U nastavku donosimo pregled izjava koje su se našle na našem Stupu i analizu o kojim se to točno narativima radi: jesu li dezinformacije, seksizam, diskreditacije na temelju roda, manipulacije, moralna panika ili – od svega pomalo?
Dezinformacije u ovom kontekstu možemo okarakterizirati kao iskrivljene činjenice ili izmišljene informacije koje se diseminiraju s ciljem obmane i zavaravanja publike, i to radi uzrokovanja zla, za političku ili privatnu dobit. Dezinformacijske kampanje koriste narative vezane uz rodne uloge, rodnu ravnopravnost i seksualnu orijentaciju kako bi polarizirale društvo, podrivale društvenu koheziju i/ili širile strah. Sve navedeno se mora uzeti u obzir prilikom analize izjava koje su se našle na našem „Stupu srama“.
Diskreditacija političkih suparnica kroz stereotipe, infantilizaciju i emocionalnost
Rodne dezinformacije u kontekstu Predsjedničkih izbora više su puta bile u fokusu: analizirale smo dezinformacijske narative o Ivani Kekin i Mariji Selak Raspudić. Kekin je kontinuirano prikazivana kao inherentno nepouzdana, politički nekompetentna i suviše emotivna (histerična, bijesna) što je uobičajen obrazac za diskreditaciju političarki (1,2). U slučaju Selak Raspudić nije se radilo o standardnim dezinformacijama, već su se kroz narative perpetuirale stereotipne uloge žene u društvu. Prvenstveno kako bi se nju prikazalo kao nedoraslu za političku funkciju za koju se natjecala.
Na Stupu srama, očekivano, ne nedostaje izjava koje su usmjerene prema diskreditaciji političkih protivnica kroz stereotipe, infantilizaciju i emocionalnost. U ovoj kategoriji se nalaze čak dvije izjave Andreja Plenkovića, koje je uputio članicama stranke Možemo!. Govoreći o Ivani Kekin, kandidatkinji stranke Možemo! za predsjednicu RH rekao je: “Ova skečerica, performerica, stalkerica pušta neke snimke koje su potpuno nebitne i nerelevantne, to je ta atmosfera.”
Nadalje, Plenković je izjavio i iduće: “Možemo koji su predvodnik histerizacije, ovdje su sebi skuhali kašu i tu kašu bacaju na nas. Od ove Kekin i Benčić vide se samo čuperci, a čuju krici. Nije do nas, kriv je HDZ.” Upotreba izraza poput “skečerica” i “stalkerica” pridonosi prikazu Kekin kao neozbiljne političke figure, pri čemu se ignorira njezin politički rad. Istovremeno, korištenjem izraza poput “histerija“ i “krici” konstruira se narativ o neadekvatnosti navedenih političarki za bavljenje politikom kroz naglašavanje njihove emocionalnosti i nemogućnosti kontrole emocija kao inherentno ženskih karakteristika, što je u suprotnosti s racionalnošću i emocionalnom stabilnosti kao inherentno muškim karakteristikama koje su poželjne za bavljenje politikom (1,2). Ovakvo uokvirivanje političarki u stereotipno “žensko” ponašanje učestalo se koristi u javnom prostoru u svrhu diskreditacije njihove kompetencije za bavljenje politikom.
S druge strane, o Mariji Selak Raspudić, nezavisnoj kandidatkinji za predsjednicu RH, Dragan Primorac, predsjednički kandidat HDZ-a izjavio je iduće: “Ona će imati sjajnu političku karijeru za desetak godina, kad sazre. Bit će dobar SDP-ov kandidat. Simpatična je i draga, ali nedorasla.” Infantilizacijom političke suparnice kroz izravnu aluziju na nedoraslost, Selak Raspudić se diskurzivno stavlja u podređen položaj i dovodi se u pitanje njezina sposobnost za obavljanje važnih političkih funkcija.
Kao što smo zaključile u ranije spomenutim analizama (1,2), navedene prakse (korištenje stereotipa, infantilizacija, emocionalnost) često se koriste u retorici koja ima za cilj diskreditaciju žena za obavljanje važnih političkih funkcija.
Prema Strategiji za rodnu ravnopravnost Vijeća Europe „rodni stereotipi su unaprijed stvoreni društveni i kulturni obrasci ili ideje prema kojima se ženama i muškarcima pripisuju karakteristike i uloge određene i ograničene njihovim spolom”. Oni su i ozbiljna prepreka dostizanju stvarne rodne ravnopravnost i učvršćuju rodno utemeljenu diskriminaciju. Takvi stereotipi mogu ograničiti, u svim aspektima i svim stadijima, postizanje punog potencijala žena i ograničavanje njihovih prilika.
Seksizam u političkoj areni
Kada se nije radilo o direktnim pokušajima diskreditacije kroz rodne stereotipe, služilo se seksizmom. Seksizam i rodni stereotipi duboko su ukorijenjeni u hrvatskom društvu što je razvidno i iz izvještaja Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. U njemu je jasno navedeno da rodni stereotipi i seksizam te prateći senzacionalizam oblikuju i izvještavanja o temama iz područja ravnopravnosti spolova te su upravo rodni stereotipi i seksizmi ti koji se učestalo koriste kroz šale, doskočice i poskočice.
Nadalje, u istraživanju Rodna ravnopravnost i diskriminacija u Hrvatskoj Instituta za društvena istraživanja navedeno je da se u društvu seksizam prepoznaje i pokazuje upravo kao rodna diskriminacija, koja znači: “preferiranje i privilegiranje pripadnika i pripadnica jedne rodne grupe, podcjenjivanje omalovažavanje i degradiranje druge rodne grupe kroz oblike djelovanja, aktivnosti, ponašanja, stavova ili vrijednosti njihovih pripadnika i pripadnica, a na temelju kriterija spola“, pri čemu se „različiti oblici rodnih diskriminacija primjenjuju u pravilu prema ženama kao podređenoj rodnoj društvenoj grupi“.
O ravnopravnosti žena u političkoj areni pisale smo u analizi Uloga žena u politici se mijenja na bolje, ali relativno sporo. Marijana Grbeša Zenzerović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu izjavila je da su žene “… u odnosu na ranija desetljeća vidljivije u javnom prostoru,ravnopravnije, njihov glas se glasnije čuje i više ih se uvažava. Međutim, one su i dalje, općenito, dramatično manje vidljive, zastupljene i uvažavane nego njihovi muški kolege. Ukratko, iako se stvari, barem u demokratskim zemljama, mijenjaju nabolje, odnosi snaga i dalje su daleko od ravnoteže i potpune jednakosti između žena i muškaraca”.
Izjave kojima smo svjedočile tijekom nedavne kampanje za izbor za predsjednika/cu Republike Hrvatske govore u prilog tezi da su žene izloženije diskriminirajućem i seksističkom govoru u politici, što odr(a)žava njihov neravnopravan tretman u javnom i političkom prostoru. Taj se govor najčešće koristi u svrhu slanja poruke o njihovoj neadekvatnosti za zauzimanje visokih političkih funkcija.
Tako je, primjerice, Ivana Kekin, nakon što je govorila o temama za koje smatra da su važne za građane i građanke RH povodom kandidature za predsjednicu, upitana sljedeće: “Čuli smo od Sandre Benčić da dobro kuhate. Ako ne uspijete u ovome, planirate li se možda prijaviti u MasterChef?”
Ovakav, trivijalizirajući pristup medija u političkom djelovanju žena kroz zanemarivanje političkog sadržaja i fokusiranje na privatne aspekte života kandidatkinje identificiran je i u drugim izbornim kampanjama te predstavlja svojevrsnu standardnu praksu. Tako se u ovoj izjavi zanemaruje činjenica da kandidatkinja ima uspješnu karijeru u politici, visokom obrazovanju i medicini, već ju se u šaljivom tonu pozicionira u tipično „ženskom“ ključu osobe koja je vješta u kuhinji i vraća u privatnu sferu kao „oprirodnjeno“ mjesto žene.
Nadalje, svjedočile smo i pokušaju normaliziranja seksističkog govora kao legitimnog sredstva u političkoj borbi kroz sljedeći primjer:
“Meni je narikača kompliment, taj epitet sam dobila zato što sam kritizirala nekoga tko je, manje više, na istom području političkog spektra. Kritizirala sam jednu situaciju i zato sam dobila udarac natrag i preživjela ga, nastavila dalje”, izjavila je Dalija Orešković, saborska zastupnica o Zoranu Milanoviću koji ju je nazvao “narikačom”.
Podsjećamo, Milanović je Orešković nazvao “narikačom” u rujnu 2020. godine, što je samo jedan od brojnih primjera seksističke retorike koju najčešće koriste političari.
Da nisu ni političarke nesklone seksizmima govori i primjer Branke Lozo, kandidatkinje za predsjednicu RH, koja je u jednoj od debata kazala kako “Svi znamo da se muškarci općenito vole možda malo provozati u nekakvim skupljim vozilima”, referirajući se na hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu, Stjepu Bartulicu, i njegov slavljenički dolazak u izborni stožer u crvenom Ferrariju nakon objave neslužbenih rezultata za izbor zastupnika/ca za Europski parlament.
Moralna panika i “rodna ideologija” kao društvena opasnost
“Rodna ideologija” bila je jedan od “alata” za punjenje sadržaja kampanja i tijekom EU izbora, ali i parlamentarnih izbora (1,2). Da ponovimo: “rodna ideologija” je konstrukt za kojim posežu oni koji se protive idejama rodne ravnopravnosti, propitivanju tradicionalnih rodnih uloga ili zagovaranju prava LGBTIQ+ osoba, o čemu smo pisale ovdje. Narativi temeljeni na “rodnoj ideologiji” prikazuju društvenu ugrozu kroz različite narativne okvire koji se isprepliću, podržavaju i potvrđuju. Osim što šire dezinformacije, pridonose i stvaranju negativnog stava javnosti o temama vezanim za rodnu ravnopravnost. (1,2)
U okviru izjava kandidata, kandidatkinja i drugih političkih i društvenih aktera, objavljenih na našem Stupu srama, više je narativa konstruirano na ideji “rodne ideologije” kao realne opasnosti.
Dragan Primorac postavio je pitanje “Da li želimo imati cijelu Hrvatsku poput Grada Zagreba, gdje u formularima, kada se daju darovi za sv. Nikolu, nema oca i majke nego roditelj 1 i 2? Da li želimo Hrvatsku koja će spavati i neće biti orijentirana prema budućnosti, prema Zapadu ili Hrvatsku koja će biti na koljenu i čekati samilost Istoka?”
Izjave koje se osvrću na terminologiju poput “roditelj 1 i 2” često se koriste u javnom diskursu kako bi naglasile percepciju ugroženosti tradicionalnih obiteljskih vrijednosti u kontekstu inkluzivnijeg jezika (1,2). Spominjanje “zapada” i “istoka” uvodi dihotomiju između percepcije napretka i nazadnosti, što može polarizirati javni diskurs (1,2). Kroz izjave ovakvog tipa, uz korištenje društveno relevantnih referenci, kao što je to blagdan Svetog Nikole i njegovo implicitno značenje stvara se moralna panika na emotivno nabijene pojmove, a kako bi se pojačao osjećaj krize koja prijeti dosadašnjem načinu života.
Branka Lozo, kandidatkinja za predsjednicu RH kazala je: “Ja bi voljela da se u Hrvatskoj provodi striktno i dapače da se nadopuni Kazneni zakon, u dijelu u kojem se odnosi na sakaćenje žena, tako piše u sadašnjem zakonu, i posebno sakaćenje maloljetnih djevojčica a radi se o rodnoj ideologiji tj. nasilnoj promjeni spola. Ja bi voljela da se zakon proširi i na sakaćenje muških i da se sankcioniraju svi koji sudjeluju u postupku tzv. promjene spola.”
Niko Tokić Kartelo, kandidat za predsjednika RH na debati izjavio je: “Imam problem sa svojim unukama kad slušaju Kekin. Hoće obući balerinke, a vani je hladno, kažu imaju prava na to. Vi se zalažete za promjenu spola i kad su djeca u pitanju? Jeste li vi za vašu ideologiju spremni promijeniti spol i reći da je to normalno?”
I u izjavama Lozo i Tokić Kartela jasno je vidljivo podizanje moralne panike kroz izostanak činjenica i modifikaciju narativa o tranziciji, odnosno procesu promjene spola trans osoba. Naime, Lozo povlači paralelu između genitalnog sakaćenja, a koje se odnosi na djelomično ili potpuno uklanjanje vanjskih ženskih genitalija koje se ne provodi zbog zdravstvenih razloga i najčešće ga obavlja osoba koja nije medicinske struke i medicinskih postupaka vezanih uz promjenu spola. Lozo kroz svoju izjavu implicira nasilnu prirodu tranzicije, potpuno ignorirajući pravnu i medicinsku regulaciju koja takve postupke definira kao dobrovoljne i temeljene na stručnim procjenama, odnosno mišljenju zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i život u drugom rodnom identitetu. O dugotrajnosti i složenosti procesa tranzicije smo već pisale u članku „Promjena rodnog identiteta je dugotrajan proces, a ne pomodarstvo“. Ona uključuje brojne procedure i mišljenja i nije svima dostupna.
Konačno, valja primijetiti da su sve izjave bile usmjerene konstrukciji narativa o „rodnoj ideologiji“ kao direktnoj ugrozi djece, što je jedan od češćih narativa koji se koristio i tijekom parlamentarnih izbora, ali i izbora za Europski parlament (1,2).
Važno je kontinuirano podizati svijest o rodno dezinformacijskim narativima i seksizmu u političkoj areni
Uz dominantne narative „predsjedničkog Stupa srama“ (koje smo analizirale u ovom tekstu), Miro Bulj se istaknuo i izjavom u kojoj pobačaj naziva „ubojstvom nerođenog djeteta“, pri čemu zanemaruje pravni i medicinski okvir koji regulira ovu proceduru. Naime, pobačaj je prema Smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) klasificiran kao zdravstvena skrb.
Analizom izjava našeg „Stupa srama“ za vrijeme predsjedničke kampanje 2024./2025. godine vidljivo je da u političkom diskursu i dalje dominiraju rodni stereotipi, seksizam i „rodna ideologija“. Neke od tih izjava su dezinformacijske, a neke grade dezinformacijske narative kroz seksizam i stereotipne uloge žena u društvu.
Kako bismo podigle svijest o seksizmu i diskriminatornom načinu razgovora u političkoj areni kao i o dezinformacijskim narativima koji perpetuiraju neravnopravnost organizirale smo i javno glasanje za „najveći predsjednički Stup srama“. Pobijedila je izjava Nike Tokić Kartela za koju je glasalo 15.87 posto osoba, od 460 osoba koje su glasale.
„Imam problem sa svojim unukama kad slušaju Kekin. Hoće obući balerinke, a vani je hladno, kažu imaju prava na to. Vi se zalažete za promjenu spola i kad su djeca u pitanju? Jeste li vi za vašu ideologiju spremni promijeniti spol i reći da je to normalno?”
