, licencu koju, sukladno odredbama Zakona o socijalnoj skrbi, izdaje nadležni ured jedinice područne (regionalne) samouprave. Skloništa su u svom djelovanju samostalna uz obvezu poštivanja svih zakonskih odredbi kojima se propisuje rad pravnih osoba sukladno važećim zakonskim propisima. Pritom, prema dobivenom odgovoru, naglašavaju da svi pružatelji usluge smještaja za žrtve nasilja u obitelji su dužni u svom radu poštivati i pravila struke, osobito u dijelu odnosa prema korisnicima te zadovoljavanja njihovih životnih potreba u vrijeme pružanja usluge smještaja.
U slučaju bilo kakvih pritužbi vezano uz nepravilnosti u radu skloništa nezadovoljne građanke/i, odnosno korisnice/i usluga skloništa, mogu uputiti prigovor Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike uz navođenje podataka o pružatelju usluge smještaja. Tada inspekcija izvršava nadzor te, u slučaju utvrđenih nepravilnosti, nalaže mjere za otklanjanje istih. Inspekcijski nadzor može se provoditi kao izvanredni, redovni i kontrolni, a obavljaju se nenajavljeno, neovisno o kakvom nadzoru je riječ.
U Hrvatskoj postojetri osnovna modela smještaja i pomoći ženama koje su pretrpjele nasilje: javne sigurne kuće, nevladine sigurne kuće, te vjerska skloništa. Iako im je zajednički cilj – zaštita žrtava i pružanje pomoći ugroženim skupinama – između njih postoje razlike u pristupu, organizaciji i vrijednosnim okvirima. Osim toga, imaju različitu strukturu, pravni status, način rada i ciljne skupine.
Razgovarale smo s predstavnicama sva tri modela sigurnih kuća koje su nam pojasnile sličnosti i razlike u načinu funkcioniranja te što one znače za same žrtve nasilja.
Sigurna kuća kao javna ustanova socijalne skrbi
Dom za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja „Duga – Zagreb“ javna je ustanova, što znači da se nalazi u sustavu socijalne skrbi. Godine 2005. započinje s radom savjetovalište, dvije godine kasnije sklonište, a 2009. godine tretmanski centar za počinitelje nasilja u obitelji. Opisana trosmjernost u djelovanju jedinstven je primjer u Hrvatskoj, imajući u vidu da se radi o ustanovi socijalne skrbi. A od ove godine pokrenuli su i novu socijalnu uslugu – organizirano stanovanje. U sklonište kapaciteta 25, iznimno 28 osoba (kombinirano odrasli i djeca) mogu se primiti isključivo žrtve obiteljskog i partnerskog nasilja, a za prijem je potrebna procjena nadležnog centra za socijalnu skrb ili policije ako se radi o hitnom slučaju.
Kako nam je pojasnila ravnateljica dr.sc. Željka Barić u sklonište se prema principima rodne ravnopravnosti mogu primiti žrtve oba spola, no činjenica je da zaštitu u skloništu traže uglavnom žene žrtve nasilja koje se boje za vlastiti život. Muškarci koji su izloženi nasilju u obitelji, najčešće se suočavaju s vrstom nasilja koja ih ne dovodi u stanje straha za vlastiti život. U domu je do 2023. godine bilo smješteno 10 muškaraca žrtava obiteljskog nasilja, a počiniteljice nasilja bile su bračne ili izvanbračne partnerice i u jednom slučaju supruga i sin.
Inače, od 2007. do 2024. smještaj je pružen 1461 žrtvi nasilja, odnosno 626 odraslih osoba (526 žena i 10 muškaraca) i 835 djece, a boravak u skloništu besplatan je za korisnice i korisnike te je u potpunosti financiran iz proračuna Grada Zagreba, kao i plaće zaposlenica/ka. Smještaj za žrtve moguć je u bilo koje doba dana i noći, radno vrijeme je 0-24, radi se u smjenama i organizirana su dežurstva. Na odjelu smještaja stalno je zaposleno deset osoba te je kao vanjski suradnik zaposlen odvjetnik.
Kako ističe ravnateljica dr.sc. Željka Barić „u svrhu zaštite adresa je tajna, postoje blindirana vrata, kao vanjski suradnici angažirani su 24/7 zaštitari i koristi se video nadzor. Dom je osiguran s 16 vanjskih kamera, deset unutarnjih kamera te postoji tipkalo za dojavu opasnosti. Ono je fiksno u svakoj sobi i mobilno za zaštitare. Korisnice kod dolaska dobivaju karticu s novim brojem mobitela koji mogu dati osobi /osobama od povjerenja. Kod svakog izlaska iz skloništa, potrebno je zapisati kamo se ide i kada se planira povratak. Ako korisnica kasni pola sata, zovemo ih da vidimo je li sve u redu. Ako se ne javljaju dva puta – obavještavamo o tome policijsku postaju kojoj teritorijalno pripadamo.“
Prilikom smještaja korisnica potpisuje ugovor s Domom u kojem se, osim obveza obje strane, navodi i duljina boravka te obavezna aktivna suradnja. Ako dolazi do prekršaja ugovornih obveza, izdaje se opomena, a ugovor se može i raskinuti. Postoje i pravila kućnog reda za život u skloništu, a žene ih se moraju pridržavati zbog osobne sigurnost i sigurnosti svih drugih žena te zaposlenika/ica u skloništu.To se prvenstveno odnosi na zabranu kontakta s počiniteljem nasilja bilo kojim kanalom komunikacije, od strane žene ili djece. Kontakt je moguć samo radi ciljanih situacija i to pod nadzorom Zavoda za socijalni rad.
Problem predstavlja i potencijalno otkrivanje adrese skloništa ili fotografiranje sebe ili drugih žena i njihove djece ili zaposlenika te objavljivanje tih slika na društvenim mrežama. Između ostalog, kršenje sigurnosnih mjera može biti razlog za otkaz smještaja, nakon čega se uglavnom organizira premještaj u drugo sklonište i daje se druga šansa.
„Tijekom boravka u skloništu, svim žrtvama, odraslima i djeci pruža se psihosocijalna pomoć i nastoje se osigurati uvjeti za samostalan život izvan ustanove. Radi se sigurnosni plan i izlazak bi trebao biti dobrovoljan kad je žrtva dovoljno osnažena da može ispoštovati ciljeve koje je postavila“, objašnjava ravnateljica.
Ostale usluge koje Dom Duga Zagreb pruža
U sklopu Doma djeluje Savjetovalište za žrtve obiteljskog nasilja u kojem radi šest vanjskih suradnika (jedna psihoterapeutkinja, jedna psihologinja, tri socijalne radnice i jedan odvjetnik), a ukupno savjetovanih žrtava od 2005. do 2024. godine bilo je 10. 947 (80 posto žene). Savjetovalište besplatno pruža usluge putem telefona, elektroničke pošte, a moguć je i osobni dolazak.
Dom Duga – Zagreb specifičan je po Odjelu psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u kojem su za stalno zaposlene tri osobe: dvije socijalne radnice i jedna psihologinja. Oko 90 posto troškova za hladni pogon i plaće financirano je iz Proračuna Grada Zagreba, a preostalo financira Ministarstvo pravosuđa i uprave.
„Bitno je naglasiti da tretman nije dobrovoljan za nasilnike/ice, presuđuje ga sud i traje do šest mjeseci. Sudska rješenja proizlaze iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (zaštitna mjera) ili iz Kaznenog zakona (sigurnosna mjera).Uvijek se radi o obiteljskom nasilju, bez obzira tko ga je počinio. U slučaju neodazivanja počinitelja/ice na tretman o tome se obavještava sud, koji obavještava policiju, koja fizički privodi počinitelja/icu na tretman. U slučaju prestanka dolaženja na tretman koji još nije završen, istim redoslijedom se o tome informira nadležne institucije. Nakon toga policija privodi počinitelja/icu pred sud koji mu/joj izriče težu kaznu“, ističe ravnateljica.
U odjelu za psihosocijalni tretman se provodi individualni i grupni rad te se ostvaruje kontakt i sa žrtvama nasilja. Po završetku tretmana provide se tri vrste evaluacije:
Evaluacija od strane polaznika po završetku tretmana (većina polaznika sudjelovanje u tretmanu ocjenjuje korisnim u smislu ispunjenosti očekivanja)
Evaluacija od strane žrtve po završetku tretmana (kontakt sa žrtvama odmah po završetku tretmana donosi podatke koji upućuju na značajnu promjenu u ponašanju kod polaznika u smislu poboljšane komunikacije)
Evaluacije od strane voditelja 6 mjeseci nakon završenog tretmana (podaci su dobiveni u telefonskom kontaktu sa žrtvama i počiniteljima odvojeno, te se ne odnose na službene podatke u smislu procesuiranja i sankcioniranja nasilnog ponašanja počinitelja koji su završili tretman; zabilježi se 7% – 10% ponavljanja nasilja u obiteljima onih počinitelja koji su završili tretman)
Tijekom godine na tretman prosječno se uputi 60 do 80 počinitelja/ica nasilja. U razdoblju od 2009. do 2024. godine Domu Duga je upućeno 1.490 osoba, od kojih su 82 posto bili muškarci.
Od ove godine uspostavljen je Odjel organiziranog stanovanja kao vanjska stambena pomoć ženama nakon napuštanja Doma, o čemu ćemo opširnije pisati u idućim nastavcima serijala.
„Izazov za struku predstavlja veličina skloništa. Ponajprije jer se u njemu nalazi puno različitih osoba, svatko sa svojim traumama i svakome/svakoj od njih je potrebno na specifičan način pružiti očekivanu pomoć“, zaključuje ravnateljica Željka Barić.
Nevladine sigurne kuće
Uz javna skloništa za žrtve nasilja, kao što smo ranije pisale, postoje i sigurne kuće koje osnivaju udruge civilnog društva. Sigurna kuća Istra osnovana je u studenom 2005. godine u Puli s ciljem pružanja besplatne pomoći i podrške ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja. Raspolaže s dva skloništa na tajnim lokacijama, kapaciteta je do 17 osoba, a do danas su smještene 452 osobe, od čega je 213 žena i 239 djece. Usluge savjetovanja primilo je 1.225 žena. Jadranka Černjul, koordinatorica Sigurne kuće Istra i Anna Goschi Taljat mag.soc.rada pojasnile su nam kako kuća funkcionira te s kojim izazovima i problemima se susreću.
Za razliku od javnih i vjerskih prihvatilišta, njihova udruga na sva tri načina pruža uslugu smještaja. To znači da je pruža ne samo prema rješenju CZSS ili procjeni policije, nego se žene žrtve mogu i same javiti.
„Korisnice se pripremaju za smještaj kroz nekoliko individualnih razgovora u kojima se procjenjuju njihove mogućnosti i potrebe. Informira ih se o načinu života na tajnoj lokaciji, priprema ih se na promjenu životnog prostora kako bi se što bolje prilagodile uvjetima i kućnom redu života u skloništu“, objašnjavaju naše sugovornice.
Ako je potrebno, pružaju i uslugu hitnog smještaja. Njegov hodogram obuhvaća organizaciju prijevoza i smještaja žrtava nasilja u hotel, u suradnji s policijom i Zavodom za socijalni rad. U hotelima na području Istre osiguran je smještaj za žrtve obiteljskog nasilja u hitnim slučajevima, odnosno izvan redovnog radnog vremena Sigurne kuće Istra (noću, vikendom i praznicima).Trajanje hitnog smještaja je jedan do dva dana.
Za razliku od druga dva modela smještaja (javni i vjerski) dužina boravka u skloništu nije limitirana već ovisi od dogovora i procjene operativnog tima. On se sastaje jednom mjesečno i procjenjuje napredovanje korisnice u rješavanju njenih životnih pitanja, pogotovo onih vezanih za osamostaljivanje. Prema riječima naših sugovornica, sve osobe koje su dio tima Sigurne kuće Istra rade po etičkim principima. To su povjerljivosti, poštivanje slobode i prava osobe na vlastite izbore te pružanje pomoći bez prosuđivanja i diskriminacije.
„Korisnicama smještaja pruža se psihosocijalna podrška. Kroz individualne razgovore procjenjuje se njena situacija, vrsta podrške koja joj je potrebna, izrađuju se akcijski planovi za izlazak iz nasilnog obiteljskog okruženja ili partnerske veze te joj se pruža praktična podrška i sve relevantne informacije vezane uz provedbu tih planova. Onima s izraženijim teškoćama prilagodbe, osigurava se dodatna stručna pomoć psihologinje. Proces psihološkog savjetovanja usmjeren je na njenu aktualnu životnu situaciju, uspješnije sučeljavanje s problemima, odgovornije funkcioniranje u različitim životnim ulogama, usvajanje učinkovitijih obrazaca ponašanja te jačanje i podupiranje snaga korisnice. Pravna podrška obuhvaća pravne informacije, pravne savjete, pisanje podnesaka vezano uz različite probleme koje imaju žrtve obiteljskog nasilja (rastava braka, skrbništvo nad djecom, podjela imovine, alimentacija, problem državljanstva i sl.), praćenje tijeka postupka pred pravosudnim tijelima te iznimno, zastupanje korisnica skloništa u postupcima pred pravosudnim tijelima. Podršku pružaju pravnica i odvjetnica“, objašnjavaju naše sugovornice.
Što je još potrebno za resocijalizaciju i samostalan život?
Iz Udruge ističu da je za povratak u svakodnevni život smještenim ženama najvažnije osigurati financijsku samostalnost (pronalaženje posla, pomoć pri ostvarivanju prava na razne naknade iz sustava socijalne skrbi i drugih sustava, alimentacija) te riješiti stambeno zbrinjavanje i osigurati smještaj djece u vrtiću/jaslicama (kao preduvjet za posao).
Osim smještaja, organizacija pruža i usluge zaprimanja poziva na SOS telefonu za žene žrtve obiteljskog nasilja te razgovor i informiranje. Telefonska linija za žene žrtve nasilja otvorena je za pozive svakim radnim danom 8-14 sati, a ponedjeljkom i petkom nakon radnog vremena te vikendom, osigurano je dežurstvo djelatnica na SOS telefonu. Za sva nadležna tijela koja su po Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji dužna djelovati, dežurne djelatnice Sigurne kuće Istra su dostupne 24 sati. To su najčešće situacije kad postoji potreba za hitnim smještajem žena i djece žrtava obiteljskog nasilja. Inače, na SOS telefonu korisnice dobivaju informacije o načinu rada i pomoći koju pruža Sigurna kuća Istra, mogućnostima koje im stoje na raspolaganju unutar različitih sustava (resursima za izlazak iz nasilnih veza) te se dogovaraju termini za savjetodavne razgovore u savjetovalištima u Puli i Poreču.
U provođenju programa kojima se nastoje žrtve nasilja osnažiti da što prije budu u mogućnosti samostalno živjeti, udruga surađuje s državnim institucijama te smatraju da je dobra suradnja nužna među svima koji se u svom djelokrugu rada bave problematikom nasilja u obitelji. Kako bi svojim korisnicama i štićenicama olakšali pristup različitim službama te im pomogli u ostvarivanju različitih prava i rješavanju prioritetnih životnih pitanja surađuju s ustanovama socijalne skrbi, zdravstvenim, školskim i predškolskim ustanovama, PU Istarskom i policijskim postajama u Istarskoj županiji, kao i zdravstvenim ustanovama. Od gradova i općina županije traže pomoć u sufinanciranju troškova produljenog boravka, marende u školama i dječjih vrtića za štićenice svojih skloništa. Surađuju i s Crvenim križem putem kojeg se rješava nabavka odjeće i obuće za korisnice.
Kao i druge sigurne kuće s kojima smo razgovarale, ističu problematiku sporosti sudskih postupaka: „Često ne dobivamo pravovremene informacije o poduzetim mjerama prema nasilniku npr.: je li priveden nakon prijave, koliko je trajanje istražnog zatvora ili je li izašao iz pritvora. Nerijetko je i dostupnost Zavoda za socijalni rad ograničena: nejavljanje na telefon, sporost reagiranja. Općenito, nerijetko postoji nedostatak razumijevanja i senzibiliteta za probleme žena žrtava nasilja“.
Kao organizacija civilnog društva, Sigurna kuća Istra nema stalan prihod i osigurana financijska sredstva. Kako bi se osigurala održivost svih aktivnosti koje provode, udruga se javlja na natječaje za dodjelu sredstava za programe od interesa za opće dobro u lokalnoj zajednici, kao i na natječaj nadležnog Ministarstva. Pozitivan pomak u financiranju je što je u posljednjih nekoliko godina sama Istarska županija te dio gradova i općina županije Sigurnu kuću Istra uvrstilo u svoje proračune putem izravne dodjele sredstava, kao jedinu operativno sposobnu u Istarskoj županiji na ovom području djelovanja.
Model financiranja s nužnošću javljanja na natječaje za dodjelu sredstava je izrazito zahtjevan jer i dalje obuhvaća oko 20 natječaja, nerijetko za vrlo skromne iznose. To donosi veliku nesigurnost i neizvjesnost u pogledu održivosti programa, a predstavlja i kontinuirani stres i frustraciju za djelatnice organizacije.
Vjerske sigurne kuće
Caritas, kao humanitarna organizacija Katoličke Crkve kroz djelovanje svojih (nad)biskupijskih ureda organizira i vodi sigurne kuće za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, gdje im pruža privremeni smještaj, psihosocijalnu podršku, pravno savjetovanje te pomoć u reintegraciji u društvo. Sigurne kuće u sklopu Caritasove djelatnosti počele su se osnivati nakon demokratskih izbora 1990. godine. Razlog je što u prethodnom razdoblju, Katolička crkva, po tadašnjim zakonskim propisima, nije smjela osnivati svoje ustanove za taj tip djelatnosti. Prihvatilište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja u Šibeniku otvoreno je 2002. godine. Kapacitet mu je deset ležajeva, a do danas su pomoć pružili 189 osoba. Kako Prihvatilište funkcionira pojasnila nam je voditeljica dipl.soc.radnica Suzana Šimac.
„Smještaj pružamo samo ženama ili majkama s djecom koje su upućene od strane Centra za socijalnu skrb ili policije i pri tome su žrtve obiteljskog nasilja. Boravak u našoj ustanovi traje do godinu dana, ali svi se trudimo da se korisnice snađu i ranije, da postanu što prije samostalne. Svaka žena je priča za sebe i mi nastojimo maksimalno pružiti podršku za vrijeme boravka u ustanovi, a često i poslije“, kazala je Šimac.
Dodaje da na osnovu rješenja upisuju djecu u vrtić ili školu, da pomažu u pokretanju sudskih postupaka kao i u ostvarivanju zakonom zajamčenih prava. Iako nemaju stalno zaposlenog pravnika ili pravnicu, pronalaze udruge s kojima surađuju i koje pružaju te usluge. Uz to, imaju obiteljsko savjetovalište u kojem je, preko ugovora o djelu, zaposlena psihologinja.
„Nastojimo da žene što prije steknu samostalnost kako bi mogle slobodno odlučivati o svom životu i biti spremne za životne izazove. Pomažemo u pronalasku radnih mjesta. Praksa je pokazala da se najbolji rezultati postižu kada se žrtva izmjesti s područja nasilja. Često žene žele ostati u našem gradu i tada, također, pružamo podršku iako više nisu korisnice prihvatilišta. Pronalazimo stanove i s obzirom na visoke najamnine, (su)financiramo stanovanje i ostale potrebe. Također, imamo generalno sve veću skupoću osnovnih potrepština, a činjenica je i da žena treba biti zaposlena po mogućnosti u jutarnjoj smjeni kako bi se mogla brinuti za djecu. Ako tome dodamo neriješeno stambeno pitanje i zahtjevnost jednoroditeljske obitelji, iznimno je teško ostaviti nasilnika ako se nema podrška primarne obitelji. S obzirom na sporost sistema, događaju se situacije da je žena spremna za samostalan život, ali “papirologija nije riješena”. Čekaju se rješenja pojedinih CZSS ili sudova. Zbog svega toga pomažemo i nakon napuštanja prihvatilišta“, objašnjava voditeljica Šimac.
Caritasovu sigurnu kuću u Šibeniku najvećim djelom financira MROSP prema Zakonu o socijalnoj skrbi, manjim dijelom grad i županija, a koriste i vlastita sredstva. Korisnice ovog prihvatilišta slobodne su u kretanju izvan njega bez posebnog nadzora. Naravno, adresa je tajna, ali žene nastoje živjeti svakodnevnim životom. Napominju i da je smještaj otvoren svim ženama žrtvama nasilja, bez obzira na vjeroispovijest ili nacionalnost. Iako prihvatilište vodi crkvena institucija, korisnice smještaja nisu obvezne sudjelovati u vjerskim obredima, niti se u prihvatilištu prakticira grupna molitva. Sve vjerske aktivnosti su dobrovoljne neovisno uz pravo na smještaj.
Nasilje nije privatna stvar i nitko ga ne treba trpjeti
Sigurne kuće su često prva, hitna linija zaštite, koja zahtjeva sigurnost i diskreciju. Nakon prvog koraka pružanja smještaja i sigurnosti, žrtvama se pruža stručna podrška kroz pravno i psihološko savjetovanje, pomoć pri zapošljavanju te ostvarivanju socijalnih i drugih prava kako bi se osnažile i osamostalile za život bez nasilja.
Prema riječima naših sugovornica, u tom procesu najvažnije je prekinuti emocionalnu vezu sa zlostavljačem. U svim kućama naglasak je na osamostaljivanju žrtve, a osim emocionalne snage za to je potrebna i financijska pomoć. Pri tome su javne sigurne kuće u boljoj poziciji jer imaju proračunom osigurana financijska sredstva i samim tim veći kapacitet i dijapazon pruženih usluga. Nevladine organizacije, civilne udruge i vjerske sigurne kuće samo djelomično financira nadležno Ministarstvo, županija ili grad. Vjerska prihvatilišta mogu imati i vlastita sredstva ili donacije s obzirom na to da su dio strukturirane institucije, dok sigurne kuće koje djeluju u okviru udruga same moraju osigurati dio sredstava putem natječaja što uzrokuje neizvjesnost u provođenju projekata – a samim time i u pružanju usluga žrtvama obiteljskog nasilja.
Bez obzira koju vrstu skloništa žrtva nasilja odabrala ili na koji način se u njoj našla, važno je naglasiti da nasilje nije privatna stvar i da ga nitko ne treba trpjeti. Osobe koje su žrtve nasilja, trebaju znati da u toj situaciji nisu same/i, postoje mjesta gdje su dobrodošle/i. Postoje sustavi i ljudi koji su spremni pomoći.
