Pred nama je i zadnje u nizu glasanje za predizborni “Stup srama”, odnosno za sramotne izjave javnih osoba i političara/ki tijekom kampanje za lokalne izbore. Dosad ste mogli/e glasati za najsramotnije izjave tijekom kampanja za parlamentarne i predsjedničke izbore. Tijekom prve u nizu kampanje u ovom super izbornom ciklusu, one za parlamentarne izbore mogli/e ste birati između deset izjava, a pobjedničkom ste proglasili/e izjavu Ante Sanadera, saborskog zastupnika HDZ-a:
“Nas pet ima 18 djece. To je 3.6 djeteta u prosjeku. Prosjek nam dižu ova dvojica koji imaju po pet djece. To je poruka koju smo željeli poslati kao moderni HDZ, da se mi držimo svoje tradicije i svojih kršćanskih vrijednosti. Samo ovaj ima pet sinova, ovi pet kćeri pa nisu stali i ne smiju stati, ovi moraju dobiti kćer, a ovi sina. To sve govorim radi mlade kolegice Nikoline koju sam cijelo vrijeme u saboru nagovarao da se mora udati jer drugi mandat sabora ne dolazi besplatno.”
U posljednjoj predsjedničkoj utrci, žene su bile kandidirane u najvišem postotku dosad, činile su čak 37,5 posto. To je, između ostalog, rezultiralo i kampanjom koja je bila najbogatija diskriminatornim, seksističkim i šovinističkim izjavama u ovom superizbornom ciklusu. Mogli/e ste birati između čak 12 izjava, a pobjedničkom ste proglasili/e izjavu nezavisnog kandidata za predsjednika Nike Tokić Kartela:
“Imam problem sa svojim unukama kad slušaju Kekin. Hoće obući balerinke, a vani je hladno, kažu imaju prava na to. Vi se zalažete za promjenu spola i kad su djeca u pitanju? Jeste li vi za vašu ideologiju spremni promijeniti spol i reći da je to normalno?”
Kampanja za lokalne izbore se uglavnom vrtjela oko komunalnih tema, uz poneke rodno dezinformacijske narative usmjerene ka političarkama. No, to ne znači da nismo punile “Stup srama” konstrukcijom muškosti, seksizmom i “rodnom ideologijom”. Ovaj put možete birati između osam izjava:
Pobjednika ili pobjednicu sramotnih “lokalnih” izjava objavit ćemo na našim društvenim mrežama, na Facebooku i Instagramu, u nedjelju 29. lipnja.
Kako ipak ne možemo sve pohvatati, sigurne smo da nam je neka sramotna izjava i promakla. Stoga, ako ste na nešto naišli/e čitajući/gledajući/slušajući medijske napise – pošaljite nam link i/ili informaciju na info@libela.org
Volim svoj fakultet. Volim raznolikost koju promiče, profesore kojima je stalo do studenata i studentica, kritičko razmišljanje koje se uvelike potiče. Fakultet političkih znanosti ugošćuje mnoge predavače i predavačice različitih stavova i političkih orijentacija. Tako sam 13. svibnja imala priliku sudjelovati na predavanju o homeschoolingu, drugačijoj paradigmi školovanja.
Predavanje je držala Carla Konta, osnivačica i kreatorica Zapi platforme, pobornica obrazovanja od kuće, povjesničarka, nositeljica liste Domovinskog pokreta u 8. izbornoj jedinici na parlamentarnim izborima 2020. godine i bliska suradnica udruge U ime obitelji.
Konta je kroz predavanje predstavila homeschooling kao budućnost obrazovnog sustava Hrvatske, toliko važnog da su njena udruga i podržavajući akteri/ice u ozbiljnim pripremama za predstavljanje prijedloga zakona kojim bi se homeschooling legalizirao. I sve bi to bilo divno i krasno da se iza svega toga (prema medijskim napisima) ne krije klerikalna desnica – IFFD Hrvatska, HSLDA, Opus dei i drugi. Kao i vrlo jasno djelovanje konzervativnih i vjerskih organizacija koje nastoje utjecati na obrazovne politike, posebno u kontekstu rodne ravnopravnosti, kako piše Nacional.
Homeschooling – fleksibilno obrazovanje unutar obitelji?
Na početku predavanja, Konta je naglasila da joj je osobito drago i “znakovito” da se za homeschooling interesiraju studenti upravo političkih znanosti jer “one zadiru u tu temu”. Naglašavanje znakovitosti, slatkorječivost, ciljano obraćanje mladoj populaciji koja još nije svjesna svoga utjecaja i donekle je podložna autoritetu predavača/ice – sve me to podsjetilo na vrlo strateški, crkveni narativ koji sam toliko dugo slušala. Slušajući sve to, umjesto velebnih misli da trebam biti dio veliki biblijske reformacije kao mlada osoba, na pamet mi je pao slogan “privatno je političko”. Vjerujem da Konta nije neki fan prozivanja patrijarhalnih struktura pa se vjerojatno ne bi složila s mojim mislima.
Umjesto toga, shvativši da se “obrazovanje ne može mijenjati sustavno”, Konta se okreće cilju mijenjanja pristupa obrazovanju u svojem domu i to postaje njena temeljna motivacija za širenje rada udruge Homeschooling Hrvatska.
“Zašto homeschooling?” – pita Carla – “jer je to model koji dopušta fleksibilno obrazovanje unutar obitelji i to dopušta odmah. Nema čekanja, nema radnih skupina ministarstva, nema odluka na službenim nivoima i čekanja na iste. U obrazovanju kod kuće svi se problemi i dileme rješavaju odmah.”
Možda je to upravo ono što me najviše zabrinulo. Iza fleksibilnosti ovog pristupa skriva se mogućnost odgoja djece isključivo unutar vrijednosnih stavova obitelji. Stava sam da mi je strah potvrđen konstantnim ponavljanjem rečenice “Ja sam primarni obrazovatelj svojeg djeteta i to je moje roditeljsko pravo”.
Tko će nadzirati ovaj pristup obrazovanju?
Kako će se dijete zaštiti od mogućeg zlostavljanja roditelja koji je “primarni obrazovatelj”? Tko će se pobrinuti da dijete doista biva školovano? Kako će se djetetu nadoknaditi socijalizacijski faktor obrazovanja? Ni na jedno od tih pitanja nisam dobila konstruktivan odgovor. Čini mi se da je Konta jasno dala do znanja da nadzor nije potreban i da roditelj najbolje zna što je dobro za njegovo/njezino dijete, a to stoji napisano i na njenoj platformi Zapi.
„Roditelji su prvi učitelji. Promjena u obrazovanju ne dolazi odozgo – dolazi od roditelja. Ti znaš svoje dijete bolje od ikoga. Ti možeš učiniti više nego što misliš. Zapi ti pruža podršku, znanje i alate da budeš oslonac svom djetetu na njegovom putu učenja.“
Kada sam je pitala što je s neplaćenim radom (u kontekstu roditelja koji obrazuju djecu kod kuće), odgovorila je da “se profesori obrazuju da rade s velikom grupom djece, a roditelj radi s jednim djetetom, odnosno isključivo svojom djecom.”
Čini se da bi, po toj logici, roditelj zamijenilo cijelu jednu struku i vještine koje imaju učitelji/ice. Na pitanje što je s mogućim nametanjem ideologije roditelja i vrlo opasnim izostankom nadzora nad čitavim procesom, osobito u slučaju zlostavljanja, vrlo jasno je rekla da – “po istraživanjima (za koje nije dala izvor) nije pronađena korelacija između obrazovanja od kuće i zlostavljanja od strane roditelja” i da je „homeschooling njeno roditeljsko pravo“ te da i „škola ima svoju ideologiju.“
Gdje Konta vidi uporište za homeschooling?
Upravo “roditeljsko pravo” rezultat je legalizacije i nedovoljnog nadzora homeschoolinga u SAD-u kao obrazovne prakse. Ta legalizacija je ujedno i velika inspiracija upravo udrugama poput Homeschooling Hrvatska. A nju, usput budi rečeno, podržavaju i neke vrlo poznate hrvatske ličnosti poput Lina Červara, Slavka Goluže i Tonyja Cetinskog.
Kao što su Novosti pisale – „ono što je počelo kao pokret reformskih liberala, završilo je u mnogobrojnim frakcijama desnice kršćanskog spektra. Odnosno, homskuleri su u Americi 1970-ih počeli kao reformatori javnog obrazovanja, da bi se 1990-ih politički snažno etablirali kao antagonisti ne samo obrazovnih, nego svih demokratski profiliranih politika, u svim državama Amerike.“
Pokret nove apostolske reformacije
Ruku pod ruku s pokretom homeschoolinga lukavo se ušuljao i sve snažniji pokret nove apostolske reformacije (NAR). Prema njemu, kako piše Nacional, „kršćani trebaju ovladati utjecajnim položajima u ključnim društvenim područjima: religiji, politici, obrazovanju, obitelji, biznisu, umjetnosti, zabavi i medijima.
“Kad to postignete, imate dominaciju. Tako nastupa Kraljevstvo Božje”, sa slabo prikrivenom ironijom napisao je Gagné i dodao: “Moramo prestati podcjenjivati NAR govoreći da je to vjera na koju svatko ima pravo jer ljudi različito tumače svijet i kako bi tko trebao živjeti. NAR treba shvatiti vrlo ozbiljno. O njemu trebaju biti obaviješteni i političari, koji su dužni učiniti što je nužno kako bi Amerika ostala pluralističko i demokratsko društvo” pojava koje smo premalo svjesni, a njegove su ozbiljne posljedice već vidljive.“
Kako ne bismo pogrešno zaključili/e da je ovaj pokret rezerviran samo za SAD, važno je da dignem ruku i kažem da sam i sama bila indoktrinirana u ovaj pokret te odrastala upravo mindsetu NAR-a. Zajednica koje sam bila dio nalazi se u centru grada Zagreba, a svoje podružnice ima po čitavoj Hrvatskoj. I zasigurno nije jedina. Ne radi se o jednoj izoliranoj crkvi i jednom izoliranom slučaju takvog odrastanja – iza mene je ostalo na tisuće djece i mladih osoba koji/e i danas odrastaju upravo u mindsetu NAR-a. Dokad ćemo ovakvo religijsko nasilje i „odgoj“ pravdati vjerskim slobodama?
Ima li homeschooling i negativne strane?
Iz predavanja koje sam slušala dobila sam dojam da praksa školovanja kod kuće nema negativnih strana. No, scenariji poput Sare Sharif, Romana Lopeza ili Laure Southworth svjedoče suprotno. Odlučila sam malo istražiti istraživanja vezana za fenomen o kojem je Konta držala izlaganje.
Studija Briana D. Raya i M. Danisha Shakeela iz 2022. godine, temeljena na reprezentativnom uzorku odraslih osoba, zaključuje da demografski čimbenici, a ne vrsta školovanja, objašnjavaju razlike u stopama zlostavljanja i zanemarivanja djece. Prema njihovim nalazima, djeca školovana kod kuće nisu bila izložena većem riziku od zlostavljanja u usporedbi s onima u javnim ili privatnim školama. S druge strane, izvješće iz Connecticuta iz 2018. godine otkriva da je 36 posto djece povučene iz škola radi kućnog obrazovanja dolazilo iz obitelji s prethodnim prijavama za zlostavljanje ili zanemarivanje. To sugerira da neki roditelji mogu koristiti obrazovanje od kuće kao sredstvo za izbjegavanje nadzora i prikrivanje zlostavljanja.
Nadalje, izvješće Homeschooling’s Invisible Children (HIC)koje od 2013. godine vodi Koalicija za odgovorno kućno obrazovanje (Coalition for Responsible Home Education), zabilježilo je gotovo 500 slučajeva zlostavljanja djece unutar okvira obrazovanja od kuće u periodu od 2000. godine nadalje, uključujući više od 200 smrtnih slučajeva – većinom počinjenih od strane roditelja ili skrbnika.
Analiza ovih slučajeva odnosi se na područje SAD-a u kojem postoji značajan broj učenika/ica koje se školuju kod kuće. Ona pokazuje da, u slučajevima zlostavljanja djece, u 92,8 posto slučajeva barem je jedan skrbnik bio uključen u zlostavljanje, a u 86,6 posto slučajeva riječ je bila o roditeljima. Najčešći oblici zlostavljanja uključuju fizičko nasilje (62 posto), uskraćivanje hrane (49 posto), zatvaranje djece (44 posto), medicinsko zanemarivanje (28 posto) i seksualno zlostavljanje (24 posto). U većini slučajeva radilo se o dugotrajnom i sustavnom zlostavljanju, pri čemu je 90 posto sveukupnih, odnosno 80 posto smrtnih slučajeva, uključivalo prethodnu povijest zlostavljanja.
Je li nadzor nad homeschoolingom nužan?
Iako ovi podaci mogu zvučati ekstremno, oni ukazuju na nužnost postojanja nadzora nad ovakvim praksama. Ipak, unatoč ovim nalazima Konta ne problematizira pitanje nadzora, pozivajući se na Konvenciju o pravima djeteta. Točnije, na članak 18. koji kaže da će “države stranke učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi osigurali priznanje načela o zajedničkoj odgovornosti oba roditelja za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji ili, gdje postoji takav slučaj, zakonski skrbnici odgovorni su prije svih za odgoj i razvoj djeteta. Najbolji interes djeteta mora biti njihova temeljna briga.“
A pozvala se i na članak 26. Opće deklaracije o ljudskim pravima koji nalaže da “Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu.” To je priložila kao dokaz da su roditelji primarni obrazovatelji i da je obrazovanje kod kuće proces koji bi se trebao događati unutar obitelji.
Izgleda da se negdje po putu izgubio članak 27., koji kaže da će “Države stranke poduzeti sve potrebne zakonodavne, upravne, socijalne i prosvjetne mjere da zaštite dijete od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zlouporaba, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje, dok o njemu brine(u) roditelj(i), zakonski skrbnik(ci) ili neka druga odgovorna osoba kojoj je povjerena skrb o djetetu.”
Taj članak jasno pokazuje da fizička, psihička i duševna dobrobit djeteta moraju biti zajamčene. To bi značilo da je nadzor roditelja, kojem se Konta toliko opire, neminovan.
Kako mi je obrazovni sustav poboljšao život?
Kao osoba koja je odrasla u konzervativnoj zajednici, uz mnogo zastrašivanja apokaliptičnim biblijskim scenarijima države bez Boga, bez mogućnosti istraživanja sustava i preispitivanja dogmi koje su određivale moj život, postojeći sustav obrazovanja u Hrvatskoj, iako nimalo savršen, zaista mi je spasio život. Ne želim ni zamišljati kakav bi bio moj život da nisam imala doticaj s drugim i drugačijim kroz socijalizaciju koja je neminovna kroz obrazovni sustav. Da nisam imala predmete poput sociologije i etike, koji su me potaknuli na kritičko razmišljanje (iako sam se istome snažno opirala), kao i proširivanje horizonta koje je započelo kad sam upisala fakultet.
Po prvi sam puta prodisala van zidova Biblije i vlastite crkvene zajednice. Napokon sam JA mogla birati.
Ipak, smatram da obrazovanje kod kuće kao koncept nije problematično. No, isto tako smatram da mora imati valjani nadzor i objektivnu evaluaciju. A to se, nažalost, nigdje u prijedlogu zakona, kao ni na predavanju, nije spominjalo. Mišljenja sam da se pod egidom zaštite djece i kvalitetnijeg, sveobuhvatnog obrazovanja – djeca neminovno izlažu riziku od indoktrinacije, uvjetovanja života unutar tradicionalnih vrijednosti i posljedica koje dolaze s tim.
A smatram se živućim primjerom upravo tih posljedica – C-PTSP, depresija, anksioznost i granični poremećaj ličnosti dijagnoze su s kojima živim svaki dan, i nerijetko u pozitivnoj korelaciji s religijskom traumom i odrastanjem u radikalno konzervativnoj okolini. A upravo se za razvoj toga ovakvim pristupom obrazovanju stvara plodno tlo.
Homeschooling bez nadzora i inzistiranje na “roditeljskom pravu” predstavljaju rizik za djecu i mlade. Posebice kad dolaze od organizacija i udruga koje stoje iza ove inicijative. I zato se, kao survivor 10-godišnjeg religijskog nasilja i osoba koja zna koliko je teško iz njega izaći, iskreno nadam da će se u ovoj borbi napokon čuti i naš glas jer zaista imamo što za reći. Posebno sada kad smo van zidova naših domova koji su tako dugo bili mjesto najveće nesigurnosti. Van crkvenih doktrina, koje su nas nemilosrdno gurale u ladice tko i što trebamo biti. Izvan ruku zlostavljača koji su trebali/e biti naše najbliskije i najsigurnije osobe. Sada, kada napokon možemo udisati slobodni/e, bez okova straha.
Istraživanja iz različitih zemalja (1,2,3) pokazuju da u visokoškolskim institucijama žene obavljaju više administrativnih i organizacijskih poslova u odnosu na svoje muške kolege. Ove akademske obveze se u znanstvenim studijama i drugim izvorima nazivaju akademska služba ili akademske dužnosti (academic service), akademski kućanski rad (academic housework) ili akademsko održavanje (academic housekeeping). Termini povezani s neplaćenim radom u kućanstvu odabrani su kako bi se ukazalo „na paralelu s brojnim zadacima koji se obavljaju u kućanstvu, a o kojima oni koji ih ne obavljaju često ni ne razmišljaju.
Iako se ne radi o istim vrstama zadataka, krajnji rezultat je sličan – dobro funkcionirajuće kućanstvo i dobro funkcionirajuća institucija“.
Što je akademski kućanski rad i tko ga više obavlja?
Generalna podjela posla na fakultetima podrazumijeva istraživanje, podučavanje i administrativni posao ili akademski kućanski rad. Akademski kućanski rad često se opisuje kao niz „internih, neplaćenih zadataka koje je potrebno obavljati u akademskoj ustanovi kako bi ona nesmetano funkcionirala, a koje obavljaju neki, ali ne svi članovi fakulteta“. Slična definicija kaže da su to „aktivnosti koje se poduzimaju radi ispunjavanja organizacijskih i administrativnih potreba nečijeg radnog mjesta ili profesije“. Jedna od podjela je i na zadatke niskog statusa, poslove koji se obavljaju iz dužnosti te rad brige i njege. Neke od tih aktivnosti su: mentoriranje studenata_ica, pisanje pisama preporuke, članstvo u raznim internim odborima, itd. Ne gleda se na sve ove aktivnosti jednako, neke su nižeg, a neke višeg ranga i od njih se može imati direktna profesionalna korist.
„Neke su stvari vrednovanije od drugih – na primjer, članstvo u odboru može biti prilično niskog statusa, dok je uloga predsjednika odbora prestižnija. Dakle, tko dobiva tu ulogu? Također je potrebno identificirati i neformalne zadatke – tko mijenja drugog profesora_icu kada je bolestan_na, tko vodi bilješke na projektnim sastancima, tko je dio organizacijske grupe za božićnu proslavu, tko se pobrine za to da je rezerviran prostor za konferenciju? Te se stvari trebaju obaviti, ali oduzimaju vrijeme od drugih obveza i rijetko doprinose napredovanju u karijeri i promaknućima“, objašnjava se u najavi ankete o akademskom kućanskom radu na KTH Institutu u Stockholmu.
Mehanizmi iza neravnopravne podjele akademskog kućanskog rada
Znanstvena literatura sugerira da rod, akademski rang i interakcije na radnom mjestu utječu na aktivnosti tijekom radnog vremena zaposlenih u akademiji. Objašnjavanjem procesa i razlike u pozicijama moći koji stoje iza neravnopravne podjele akademskog kućanskog rada, jedna od novijih studija ponudila je odgovor na pitanje kako žene, dobrovoljno ili ne, završe obavljajući više akademskog kućanskog rada.Nanna Mik-Meyer, jedna od autorica istraživanja provedenog na tri sveučilišta u Danskoj, objasnila je da je cilj bio ustanoviti kako su to muškarci uspješno izbjegavali administrativne zadatke, a zašto su ih žene obavljale.
Dio odgovora na ovo pitanje je percepcija da su žene jednostavno bolje u obavljanju akademskog kućanskog rada, što je uvjerenje koje često dijeli i uprava fakulteta. Jedna od ispitanih profesorica u istraživanju izjavila je da neke od svojih kolega nikad nije vidjela da obavljaju administrativne poslove. „Nikada ih se ne pita, a ljudi kažu: ‘Da, ali on neće biti baš dobar u tome ili će odgoditi proces’“. Druga ispitanica prepričala je kako ju njezin pročelnik odsjeka često pita: „Možete li, molim Vas, to učiniti Vi? Ako pitam druge ljude, oni to neće dobro napraviti?“. Ti drugi ljudi su obično muškarci, rekla je.
I druga istraživanja ukazuju na to se žene češće pita da obavljaju administrativni rad radi, između ostalog, percepcije da su žene dobre u tom poslu i pretpostavke da će ga i prihvatiti.U istraživanju provedenom na sveučilištima u SAD-u pokazano je da su žene, u semestru u kojem su već prijavile veći angažman u aktivnostima nepovezanima s istraživanjem, dobivale veći broj novih zahtjeva za obavljanjem tih istih aktivnosti: podučavanja, savjetovanja studenata_ica, profesionalne službe. Nadalje, ranije spomenuto istraživanje u Danskoj koristilo je koncept „relacijskog rada“ da bi pružilo uvid u mehanizme iza rodne neravnopravnosti u podjeli akademskog kućanskog rada.
Autorice su identificirale četiri vrste relacijskog rada: prihvaćanje (obavljanje akademskog kućanskog rada bez nagrade), izbjegavanje (obavljanje što je moguće manje tog rada), trgovina (razmjena ovog rada za neku nagradu) i ulaganje (obavljanje ovog rada s nadom u nagradu u budućnosti). Istraživanje je objasnilo da vještine relacijskog rada podrazumijevaju balansiranje između vlastitih i tuđih interesa, ali da je to balansiranje povezano s organizacijskim očekivanjima koja nisu ista za sve zaposlene.
To znači da ne ulaze svi s istim startnim pozicijama u pregovore. U ovom slučaju, pokazalo se da je prihvaćanje bilo češće kod žena, dok su izbjegavanje i trgovina bili češći kod muškaraca. Ulaganje je bilo rodno obilježeno na način da su žene opisivale ulaganje kao očekivanje nagrade u budućnosti, a muškarci kao ostvarivanje neposredne koristi. Glavnu ulogu u distribuciji posla igrali su orodnjeni organizacijski zahtjevi i ideje što su čija prava i zaduženja, što je nekim zaposlenima (muškarcima češće nego ženama) davalo pravo da kažu ne, dok se od drugih (žena češće nego muškaraca) očekivalo da prihvate zadatke. Ipak, važno je napomenuti da su brojne žene opisivale i iskreni interes za preuzimanje aktivnosti akademskog kućanskog rada, između ostalog i zato što su ih povezivale i s poštovanjem i pripadanjem svojim odsjecima.
Naposljetku, istraživačice iz Danske predložile su daljnja istraživanja koja bi se pozabavila onim ženama i muškarcima koji se ne uklapaju u ove rodne podjele, tj. ženama koje uspješno odbijaju administrativne poslove i muškarcima koji te poslove prihvaćaju.
Utjecaj pandemije na akademski kućanski rad
Istraživanje utjecaja zdravstvene krize na raspodjelu posla unutar akademskih institucija ukazalo je na pojačavanje rodne neravnopravnosti u podjeli akademskog rada tijekom pandemije Covida-19 na portugalskim javnim sveučilištima 2021. godine. Polazeći od starijih teorijskih okvira koji objašnjavaju ugrađenu „orodnjenost“ radnih okruženja, sociologinja Mónica Lopes i njen kolega Caynnã de Camargo Santos bavili su se „izrazito nevidljivim i podcijenjenim“ dijelom akademskog kućanskog rada, kao što su mentoriranje studenata_ica, članstvo u internim odborima ili koordinacija preddiplomskih i diplomskih programa.
Pokazalo se da da je osim roda, važna kategorija i senioritet pa su se ovim zadacima najviše bavile mlađe profesorice. Kako bi istražile utjecaj pandemije na podjelu cjelokupnog akademskog rada, istraživačice su pitale provode li ispitani manje, jednako ili više vremena na određene zadatke u pandemiji u odnosu na predpandemijsko vrijeme. Rezultati su pokazali rodnu razliku.
„Činjenica da su žene, neovisno o svojoj obiteljskoj ili profesionalnoj situaciji, tijekom tog razdoblja snosile veći dio tereta povezanog s povećanim materijalnim i emocionalnim zahtjevima nastave i akademske službe, odražava se u sve većoj neravnoteži u raspodjeli vremena za istraživački rad, koji uključuje temeljne aktivnosti važne za napredovanje u karijeri”, zaključuju Lopes i Santos.
Na kraju studije pozvali su na preispitivanje neoliberalnog modela akademske meritokracije i veće vrednovanje dijela “nevidljivih” akademskih aktivnosti, uključujući emotivnu podršku studentima i skrbni rad.
Pitanje za sindikalno organiziranje i odluke uprave
Izvještaj za švedski sindikat univerzitetskih profesora_ica i istraživača_ica (SULF) pokazao je da 10 posto od 2,995 ispitanih članica sindikata smatra da muškarci i žene nisu ravnopravni na radnom mjestu. S druge strane, od 2,451 muških ispitanika, samo je njih malo više od 3 posto izjavilo da misle da postoji rodna neravnopravnost na njihovom radnom mjestu. Anna-Carin Fagerlind Ståhl, istraživačica i autorica izvještaja, rekla je za sindikalni portal Universitetsläraren da je „vrlo jasno da se ženama dodjeljuju administrativni zadaci koji nemaju vrijednost za razvoj karijere češće nego njihovim muškim kolegama“. To im, objasnila je, „povećava radno opterećenje i usporava njihov profesionalni napredak“. Naposljetku je savjetovala poslodavcima da je vrijeme da se pozabave time da uopće saznaju kako je taj kućanski rad raspoređen tj. da ispitaju “tko je privilegiran, a tko nosi teret”.
Radna grupa za pitanja rodne ravnopravnosti, raznolikosti i jednakog postupanja Škole za arhitekturu i izgrađeni okoliš pri KTH Institutu u Stockholmu odlučila je napraviti točno to: mapirati akademski kućanski rad putem ankete za nastavničko osoblje i doktorande_ice u akademskoj godini 2024./2025. Nakon obrade podataka nadaju se da da će uprava imati jasniju sliku o tome kakvi sve zadaci koji se ne vrednuju u napredovanju u karijeri postoje i kako su raspoređeni. Ovo bi trebalo pomoći utvrditi postojanje nejednakih radnih uvjeta i služiti kao osnova za donošenje odluka kojima bi se te nejednakosti uklonile.
Neravnopravna podjela akademskog kućanskog rada
Istraživanja pokazuju da profesorice i istraživačice obavljaju više akademskog kućanskog rada u odnosu na muškarce na svojim radnim mjestima. Razlozi su višestruki, a jedan od njih je i stereotipna pretpostavka da će žene taj posao obaviti bolje od muškaraca. Žene zbog ove neravnopravne podjele češće imaju manje vremena za istraživačke akademske aktivnosti, koje donose napredovanje u karijeri.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Ovogodišnja Bh. povorka ponosa, šesta po redu, održava se 14. lipnja pod sloganom “Ljubav je zakon”, koji nosi snažnu poruku otpora i zahtjeva za pravnom ravnopravnošću LGBTIQ+ osoba u Bosni i Hercegovini. Kroz kampanju i samu povorku, organizatori i organizatorice podsjećaju na činjenicu da nijedan od ključnih zahtjeva zajednice u prethodnih pet godina nije pretočen u zakonodavne promjene. Naprotiv, svjedočimo sve izraženijim pokušajima uskraćivanja već stečenih prava.
U razgovoru s Lejlom Huremović, članicom organizacijskog odbora Bh. povorke ponosa, razgovaramo o ovogodišnjoj kampanji i značenju slogana, o razvoju povorke od 2019. do danas, izazovima s kojima se LGBTIQ+ zajednica u BiH i regiji suočava, važnosti regionalne solidarnosti kao i medijskoj slici te rastućem utjecaju antirodnih narativa. Lejla je dugogodišnja aktivistkinja, feministkinja i jedna od najprepoznatljivijih javnih glasova za prava LGBTIQ+ osoba u BiH. Njeno iskustvo i upornost neizostavan su dio borbe koja i dalje traje.
Ljubav je zakon – ali zakon nije ljubav
“Ljubav je zakon” nosi snažnu poruku. Kako je došlo do izbora tog slogana i što on konkretno simbolizira u kontekstu ovogodišnje kampanje i borbe za pravnu jednakost LGBTIQ+ osoba u BiH?
Birajući ovogodišnju temu povorke, analizirali smo prethodnih pet godina povorki i naših zahtjeva koje smo upućivali ka institucijama i došli smo do zaključka da niti jedan od pet zahtjeva nije zaživio u praksi. Naprotiv, čak su vidljive i retrogradne politike, kojima se oduzimaju već stečena prava. S tim u vezi, svaki od naših zahtjeva je vezan za zakonska rješenja kojima bi se ostvarila ravnopravnost LGBTIQ+ osoba u odnosu na ostale sugrađane/ke. Tako je logičan slijed bio izabrati slogan Ljubav je zakon, koji simbolizuje činjenicu da zakon mora štititi ljubav, ali i da je ljubav jača od svakog zakona koji pokušava da ignoriše ili isključi LGBTIQ+ osobe. Činjenica je da naša ljubav postoji i van zakonske ravnopravnosti, ali je isto tako činjenica da nepostojanje zakonske ravnopravnosti ostavlja LGBTIQ+ osobe nezaštićenima, ranjivima i obespravljenima.
Kada pogledaš razvoj od prve Povorke ponosa 2019. u Sarajevu do danas, kako su se mijenjale reakcije društva i institucija? Koji su ključni pomaci ostvareni, a gdje se i dalje stagnira ili nazaduje, osobito kad je riječ o političkoj volji i zakonodavstvu?
Jako je teško mjeriti promjene kada živimo u svijetu i društvu koje je toliko turbulentno i brzo promjenljivo. Živimo u upakovanom fašističkom i nacionalističkom društvu, koje se kroji po mjeri političkih moćnika, a nikako u službi građanina_ke. S tim u vezi, u zadnjih šest godina smo mogli svjedočiti različitom politiziranju preko povorke ponosa, korištenjem iste za jeftine političke poene, pokušajima zabrana i oduzimanja prava na javno okupljanje.
U takvom sistemu, svaka održana povorka je sama po sebi uspjeh, a ako tome dodate da je ipak svaka održana bez ijednog incidenta ili bilo kakvog fizičkog nasilja, onda bih to definitivno izdvojila kao važnu činjenicu. Naše neposustajanje i kontinuirana borba postaje neopodna u ovakvom okruženju. Mogu reći da je posebno Sarajevo otvorenije i da je u društvu vidljivo manje predrasuda, koje su se dijelom reflektovale i na druge gradove, ali opet nedovoljno da bi zajednica osjetila vidljivu promjenu. Sve je više LGBTIQ+ osoba koje su aut i dolaze na povorku, što govori da ih je ovakav vid aktivizma ojačao i ohrabrio da se zauzmu za sebe.
Što se tiče političke volje, ona je toliko mala da je nevidljiva. Postoje određeni službenici i službenice, političari i političarke koji su spremni zauzeti se i raditi na zakonskim promjenama, ali političke volje za konkretnim zakonskim rješenjima nema. Zato ni šest godina nakon prve povorke mi nemamo osnovna ljudska prava, kao što je Zakon o istospolnom partnerstvu ili Zakon o rodnom identitetu, a ni nasilje nad nama se ne prepoznaje kao zločin iz mržnje, iako bi on zakonski kao takav trebao biti prepoznat.
Kako vidiš ulogu Povorke ponosa u BiH u širem regionalnom kontekstu, kao dio borbe za ljudska prava na Balkanu? Postoji li osjećaj regionalne solidarnosti među organizatorima_cama i zajednicama?
Želim vjerovati da smo svi i sve svjesne da se suočavamo sa istim problemima i sa istim politikama, što je itekako vidljivo u jačanju anti-rodnih pokreta u cijeloj regiji.
Uistinu mi se čini da su povorke važnije sada nego ikada, da vidljivost i otpor koji pružamo kroz njih šalje jasnu poruku onima koji nas pokušavaju vratiti u četiri zida, ili čak, kriminalizirati, da nećemo to tako lako dopustiti.
Svijet se itekako okrenuo na desno, ka fašističkim, autoritarnim, diktatorskim režimima, a činjenica je da u takvom svijetu za nas nema mjesta. Zato trebamo jačati regionalnu saradnju, solidarnost i zajednički otpor. Ne dopustiti da se povorke zabrane ili ograniče i biti još više vidljivi i vidljive na ulicama naših gradova.
U Hrvatskoj su prajdovi, nakon više od dvadeset godina, postali gotovo festivalski događaji, otvoreni za obitelji s djecom, saveznike i saveznice, mlađe i starije generacije. Ipak, ta vedra slika vrijedi samo jedan dan u godini, dok ostatak godine LGBTIQ+ osobe i dalje žive u stvarnosti nasilja, straha i diskriminacije. Na kojoj je razini danas Povorka ponosa u Sarajevu? Može li se reći da je dosegla neku širu društvenu prihvaćenost, ili je još uvijek primarno čin otpora i hrabrosti manjine?
Ja bih rekla da su i festivalski prajdovi, u patrijarhalnom svijetu, sami po sebi sa svojom otvorenošću i slobodom, čin otpora. Bh. povorka ponosa je od početka grassroot protest, vrlo basic sa primarnim ciljem buntovničke protestne šetnje, koja u svom primarnom fokusu ima antifašizam, solidarnost, volonterstvo, aktivizam, ljubav, drugarstvo. Suočavali smo se u proteklih pet godina s mnogo izazova kada govorimo o samoj šetnji. Od potpunog zatvaranja grada, izolacije povorke tokom šetnje, pa sve do malo liberalnijeg pristupa, kada se sad zatvaraju ulice samo kada prolazimo tim dijelom. Sugrađani_ke sada mogu stajati pored povorke dok prolazimo. I to je veoma važno. Ali i dalje nismo potpuno otvoreni gdje svako u bilo kom trenutku može ući u povorku i šetati s nama.
Postoji li trenutak s neke od prethodnih povorki koji ti je posebno ostao urezan u pamćenje, kao nešto što te duboko potreslo ili ispunilo ponosom?
Svaka povorka, nakon mjeseci organizacije, stresa, problema i izazova, je za mene veliki osjećaj ponosa u onom trenutku kada stanemo na početak i krenemo šetati. Ta energija koja se stvori u tom trenutku, ta sreća koja dolazi iz otpora je nešto neopisivo i svaki put me preplave emocije. Isto tako, kada vidim da neke LGBTIQ+ osobe usprkos ličnim izazovima, čak neautovane, dođu jer osjećaju potrebu da dođu, zaista osjećam ogromnu zahvalnost i ljubav.
Kako ocjenjuješ način na koji mediji u BiH izvještavaju o LGBTIQ+ temama? Ima li pomaka nabolje, ili je i dalje dominantan senzacionalizam i stereotipizacija? Pratiš li situaciju u Hrvatskoj – i kako bi usporedila medijske pristupe i vidljivost zajednice u te dvije zemlje?
Medijska slika u poređenju od prije 10 godina jeste bolja, ali i dalje ni približno dobra. Etablirani mediji, za koje znamo ko stoji iza njih, uglavnom izvještavaju neutralno, prenoseći saopštenja i izjave, govoreći o ovim temama samo onda kada se nešto događa, bilo da su povorke, festivali, ili pak napadi. Rijetko se može vidjeti da se ovoj temi govori tokom cijele godine, sa nekim blagim izuzetkom kod nekih medija. S druge strane, veliki problem prave divlji online portali koji nemaju ni impresum niti se zna ko stoji iza njih, koji šire mržnju, stereotipe, lažne vijesti. Čini mi se da je to tendencija koja je vidljiva u cijeloj regiji.
Ono što mogu primijetiti kada poredim BiH i Hrvatsku, da mi još uvijek nemamo dominantne medije poput Narod.hr kojima je u fokusu i agendi napad na prava LGBTIQ+ osoba, ali rasparčanih takvih tendencija itekako imamo. U svakom slučaju, čini mi se da medijska zajednica svojom preplavljenošću i težnji za hiperprodukcijom postaje sve više površnija, a sve manje suštinska.
U kojoj mjeri dezinformacije i moralna panika (npr. o “rodnoj ideologiji”) oblikuju javni diskurs u medijima?
Definitivno aktivno učestvuju u oblikovanju javnog mnijenja. Kratke vijesti i videi od minute, u kojima ne možete ući u suštinu, su doprinijeli tome da društvo misli da je informisano, a zapravo je zatrpano dezinformacijama, površnim informacijama izvučenim iz konteksta, čime se već uveliko oblikuju kroz takav sadržaj. S tim u vezi, kada čuju različite vijesti o „rodnoj ideologiji“ već usvajaju nešto što je iskrivljeno i što dovodi do onoga što je već vidljivo u društvu, a to je trend pokušaja ograničavanja prava žena, prava LGBTIQ+ osoba, sve pod krinkom zaštite nacije, porodice, ili čega već. Zato mi se čini da su kritička medijska pismenost i odgovorno izvještavanje ključni alati u borbi protiv ovog trenda.
Imaš li osjećaj da je medijska vidljivost doprinijela većem razumijevanju zajednice ili pak izazvala nove valove mržnje i otpora?
Teško mi je negdje vidjeti tačno da li je doprinijela razumijevanju, ali bih rekla da jeste doprinijela našoj vidljivosti, svijesti da smo dio ovog društva, da nismo došli ne znam ni ja odakle, ali sada da su mediji uspjeli u tome da društvo razumije naše potrebe, nisam sigurna. Rekla bih prije da su LGBTIQ+ osobe te koje su svojim autovanjem i kontaktom sa društvom uspjele doprinijeti boljem razumijevanju naših života.
Kad prostor nije siguran, otpor postaje nužan
Antirodni pokreti i narativi prisutni su širom regije – od političkih govornica do vjerskih institucija, medija i školskih programa. Kako se ti pokreti manifestiraju u BIH? Koliko su snažni i koliko utječu na živote LGBTIQ+ osoba i prostor za borbu za ravnopravnost?
Itekako su snažni, iako možda ne još toliko vidljivi kao u Hrvatskoj. Ali jasan primjer koliko su snažni jeste nedavno brisanje rodnog identiteta iz Krivičnog zakona u Republici Srpskoj. Političke tendencije u RS-u u kontekstu rodnih politika su itekako vidljive, pa recimo postoji inicijativa da se Gender centar RS-a preimenuje u nešto drugo što nije gender. Kreće se od jezika, a dolazi se do stvarnih životnih posljedica. Sve to itekako utječe na živote LGBTIQ+ osoba, a tome je i dokaz napad na članove_ice povorke prije dvije godine u Banja Luci.
Biti vidljiv_a i politički aktivan_na u BiH nosi brojne izazove. Kako aktivistkinje i aktivisti nalaze snagu i strategije za nošenje s prijetnjama, napadima i društvenim pritiskom? Kako se ti s time nosiš?
Iscrpljujuće je baviti se aktivizmom i, s tim u vezi, neophodno je praviti pauze, nalaziti mjesto za odmor. Razgovarati o svemu što smo preživjele i preživljavamo čini mi se kao neophodno. Stvoriti sigurne krugove podrške i razumijevanja. Meni su tu drugarice jako važne. Moj lični put u zadnjih 15 godina nije bio nimalo lagan, pa sam se suočavala sa depresivnim epizodama, iscrpljenošću, očajem. Na tom putu mi je mnogo pomogla psihoterapija, kroz koju sam naučila mnogo toga o sebi i svojim ličnim potrebama i željama, ali i načinu kako da ih ostvarim. Pronašla sam unutarnji mir i snagu, kao što sam i naučila da ne primam sve k srcu već da objektivno sagledam odakle dolaze napadi i šta oni govore o drugoj strani.
U prošlim izjavama ističeš kako u BiH nedostaju sigurni prostori za LGBTIQ+ osobe. Kako ta činjenica utječe na kvalitetu života, mentalno zdravlje i osjećaj pripadnosti zajednici?
Mislim da mnogo utječe, jer ta nemogućnost da budete opušteni stvara dodatnu napetost, stres, ograničenost.
Ako tako živite godinama, postajete kruti, preplašeni, ranjivi, da niste ni svjesni toga. Može utjecati na sve sfere života, jer vam oduzima snagu, moć – koje su vam potrebne za snažnije korake naprijed. Ako se ne možete opustiti u sigurnom okruženju i biti ono što jeste, onda vremenom počinjete zatvarati svoje krugove, ograničavati svoju komunikaciju ili je prilagođavati, čime gubite autentičnost, a to može izazvati nezadovoljstvo, tugu, anksioznost, depresiju. Sigurna mjesta su utočište, snaga, moć.
Sigurna kuća, nesigurna budućnost
Otvaranje prve Sigurne kuće za LGBTIQ+ osobe u BiH je ogromna stvar, ali istovremeno i bolno svjedočanstvo o društvu u kojem živimo. Kako ti vidiš činjenicu da je ovakav prostor uopće potreban – da bi netko uopće mogao preživjeti, biti autentičan i siguran? Što nam, politički gledano, govori činjenica da ovakvu osnovnu zaštitu moraju osiguravati nevladine organizacije, a ne država?
Brutalna realnost života LGBTIQ+ osoba koje se suočavaju sa nasiljem. Nažalost, neke LGBTIQ+ osobe nemaju izbora nego da potraže ovakvu vrstu zaštite i podrške.
Strašno je koliko je nasilje nad LGBTIQ+ osobama neprepoznato unutar porodice, i koliko porodice misle da imaju pravo svoje dijete tući, uslovljavati, zaključavati – jer su gej. Očigledno je da ne postoji politička i institucionalna volja da zaštite LGBTIQ+ osobe, pa je sve spalo na nevladin sektor koji nerijetko upravo radi posao koji bi trebala država.
Ova inicijativa je podržana kroz europske fondove i programe. Koliko je međunarodni pritisak i podrška važan faktor uopće za napredak LGBTIQ+ prava u BiH? Možemo li govoriti o stvarnoj političkoj volji unutar zemlje, ili je napredak često “uvoz”? Jesu li nedavne promjene na međunarodnoj sceni, poput Trumpove odluke o obustavi USAID financiranja, utjecale na dostupnost podrške i sigurnost za zajednicu na terenu?
Podrška koju je Sigurna kuća dobila jeste važna, ali nedovoljna, jer se evo već sad ona suočava sa egzistencijalnim pitanjima, budući da od augusta neće imati sredstva, a ostali međunarodni fondovi, kao i domaće institucije, nisu spremne podržati kuću. Mislim da su svi pali na testu solidarnosti i podrške, jer se podrška kalkuliše i pruža na onim mjestima gdje je in. USAID-ovo gašenje je itekako ostavilo posljedice na podršku civilnom sektoru, pa su mnoge organizacije ili zatvorene ili primorane smanjiti svoje kapacitete, pa je samim tim i njihov rad sa zajednicom umanjen.
Sigurna kuća ne bi smjela biti kraj priče, nego početak sustava podrške. Postoji li plan ili barem politička volja da se ovo iskustvo institucionalizira, proširi, replicira u drugim dijelovima BiH? Ili je ovo još uvijek borba entuzijasta protiv sistema?
Uposlenici Sigurne kuće aktivno rade godinu dana na pokušaju institucionaliziranja bar ove kuće, postoje određena obećanja, ali nažalost ništa više od toga. Uopšte nema govora za širenjem, iako mislim da to ni nije potrebno, za ovako malu državu, te da bi bilo neophodno ovu jednu učiniti stabilnom.
Znamo da su mnoge LGBTIQ+ osobe izložene nasilju upravo u vlastitim domovima. Šta bi poručila onim osobama koje se sada možda prvi put usuđuju zatražiti pomoć, a boje se da neće biti shvaćene ozbiljno ili da će naići na nove prepreke?
Da je uredu potražiti pomoć, da će im to otvoriti mnoga vrata za koja nisu znali da uopšte postoje. Dobit će važnu podršku i mogućnost izlaska iz kruga nasilja. Pozivam ih da se jave organizacijama koje se bave podrškom, da se obrate psihoterapeutima koji pružaju besplatnu psihoterapijsku podršku, sve to će im dugoročno promijeniti kvalitet života i izvući ih iz mraka.
I za kraj, što bi voljela da ljudi koji nikada nisu bili na Povorci ponosa znaju, a možda nikad nisu imali priliku čuti?
Povorka je najdivniji oblik kolektivnog širenja ljubavi, solidarnosti, sreće. To je nešto što vam se ne može opisati, pa vas pozivam da dođete i sami osjetite. 😊
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Na nedavno održanoj konferenciji “Partizanska umjetnost: kako misliti, kako se sjećati”, održanoj u sklopu ovogodišnjeg Subversive festivala, grafička dizajnerica i fotografkinja Barbara Blasin održala je iznimno zanimljivo izlaganje o progresivnim ženskim časopisima u 1930-ima i 1940-ima u Jugoslaviji. Istoj je temi bila posvećena i ranije, kada je realizirala izložbu “Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934.-1946.” koja je postavljena u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva 2019. godine.
Možete li nam, za početak, reći što vas je motiviralo da se prije nekoliko godina počnete baviti ovom temom?
Prije desetak godina sudjelovala sam u istraživanju u sklopu projekta Centra za ženske studije, koji se bazično trebao baviti zagrebačkim antifašistkinjama u periodu Drugog svjetskog rata. Istraživanje je uključivalo i kasne 1930-e, odnosno mene su zanimale ženske i feminističke organizacije na području Zagreba te moguća veza ili angažman njihovih članica u antifašističkom otporu u kasnijim, ratnim godinama. Moja pretpostavka, da su mnoge članice, pa i cijele organizacije čvrsto stajale na antifašističkoj strani i da je dobar dio „kadra“ AFŽ-a Hrvatske vukao svoje aktivističke korijene iz tih predratnih organizacija, potvrdila se u toku istraživanja.
Neke organizacije imale su svoja glasila, te sam za spomenutu izložbu i izlaganje obradila jednu, recimo to tako, sestrinsku, srodnu grupu časopisa. Radi se o časopisima (Les Femmes 1934 – 1940; The Woman Today 1936 – 1937; Žena danas 1936 – 1940; 1943 – 1953; Ženski svijet 1939 – 1941; Žena u borbi 1943 – 1953) koji su bili pokrenuti na poticaj jednog od međunarodnih saveza ili samostalno, a svi su imali snažnu i prepoznatljivu antifašističku agendu. Kao grafičku dizajnericu fascinirala me likovna oprema i grafičko uređenje tih publikacija, posebno predratna izdanja časopisa Žena danas, čije su urednice navodile da im je „model časopis“ bio francuski list Les Femmes. Potrudila sam se naći i te strane uzore i tako je nastala izložba u HDD-u, a potom i ovo izlaganje.
Ovi časopisi pišu o solidarnosti i ulozi žena u antifašističkim i radničkim pokretima. Ženske organizacije između dva svjetska rata (u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji) oslanjale su se tada na međunarodne saveze: Međunarodni savez žena i Međunarodnu alijansu za žensko prava glasa. U kakvim su uvjetima tada djelovale ženske organizacije i časopisi na ovim prostorima? Kako su se financirali ovi časopisi?
Na nivou tadašnje države najznačajniji su Narodni ženski savez Kraljevine SHS (kasnije Jugoslovenski ženski savez) osnovan 1919. i Alijansa feminističkih društava Kraljevine SHS (kasnije Alijansa ženskih pokreta Jugoslavije, skraćeno Ženski pokret) osnovana 1923. godine. Oba saveza, koja čine razne ženske organizacije (od humanitarnih do onih koji se prvenstveno bore za zakonsku jednakost žena), dobivaju odmah nakon osnivanja članstvo u spomenutim velikim svjetskim savezima, koji postoje od kraja 19. odnosno početka 20. stoljeća. Dapače, te jugoslavenske organizacije su i osnovane uz pomoć i poticaj tih međunarodnih saveza.
Nakon iskustva Prvog svjetskog rata, osim zagovaranja univerzalnog prava glasa i zakonskih reformi koje dovode do društvenopolitičke jednakosti žena, glavni cilj međunarodnih ženskih saveza je odražavanje svjetskog mira i zagovaranje razoružanja svjetskih sila. Nakon pojave fašizma i nacizma, prvenstveno zbog pacifističkih nastojanja, međuratni feministički pokret će većinski stati na antifašističku stranu. Radna prava i poboljšanje radnih uvjeta za žene, također su agende nekih ženskih organizacija i saveza, te će se neki ciljevi, naravno, poklapati i s ciljevima tadašnjih političkih pokreta na ljevici.
Na primjeru jugoslavenskih gradova poput Zagreba, posebno nakon pada diktature u drugoj polovici 1930-ih, možemo vidjeti da se često preklapaju članstva u nekim ženskim organizacijama sa sindikalnim udruženjima ili političkim partijama, odnosno tada ilegalnom KPJ. U nekim slučajevima to je poticalo strah od progona, a time i sukobe i razilaženja u ženskim organizacijama, a u nekim slučajevima prešutnu suradnju. Lydia Sklevicky tumači da su na području Jugoslavije „žene kao autonomna, organizirana snaga“ postale vidljive upravo u tom periodu politike Narodnog fronta od 1935. godine.
Radi se o vrlo progresivnim feminističkim organizacijama i njihovim publikacijama, u izrazito složenom i opresivnom međuratnom razdoblju, čije su članice djelovale i uređivale svoje publikacije u prilično nepovoljnim političkim i financijskim okolnostima.
Časopisi, poput Žene danas, glasila omladinske sekcije Ženskog pokreta, imali su podršku međunarodnih saveza, no na primjeru Ženskog svijeta vidimo da je redakcija aktivno održavala vezu s Komisijom za rad sa ženama KPH. Članice tih redakcija isticale su da se samofinanciraju, oslanjajući se na pretplatu i donacije za koje možemo samo naslutiti od kuda su sve dolazile.
Svjetski savez žena protiv rata (osnovan u Parizu 1934. godine) pokreće časopis Les Femmes koji biva uzorom za zagrebački Ženski svijet i beogradski časopis Žena danas. U čemu se sve sastojao utjecaj časopisa Les Femmes na naše časopise?
U kolovozu 1934. u Parizu se održao Svjetski kongres žena protiv rata i fašizma, na kojem je osnovan Svjetski savez žena protiv rata i fašizma (Comité mondial des femmes contre la guerre et le fascisme) na čelu s francuskom feministkinjom Gabrielle Duchêne, koja će odmah pokrenuti glasilo saveza, časopis Les Femmes. Na istaknutim mjestima u Savezu nalaze britanske feministkinje, poput Sylvie Pankhurst ili Ellen Wilkinson, a španjolsku podružnici Saveza vodila je komunistkinja Dolores Ibárruri.
Taj kongres posebno je značajan za ženske organizacije u Jugoslaviji, ne samo zbog kasnije pokrenutih časopisa. Na tom kongresu su sudjelovale četiri delegatkinje iz Jugoslavije, od kojih tri dolaze ispred ženskih organizacija, a četvrta delegatkinja, Mira Panić(ilegalno ime zagrebačke studentice Jelene Nikolić), dolazi kao delegatkinja KPJ i izabrana je u predsjedništvo samog kongresa. Svjetski savez žena protiv rata i fašizma iste godine osniva podružnice u Zagrebu i Ljubljani, što će dati zamah omladinskim sekcijama Ženskog pokreta u njihovim nastojanjima za „masovnijom bazom“. Odnosno, mogućnošću da se u te feminističke organizacije učlanjuju žene iz „svih društvenih slojeva“. Zagrebačka omladinska sekcija Ženskog pokreta iste godine traži i promjenu uređivačke politike službenog glasila organizacije, pa dvije godine kasnije izdaju prvi i jedini broj časopisa omladinki pod nazivom Mlada žena.
U toku 1936. godine, Svjetski savez žena protiv rata i fašizma poticat će pokretanje svojevrsnih franšiza, sestrinskih časopisa Les Femmes-a u raznim državama. Tako će se, na primjer, u kolovozu u SAD-u pokrenuti časopis The Women Today, a u Jugoslaviji u listopadu iste godine Žena danas, kao službeno glasilo („organ“) Omladinske sekcije Ženskog pokreta Jugoslavije. Antifašističko i feminističko usmjerenje časopisa, kao i suradnja s francuskim uzorom i međunarodnim Savezom, vidljivi su već u prvom broju. Uvodnik prvog broja potpisuje Gabrielle Duchêne te u obraćanju jugoslavenskim ženama zagovara da se „bore s najvećom energijom“ protiv zla (fašizma) koje dolazi. Pored njezinog uvodnika, redakcija potpisuje tekst pod naslovom „Novi feminizam“, a na poleđini ovitka su fotografije preuzete iz francuskog sestrinskog časopisa, žene u uniformama iz Španjolskog građanskog rata, kao i portret Dolores Ibárruri. Suradnja i utjecaj Les Femmes vidljiv je i u daljnjem uređivanju časopisa do posljednjeg broja 1940. godine.
Kakva je bila uređivačka koncepcija časopisa Ženski svijet i Žena danas: na planu sadržaja, ali i likovnog i grafičkog oblikovanja? Tko su bili autorice tekstova u časopisima?
Uređivačke koncepcije svih spomenutih časopisa spajaju teme iz „žurnala“ za žene, poput savjeta u domaćinstvu ili praktičnih savjeta o modi, s društveno-političkim temama i kulturnim rubrikama prilagođenim široj publici s jasnim ideološkim smjernicama.
Do pojave tih časopisa, o položaju žene pisalo se gotovo isključivo u feminističkim glasilima s uskom čitateljskom publikom. Istovremeno, uvjerena sam da su vrlo rijetki primjeri u jugoslavenskoj periodici tog vremena da neka redakcija tako hrabro objavljuje fotografije borkinja, ili reportažu Vladimira Dedijera iz Španjolskog građanskog rata, kao što je to napravila redakcija Žene danas u prvim brojevima.
Francuski uzor Les Femmes objavljuje vrlo ozbiljne političke tekstove, rasprave i reportaže. Tiska posebne tematske brojeve, recimo o velikom generalnom štrajku 1936. vrlo bogato fotografski ilustriran, ili broj posvećen Španjolskom ratu s prilozima o uvjetima života žena u gradovima zahvaćenim ratom, o ulozi žena u organizaciji vrtića, škola i bolnica u zbjegovima, opismenjavanju i ubrzanoj emancipaciji španjolskih žena, itd. Naši časopisi pokušat će dosegnuti taj visoki standard, s bitno skromnijim kapacitetima i strogom državnom cenzurom.Oba časopisa pokušat će grafičkim uređenjem slijediti francuski primjer, ali nemaju ni izbliza na raspolaganju toliku količinu kvalitetnih fotografija, ili kao u američkom primjeru, namjenski rađenih ilustracije.
Žena danas će zbog tog manjka, „posuđivati“ fotografije što iz francuskog sestrinskog lista i raznih drugih te će razviti neke oblike kolaža prilagođenih temi tekstova. Grafički prilozi se ne potpisuju, kao ni veći broj tekstova, grafički urednik/ca također nije potpisan. Iz drugih izvora saznala sam da je autor mnogih naslovnica, kolaža i zaglavlja časopisa Žena danas,beogradski nadrealista David Dida de Majo, a to objašnjava kako je došlo do tako kvalitetnih i originalnih grafičkih rješenja. Ženski svijet bio je konvencionalnije grafički uređen, prve naslovnice oblikovao je Edo Kovačević, ali upravo se to rješenje nije svidjelo čitateljicama, pa ga ubrzo mijenjaju anonimni tiskari po uputama urednica.
U oba časopisa možete pronaći i nepotpisane fotografije danas slavnih svjetskih fotografa, kao primjer navela bih fotografije Roberta Cape snimljene u toku opsade i bombardiranja Madrida. Veliki broj tekstova je također nepotpisan, a među potpisanim autoricama tekstova u Ženskom svijetu nailazimo na razna imena, od zagrebačke sindikalistice Ružice Turković do etnologinje Nade Sremec, književnice socijalne tematike Milke Žicine, ili samouke spisateljice sa sela, Mare Matošec.
Prva ženska glasila s početka stoljeća bila su izgledom i sadržajem skromna, no s izumom ofset tiska postaje moguće tiskati časopise u većim nakladama i izazovnije grafički uređene. Što je izum ofset tiska u praksi značio za ove časopise i njihovo grafičko i likovno uređenje?
Ofsetna tehnika tiska unaprijeđena je već početkom 20. stoljeća, a 1930-ih postaje pristupačnija, kvalitetne reprodukcije fotografija jeftinije se tiskaju. Ovim časopisima, to će omogućiti atraktivne naslovnice s fotografijama, ponekad i koloriranim, kakve si do tada nisu mogli priuštiti listovi feminističkih organizacija, kao ni razni drugi izdavači. Les Fammmes ne samo na naslovnici ovitka, već i na poleđini donosi izrazito kvalitetne i zanimljive fotografske portrete „običnih“ žena, seljanki, tvorničkih radnica, telefonistica, pilotkinja… Uz tekstove objavljuju se i fotografske reportaže. Takvo grafičko uređenje i kvaliteta tiska ne zaostaje za mondenim časopisima ili magazinima tog doba. Naši časopisi nisu imali tako visoku kvalitetu tiska i fotografija, ali su kvalitetno i atraktivno grafički uređeni, što je spomenutim organizacijama sigurno pomoglo da progresivne agende zagovaraju kod široke i različite ženske publike.
Kako je državna cenzura usmjeravala njihove uređivačke politike i kojim su joj strategijama njihove urednice uspijevale izmicati?
O državnoj cenzuri tog vremena ne znam puno, ali iz svjedočenja urednica jasno je da su časopis uređivale uz više-manje stalnu prisutnost službenih cenzora.Mitra Mitrović u svojoj knjizi sjećanja, Ratno putovanje, u dijelu gdje opisuje kako uređuje ratna izdanja Žene danas 1943. godine, s nostalgijom se prisjeća predratnih brojeva, pa i državnih cenzora koje su već dobro poznavale i s kojima su dobro surađivale.
Privukla su mi pažnju neka grafička rješenja naslovnica Žene danas, gdje likovno rješenje upućuje na određeni događaj iz tog vremena o kojem se u časopisu ne piše. Na primjer, u trenutku Sudetske krize 1938. na ovitku je kolaž sastavljen od fotografije sjetne plavokose djevojčice, a iznad nje je blijedi obris oblaka, međutim to je obris zemljopisne karte prve Čehoslovačke Republike. Slične primjere ilustracija imamo i u brojevima koji izlaze na početku drugog kinesko-japanskog rata, invazije Italije na Albaniju, ili u toku najgorih bombardiranja Madrida, i naposljetku, kad je Njemačka napala Francusku, a da u tim brojevima nema nijednog komentara ili teksta koji se referira na implikacije ilustracija s naslovnica.
To me navelo na pitanje jesu li cenzori uopće promatrali likovnu opremu, ili su samo čitali tekstove, odnosno jesu li važila ista pravila za tekstove i likovnu opremu? Da li redakcija na taj način daje prostor nekom događaju o kojem ne smije pisati? Ako takva grafička rješenja nisu nastala iz tih razloga, ipak su vrlo zanimljiva kao primjer komuniciranja vizualnim jezikom.
Časopis Žena u borbi bio je glasilo Antifašističke fronte žena, a njegov je prvi broj izašao 1943. godine. Na koji je način ovaj časopis pratio stvarno stanje “na terenu” kada je riječ o pravima žena nakon Drugog svjetskog rata?
Žena u borbi bio je službeno glasilo AFŽ-a Hrvatske, a Žena danas AFŽ-a Jugoslavije. U studenom 1940. godine objavljen je posljednji predratni broj Žene danas, broj 30. Međutim, u siječnju 1943. na oslobođenom teritoriju izlazi broj 31., ali časopis više nije službeno glasilo Ženskog pokreta, nego službeno glasilo Antifašističke fronte žena Jugoslavije. Na ovitku 34. broja, koji je u ljeto 1945. tiskan u oslobođenom Beogradu, je fotografija sa svim predratnim brojevima i na taj je način redakcija, kao i uvodnim tekstom, istaknula kontinuitet njihovog djelovanja od 1936. godine. U istom broju objavljene su i osmrtnice poginulih kolegica.
Ženu u borbi također su u toku i po završetku rata uređivale bivše članice redakcije zagrebačkog Ženskog svijeta. Prvi poslijeratni brojevi Žene u borbi pisat će upravo o aktivnostima svojih brojnih članica i velikim naporima te organizacije u osnivanju domova za siročad, o opismenjavanju (časopis će uvesti prilog za vježbe pisanja), a ubrzo će se pojaviti i modni prilozi. Mnoge članice predratnih redakcija nastavile su rad u AFŽ-ovim glasilima, pa se može reći da su redakcije tih progresivnih jugoslavenskih ženskih časopisa ostvarile neku vrstu kontinuiteta, bez obzira na rat, koju njihov francuski „model časopis“ nije doživio.
Svoje istraživanje za izložbu u HDD-u završila sam s AFŽ-ovim časopisima iz 1946. godine, s obzirom na to da je u siječnju donesen Ustava FNRJ s kojim je ženama Jugoslavije konačno zajamčena puna zakonska jednakost. Iz kasnijih poslijeratnih brojeva stječe se dojam kao da su uredništva izgubila određeni stupanj autonomije u svojem radu. Meni su najzanimljiviji brojevi tih publikacija upravo iz perioda koji sam obradila od 1936. do 1946., materijali iz desetljeća koje zbog rata skoro nikada ne promatramo u kontinuitetu, premda jasno ukazuju na kontinuitet djelovanja. Po svemu, pa tako i vizualno, oni su jedinstveni.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Povorke ponosa ove godine započinju u Karlovcu, 7. lipnja.Treći Pride u tom gradu organizira Karlovac Pride i počinje okupljanjem u Glazbenom paviljonu u 16:30 sati. Povorka kreće u 17:30, a ruta je Perivoj – Kr. Tomislava – Domobranska – Zorin dom – Korzo – Katzler – Perivoj.
„I ove godine naša šarena Povorka ponosa kretat će se rutom u centru grada, a nakon povorke slijedi zabavni program u parku, koji će ove godine po prvi put trajati do noćnih sati“, poručuju organizatori/ice.
Nakon povorke, od 18:30 je u planu bogat popratni program. Uključuje nastupe Drum ‘n’ bijesa, Zbeletrona, Le Zbora, vogue performans Borisa Vrdoljaka, Conscious Belly Dance, Desmo Dust & Mx. Bodliere (drag king & queen performans), nastup Marka Bošnjaka i performans Magmatikke (fire show i LED poi).
U Karlovcu su se održavale i brojne radionice u sklopu Mjeseca ponosa. Izrađivali su se transparenti za Povorku kao i pripremao vogue performans kroz četiri radionice.
Povorka ponosa u Zagrebu: Puna usta ponosa
14. lipnja, pod geslom “Puna usta ponosa”, održava se 24. Povorka ponosa LGBTIQ+ zajednice u Zagrebu, u organizaciji Zagreb Pridea. Okupljanje je od 15 sati na Trgu Republike Hrvatske, ispred HNK. U 16 kreće Povorka, a ruta je Frankopanska – Ilica – Trg bana Josipa Jelačića – Jurišićeva – Draškovićeva – Ribnjak.
“Oni koji su gladni moći svoju štetnu agendu skrivaju izmišljenim “ideološkim ratom” protiv najranjivijih skupina, uključujući i nas. Naša zajednica je prva na udaru. Globalni pritisci na naša prava svakoga dana rastu. U Budimpešti je zabranjena Povorka ponosa, u SAD-u su LGBTIQ prava, a posebno prava trans osoba, pod sve većim napadima. U Hrvatskoj političari, mnoge javne osobe i neki mediji kontinuirano šire transfobnu i homofobnu retoriku i pokušavaju osporiti naše postojanje“, poručuju organizatori/ice.
U parku Ribnjak se održava prosvjedni i svečani skup s početkom u 17:30 sati, a zabavni dio se održava od 18 do 23 sata. Pojedinosti o svim izvođačicama i izvođačima možete naći na društvenim mrežama Zagreb Pridea.
Vizual: Marin Berović
“Ponosne i ponosni smo na naša tijela koja zauzimaju prostor, naše glasove koji su iz dana u dan sve glasniji, naše brojne identitete i našu zajednicu”, zaključuju u proglasu.
Osim povorke, tu su i događanja u okviru Mjeseca ponosa. Tako je, u subotu 7. lipnja, na rasporedu izrada transparenata i dekoracija za Povorku ponosa, od 15 sati u dvorištu AKC Medike. Dan kasnije je radionica bubnjanja, a ista je na rasporedu i 12. lipnja. Uz to, 10. lipnja vas očekuje kviz KVIRZ Vol2 u Crnom Mačku.
“Na kvizu vas čekaju sto ozbiljna, sto neozbiljna pitanja iz kvir povijesti, kvir teorije i prakse, a tu je i neizostavna pop kultura”, poručuju organizatori/ice.
Ekipe mogu imati od tri do pet članova, a prijaviti se možete ovdje.
Pula: Pride gre naprid!
Vizual: Dora Bilandžić i Ema Božek
Pod sloganom „Pride gre naprid“drugu povorku u Puli organizira udruga Proces, 21. lipnja od 18 sati na Piazza Portarata. Organizatori/ice pozivaju da brojnošću i žarom potaknemo građane i građanke na aktivno sudjelovanje u borbi za pozitivne društvene promjene, a donositelje odluka, provoditelje zakona i javnu administraciju pozovemo na primjenu postojećih i donošenje novih zakona kojima će se svima zajamčiti jednakopravnost.
„Prvi Pula-Pola Pride pokazao je prave vrijednosti naše lokalne zajednice, ali i na površinu izvukao i misli onih koji se jednakosti protive. Javni prostor bio je prepun govora mržnje, poziva na nasilje i diskriminacije. Mediji i društvene mreže svakodnevno su bombardirane porukama prepunima homo/bi/transfobije, seksizmom i šovinizmom, nerazumijevanjem onih koji su u društvu zanemareni i sustavno potlačeni, koji se i danas nalaze na marginama. Upravo zato, kako bi poruke mržnje i pozive na nasilje ostavili u prošlosti, „Pride gre naprid“! Naprijed u budućnost u kojoj takvom jeziku nema mjesta, budućnost u kojoj svi zajedno kažemo snažno ne diskriminaciji, mržnji i nasilju. Naprijed u budućnost u kojoj se poštuje tjelesni integritet i autonomija svake osobe, budućnost u kojoj ne postoji heteronormativni patrijarhat, budućnost u kojoj svaka osoba ima pravo na samoodređenje, budućnost u kojoj se napokon sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, te prema drugima postupaju u duhu sestrinstva“, poručuju iz Procesa.
Mjesec ponosa u Puli
Osim Povorke, u Puli se održava i niz aktivnosti tijekom Mjeseca ponosa. Na rasporedu su brojne radionice: sitotiska, bubnjanja, transparenata i bedževa, ali i večer društvenih igara i tarota. Tu je i Procesovo kino u dvorištu na kojem se 16. lipnja mogu pogledati projekcije čak tri iznimna kratkometražna filma – Peti kat lijevo, All those sensations in my belly i Nije ti život pjesma Havaja.
„Predstavljamo jedinstveni filmski događaj koji istražuje složene slojeve identiteta, pripadnosti i osobne transformacije kroz različite vizualne i narativne pristupe. Svaki od ovih filmova donosi specifičan pogled na LGBTIQ+ iskustvo, uvodeći gledatelje u intimne svjetove svojih protagonista, gdje se isprepliću pitanja tijela i rodnog identiteta“, poručuju organizatori/ice.
Od izložba može se pogledati „24 baci“, „Queer me up(Before you go-go)“ i Sapphic SessionsHelene Janečić. Više detalja o događanjima na Mjesecu Ponosa se nalazi ovdje.
Split Pride: Izgradimo svoje društvene prostore!
Split Pride je najavio povorku videom. 14. povorka u tom gradu održat će se 21. lipnja, a okupljanje počinje od 18 sati u Đardinu. Sama povorka kreće od 19 sati, a ove godine je naglasak na društvenim prostorima koji su vrlo heterosekualizirani.
„Što je to društveni prostor? To su sve prilike u kojima se ljudi nalaze u interakciji i rade nešto zajedno. To je društvo. To je ono kada dječake od vrtića pitaju imaš li curu. To je ono kada ti netko podrugljivim tonom kaže da izgledaš ko peder. To je ono kada netko u javnosti bez zadrške iznosi svoje homofobne stavove jer misli da se podrazumijeva da ćemo se svi složiti. To je ono kada svaka pjesma na radiju pjeva o nekoj heteroseksualnoj ljubavi. U svakom kafiću, klubu, autobusu, uredu. Svaki film, predstava, svaka lektira. To je ono kada se očekuje da se ponašaš, izgledaš i voliš na određeni način inače nisi dovoljno dobar i ne zaslužuješ poštovanje“, objašnjavaju iz Split Pridea.
„To su elementi koji oblikuju prostor u kojem mi živimo. Društveni prostor za nas nije prostor slobode nego je naseljen očekivanjima koja mi ne možemo ispuniti. Jer društvo se ponaša kao da su LGBTIQ+ osobe neki drugi ljudi. Neka tajanstvena bića koja žive u LGBT centru i tamo rade neke svoje gej stvari, a izađu jednom do dva puta godišnje na Pride i Eurosong. A mi smo svugdje; u školi, u parku, u bolnici, na poslu, u crkvi, u knjižnici, u sezoni i van sezone. Samo što ne mašemo stalno zastavicama iz razumljivih razloga. I onda se svi ponašaju kao da nas nema i kao da su svi na svijetu strejt. Živimo u svijetu koji nije po našoj mjeri i koji je nama neudoban.
Jedini način da nam bude malo manje neudoban je da izgradimo svoje društvene prostore, a ove ostale da malo obojamo u dugine boje. Društvo treba malo osvježiti da bi donekle bilo po našoj mjeri. Da nas se ne izbriše i ne zaboravi. I zato radimo još jedan Pride. Pride je naš dan. Možda nećemo promijeniti svijet, ali ćemo pokazati da smo vjerni sebi i da se ne bojimo“, poručuju organizatori/ice.
Afterparty nakon Povorke održava se od 22 sata u X-Nightclubu. Ulaz je 10 eura, a više informacija se nalazi ovdje.
Mjesec ponosa u Splitu
Uz povorku, u Splitu se održava i Mjesec ponosa od 7. do 20. lipnja. Otvara se projekcijom aktivističkog filma, 7. lipnja u LGBT centru. Na rasporedu su radionice izrade transparenata, kao i radionice sitotiska i glinamola. Tu je i Zvjerinjak i Bitcherin party, kao i kviz “Najslabija barbika”. Mjesec ponosa zatvara AE live/Talk show s dragovima koji se održava u LGBT centru Split.
