U organizaciji Drugog mora i Kolektiva Igralkeod28. rujna do 4. listopada održat će se ZOOM + IGRALKE FESTIVAL na različitim lokacijama diljem Rijeke.
“S fokusom na nove kazališne tendencije koje se razvijaju u Hrvatskoj i Europi, sedmodnevna manifestacija nastaje povezivanjem postdramskog i međunarodnog fokusa festivala izvedbenih umjetnosti Zoom, pokrenutog 2010. godine, i intimnijih, autorskih kazališnih formi koje su bliske Kolektivu Igralke”, poručuju organizatori/ice.
Što nas očekuje na festivalu?
Program donosi sedam izvedbi i jednu video instalaciju.
Riječima Sendi Soltar iz Kolektiva Igralke: „poetski glazbeni performans Ptice-špijuni domaće autorice mlađe generacije Rajne Racz oživljava zabranjivane i progonjene glasove disidenata, egzilanata i drugih nepodobnih mislitelja i umjetnika našega vremena, dajući poseban prostor palestinskim pjesnicima. Preplavljen kaosom suvremene svakidašnjice, slovenski performer Luka Piletič u duhovitom autorskom solu Pod kontrolom pokušat će uspostaviti kontrolu nad svojim životom (ili se barem njome poigrati) koristeći elemente suvremene klaunerije.
U suptilnoj i intrigantnoj režiji srpske redateljice Tare Manić gledamo komornu duo dramu Kako sam naučila voziti u kojoj virtuozna gluma snažnog dvojca oživljava žensku traumu iz djetinjstva u svoj kompleksnosti odnosa i situacija. Međunarodno priznati autorski par Giuseppe Chico i Barbara Matijević u lucidnom interaktivnom DIY mjuziklu SCREENAGERS Vol. 2 pozvat će nas da se uključimo putem pametnih telefona i zajedno se utopimo u webu, igramo i meditiramo o različitim načinima na koje Internet utječe na naše živote. Slovensku performericu Natašu Živković gledamo u autorskom projektu Sineu kojem preispituje rodne konstrukte istražujući fenomen zakletih djevica ili virdžina s područja Balkana, dajući ‘drag-odgovor’ na pitanje opstanka u muškom svijetu. Festival će zaključiti spektakularna Tehnoburleska Kradljivci slika kolektiva Feminalz koja se neustrašivo poigrava društvenim stereotipima oko nacionalnog identiteta, mačizma, roda, političkog populizma i medijske melodrame, razotkrivajući licemjerje koje je obično ugrađeno u normativne konstrukte.“
U vremenu ograničenja treba još glasnije govoriti
Uz kazališne izvedbe, slovenski glazbenik i medijski umjetnik Luka Prinčič održat će predavanje-performans BeYourOwnPlatform, o strategiji kojom glazbenici nastoje stvarati vlastiti online prostor koji je neovisan o algoritmima i korporativnim platformama, što umjetnicima omogućuje samostalno donošenje odluka, unatoč zahtjevnijem, ali otpornijem putu. Za vrijeme trajanja festivala, posjetitelji će moći zaviriti u Pornokabinu autorice i performerice Line Akif – Čokoline, koja svojim video radovima osvještava gledatelje o trenutnoj stambenoj krizi iz feminističke perspektive, istovremeno nastojeći prikupiti sredstva za kupnju stana.
“Sedam dana i sedam izvedbi političkih, intimnih i subverzivnih priča u raznolikim i često hibridnim izvedbenim formama pokazat će da, makar nemamo kontrolu nad “puno stvari”, ni dominantne i represivne tendencije nemaju kontrolu nad nama. Vjerujemo da u vremenu ograničenja treba još glasnije govoriti, još hrabrije stvarati i još tvrdoglavije opstajati”, kazala je Sendi Soltar iz Kolektiva Igralke
Detaljan raspored se nalazi ovdje, a besplatne ulaznice za svaku izvedbu moguće je rezervirati putem online obrasca.
Rodne dezinformacije i uloga medija u prikazu i praćenju rodno uvjetovanog nasilja bile su teme okruglog stola kojim se u Krapini obilježio Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 22. rujna. Predavanje o rodnim dezinformacijama i panel rasprava organizirani su u suradnji Krapinsko – zagorske županije i Doma za žrtve nasilja u obitelji Novi Početak.
Na panelu „rodno uvjetovano nasilje u medijima – izazovi i mogućnosti promjene“ raspravljali su Marijana Sopek, direktorica i glavna urednica portala Sjever.hr, Maja Vdović, psihologinja u Domu zdravlja Krapinsko zagorske županije, Josip Šipić, voditelj našeg projekta GenderFacts i Davorka Filipčić, predsjednica Gradskog vijeća Grada Pregrade. Raspravu je moderirala Aneta Škreblin, psihologinja u Domu za žrtve nasilja u obitelji Novi Početak.
Medijski prikaz javno istaknutih žena
Davorka Filipčić osvrnula se na nedavnu predizbornu kampanju u kojoj se natjecala za mjesto gradonačelnice Pregrade. Kazala je da je pred kraj kampanje bila meta dezinformacija na društvenim mrežama. Uz to, naglasila je da postoje pitanja koje se ne postavljaju muškarcima koji se natječu za pozicije moći u politici. Za primjer, njen tadašnji protukandidat za gradonačelničku fotelju ima troje djece, jednako kao i ona, no – govori Filipčić – njega nitko nije pitao što radi po skupovima niti pitao tko se brine za djecu dok je on u predizbornoj kampanji.
„Mi žene smo u lošijoj poziciji od muškaraca i još uvijek izazivamo bojazan kad se natječemo za pozicije u kojima se o nečemu odlučuje. I dalje se pretendira da na toj poziciji bude muškarac“, poručila je Filipčić i dodala da bi voljela da se više žena aktivira u politici.
Na prikaze žena u politici osvrnula se i moderatorica Aneta Škreblin kazavši da takav medijski prikaz žena posredno ima utjecaj i na žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Kako se, uglavnom, radi o ženama koje nisu u poziciji moći, šalje im se poruka da su njihove šanse da se maknu iz pozicija i nasilja kojem su izložene male ako se žene koje jesu u poziciji moći suočavaju s tolikim izazovima i preprekama.
Je li dovoljno educirati novinare i novinarke o etičkom izvještavanju?
Na pitanje kako educirati novinarke i novinare o adekvatnim načinima izvještavanja o rodno uvjetovanom nasilju, Marijana Sopek je kazala da postoji mnoštvo edukacija koje bi novinari/ke i studenti/ice mogli/e pohoditi. No, naglašava da – uglavnom – vlasnici/e medija u tome ne vide osobnu korist. Primarno zato što je puno „jača“ priča koja je negativna.
„Što je veća tragedija, ona se dulje prenosi“, kazala je Sopek osvrnuvši se na problematičnost načina na koji se mediji financiraju, pritisak velikog broja klikova kao i društvenih mreža i brzog protoka informacija.
Pri tom je kazala da se vrlo rijetko izvještava da žena nije zaslužila nasilje kojem je izložena, već se puno češće propituje što je nosila, čime je izazvala počinitelja. Josip Šipić smatra da bi mediji trebali imati propisan način izvještavanja o rodno utemeljenom nasilju u svojim kodeksima i/ili metodologijama. Ipak, naglasio je da, unatoč brojnim ukazivanjima na neadekvatno medijsko izvještavanje o rodno – utemeljenom nasilju, ne vide se veliki pomaci. Pritom se osvrnuo i na činjenicu da je Medijski kodeks koji sadrži smjernice kako senzibilizirano izvještavati o nasilju prema ženama i femicidu potpisan od strane velikih medija koji se tog istog kodeksa u praksi, uglavnom, ne pridržavaju.
„Voljela bih vidjeti da svi mi počnemo žrtvu stavljati u kontekst žrtve, a ne priče koju treba prodati“, zaključno je dodala Sopek.
Utjecaj prikaza rodno uvjetovanog nasilja u medijima
Maja Vdović je naglasila da je medijski prikaz rodno – uvjetovanog nasilja problematičan i kad pričamo o njegovu utjecaju na djecu i mlade. Kroz različite sadržaje, posebice na društvenim mrežama, oni uče o rodnim normama i rodnim ulogama te se pritom stavljaju u kutije koje su im kroz te prikaze namijenjene i/ili prezentirane.
„Kroz stereotipni prikaz žena kao pasivnih, emocionalnih i usmjerenih na izgled, dok su muškarci prikazani kao snažni i oni koji rješavaju probleme (bilo autoritetom ili nasiljem) – djeca i mladi uče što je društveno primjereno“, kazala je Vdović.
Kao poseban problem istaknut je i način na koji se nasilje prikazuje u popularnoj kulturi i medijima – kao nešto romantično i/ili trivijalno. Nerijetko se ljubomora prikazuje kao znak brige ili se samo nasilje prikazuje kao nešto romantično. Time se dodatno otežava učenje djece i mladih o zdravim odnosima.
Medijska pismenost i rodno utemeljeno nasilje
Važna tema okruglog stola bila je i provjera informacija, odnosno raširenost dezinformacija, s naglaskom na one usmjerene na teme rodne ravnopravnosti. Šipić je naglasio nužnost suradnje različitih dionika na suzbijanju rodnih dezinformacija – od institucija, civilnog društva, ali i samih medija. Pritom je kazao da smatra da je nužno kontinuirano educirati i upozoravati na probleme u načinu medijskog izvještavanja o rodnom utemeljenom nasilju, kako medije, tako i institucije koje neadekvatno izvještavanje mogu sankcionirati.
Na upit o tome koliko često provjeravaju informacije na svom portalu, Sopek je kazala da informacije iz lokalne sredine provjeravaju puno češće nego li one s nacionalne razine. Njih uglavnom prenose iz drugih medija jer nemaju kapaciteta za provjeru istih. Vdović je dodala da razvoj kritičkog mišljenja nije jednostavan posao. Smatra da, osim što je dugotrajan, on se mora provoditi na više razina – kroz samu medijsku pismenost, ali i kroz diskusije i razgovor.
„Važno je ne izbjegavati teške teme“, kazala je Vdović poručujući da time od njih radimo tabu teme o kojima djeca i mladi na kraju uče iz nepouzdanih izvora.
Pritom je naglasila i važnost nenametanja stavova, već otvaranje mogućnosti da na temelju provjerenih informacija djeca i mladi formiraju vlastite stavove.
Šipić je zaključno dodao da, iako smo većinski svjesni da mladi nemaju dovoljno razvijeno kritičko promišljanje, umjesto da krenemo raditi na tome kroz obrazovanje – mi neprestano vodimo političke debate o tome koji nam je sadržaj potreban.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Tijekom 3. Festivala menstruacije, održanog u srpnju u Rijeci pod nazivom “Vještice”, u organizaciji udruge Pariter predstavljena je nesvakidašnja slikovnica. Točnije – ilustrirana priča, i to, u skladu s temom festivala, o menstruaciji. Tom smo prigodom razgovarale s autoricom Prve – Nadjom Tobias i ilustratoricom Ivanom Pipal.
Radi se o ilustriranoj priči koja se obraća onima koje se tek upoznaju s ovim aspektom ljudske biologije. Kroz spoj ilustracije i nježne priče daje uvid u menarhu, uključujući i biološki i emocionalni aspekt, ali i podučava o ovoj temi koja je i dalje tabu i o kojoj se govori ili potiho – ili uopće. Upravo radi toga je važno i da Prva postoji, kao i sve slikovnice i ilustrirane priče koje će nastati nakon nje.
Predstavljanje Prve na Festivalu menstruacije (Foto: Tanja Kanazir)
Nadja, kako ti je iskustvo vođenja radionica o menstrualnom ciklusu pomoglo u stvaranju Prve, ilustrirane priče o menstruaciji? Ima li u tim radionicama elemenata koji si pretočila u sadržaj? Odnosno, na koji je način tvoj radu Berlinu povezan sa samom ilustriranom pričom?
Kada sam prije nekoliko godina započela s radionicama, one su prvenstveno bile namijenjene odraslima. Organizirala sam ih samostalno ili u suradnji s organizacijama kojima je ta tema bila važna. Jedna od značajnijih suradnji bila je s Tanjom Slišković, znanstvenicom za organizacijsko ponašanje, koja je tada u sklopu projekta Kultura, raznolikost i inkluzija organizirala različite programe u tvrtki s 5000 zaposlenika/ica. Radionice su bile raspoređene u više modula, a paralelno sam započela i s podcastima koji su, povodom 8. marta – Međunarodnog dana žena (u Berlinu od 2019. državni praznik) – objavljeni na društvenim mrežama te tvrtke.
Na radionicama sam objašnjavala biokemiju menstrualnog ciklusa, koncept sinkronizacije s ciklusom i načine kako ju postići, kao i razliku između cirkadijalnog i infradijalnog ritma. To je bilo prvi put da sam mogla vidjeti reakcije velikog broja ljudi – iz različitih zemalja, dobnih skupina (od dvadesetih do pedesetih) i rodnih identiteta. Kao i koliko zapravo malo svi znamo o menstrualnom ciklusu. Pokazalo se da osnovne informacije i bazno znanje mogu biti od ogromne koristi.
Najčešća reakcija sudionika bila je zaprepaštenost, a onda i ljutnja – mnogi su govorili kako im nikada nitko, ni u obitelji ni u obrazovnom sustavu, nije objasnio osnove menstrualnog ciklusa.
Komentirali su: “Koliko bi život bio drukčiji i lakši da smo to znali ranije.” To iskustvo mi je samo potvrdilo ono što sam osjećala još prije deset godina – da bi za društvo bilo prijelomno imati knjižicu, priču ili slikovnicu namijenjenu djeci i mladima od devet do 15 godina, koja bi na intuitivan, jasan, emancipirajući i inicijacijski način objašnjavala menstrualni ciklus.
Ivana, je li bilo izazovno tematizirati nešto toliko životno i biološki u formi ilustracije koja se obraća mladim i mlađim djevojkama? Kako si uspjela prenijeti emocionalni sloj biološkog trenutka prve menstruacije u ilustraciju?
Nadjina priča postavila je ton kojim se priča obraća djevojkama – smještena je u živopisni san, koji se tik pred kraj završi buđenjem s krvavom mrljicom.
U početku mi je bilo izazovno doći do vizualnog jezika koji istovremeno priča o snu, o jakoj emociji i snovitim prikazima emotivnog bujanja, ali i o stvarnom osjećaju mlade djevojke koja se budi i doživljava trenutak prve menstruacije. Bilo mi je važno da je ton slike primjeren mladim djevojkama i da se lako mogu povezati, kao i tumačiti prizore koje gledaju.
U svojem ranijem radu često sam se bavila asocijativnim prikazima emocionalnog svijeta, pa sam na sličan način pristupila i ovoj slikovnici: tražila sam vizualni kod koji otvara neku alternativnu dimenziju gdje su emocije vidljive, u boji i oblicima i pomoću koje mogu ispričati tu priču na način koji je figurativan i jasan, ali istovremeno ima i tu apstraktnu notu koja je otvorena za interpretaciju promatrača/ica i upisivanje vlastitog emotivnog dojma.
Ilustracije iz knjige – Ivana Pipal
Kako je došlo do vaše suradnje, i kako je došlo do suradnje s Pariterom?
Nadja: Prije osam godina naš zajednički prijatelj Igor Bezinović uputio me na Ivanin rad i njezinu tadašnju izložbu pod nazivom Što i kako, a rijetkozaštoinspirirana gestalt pristupom psihoterapije. Jako mi se svidjela. Posebno su me dojmili crteži i opisi različitih emotivnih stanja. Bila je to prva prilika kada sam se Ivani javila s idejom o mogućoj suradnji i opisala joj područje svojeg rada. Nakon toga dogodio se život. Svaka od nas imala je svoj put, ali bismo se s vremena na vrijeme čule, razmijenile novosti i ostale u kontaktu.
U siječnju 2023., u sklopu radionice pisanja Pusti priču kolegice Ive Bezinović, nastala je priča Prva. Meni je od samog početka cijeli koncept bio potpuno jasan – željela sam napraviti knjižicu koja bi se sastojala od ilustrirane priče, edukativne knjižice i postera za praćenje ciklusa. I znala sam da želim da sve to ilustrira Ivana Pipal.
Kada sam napokon imala priču, odmah sam joj se javila i poslala tekst. Ivani se svidio i bila je zainteresirana za suradnju, ali kako je tada bila u osmom mjesecu trudnoće, obje smo znale da će trebati proći neko vrijeme prije nego ideju pretočimo u djelo. Ja sam to vrijeme iskoristila da krenem u potragu za izdavačima i organizacijama koje bi mogle biti zainteresirane podržati projekt. Tako sam otkrila da u Rijeci postoji udruga PaRiter koja organizira Festival menstruacije i odlučila im se javiti. Vrlo brzo sam dobila odgovor – Marija, Tamara i Petra iz PaRitera brzo su pokazale interes, gotovo odmah smo krenule u sastanke i dogovore oko pisanja projekta i mogućih prijava.
Što vas je inspiriralo da ilustriranu priču posvetite prvoj menstruaciji? Je li bilo neko konkretno iskustvo, potreba ili promišljanje koje vas je vodilo?
Nadja: Od svoje menarhe imala sam vrlo bolne menstruacije. U tinejdžerskim danima to je znalo biti toliko nepodnošljivo da bih gubila svijest i trebala injekcije protiv bolova da izdržim. Prošla sam kroz bezbroj liječnika – od ginekologa do doktora opće prakse – ali rješenja nije bilo. Mnogi su mi govorili da jednostavno trebam izdržati i da će jednom, kad rodim, biti lakše.
Studentski dani nisu bili ništa lakši. Svakog mjeseca prolazila sam kroz bolove, pokušavajući voditi normalan život u nenormalnim uvjetima – između osjećaja ljutnje, očaja i iscrpljenosti – dok sam se prema van pretvarala da je “sve u redu”, jer su mi liječnici tako sugerirali.
2010. godine, kad sam se preselila u Berlin i prolazila kroz intenzivan period – nova sredina, novi posao, novi ljudi – bolovi su dosegli vrhunac. Više nisam bila u stanju funkcionirati u svakodnevici. Tada sam ponovno otišla ginekologinji, koja mi je rekla: “Vrlo vjerojatno imate endometriozu, ali jedini način da to potvrdimo jest operativni, laparoskopijom.” Sjećam se da sam izašla iz ordinacije misleći: “Endo – what?”
Nakon operacije i potvrđene dijagnoze odmah sam krenula istraživati. Vrlo brzo sam shvatila da još uvijek nema jasnog objašnjenja zašto se to događa i da ni liječenje ne garantira izlječenje. Doznala sam da pomažu određene prakse – od laparoskopije, hormonske terapije i prehrane, do joge i psihoterapije. Uronila sam u edukaciju o menstrualnom ciklusu i ženskoj prirodi, i tada sam otkrila autorice koje su mi promijenile pogled na temu – Maisie Hill, dr. Christiane Northrup, Alisu Vitti, Clarissu Pinkolu Estés, Laru Briden, Penelope Shuttle, Liv Strömquist… Naučila sam toliko – od osnova menstrualnog ciklusa, preko njegovog utjecaja na kvalitetu života, do spoznaje koliko je on zapravo kompleksan i sveprisutan.
U to vrijeme upisala sam i višegodišnje školovanje za učiteljicu joge, a završni rad bio mi je “Joga i menstrualni ciklus” – edukativne radionice i vježbe kroz sve faze ciklusa. Također sam pohađala radionice Maisie Hill koje su bile izvrstan izvor informacija i znanja, ali i prilika da kroz grupni format čujem tuđa iskustva i dijelim vlastita. To mi je kasnije jako pomoglo u oblikovanju vlastitih radionica. Sve to iskustvo – i ono što sam sama prošla, i ono što sam učila od drugih – vodilo me uvijek do istog zaključka: koliko bi sve bilo lakše da smo o menstrualnom ciklusu učili prije prve menstruacije.I tu se rodila ideja o knjižici koja će baš o tome progovoriti – na jasan, topao i osnažujući način.
Ivana:Moje iskustvo s menstruacijom bilo je suprotno od Nadjinog – bez bolova, većinu života sam provela gotovo ignorirajući taj aspekt svog tijela i osjećaja. Moj ulazak u svijet vizualizacije emocija započeo je zapravo iz potrebe da kroz crtež razvijem senzibilitet i prisutnost potrebnu da osjetim što mi se događa, da prepoznam i imenujem vlastite emocije. U razgovoru s Nadjom došla sam u ponovno u situaciju u kojoj se osvijetlio jedan dio mene na koji nisam obraćala pažnju. Jedna jednostavna, ustvari očita informacija koja nekako nije bila dio moje edukacije – da ciklus nije samo menstruacija, nego čitav niz hormonalnih i emotivnih faza koje se izmjenjuju kroz cijeli mjesec – bila mi je zbilja inspirativna da promijenim svoj odnos prema ciklusu, počnem primjećivati promjene u sebi.
Mislim da svaka žena i djevojčica ima pravo na to znanje, i na taj intuitivni odnos sa samom sobom. Trenutak prve menstruacije je događaj kojeg se većina žena sjeća cijeli život. To nije samo biološki događaj, već i emocionalni prijelaz – često zbunjujući, a opet važan. Činilo mi se važno sudjelovati u stvaranju slikovnice koja toj situaciji pristupa kroz emotivnu prizmu.
Ušla sam u projekt inspirirana činjenicom da otvaramo dijalog tamo gdje on izostaje – i da radimo nešto što ima potencijal stvarne promjene. Tema je još uvijek nedovoljno obrađena, posebno s emocionalne strane, i mislim da je ova slikovnica jedan korak prema tome da se taj prostor popuni sadržajem koji je informativan, pristupačan i osjetljiv.
Ilustracije iz knjige – Ivana Pipal
Kako balansirate emotivni i edukativni aspekt Prve? Kako ste odlučile koliko informacija je primjereno za djetetovu dob, odnosno da ne djeluje previše opterećujuće ili previše edukativno? I može li biti „previše edukativno“ kada govorimo o temi koja je toliko zapostavljena u odgojnom diskursu?
Nadja: Taj balans mi je od početka bio jako važan. Moja ideja je bila da knjižica sadrži tri elementa – priču, edukativnu knjižicu i poster.
Svrha priče je poetski obilježiti trenutak prve menstruacije – proslaviti ga, ali i pružiti podršku djevojčici koja kroz to prolazi. Vidim je kao neku vrstu inicijacije, trenutka osnaživanja koji dolazi iznutra, iz same djevojčice, a ujedno daje mogućnost i njezinoj okolini da bude dio tog prijelaza.
Edukativna knjižica ima drugu svrhu – da na jasan, pristupačan i znanstveno utemeljen način upozna mlade s osnovama menstrualnog ciklusa: koje faze postoje, kako se reflektiraju u svakodnevici i na koji način im pristupiti s razumijevanjem. Najteži dio bio je odlučiti koliko detalja unijeti. Na kraju sam se odlučila za pristup koji mi se za tu dob činio najprimjerenijim – pružiti solidnu bazu znanja na koju će kasnije moći nadograđivati. Podjela ciklusa kroz četiri godišnja doba pokazala se kao vrlo intuitivan, lako razumljiv i primjenjiv način za početak. Ono što mi je bilo najvažnije bilo je izbjeći “zamor informacijama”, jer je sama prva menstruacija dovoljno zbunjujuće i preplavljujuće iskustvo.
Poster je treći element – on ima praktičnu funkciju. Osmišljen je tako da pomaže mladima pratiti vlastiti ciklus, razviti ritam i rutinu u prepoznavanju faza. Na kraju, dodala sam i upute koje se mogu pronaći iza knjižice – jednostavne smjernice za one koji žele koristiti priču, knjižicu i poster u grupnom ili individualnom radu.
Foto: Tanja Kanazir
Ivana: Moj fokus bio je na tome da vizualno podržim Nadjin tekst, i da ilustracija unese dodatnu, atmosferičnu dimenziju u ton kojim se priča prenosi. Priča je pisana na način koji otvara prostor mašti, i bilo mi je važno da taj prostor ostane slobodan – ali da slika ipak ponudi konkretnost i jasnoću koja je dobno primjerena i bliska djevojkama kojima se obraćamo.
Od samog početka znala sam da ćemo sadržaj podijeliti na dvije povezane cjeline: priču i edukativnu knjižicu. Ta je odluka omogućila da se emocija i informacija ne natječu, nego nadopunjuju i na taj način edukacija ne dolazi kao ‘dosadni’ dodatak, već kao prirodni nastavak priče koji je i razumljiv, primjeren dobi, a dovoljno otvoren da se s njim može rasti. Mislim da u ovakvim temama nije problem količina informacija, nego ton i način na koji su one prenesene, s povjerenjem u dječju sposobnost razumijevanja i emocionalnog rezoniranja.
Kako ste osmišljavale dodatne materijale za praćenje ciklusa i na temelju čega ste odabrale upravo te materijal?
Nadja: Dodatni materijali nastali su kao prirodan rezultat mog dugogodišnjeg puta – kroz istraživanje, čitanje, vođenje radionica i sudjelovanje na tuđima. Jedan od glavnih izvora bila mi je Maisie Hill, čiji rad i radionice sam pratila i koje su mi otvorile nova vrata razumijevanja ciklusa. Njezina knjiga Period Power bila mi je posebno važna te se zato i spominje u našoj knjižici. Osim nje, puno su mi značile i druge autorice. Primjerice, Alisa Vitti i njezina knjiga Ženski kod (WomanCode), koja donosi vrlo praktičan pogled na to kako sinkronizirati svakodnevni život s fazama ciklusa. Također, dr. Christiane Northrup i njezina knjiga Žensko tijelo, ženska mudrost bila je jedan od onih temelja – knjiga koja povezuje biološko i emocionalno zdravlje na način koji mi je bio jako inspirativan i osnažujući.
Svi ti izvori, zajedno s mojim osobnim iskustvom i iskustvima sudionica radionica, utkali su se u oblikovanje dodatnih materijala. Željela sam da oni budu i praktični i inspirativni – nešto što se može koristiti odmah, ali i nešto što potiče na dublje promišljanje i istraživanje vlastitog ciklusa.
Koju promjenu želite vidjeti u načinu na koji društvo (roditelji, učitelji i učiteljice, vršnjaci) pristupa temi prve menstruacije? Radi se o jednoj veoma biološkoj datosti, no ipak kod nas ne postoje slikovnice niti ilustrirane priče o menstruaciji – iako znamo da postoji sijaset slikovnica o higijeni ili npr. vršenju nužde. Zašto je menstruacija izostavljena? Nadja, kakva je praksa u Njemačkoj?
Nadja:Mislim da je ključna promjena koju želim vidjeti – normalizacija. Menstruacija je jedna od najprirodnijih stvari, a opet ju društvo i dalje drži u sferi nelagode, šutnje ili tabuizacije. Bilo bi revolucionarno kada bi roditelji, učitelji i vršnjaci mogli o prvoj menstruaciji govoriti jednostavno, otvoreno i podržavajuće – baš onako kako već govorimo o higijeni ili drugim biološkim procesima.
Kod nas slikovnice i ilustrirane priče o menstruaciji gotovo da i ne postoje, dok istovremeno postoje čitave biblioteke slikovnica o pranju ruku, odlasku na WC ili pranju zubi. To pokazuje koliko je tema menstruacije bila zanemarena u odgojnom i obrazovnom diskursu. A upravo je ta šutnja ono što djevojčicama često donosi osjećaj srama, usamljenosti ili zbunjenosti u trenutku koji bi trebao biti obilježen podrškom i znatiželjom.
Što se tiče Njemačke – praksa je ponešto drugačija, iako ni tamo nije savršena. Primjerice, Berlin je 2019. proglasio 8. ožujka državnim praznikom, što je već jedan simbolički korak prema priznavanju važnosti tema vezanih uz žene i žensko zdravlje. U posljednjih nekoliko godina primjetan je i porast interesa za menstrualno zdravlje u kontekstu raznolikosti i inkluzije unutar korporativnih i obrazovnih programa. Upravo su moje radionice u Berlinu pokazale koliko ta tema može biti otvarajuća – i koliko je važno uvesti znanje o menstrualnom ciklusu u širu društvenu raspravu, od škola do tvrtki.
Za mene, najveća promjena koju priželjkujem jest da prva menstruacija dobije mjesto koje zaslužuje – ne kao teret ili neugoda, nego kao prirodan i važan trenutak odrastanja, koji zaslužuje i znanje i slavlje.
Ivana: Slažem se s Nadjom – ono što želimo nije ništa ekstremno, već jednostavna normalizacija. Da postoji otvoren razgovor, znanje, podrška. Meni osobno ta tema nikad nije bila tabu, pa mi je iz današnje perspektive čak neobično koliko u javnom prostoru i dalje gotovo da nema sadržaja za djecu koji bi ju pratili. U tom smislu, drago mi je da smo napravile ovu knjigu jer smo ispravile jedan očiti nedostatak – činjenicu da gotovo uopće ne postoje slikovnice koje obrađuju temu prve menstruacije, pogotovo na ovako emotivno blizak način.
Vjerujem da su promjene moguće kada se pojave konkretni sadržaji koji ih omogućuju. Bilo bi mi drago čuti da postoje edukacije za učenike i učenice koje o toj temi ne govore isključivo medicinskim jezikom, kroz dijelove tijela i biološke promjene, nego uključuju i emocionalne aspekte tih procesa te potiču razgovor, otvorenost i dijeljenje iskustava među mladima.
Kako je publika reagirala tijekom ili nakon predstavljanja ilustrirane priče na Festivalu? Ima li neka reakcija ili povratna informacija koja vas se posebno dojmila?
Nadja: Reakcije publike na Festivalu bile su za mene jedno od najdragocjenijih iskustava. Osjetila sam koliko je ljudima nedostajalo upravo ovakav sadržaj – nešto što kombinira emociju, znanje i vizualni jezik koji je pristupačan i topao.
Mnoge žene su mi prišle i rekle da bi voljele da su imale ovakvu knjižicu kada su bile djevojčice. To je bio refren koji se stalno ponavljao: “Da sam ovo imala ranije!” Neke su majke i očevi podijelile koliko im znači što će sada imati alat pomoću kojeg mogu razgovarati sa svojim kćerima o prvoj menstruaciji bez nelagode, a uz osjećaj podrške i osnaživanja.
Posebno mi se urezalo u pamćenje nekoliko komentara koji su naglasili koliko je važno što knjižica ne nosi samo edukativni ton, nego i emotivni – što prva menstruacija nije predstavljena kao problem, već kao prijelaz, inicijacija, trenutak koji može biti slavljen. Taj neposredni kontakt s publikom potvrdio mi je da Prva ne ispunjava samo prazninu u edukaciji, nego i onu emotivnu – i da otvara prostor za razgovor koji je generacijama bio prešućivan.
Foto: Tanja Kanazir
Ivana: Ja bi još spomenula jedan trenutak s predstavljanja slikovnice, kada su djevojčice sjedile u krugu i jedna po jedna naglas čitale priču. To je bilo toliko dragocjeno iskustvo i Nadji i meni, skoro smo se rastopile. Mislim da nam se tada dogodio pravi susret: mi, odrasle žene koje o ovoj temi govorimo iz pozicije iskustva, našle smo se oči u oči s djevojčicama koje su još jako male, koje nemaju nikakvo osobno iskustvo, i kojima je to bio prvi susret s ovom pričom – s nečim što ih tek čeka. Taj trenutak nas je dodatno podsjetio koliko je tema osjetljiva, koliko je važno da prenosimo znanje, ali i koliko je bitno s kakvim tonom ulazimo u taj razgovor.
Planirate li prijevod ili distribuciju slikovnice izvan Hrvatske, posebno s obzirom na univerzalnu prirodu teme?
Nadja: Da, tema je univerzalna – ne poznaje granice jezika, kulture ili geografije. Već smo primili upite za prijevod na njemački i engleski i to me jako veseli jer vidim da Prva može pronaći svoje mjesto i izvan Hrvatske. Za mene je važno da knjiga ne ostane samo lokalni projekt, nego da postane alat koji može pomoći djevojčicama i njihovim obiteljima širom svijeta. Ideja je da mlade generacije mogu imati pristup znanju i podršci na vlastitom jeziku, na način koji je topao, razumljiv i oslobađajući.
Također, planiram pratiti kako će se knjižica koristiti u različitim kulturama i obrazovnim sustavima – jer iako su osnovni principi menstrualnog ciklusa isti, način na koji se o njemu razgovara i kako ga mladi doživljavaju može biti različit. Svaka nova verzija i prijevod za mene je prilika da priča dosegne što širu publiku i da tema menstruacije konačno izađe iz sfera šutnje i tabua.
Postoje li ideje za nove slične projekte? Možda slikovnice koje tematiziraju kasnije faze menstruacije, menopauzu, ili emocionalne aspekte sazrijevanja? Jeste li promišljale o seriji povezanih ilustriranih priča o reproduktivnom zdravlju?
Nadja: Da, Prva je tek početak. Već razmišljam o seriji slikovnica ili nekom drugom formatu koji bi pratio različite faze života – od kasnijih menstruacijskih iskustava, preko emocionalnih i fizičkih promjena u mladosti, pa sve do menopauze. Mislim da je važno stvoriti kontinuiran narativ koji prati žensku prirodu i ciklus kroz cijeli život, ne samo kroz prvu menstruaciju.
Svaka slikovnica bi mogla pružiti kombinaciju emotivnog razumijevanja i edukativnog sadržaja – isto kao i Prva – i ponuditi podršku, osnaživanje i znanje u ključnim trenucima života. Ideja je da se kroz priče i vizualni jezik djeci i mladima, ali i odraslima, približi nešto što je prirodno, ali često tabuizirano.
Ivana: Kao vizualna umjetnica, voljela bih kroz crtež nastaviti istraživati prostore emocija, tijela i iskustva – i tražiti načine da tabuizirane teme učinim pristupačnima, bliskima i osnažujućima za sve uzraste. I da, voljela bih da ova priča jednom postane serija – može biti neka vrsta emocionalno-edukativnog vodiča kroz žensko tijelo i život. Osjećam da je važno i potrebno stvarati sadržaj koji se uklapa u dijelove društva gdje još ne postoji dovoljno edukacije i svakako bi suradnju s Nadjom nastavila u kojem god smjeru nas to povede.
*Za informaciju o dostupnosti “Prve” kontaktirajte Udrugu Pariter.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Iako su podaci o nasilju u našoj zemlji alarmantni, imamo 26 skloništa tzv. sigurnih kuća za žrtve obiteljskog nasilja. Prema Izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za prošlu godinu (str.90-140), koje se bazira na podacima MUP-a, zabilježen je porast kaznenih djela nasilja u obitelji za 8,8 posto, a broj žrtava porastao je za 14 posto u odnosu na isto razdoblje 2023 godine. U 2024. godini je, prema istim podacima, ubijeno 18 žena, dvostruko više nego godinu dana ranije kada ih je ubijeno devet.
Statistički podaci i općenito problematika rodno uvjetovanog nasilja naći će se pod reflektorima medija kada se dogodi posebno brutalno zlostavljanje žene ili djece i/ili femicid. Ili će se o tome razgovarati na prigodan dan kao što je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, koji obilježavamo 25. studenog. Mnogi političari i političarke te predstavnici/e institucija obilježit će taj dan izjavama o suzbijanju nasilja, a na trenutak, fokus će biti i na udrugama koje rade na zbrinjavanju žrtava (1,2,3,4).
Različiti modeli smještaja i pomoći ženama koje su pretrpjele nasilje
No, nasilje se događa svakodnevno. Još 2019. godine MUP je pokrenuo projekt „Kalendar nasilja“.Radi se o dnevnoj, mjesečnoj i godišnjoj evidenciji koja obuhvaća broj kaznenih djela obiteljskog nasilja, broj ubijenih žena (femicida), posebno onih ubijenih od strane bliskih osoba te pruža uvid u statistiku nasilja u obitelji po županijama i promjenu trendova u odnosu na prethodne godine. Samo tijekom prosinca prošle godine prijavljeno je više od 200 kaznenih djela nasilja u obitelji.
Iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike odgovorili su nam da se osnivanjem novih šest skloništa na području Krapinsko-zagorske, Koprivničko-križevačke, Ličko-senjske, Virovitičko-podravske, Požeško-slavonske i Dubrovačko-neretvanske županije zadovoljio uvjet regionalne pokrivenosti budući da skloništa za žrtve nasilja u obitelji sada postoje u svim županijama u Republici Hrvatskoj. Ukupni smještajni kapacitet je 402 kreveta, u donjoj tablici je prikazan raspored prema županijama.
Županija
Kapacitet kreveta
Grad Zagreb i Zagrebačka županija
99
Šibensko-kninska
10
Zadarska
11
Splitsko-dalmatinska
12
Vukovarsko-srijemska
20
Primorsko-goranska
49
Varaždinska
17
Bjelovarsko-bilogorska
16
Osječko-baranjska
20
Međimurska
7
Krapinsko-zagorska
15
Koprivničko-križevačka
14
Virovitičko-podravska
11
Dubrovačko-neretvanska
8
Požeško-slavonska
12
Ličko-senjska
8
Karlovačka
25
Brodsko-posavska
12
Sisačko-moslavačka
20
Istarska
16
UKUPNO
402
Također, pisano su nam potvrdili da svi pružatelji socijalne usluge smještaja u kriznim situacijama moraju posjedovati rješenje o ispunjavanju mjerila za pružanje socijalnih usluga. Odnosno, licencu koju, sukladno odredbama Zakona o socijalnoj skrbi, izdaje nadležni ured jedinice područne (regionalne) samouprave. Skloništa su u svom djelovanju samostalna uz obvezu poštivanja svih zakonskih odredbi kojima se propisuje rad pravnih osoba sukladno važećim zakonskim propisima. Pritom, prema dobivenom odgovoru, naglašavaju da svi pružatelji usluge smještaja za žrtve nasilja u obitelji su dužni u svom radu poštivati i pravila struke, osobito u dijelu odnosa prema korisnicima te zadovoljavanja njihovih životnih potreba u vrijeme pružanja usluge smještaja.
U slučaju bilo kakvih pritužbi vezano uz nepravilnosti u radu skloništa nezadovoljne građanke/i, odnosno korisnice/i usluga skloništa, mogu uputiti prigovor Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike uz navođenje podataka o pružatelju usluge smještaja. Tada inspekcija izvršava nadzor te, u slučaju utvrđenih nepravilnosti, nalaže mjere za otklanjanje istih. Inspekcijski nadzor može se provoditi kao izvanredni, redovni i kontrolni, a obavljaju se nenajavljeno, neovisno o kakvom nadzoru je riječ.
U Hrvatskoj postojetri osnovna modela smještaja i pomoći ženama koje su pretrpjele nasilje: javne sigurne kuće, nevladine sigurne kuće, te vjerska skloništa. Iako im je zajednički cilj – zaštita žrtava i pružanje pomoći ugroženim skupinama – između njih postoje razlike u pristupu, organizaciji i vrijednosnim okvirima. Osim toga, imaju različitu strukturu, pravni status, način rada i ciljne skupine.
Razgovarale smo s predstavnicama sva tri modela sigurnih kuća koje su nam pojasnile sličnosti i razlike u načinu funkcioniranja te što one znače za same žrtve nasilja.
Sigurna kuća kao javna ustanova socijalne skrbi
Dom za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja „Duga – Zagreb“ javna je ustanova, što znači da se nalazi u sustavu socijalne skrbi. Godine 2005. započinje s radom savjetovalište, dvije godine kasnije sklonište, a 2009. godine tretmanski centar za počinitelje nasilja u obitelji. Opisana trosmjernost u djelovanju jedinstven je primjer u Hrvatskoj, imajući u vidu da se radi o ustanovi socijalne skrbi. A od ove godine pokrenuli su i novu socijalnu uslugu – organizirano stanovanje. U sklonište kapaciteta 25, iznimno 28 osoba (kombinirano odrasli i djeca) mogu se primiti isključivo žrtve obiteljskog i partnerskog nasilja, a za prijem je potrebna procjena nadležnog centra za socijalnu skrb ili policije ako se radi o hitnom slučaju.
Kako nam je pojasnila ravnateljica dr.sc. Željka Barić u sklonište se prema principima rodne ravnopravnosti mogu primiti žrtve oba spola, no činjenica je da zaštitu u skloništu traže uglavnom žene žrtve nasilja koje se boje za vlastiti život. Muškarci koji su izloženi nasilju u obitelji, najčešće se suočavaju s vrstom nasilja koja ih ne dovodi u stanje straha za vlastiti život. U domu je do 2023. godine bilo smješteno 10 muškaraca žrtava obiteljskog nasilja, a počiniteljice nasilja bile su bračne ili izvanbračne partnerice i u jednom slučaju supruga i sin.
Inače, od 2007. do 2024. smještaj je pružen 1461 žrtvi nasilja, odnosno 626 odraslih osoba (526 žena i 10 muškaraca) i 835 djece, a boravak u skloništu besplatan je za korisnice i korisnike te je u potpunosti financiran iz proračuna Grada Zagreba, kao i plaće zaposlenica/ka. Smještaj za žrtve moguć je u bilo koje doba dana i noći, radno vrijeme je 0-24, radi se u smjenama i organizirana su dežurstva. Na odjelu smještaja stalno je zaposleno deset osoba te je kao vanjski suradnik zaposlen odvjetnik.
Kako ističe ravnateljica dr.sc. Željka Barić „u svrhu zaštite adresa je tajna, postoje blindirana vrata, kao vanjski suradnici angažirani su 24/7 zaštitari i koristi se video nadzor. Dom je osiguran s 16 vanjskih kamera, deset unutarnjih kamera te postoji tipkalo za dojavu opasnosti. Ono je fiksno u svakoj sobi i mobilno za zaštitare. Korisnice kod dolaska dobivaju karticu s novim brojem mobitela koji mogu dati osobi /osobama od povjerenja. Kod svakog izlaska iz skloništa, potrebno je zapisati kamo se ide i kada se planira povratak. Ako korisnica kasni pola sata, zovemo ih da vidimo je li sve u redu. Ako se ne javljaju dva puta – obavještavamo o tome policijsku postaju kojoj teritorijalno pripadamo.“
Prilikom smještaja korisnica potpisuje ugovor s Domom u kojem se, osim obveza obje strane, navodi i duljina boravka te obavezna aktivna suradnja. Ako dolazi do prekršaja ugovornih obveza, izdaje se opomena, a ugovor se može i raskinuti. Postoje i pravila kućnog reda za život u skloništu, a žene ih se moraju pridržavati zbog osobne sigurnost i sigurnosti svih drugih žena te zaposlenika/ica u skloništu.To se prvenstveno odnosi na zabranu kontakta s počiniteljem nasilja bilo kojim kanalom komunikacije, od strane žene ili djece. Kontakt je moguć samo radi ciljanih situacija i to pod nadzorom Zavoda za socijalni rad.
Problem predstavlja i potencijalno otkrivanje adrese skloništa ili fotografiranje sebe ili drugih žena i njihove djece ili zaposlenika te objavljivanje tih slika na društvenim mrežama. Između ostalog, kršenje sigurnosnih mjera može biti razlog za otkaz smještaja, nakon čega se uglavnom organizira premještaj u drugo sklonište i daje se druga šansa.
„Tijekom boravka u skloništu, svim žrtvama, odraslima i djeci pruža se psihosocijalna pomoć i nastoje se osigurati uvjeti za samostalan život izvan ustanove. Radi se sigurnosni plan i izlazak bi trebao biti dobrovoljan kad je žrtva dovoljno osnažena da može ispoštovati ciljeve koje je postavila“, objašnjava ravnateljica.
Ostale usluge koje Dom Duga Zagreb pruža
U sklopu Doma djeluje Savjetovalište za žrtve obiteljskog nasilja u kojem radi šest vanjskih suradnika (jedna psihoterapeutkinja, jedna psihologinja, tri socijalne radnice i jedan odvjetnik), a ukupno savjetovanih žrtava od 2005. do 2024. godine bilo je 10. 947 (80 posto žene). Savjetovalište besplatno pruža usluge putem telefona, elektroničke pošte, a moguć je i osobni dolazak.
Dom Duga – Zagreb specifičan je po Odjelu psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u kojem su za stalno zaposlene tri osobe: dvije socijalne radnice i jedna psihologinja. Oko 90 posto troškova za hladni pogon i plaće financirano je iz Proračuna Grada Zagreba, a preostalo financira Ministarstvo pravosuđa i uprave.
„Bitno je naglasiti da tretman nije dobrovoljan za nasilnike/ice, presuđuje ga sud i traje do šest mjeseci. Sudska rješenja proizlaze iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (zaštitna mjera) ili iz Kaznenog zakona (sigurnosna mjera).Uvijek se radi o obiteljskom nasilju, bez obzira tko ga je počinio. U slučaju neodazivanja počinitelja/ice na tretman o tome se obavještava sud, koji obavještava policiju, koja fizički privodi počinitelja/icu na tretman. U slučaju prestanka dolaženja na tretman koji još nije završen, istim redoslijedom se o tome informira nadležne institucije. Nakon toga policija privodi počinitelja/icu pred sud koji mu/joj izriče težu kaznu“, ističe ravnateljica.
U odjelu za psihosocijalni tretman se provodi individualni i grupni rad te se ostvaruje kontakt i sa žrtvama nasilja. Po završetku tretmana provide se tri vrste evaluacije:
Evaluacija od strane polaznika po završetku tretmana (većina polaznika sudjelovanje u tretmanu ocjenjuje korisnim u smislu ispunjenosti očekivanja)
Evaluacija od strane žrtve po završetku tretmana (kontakt sa žrtvama odmah po završetku tretmana donosi podatke koji upućuju na značajnu promjenu u ponašanju kod polaznika u smislu poboljšane komunikacije)
Evaluacije od strane voditelja 6 mjeseci nakon završenog tretmana (podaci su dobiveni u telefonskom kontaktu sa žrtvama i počiniteljima odvojeno, te se ne odnose na službene podatke u smislu procesuiranja i sankcioniranja nasilnog ponašanja počinitelja koji su završili tretman; zabilježi se 7% – 10% ponavljanja nasilja u obiteljima onih počinitelja koji su završili tretman)
Tijekom godine na tretman prosječno se uputi 60 do 80 počinitelja/ica nasilja. U razdoblju od 2009. do 2024. godine Domu Duga je upućeno 1.490 osoba, od kojih su 82 posto bili muškarci.
Od ove godine uspostavljen je Odjel organiziranog stanovanja kao vanjska stambena pomoć ženama nakon napuštanja Doma, o čemu ćemo opširnije pisati u idućim nastavcima serijala.
„Izazov za struku predstavlja veličina skloništa. Ponajprije jer se u njemu nalazi puno različitih osoba, svatko sa svojim traumama i svakome/svakoj od njih je potrebno na specifičan način pružiti očekivanu pomoć“, zaključuje ravnateljica Željka Barić.
Nevladine sigurne kuće
Uz javna skloništa za žrtve nasilja, kao što smo ranije pisale, postoje i sigurne kuće koje osnivaju udruge civilnog društva. Sigurna kuća Istra osnovana je u studenom 2005. godine u Puli s ciljem pružanja besplatne pomoći i podrške ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja. Raspolaže s dva skloništa na tajnim lokacijama, kapaciteta je do 17 osoba, a do danas su smještene 452 osobe, od čega je 213 žena i 239 djece. Usluge savjetovanja primilo je 1.225 žena. Jadranka Černjul, koordinatorica Sigurne kuće Istra i Anna Goschi Taljat mag.soc.rada pojasnile su nam kako kuća funkcionira te s kojim izazovima i problemima se susreću.
Za razliku od javnih i vjerskih prihvatilišta, njihova udruga na sva tri načina pruža uslugu smještaja. To znači da je pruža ne samo prema rješenju CZSS ili procjeni policije, nego se žene žrtve mogu i same javiti.
„Korisnice se pripremaju za smještaj kroz nekoliko individualnih razgovora u kojima se procjenjuju njihove mogućnosti i potrebe. Informira ih se o načinu života na tajnoj lokaciji, priprema ih se na promjenu životnog prostora kako bi se što bolje prilagodile uvjetima i kućnom redu života u skloništu“, objašnjavaju naše sugovornice.
Ako je potrebno, pružaju i uslugu hitnog smještaja. Njegov hodogram obuhvaća organizaciju prijevoza i smještaja žrtava nasilja u hotel, u suradnji s policijom i Zavodom za socijalni rad. U hotelima na području Istre osiguran je smještaj za žrtve obiteljskog nasilja u hitnim slučajevima, odnosno izvan redovnog radnog vremena Sigurne kuće Istra (noću, vikendom i praznicima).Trajanje hitnog smještaja je jedan do dva dana.
Za razliku od druga dva modela smještaja (javni i vjerski) dužina boravka u skloništu nije limitirana već ovisi od dogovora i procjene operativnog tima. On se sastaje jednom mjesečno i procjenjuje napredovanje korisnice u rješavanju njenih životnih pitanja, pogotovo onih vezanih za osamostaljivanje. Prema riječima naših sugovornica, sve osobe koje su dio tima Sigurne kuće Istra rade po etičkim principima. To su povjerljivosti, poštivanje slobode i prava osobe na vlastite izbore te pružanje pomoći bez prosuđivanja i diskriminacije.
„Korisnicama smještaja pruža se psihosocijalna podrška. Kroz individualne razgovore procjenjuje se njena situacija, vrsta podrške koja joj je potrebna, izrađuju se akcijski planovi za izlazak iz nasilnog obiteljskog okruženja ili partnerske veze te joj se pruža praktična podrška i sve relevantne informacije vezane uz provedbu tih planova. Onima s izraženijim teškoćama prilagodbe, osigurava se dodatna stručna pomoć psihologinje. Proces psihološkog savjetovanja usmjeren je na njenu aktualnu životnu situaciju, uspješnije sučeljavanje s problemima, odgovornije funkcioniranje u različitim životnim ulogama, usvajanje učinkovitijih obrazaca ponašanja te jačanje i podupiranje snaga korisnice. Pravna podrška obuhvaća pravne informacije, pravne savjete, pisanje podnesaka vezano uz različite probleme koje imaju žrtve obiteljskog nasilja (rastava braka, skrbništvo nad djecom, podjela imovine, alimentacija, problem državljanstva i sl.), praćenje tijeka postupka pred pravosudnim tijelima te iznimno, zastupanje korisnica skloništa u postupcima pred pravosudnim tijelima. Podršku pružaju pravnica i odvjetnica“, objašnjavaju naše sugovornice.
Što je još potrebno za resocijalizaciju i samostalan život?
Iz Udruge ističu da je za povratak u svakodnevni život smještenim ženama najvažnije osigurati financijsku samostalnost (pronalaženje posla, pomoć pri ostvarivanju prava na razne naknade iz sustava socijalne skrbi i drugih sustava, alimentacija) te riješiti stambeno zbrinjavanje i osigurati smještaj djece u vrtiću/jaslicama (kao preduvjet za posao).
Osim smještaja, organizacija pruža i usluge zaprimanja poziva na SOS telefonu za žene žrtve obiteljskog nasilja te razgovor i informiranje. Telefonska linija za žene žrtve nasilja otvorena je za pozive svakim radnim danom 8-14 sati, a ponedjeljkom i petkom nakon radnog vremena te vikendom, osigurano je dežurstvo djelatnica na SOS telefonu. Za sva nadležna tijela koja su po Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji dužna djelovati, dežurne djelatnice Sigurne kuće Istra su dostupne 24 sati. To su najčešće situacije kad postoji potreba za hitnim smještajem žena i djece žrtava obiteljskog nasilja. Inače, na SOS telefonu korisnice dobivaju informacije o načinu rada i pomoći koju pruža Sigurna kuća Istra, mogućnostima koje im stoje na raspolaganju unutar različitih sustava (resursima za izlazak iz nasilnih veza) te se dogovaraju termini za savjetodavne razgovore u savjetovalištima u Puli i Poreču.
U provođenju programa kojima se nastoje žrtve nasilja osnažiti da što prije budu u mogućnosti samostalno živjeti, udruga surađuje s državnim institucijama te smatraju da je dobra suradnja nužna među svima koji se u svom djelokrugu rada bave problematikom nasilja u obitelji. Kako bi svojim korisnicama i štićenicama olakšali pristup različitim službama te im pomogli u ostvarivanju različitih prava i rješavanju prioritetnih životnih pitanja surađuju s ustanovama socijalne skrbi, zdravstvenim, školskim i predškolskim ustanovama, PU Istarskom i policijskim postajama u Istarskoj županiji, kao i zdravstvenim ustanovama. Od gradova i općina županije traže pomoć u sufinanciranju troškova produljenog boravka, marende u školama i dječjih vrtića za štićenice svojih skloništa. Surađuju i s Crvenim križem putem kojeg se rješava nabavka odjeće i obuće za korisnice.
Kao i druge sigurne kuće s kojima smo razgovarale, ističu problematiku sporosti sudskih postupaka: „Često ne dobivamo pravovremene informacije o poduzetim mjerama prema nasilniku npr.: je li priveden nakon prijave, koliko je trajanje istražnog zatvora ili je li izašao iz pritvora. Nerijetko je i dostupnost Zavoda za socijalni rad ograničena: nejavljanje na telefon, sporost reagiranja. Općenito, nerijetko postoji nedostatak razumijevanja i senzibiliteta za probleme žena žrtava nasilja“.
Kao organizacija civilnog društva, Sigurna kuća Istra nema stalan prihod i osigurana financijska sredstva. Kako bi se osigurala održivost svih aktivnosti koje provode, udruga se javlja na natječaje za dodjelu sredstava za programe od interesa za opće dobro u lokalnoj zajednici, kao i na natječaj nadležnog Ministarstva. Pozitivan pomak u financiranju je što je u posljednjih nekoliko godina sama Istarska županija te dio gradova i općina županije Sigurnu kuću Istra uvrstilo u svoje proračune putem izravne dodjele sredstava, kao jedinu operativno sposobnu u Istarskoj županiji na ovom području djelovanja.
Model financiranja s nužnošću javljanja na natječaje za dodjelu sredstava je izrazito zahtjevan jer i dalje obuhvaća oko 20 natječaja, nerijetko za vrlo skromne iznose. To donosi veliku nesigurnost i neizvjesnost u pogledu održivosti programa, a predstavlja i kontinuirani stres i frustraciju za djelatnice organizacije.
Vjerske sigurne kuće
Caritas, kao humanitarna organizacija Katoličke Crkve kroz djelovanje svojih (nad)biskupijskih ureda organizira i vodi sigurne kuće za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, gdje im pruža privremeni smještaj, psihosocijalnu podršku, pravno savjetovanje te pomoć u reintegraciji u društvo. Sigurne kuće u sklopu Caritasove djelatnosti počele su se osnivati nakon demokratskih izbora 1990. godine. Razlog je što u prethodnom razdoblju, Katolička crkva, po tadašnjim zakonskim propisima, nije smjela osnivati svoje ustanove za taj tip djelatnosti. Prihvatilište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja u Šibeniku otvoreno je 2002. godine. Kapacitet mu je deset ležajeva, a do danas su pomoć pružili 189 osoba. Kako Prihvatilište funkcionira pojasnila nam je voditeljica dipl.soc.radnica Suzana Šimac.
„Smještaj pružamo samo ženama ili majkama s djecom koje su upućene od strane Centra za socijalnu skrb ili policije i pri tome su žrtve obiteljskog nasilja. Boravak u našoj ustanovi traje do godinu dana, ali svi se trudimo da se korisnice snađu i ranije, da postanu što prije samostalne. Svaka žena je priča za sebe i mi nastojimo maksimalno pružiti podršku za vrijeme boravka u ustanovi, a često i poslije“, kazala je Šimac.
Dodaje da na osnovu rješenja upisuju djecu u vrtić ili školu, da pomažu u pokretanju sudskih postupaka kao i u ostvarivanju zakonom zajamčenih prava. Iako nemaju stalno zaposlenog pravnika ili pravnicu, pronalaze udruge s kojima surađuju i koje pružaju te usluge. Uz to, imaju obiteljsko savjetovalište u kojem je, preko ugovora o djelu, zaposlena psihologinja.
„Nastojimo da žene što prije steknu samostalnost kako bi mogle slobodno odlučivati o svom životu i biti spremne za životne izazove. Pomažemo u pronalasku radnih mjesta. Praksa je pokazala da se najbolji rezultati postižu kada se žrtva izmjesti s područja nasilja. Često žene žele ostati u našem gradu i tada, također, pružamo podršku iako više nisu korisnice prihvatilišta. Pronalazimo stanove i s obzirom na visoke najamnine, (su)financiramo stanovanje i ostale potrebe. Također, imamo generalno sve veću skupoću osnovnih potrepština, a činjenica je i da žena treba biti zaposlena po mogućnosti u jutarnjoj smjeni kako bi se mogla brinuti za djecu. Ako tome dodamo neriješeno stambeno pitanje i zahtjevnost jednoroditeljske obitelji, iznimno je teško ostaviti nasilnika ako se nema podrška primarne obitelji. S obzirom na sporost sistema, događaju se situacije da je žena spremna za samostalan život, ali “papirologija nije riješena”. Čekaju se rješenja pojedinih CZSS ili sudova. Zbog svega toga pomažemo i nakon napuštanja prihvatilišta“, objašnjava voditeljica Šimac.
Caritasovu sigurnu kuću u Šibeniku najvećim djelom financira MROSP prema Zakonu o socijalnoj skrbi, manjim dijelom grad i županija, a koriste i vlastita sredstva. Korisnice ovog prihvatilišta slobodne su u kretanju izvan njega bez posebnog nadzora. Naravno, adresa je tajna, ali žene nastoje živjeti svakodnevnim životom. Napominju i da je smještaj otvoren svim ženama žrtvama nasilja, bez obzira na vjeroispovijest ili nacionalnost. Iako prihvatilište vodi crkvena institucija, korisnice smještaja nisu obvezne sudjelovati u vjerskim obredima, niti se u prihvatilištu prakticira grupna molitva. Sve vjerske aktivnosti su dobrovoljne neovisno uz pravo na smještaj.
Nasilje nije privatna stvar i nitko ga ne treba trpjeti
Sigurne kuće su često prva, hitna linija zaštite, koja zahtjeva sigurnost i diskreciju. Nakon prvog koraka pružanja smještaja i sigurnosti, žrtvama se pruža stručna podrška kroz pravno i psihološko savjetovanje, pomoć pri zapošljavanju te ostvarivanju socijalnih i drugih prava kako bi se osnažile i osamostalile za život bez nasilja.
Prema riječima naših sugovornica, u tom procesu najvažnije je prekinuti emocionalnu vezu sa zlostavljačem. U svim kućama naglasak je na osamostaljivanju žrtve, a osim emocionalne snage za to je potrebna i financijska pomoć. Pri tome su javne sigurne kuće u boljoj poziciji jer imaju proračunom osigurana financijska sredstva i samim tim veći kapacitet i dijapazon pruženih usluga. Nevladine organizacije, civilne udruge i vjerske sigurne kuće samo djelomično financira nadležno Ministarstvo, županija ili grad. Vjerska prihvatilišta mogu imati i vlastita sredstva ili donacije s obzirom na to da su dio strukturirane institucije, dok sigurne kuće koje djeluju u okviru udruga same moraju osigurati dio sredstava putem natječaja što uzrokuje neizvjesnost u provođenju projekata – a samim time i u pružanju usluga žrtvama obiteljskog nasilja.
Bez obzira koju vrstu skloništa žrtva nasilja odabrala ili na koji način se u njoj našla, važno je naglasiti da nasilje nije privatna stvar i da ga nitko ne treba trpjeti. Osobe koje su žrtve nasilja, trebaju znati da u toj situaciji nisu same/i, postoje mjesta gdje su dobrodošle/i. Postoje sustavi i ljudi koji su spremni pomoći.
Prošli je tjedan održana konferencija „Sveobuhvatna seksualna edukacija u lokalnom kontekstu“ u organizaciji udruga Status M i CESI. Na njoj je Grad Zagreb rekao da je osnovano povjerenstvo koje bi trebalo kreirati prijedlog kurikuluma za provođenje zdravstvenog odgoja na lokalnoj razini. Najavljeno je da bi on trebao sadržavati teme mentalnog zdravlja, zdravih životnih stilova, prevenciju ovisnosti te seksualno i reproduktivno zdravlje. Uz to, predstavljeni su i neki od edukativnih alata za rad s djecom, mladima i roditeljima. Tako je, kao što smo već i pisale, Status M predstavio karte „Seksalice“ koje sadrže 100 pitanja kojima je cilj destigmatizacija seksualnosti.
Pomalo neočekivano, upravo su se te karte našle u fokusu javnosti. Naime, Nikola Grmoja, saborski zastupnik stranke Most, kazao je da se u zagrebačke škole, pod pokroviteljstvom platforme Možemo, pokušava progurati seksualni preodgoj naše djece u suradnji sa suspektnom udrugom Status M. Pritom se pozvao na tzv. edukativne karte „Seksalice“ u kojima se pita „stvara li ti bol užitak“,„osjećaš li užitak u submisivnosti ili dominantnosti“ aludirajući na to da je to guranje „nastranih praksi“ našoj djeci (1,2,3).
„Naša djeca nisu pokusni kunići za vaše sulude ideologije, naša djeca nisu topovsko meso za vaše eksperimente“, kazao je Grmoja dodavši da se iza toga krije bolesna ideologija.
Na istoj konferenciji rekao je i da mu nitko nikada nije prijetio dok nije udario na trans i LGBTQ agendu. Navodi da je tada dobio fotografiju svoje djevojčice u mrtvačkom sanduku. Dodaje i da do dan danas policija nije ništa poduzela govoreći “da i tu pokazuje ekstermizam onih koji zagovoraju ovakve sulude teorije”.
Jesu li karte „Seksalice“ dio zdravstvenog odgoja?
Kao što je rečeno i na spomenutoj konferenciji, u Zagrebu je tek potpisan zaključak o imenovanju povjerenstva za pripremu kurikuluma za izvannastavne aktivnosti zdravstvenog odgoja i obrazovanja u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama (1,2,3,4,5). Sukladno tomu, još nije poznato što će biti dio nastavnog materijala tog izvannastavnog predmeta jer kurikulum stručno povjerenstvo tek treba izraditi. Na njemu će se raditi tijekom ove školske godine, a radnu skupinu vodi doktorica Marjeta Majer i tim stručnjaka i stručnjakinja za školsku medicinu, preventivno zdravstvo, ovisnosti, mentalno zdravlje te spolno i reproduktivno zdravlje.
„To znači da ćemo mi izraditi sve potrebne materijale, a onda se škole odlučuju žele li sudjelovati. To je prvi korak, a drugi da je to izvannastavna aktivnost što znači da je dobrovoljna uz suglasnost roditelja“, kazala je Danijela Dolenac, zamjenica gradonačelnika Tomislava Tomaševića za RTL.
I u svom Megafonu (newsletteru) je platforma Možemo napisala da će svaka zagrebačka škola sama odlučiti želi li uvesti zdravstveni odgoj kao izvannastavnu aktivnost te da će sudjelovanje učenika biti dobrovoljno, uz suglasnost roditelja. Uz to, navode da će kada prijedlog programa bude završen, on biti predstavljen javnosti i zainteresiranim dionicima za raspravu. Time je demantiran navod da vjerojatno svi roditelji neće znati o čemu se radi, koji je Grmoja kazao na press konferenciji.
Prozvana udruga Status M je u više medijskih napisa negirala da će spomenute karte biti dio zdravstvenog odgoja (1,2,3).
„Radi se o materijalu koji je namijenjen odraslim osobama, dakle 18+. Nije namijenjen školskoj djeci i nije nikakav obavezan ili neobavezan nastavni materijal, kako se insinuira u nekim medijima i zaista je od mladih za mlade kao alat za facilitaciju razgovora“, kazala je u prilogu za RTLAnamarija Sočo, predsjednica udruge Status M.
„Sporne kartice nisu dio programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja Grada Zagreba, niti će biti. One nisu namijenjene djeci, one nisu namijenjene školskim programima“, naglasila je Danijela Dolenac, zamjenica gradonačelnika za HRT, kazavši pritom da vjeruje da udruge o kojima se radi zastupaju stavove što bi trebalo biti u kurikulumu, no kazala je da ga one ne izrađuju. Odnosno, nisu dio Povjerenstva.
Također, u ranije spomenutom prilogu za RTL je kazala da su to dezinformacije djela desne javnosti i desnih medija koje za cilj imaju uzburkati dio javnosti. Dodatno, prema recentnim medijskim napisima, Grad Zagreb je uputio i dopis osnovnim i srednjim školama u kojem demantira navedeno.
Voditeljica novoosnovanog povjerenstva Marjeta Majerza HRT je kazala: „Teme bi trebale izazivati javnu pozornost, ali u smislu da svi zajedničkim naporima radimo na povećanju znanja naše djece, na povećanju njihove zdravstvene pismenosti kako bi oni sami mogli kritički procijeniti sve dostupne informacije u današnjem svijetu i u konačnici najbolje odlučiti za svoje zdravlje.“
Što su karte „Seksalice“?
Nakon izjava Danijele Dolenec reagirao je i Nikola Grmoja kazavši da te karte nisu pale s neba te ih je izradila udruga koja redovito dobiva novac od Grada Zagreba (1,2).
„Ako te karte, kako tvrdi Dolenec, nemaju veze s djecom i školama, zašto su uopće izrađene i kome su namijenjene?“, pitao se Grmoja.
Kako navodi Status M, karte su napravljene jer su volonteri i volonterke njihove udruge primijetili da postoji puno tabu tema oko seksualnosti i seksualnog zdravlja te su željeli to promijeniti.
„Karte su kreirale mlade osobe za mlade osobe. One su tu kako biste mogli/e saznati nešto više o sebi, drugima, seksualnosti i onome što oblikuje naše shvaćanje ovih tema. Želimo da ove karte doprinesu rušenju stigme, tabua, srama, nelagode oko seksualnosti. Nadamo se da će ti pomoći u stvaranju novog iskustva s tebi bliskim osobama i u shvaćanju da seks nije neka strašna stvar, već je uobičajen, zdrav i ugodan dio života. Otvoren razgovor s nekim i nove informacije o seksu i seksualnosti svakako tomu mogu doprinijeti“, piše u uvodu uputa za korištenje u kojima piše i da su karte namijenjene osobama 18+.
Karte se sastoje od nekoliko cjelina: znanje i zdravlje, odnosi i komunikacija, užitak, želje i fantazije, mediji identitet i društvo te intimni odnosi i iskustva. Osim pitanja koja je Grmoja istaknuo, sadrže i pitanja: „Koji oblik zaštite najčešće koristiš? Zašto? Koliko često koristiš zaštitu?“, „Što misliš o seksualnom obrazovanju“, „Što ljubav znači za tebe i kako se razlikuje od seksualne privlačnosti“.
Za Faktograf, Anamarija Sočo je kazala da Grad Zagreb nije financirao, niti na bilo koji drugi način podržao izradu ovih karata. Isto to piše i na kraju uputa gdje je naznačeno da su karte nastale u okviru aktivnosti koja nije sufinancirana od Grada Zagreba.
Dezinformacije su rezultirale prijetnjama stvarnim osobama
Kao što je u više izjava i medija pisano, karte nisu dio budućeg zdravstvenog odgoja u školama Grada Zagreba, niti će biti. One nisu ni financirane od Grada i namijenjene su osobama koje su punoljetne.
Ipak, u ovom slučaju dezinformacija nije bila samo netočna informacija. Bez provjere prenijeli su je mediji, ali i pojedinci/e koji/e imaju status određene vrste autoriteta (1,2,3). Uz to, ova je dezinformacija rezultirala iprijetnjama (različitim akterima/icama uključenim u priču), a posebice udruzi Status M i nekim njenim članovima (1,2).
„U posljednjih nekoliko dana naši članovi/ice izloženi su osobnim napadima i smrtonosnim prijetnjama. Takvo ponašanje je nedopustivo. Napadi prema pojedincima/ama ne mijenjaju naš rad ni misiju Status M, koji ostaje predan profesionalnom, transparentnom i odgovornom djelovanju u području edukacije i javnog dijaloga. Pozivamo sve da se u javnom prostoru drže činjenica i argumenata. Naš integritet i sigurnost članova štitit će se svim dostupnim pravnim sredstvima“, piše u objavi na Facebooku udruga Status M.
Tako što ne čudi s obzirom da je Nikola Grmoja nekoliko puta prozvao udrugu u svojim istupima (1,2). Uz to, na navedenoj press konferenciji pozvao je roditelje, djedove i bake, očeve i majke da se suprotstave uvođenju zdravstvenog odgoja u škole.
Prema informacijama koje smo dobile od udruge – i sama udruga Status M i neki njeni članovi/ice su primili 40ak prijetnji koje uključuju smrt i nasilje. Članove udruge se naziva groomerima, pedofilima i/ili predatorima, a prenosimo i sadržaj nekolicine prijetnji: “Prijetili smo i prijetit ćemo i dalje. Jebat ćemo vam sve mrtvo i živo kad vas dohvatimo, pedofičine i psihički bolesnici” ; “Jel mogu dobit vašu adresu imam sina od 8 godina. Pa da vam jebem majku bolesnu u glavu” ; “Slomit obe noge pedofilu bolesnom” ; “…nogom bi te tribalo ili lopatom komunjaro fašistička”.
Argumentirana rasprava je dio demokracije, no kao što su različiti primjeri i istraživanja pokazala – dezinformacije i huškanja potaknuta njima mogu dovesti do online i offline nasilja koje bitno ugrožava živote pojedinaca i pojedinki, s koje god strane rasprave oni/e bili (1,2,3).
*Spomenuta konferencija organizirana je od udruga Status M i CESI. Potonja je nakladnik portala Libela.org
Rasprava na Markovom trgu u rujnu 2015. bila je odraz nove hrvatske stvarnosti. Donedavno etnički homogena Hrvatska, postala je tranzitna točka za desetke tisuće ljudi u pokretu koji su, ganjajući svoje snove, krenuli na put dug tisućama kilometara. Rasprava koja se tad odvijala u saboru pokazuje da je u samom početku Hrvatska imala malo odgovora na pitanja kako, gdje i zašto, a reakcije susjednih država također nisu bile od pomoći. Zbog pogrešne političke retorike i medijskog senzacionalizmastvoren je mjehur straha, nesigurnosti i neznanja koji nas i danas prati. A stigli su nam ljudi koji imaju svoje snove, vjerovanja i nadanja, kao i mi. U Hrvatsku, koja je dotad poznavala uglavnom vlastite običaje i obilježja, donijeli su svoju kulturu, vjeru i tradiciju.
Sedam godina kasnije, u Hrvatsku je u godinu dana (2022.) ušlo 45.856 ljudi u pokretu. Dok se čelnici države busaju u prsa pohvalama Europske unije za uspješno “čuvanje” granica, u Hrvatskoj žive oni koje te granice, srećom, nisu zaustavile. Krvavi tragovi i bezimeni grobovi svakodnevno nas podsjećaju na brutalni režim koji Europska unija nagrađuje s odobravanjem. Ruku pod ruku s nagrađivanjem nasilja, stoji podržavanje diskriminatornih zakona koje donose pojedine europske države, a koji zabranjuju nošenje pokrivala.
Nakon što smo u prvom dijelu serijala istražile zakonski okvir europskih zabrana vjerskog pokrivala i propitale granice sekularnosti, u ovom tekstu se fokusiramo na žene koje ove zakone svakodnevno proživljavaju. Iskustva su ispričali/e žena koja nosi hidžab u Hrvatskoj – Safaa Salem kao i Centar za kulturu dijaloga i Islamske zajednice koji pruža podršku pri integraciji migrantkinja.
Religijska sloboda i muslimani/ke u Hrvatskoj
Pravo na slobodno ispovijedanje vjere odnosi se na slobodu izražavanja i prakticiranja vjere i uvjerenja, kao i slobodu da se ne vjeruje ni u što. U dostupnoj literaturi, religijska sloboda ubraja se među temelje liberalne demokracije, a njezine su koristi stabilnost, sigurnost i ekonomski razvoj. Iako postojeodrednice religijske slobode, sam koncept je sporan zato što različite definicije drastično mijenjaju što pojedine države smatraju slobodnima. Samim time, iako se ona nalazi u korijenima liberalne demokracije, konceptualno je sporna, a empirijski rijetka. Zabrane nošenja pokrivala pokazuju nam da izazove s ostvarivanjem religijske slobode imaju čak i predvodnice europske demokracije poput Francuske.
Ustavom Republike Hrvatske zajamčena je sloboda savjesti i vjeroispovijesti. U tom kontekstu, sloboda vjeroispovijesti u Hrvatskoj se u praksi poštuje, što je dijelom rezultat dugogodišnje prisutnosti i tradicije muslimanske zajednice u zemlji te ne postoje zakonske zabrane nošenja vjerskih pokrivala. Islam je službeno priznat kao ravnopravna religija još 1916. godine odlukom Hrvatskog sabora, čineći Hrvatsku pionirskom u europskim okvirima.
U Hrvatskoj trenutno živi 50.981 musliman, što predstavlja 1,32 posto ukupnog stanovništva.Ova brojka uključuje skupinu kojoj pripadaju Bošnjaci, etnički Muslimani i Hrvati islamske vjeroispovijesti. Najveći broj osoba muslimanske vjeroispovijesti nalazi se u Zagrebu (15.499), zatim u Rijeci, Puli, Sisku i Dubrovniku. Hrvatska je jedna od rijetkih članica Europske unije koja muslimanima/kama Ramazanski bajram i Kurban bajram priznaje kao neradne dane.
Međutim, unutar ove zajednice postoji razlika u percepciji između autohtone muslimanske populacije i novijih doseljenika/ica. Istraživanje Centra za mirovne studije iz 2017. godine pokazuje da “naše muslimane” smatramo kulturološki bliskima, dok se percepcija većih društvenih razlika povezuje uz doseljenike/ice iz bliskoistočnih i dalekoistočnih zemalja. Isto istraživanje pokazuje da ispitanici/e češće smatraju da su „muslimani s istoka“ prijetnja i da osjećaju sigurnosni rizik.
Hidžab u Zagrebu
Safaa Salem Sirijka je s adresom u Zagrebu. U Hrvatsku je stigla 2016. zajedno sa svojim tad maloljetnim sinovima. Još kao tinejdžerica, Salem je odlučila da će svoju pripadnost islamu iskazivati kroz odijevanje, odnosno nošenje hidžaba. Kako govori, islamsko učenje nalaže da žene trebaju nositi hidžab zbog čega ga je i ona počela nositi. Pokrivalo za glavu nosi od 10. razreda škole, što je prema hrvatskom školskom sustavu 2. i 3. razred srednje škole. Salem ističe da je, bez obzira na nošenje hidžaba, uvijek radila sve što želi i voli, studirala je arhitekturu, pronašla prijateljice i prijatelje u Hrvatskoj. Dolazak u Hrvatsku nije bio lagan.
“Kad sam došla u Hrvatsku, bilo je jako teško za mene jer nitko ovdje ne nosi hidžab. Ima ljudi koji gledaju u mene i iza mene, oni su često iznenađeni. Ima ljudi koji ne znaju što je to”, objašnjava Salem.
Dodaje da zna i za primjere poslodavaca koji su odbili zaposliti žene koje nose pokrivala. Ipak, njeno je iskustvo pozitivno jer je zaposlena u udruzi Živi Atelje u kojoj djeluju žene iz cijeloga svijeta. Posao u svojoj struci nije uspjela pronaći, velikom dijelom zato što u Siriji znanje rada u Autocadu nije bilo potrebno, a ovdje se traži. Salem ima tri sina, od kojih su dvojica pohađali Islamsku gimnaziju dr. Ahmeda Smajlovića u Zagrebu. Ističe da žive isto kao i ljudi ovdje, osim što uče o svojoj religiji, klanjaju se i čitaju Kur’an. Prema njenoj procjeni, razlika između autohtonih muslimana u Hrvatskoj i muslimana koji su stigli ovdje nema. “Mi volimo sve ljude i poštujemo sve religije”, zaključuje.
Naglašava da su neugodne situacije s kojima se susreće rijetke, međutim događaju se. Pritom je sa mnom podijelila priču s tramvajske stanice u kojoj su joj dvojica odraslih muškaraca prišli i upitali je zašto je došla ovdje, da u Hrvatskoj nema mjesta hidžabu. Drugi muškarac se nadovezao rekavši kako je Hrvatska nestala u trenutku kad su u nju počele dolaziti žene koje nose hidžab. Iako se takve situacije događaju, Salem je optimistična i navodi: “Mi se borimo i želimo biti kao svi ljudi koji žive ovdje. Želimo imati ista prava”.
Centar za kulturu dijaloga (CKD) i Islamska zajednica u funkciji zaštite i promicanja vjerskih sloboda
Centar za kulturu dijaloga redovito poduzima korake u promicanju ljudskih prava i vjerskih sloboda. CKD, osnovan 2015. godine, ima za cilj podupirati društvenu integraciju i međureligijski dijalog, stvarajući prostor za zajedničke inicijative koje jačaju razumijevanje i poštivanje različitosti.
Prema riječima Nejre Kadić Meškić, izvršne direktorice CKD-a, Centar radi na integraciji migrantkinja uključujući i muslimanke u hrvatsko društvo. Ističe da integracijski programi koje provode se temelje na dva ključna principa: pomoći migrantkinjama u njihovoj integraciji u društvo i senzibilizaciji lokalne zajednice prema novim susjedima.
Dimenzije integracije
Nadalje, Kadić Meškić pojašnjava da integracija žena u društvo uključuje tri osnovna područja: pravno-političko, društveno-ekonomsko i kulturno-religijsko. U okviru religijskog aspekta, CKD i Islamska zajednica nastoje osigurati pravo žena na slobodno prakticiranje vjere, uz očuvanje njihovih religijskih identiteta. To uključuje sudjelovanje u vjerskim aktivnostima, odgojnim programima i osiguranje halal prehrane.
Islamska zajednica također pruža podršku kroz institucionalne mehanizme kao što su vijeća žena i sudjelovanje žena u upravljačkim tijelima zajednice, što doprinosi ravnopravnosti u vjerskom i društvenom životu. Kadić Meškić posebno naglašava važnost zaštite prava na vjersku praksu, uključujući pravo na nošenje hidžaba te ravnopravnost muškaraca i žena u obiteljskim i društvenim aktivnostima.
Razlike u pristupu prema migrantkinjama i autohtonim muslimankama
Na pitanje o razlikama u pristupu prema ženama migrantkinjama i onima rođenima u autohtonim muslimanskim zajednicama, Kadić Meškić ističe da Centar za kulturu dijaloga pruža podršku svim ženama, bez obzira na njihovo podrijetlo. Međutim, postoje razlike u percepciji koje migranticama mogu otežati integraciju, posebno u pogledu nošenja marame i jezičnih barijera. Zbog toga, CKD aktivno provodi inicijative koje pomažu u smanjenju predrasuda, kroz edukativne i društvene aktivnosti, kao što su okrugli stolovi i humanitarne akcije, u cilju stvaranja inkluzivnijeg društva.
CKD se jasno protivi zabranama u području religijskih sloboda, a posebice zabrane nošenja hidžaba, jer smatraju da takve zabrane krše temeljna ljudska prava uključujući i pravo na dostojanstvo.
Kadić Meškić naglašava: “Takve zabrane nisu u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava, koji jamče slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi. Zakoni koji ograničavaju slobodu vjerskog izražaja mogu negativno utjecati na integraciju i socijalnu koheziju, te stvarati nove barijere među građanima.”
Sloboda vjere nije luksuz
Religijska sloboda nije luksuz, nego temelj svakog zdravog društva. Kada zakoni i društvene norme počnu određivati kako netko smije izgledati ili u što smije vjerovati, demokracija prestaje biti živa. Zabrane pokrivala ili diskriminacija na temelju vjere nisu samo udar na jednu zajednicu, nego prijetnja vrijednostima koje kao društvo želimo zaštititi. Priče ljudi u pokretu podsjećaju nas da je pluralizam bogatstvo koje gradi društvo otpornije na ekstremizam i mržnju.
*U idućem nastavku serijala fokus s religijske slobode prebacujemo na majčinstvo u uvjetima nesigurnosti. Tekst će istražiti iskustva majki koje su krenule na put sa svojom djecom i iskustva onih koje djecu odgajaju u izbjegličkim kampovima, često uz ograničen pristup higijeni, zdravstvenoj skrbi i stabilnom okruženju.
