info@libela.org

Povrijeđeni osjećaji kao krinka za fašizam

Posted on by info@libela.org

Tehnika je uvijek ista: proizvedi strah – od migranata, od LGBTIQ+ populacije, od COVID-a, od žena koje dišu izvan zadane uloge – pa se pojavi kao “spasitelj”. Zavedi, pa vladaj. Marine Le Pen u Francuskoj, Giorgia Meloni u Italiji, Alternative für Deutschland (AfD) – isti obrazac, različite kulise. A u Hrvatskoj, fašizam se hrani pod krinkom braniteljske mitologije, vjerskog autoriteta i političke šutnje. Njegovo plodno tlo su koncerti Marka Perkovića Thompsona gdje tisuće urlaju parole koje bi u svakoj ozbiljnoj demokraciji bile prepoznate kao ono što jesu – slavljenje mržnje. Ali ovdje se na mržnju žmiri, a ponekad i s njom otvoreno i srdačno rukuje. A na različitost se diže na noge.

Njih vrijeđa zastava duginih boja. Njih vrijeđa žena koja kaže “moj izbor”. Njih vrijeđa migrant koji traži sigurnost i strani radnik koji traži posao. Njih vrijeđa bilo koje tvoje mišljenje, ako nije njihovo. I to vrijeđanje postaje “ideologija”. Dok njihovo jednoumlje prolazi kao “prirodan poredak”.

Rat kao trajna metafora

U Hrvatskoj, svaka kritika dominantne politike ili uloge Crkve i branitelja proglašava se “napadom na temelje države”. Političari i dio braniteljskih krugova i dalje govore kao da je 1991. jučer završila, pa svakog neistomišljenika bez oklijevanja stavljaju u poziciju neprijatelja. Oni sebe vide kao “korektiv društva”, čuvare moralnog kompasa, a zapravo su postali paravan za nesmetano održavanje monopola nad državnim resursima.

Jer kada ih čujemo kako prozivaju “uvoz ideologija” ili “financiranje sumnjivih udruga javnim novcem”, vrijedi podsjetiti da korisnici javnog novca nisu samo „ljevičarsko-aktivističke“ udruge, već upravo i braniteljske udruge, a u najvećoj mjeri Crkva i vojska. Kritiku prema njima ne smiješ izreći, jer onda, navodno, “narušavaš temeljne vrijednosti na kojima je Hrvatska nastala”.

Ali što su te vrijednosti ako ne selektivno sjećanje i institucionalizirana šutnja?
Ako je svaki otpor “neprijatelj”, a svaka kritika “izdaja”, onda nam je rat i dalje mjera društvene rasprave. A društvo koje rat koristi kao jedini jezik politike već je izgubilo mir.

Normalizacija nasilja i širenje prostora fašizma

Ono što dodatno razotkriva ovaj obrazac jest način na koji su napadi na novinarke u Hrvatskoj prolazili uz opravdanja ili relativizaciju. Danka Derifaj i Melita Vrsaljko postale su mete upravo zato što su radile svoj posao – kritički i javno. Na njihov rad reagiralo se prijetnjama, napadima i optužbama, pa je novinarstvo umjesto da se smatra javnim interesom, etiketirano kao provokacija.

Kada se novinarkama prijeti, vrijeđa ih se ili čak fizički napada, to se gotovo uvijek opravdava “povrijeđenim osjećajem” – nekog političara, nekog vlasnika zemljišta, nekog “čuvara tradicije”. Ali sve se svodi na isto: vrijeđa ih istina, vrijeđa ih pitanje, vrijeđa ih javni govor koji ne kontroliraju.

Normalizacija nasilja nad novinarkama nije privatni incident. To je ogledalo u kojem vidimo kako društvo zapravo tretira slobodu govora – i žene koje je koriste. U isto vrijeme svjedočimo da je nasilje protiv drukčijih u Hrvatskoj normalizirano i nekažnjeno. Festival Nosi se u Benkovcu otkazan je pod pritiskom “braniteljskih” udruga. U Šibeniku je festival Fališ dočekan prosvjedima i prijetnjama. Napadi na novinare/ke i sudionike/ice takvih događaja prolaze bez ikakvih sankcija – kao da je nasilje opravdano čim ga počini netko tko se poziva na 1991.

U istoj državi, čovjek koji je premijeru Plenkoviću dobacio “Živio ćaća”, bio je nasilno odveden te je protiv njega podnesen optužni prijedlog za narušavanje javnog reda i mira. To jasno pokazuje što vlast zapravo štiti: ne slobodu, ne javni prostor, nego mit o vlastitoj nepogrešivosti i pravo na monopol nad interpretacijom prošlosti.

Žižek je nakon europskih parlamentarnih izbora prošle godine pisao o “novom fašizmu” i upozorio na jedan novi trend: kandidature klaunova i influencera koji politiku svode na šalu. Kada ljudi, razočarani emancipatorskim politikama, počnu povlačenje u klaunadu doživljavati kao legitiman oblik otpora, nastaje opasan paradoks. Jer ako dovoljno njih očajava i odluči se nasmijati umjesto boriti, prostor za neofašizam se širi – upravo zato što nitko ozbiljan više ne brani alternativu.

I upravo to se danas događa pred našim očima – fašizam raste jer ga nitko ozbiljno ne imenuje, a kad ga imenujemo, optuže nas da smo mi ti koji “narušavamo temelje države”.

Između sjećanja i budućnosti

I sama sam odrasla uz oca, hrvatskog ratnog vojnog invalida. Gotovo svi muški članovi moje obitelji – ujaci, kumovi, prijatelji – redom su bili hrvatski vojni dragovoljci. I svejedno ne dijelim sva njihova stajališta i viđenja. Ne mislim da je rat moje naslijeđe, niti da znam kroz što su prošli. Jer sam, upravo zahvaljujući njima, odgajana i poticana da razmišljam kritički.

Možda ni oni ne mogu znati kako mi mladi danas vidimo stanje u naciji i svijetu. To ne znači prekinuti odnos ili ga svesti na ideološki sukob. To znači njegovati različitosti i tražiti suživot.

A to je ono što nacionalizam, pod krinkom povrijeđenih osjećaja, nikada ne dopušta: da generacije, svjetonazori i uvjerenja koegzistiraju. Nacionalizam od nas traži jednoumlje i vječnu lojalnost. Demokracija, nasuprot tome, traži dijalog i hrabrost da slušamo jedni druge – čak i kada se ne slažemo.

Moć, šutnja i afere

Zato je pitanje moći i pasivnosti ključno. HDZ-ove afere mogli bismo nabrajati unedogled, pa ipak – oni i dalje drže vlast. Ne zbog karizme, ne zbog vizije, nego zato što država funkcionira kao njihovo privatno vlasništvo, a i institucije rade u njihovom interesu. Gotovo poput Vučićeve Srbije, gdje policija i sudovi nisu servis građana, već produžena ruka stranke.

To funkcionira samo zato što se pasivnost većine interpretira kao pristanak. Šutnja daje legitimitet. Indiferentnost održava status quo. Svaka vlast je u konačnici posuđena, a oni na vlasti žive od našeg pristanka, bilo onog glasnog ili onog prešutnog.

Kada pristajemo na njihovu retoriku povrijeđenih osjećaja, kada klimnemo glavom ili okrenemo glavu – hranimo fikciju njihove moći. Naša šutnja je njihov kapital.

Zašto neću šutjeti

Najviše me fascinira ta lakoća kojom oni koji zazivaju zabrane i šutnju, sebe predstavljaju kao branitelje slobode. U njihovim tekstovima i nastupima uvijek ista logika: ono što oni rade je “prirodno”, a ono što mi zagovaramo je “ideologija”. Ono što ne prepoznaju u sebi, odmah imenuju u drugima. Vlastitu štetnost umanjuju, a tuđu preuveličavaju – pa čak i izmišljaju.

U toj nelogičnoj igri ogledala, oni imaju odgovor na sve. I baš zato što imaju odgovor na sve – nemaju nijedan istinski argument. Dijalog podrazumijeva sumnju, spremnost da čuješ drugoga. Fašizam ne podnosi sumnju jer se hrani uvjerenjem da je nepogrešiv.

Beznadna i umorna, ipak se držim onog jedinog traga optimizma koji nam povijest ostavlja: da ljudi u konačnici ipak znaju stati na ispravnu stranu. I da je to uvijek bilo moguće samo zato što su neki odbili šutjeti onda kada se to činilo kao najlakša i jedina opcija.

Seksualna edukacija u zagrebačkim školama od jeseni 2026.?

Posted on by info@libela.org

Nakon godine dana bez konkretnih poteza po pitanju uvođenja seksualne edukacije u škole, Grad Zagreb prošli je tjedan najavio osnivanje povjerenstva koje će se baviti uvođenjem izvannastavnog predmeta zdravstvenog odgoja i obrazovanja u zagrebačke škole. Integralni dio programa trebala bi biti i seksualna edukacija čije je provođenje u lokalnom kontekstu bilo tema konferencije koju su 9. rujna organizirale udruge Status M i CESI.

Osim konkretnih planova Grada Zagreba i rasprave stručnjakinja i stručnjaka o praktičnim aspektima uvođenje sveobuhvatne seksualne edukacije u škole, na konferenciji su predstavljena i iskustva provođenja programa na nacionalnoj razini – u Švedskoj, i na lokalnoj razini – u talijanskoj pokrajini Emilia-Romagna.

Predstavljeni su i edukativni alati za djecu i roditelje. Udruga CESI je prikazala edukativne video materijale koji ruše mitove o seksualnosti, a Status M je predstavio karte „Seksalice“ koje sadrže 100 pitanja kojima je cilj destigmatizacija seksualnosti.

Pilot provedba najavljena je za jesen 2026. godine

Luka Juroš, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade, naglasio je – kao i na ranijim konferencijama – da je pitanje zdravlja djece i mladih jedno od gorućih pitanja suvremenog društva. Osvrnuo se na osnivanje radne skupine koja bi trebala kreirati prijedlog kurikuluma (nastavni materijal, edukacije, prijedlog procesa provedbe..) za provođenje zdravstvenog odgoja koji bi sadržavao teme mentalnog zdravlja, zdravih životnih stilova, prevenciju ovisnosti te seksualno i reproduktivno zdravlje.

„Ništa se ne uvodi naredbom, dekretom“, kazao je Juroš te je dodao da ne može u ovom trenutku konkretizirati broj škola koje će biti uključene u pilot provedbu koja bi trebala krenuti na jesen iduće godine. Na pitanje je li to realan rok kazao je da smatra da jest, ponajprije jer je to bio dostatan rok i za prethodno uvođenje građanskog odgoja, a postoje i iskustva provedbe zdravstvenog odgoja iz Rijeke. Ipak, podsjetimo, i u svibnju 2024. najavio je uvođenje izvannastavnog predmeta sljedeće školske godine, pozivajući se na iskustvo provedbe tog istog građanskog odgoja i obrazovanja.  

Švedska: od biologije i reprodukcije do sveobuhvatnog pristupa ljudskoj intimi

U Hrvatskoj godinama traje protivljenje uključivanju sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u školske kurikulume na nacionalnoj razini. Tako je decentralizacija postala strateška zagovaračka odluka. To je rezultiralo eksperimentalnom provedbom zdravstvenog odgoja i obrazovanja u Gradu Rijeci koja je počela prošle školske godine i čija je evaluacija trenutno u procesu.

Za razliku od Hrvatske, postoje primjeri dobre prakse na razini Europe koji provode sveobuhvatnu seksualnu edukaciju već nekoliko desetljeća. Tako je Frank Berglund iz švedske nacionalne asocijacije za seksualnu edukaciju predstavio tijek uvođenja iste u Švedskoj. Da ni u zemlji koja se može pohvaliti da je prva u svijetu imala zajamčenu seksualnu edukaciju u školama, to nije bio brz i jednostavan proces svjedoči činjenica da se ona uvodila kroz desetljeća.

Početnom kurikulumu koji je progovarao o biološkom i reproduktivnom aspektu seksualnosti su se kroz vrijeme dodavale nove teme kao što su LGBTIQ+ prava, seksualno nasilje, maskulinitet i sl. Trenutno, u Švedskoj je obvezno znanje o seksualnoj edukaciji ako se netko želi baviti nastavničkom profesijom, ravnatelj/ica svake škole je odgovoran/a da učenici budu educirani kroz programe seksualne edukacije te je ona uključena u planove rada 10 nastavnih predmeta. Sukladno tomu, nastavnici/ice ne mogu odlučiti da se ne žele baviti temama seksualnosti.

„Edukacija koja započinje u ranoj dobi, ima bolje rezultate jer je prilagođena potrebama i dobi mladih osoba“, kazao je Berglund.

Podijelio je s okupljenima i nalaze najnovijih evaluacija provedenih na oko 10 000 mladih. One pokazuju da je škola najveći izvor znanja o seksualnosti za mlade – to je kazalo 78 posto dječaka i 75 posto djevojčica. Za usporedbu, istraživanja u našoj zemlji pokazuju da mladi o seksualnosti uče neformalno – od vršnjaka, serija, filmova i ostalih nepouzdanih izvora.

Italija – regionalnom provedbom obuhvaćeno je 80 posto ciljane skupine

O provedbi na lokalnoj razini u pokrajini Emilia-Romagna i njihovom programu „W L’amore“ već smo pisale na Libeli. Program se provodi od 2013. godine i adaptacija je nizozemskog programa „Long Live Love“, jednog od najstarijih i najuspješnijih programa u području školske seksualne edukacije. Provođenje talijanske inačice uključuje suradnju regionalne uprave, zdravstvene uprave, škola, nastavnika/ica, zdravstvenih i socijalnih radnika/ica, vršnjačkih edukatora/ica, udruga ali i roditelja i obitelji.

Na konferenciji su program predstavile dvije predstavnice organizacije koje su kazale da je njime u regiji obuhvaćeno oko 80 posto ciljane skupine te više od 60 škola. Evaluacije koje provode pokazuju uglavnom vrijedno iskustvo provedbe u školama. Nastavnici/e ističu brojne prednosti koje se ne odnose samo na znanja o pojedinim temama, već naglašavaju stvaranje mreže s predstavnicima/ama zdravstvenog sustava i izgradnju povjerenja između nastavnika/ica i učenika/ica. Samo dva posto ispitanih smatra da nije prikladno o tim temama pričati u školi te da se o njima treba raspravljati unutar obitelji.

Pitanje seksualne edukacije djece se nerijetko instrumentalizira za političke borbe i/ili poene

Nakon što smo poslušali iskustva provedbe izvan granica naše zemlje, stručnjakinje i stručnjaci su raspravljali o dosadašnjim praksama, izazovima i praktičnim aspektima provedbe sveobuhvatne seksualne edukacije u Hrvatskoj.

Maja Gabelica Šupljika, zamjenica Pravobraniteljice za djecu i jedna od članica buduće radne skupine, naglasila je da se oni kao Pravobraniteljstvo temom bave više od 20 godina, od 2004. godine. Progovorila je o brojnim izazovima vezanim za uvođenje seksualne edukacije u našoj zemlji te je kazala da je Odbor za prava djeteta iznio preporuku da bi Hrvatsku trebala uvesti sveobuhvatno obrazovanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Naglašava da bi ti programi trebali biti temeljeni na ljudskim pravima, suzbijanju diskriminacije i homofobije te rodnoj ravnopravnosti.  

„Iako postoji nekoliko izvrsnih praksi u posljednjih 20 godina, pokazuje se da se radi o entuzijazmu i volji pojedinaca/ki i/ili škola“, kazala je Gabelica Šupljika te je dodala da je otpor uvođenju seksualne edukacije u škole snažan, a postaje i snažniji.

Branko Kolarić, ravnatelj NZZJZ „Dr. Andrija Štampar“ nadovezao se kazavši da treba imati u vidu i socijalni i politički kontekst u kojem Grad Zagreb treba uvesti seksualni odgoj u škole. Pri tomu je naglasio da će pitanje spolnosti i seksualnosti vječno izazivati polemike te da se kao motivator otpora koristi strah roditelja za njihovu djecu.

Iako je otpor na snazi već godinama pri samoj najavi i/ili pokušaju da se u škole uvede sveobuhvatna seksualna edukacija – iskustva Rijeke i Gorskoga Kotara u samoj provedbi govore drugačije. Prema riječima sudionica okruglog stola, Grad Rijeka je primio samo jedan upit/vrstu prigovora na provedbu programa, a u Gorskom Kotaru otpora nije bilo. Naprotiv, roditelji su se i sami željeli educirati o temama koje su zaboravili ili nikad nisu imali ni priliku da se educiraju.

Djeca žele otvoren razgovor i znanstveno utemeljene informacije

Klaudia Kamenar je primalja, provoditeljica i kreatorica lokalnog programa seksualne edukacije u Gorskom Kotaru (za koji je dobila i Rektorovu nagradu). Suradnjom studentica primaljstva i pedagogije pokrenut je program „Upoznaj se – upoznaj seks“ u dvije osnovne škole u Gorskom Kotaru. Motivacija im je bila činjenica da se radi o ruralnoj sredini gdje su informacije o temi, kao i savjetovanja sa stručnjacima/injama još manje dostupna, a lokalna istraživanja su pokazala da mladi imaju potrebu razgovarati o temama seksualnosti.

Problemu su pristupile kroz vršnjačku edukaciju jer smatraju da je djeci lakše razgovarati s nekim koga, prvenstveno zbog manje dobne razlike, mogu smatrati budućim prijateljem/icom. Uz to, smatra Kamenar, imale su dovoljan autoritet kao buduće stručnjakinje – primalje. I Gabelica Šupljika je naglasila da je djeci, prema njihovim saznanjima (iz konzultacija koje s njima provode), važno komunicirati sa zdravstvenim djelatnicima/ama i profesionalcima/kama.

„Važan im je način na koji se educira – žele otvoren razgovor i povjerljivu atmosferu, a ne prezentacije“, kazala je Gabelica Šupljika.

Kamenar, smatra da upravo primalje imaju jasno i eksplicitno propisane kompetencije za provođenje seksualne edukacije mladih te da to nije prepoznato. Tome u prilog ide i to da u radnim skupinama nema primalja.

Podrška u provođenju programa od iznimne je važnosti

Tina Bošković Sertić, ravnateljica OŠ Centar iz Rijeke, škole koja je sudjelovala u eksperimentalnoj provedbi zdravstvenog odgoja kazala je da provedba programa seksualne edukacije nije civilizacijski doseg nego naša zadaća.

Kazala je da je od velike važnosti u Rijeci bila i ogromna podrška koju su u provedbi imali od odjela za školstvo Grada Rijeke. Iako je službena evaluacija stručnog kadra, učenika/ica i roditelja još u tijeku smatra da su djeca od petog do osmog razreda kroz aktivnosti stekla brojna nova znanja. Dodaje i da je budućnost provedbe programa u Rijeci svjetla jer postoji usuglašen stav da je djeci i mladima u gradu ovaj tip obrazovanja potreban.

Upravo važnost grada koji stoji iza provedbe naglašava i Sanja Cesar, voditeljica programa Spol, rod i seksualna prava u CESI te moderatorica okruglog stola. Dodala je i da je važno biti otvoren za zabrinutost roditelja, s čime se složio i Kolarić. Bošković Sertić je uz to naglasila i da „roditelji moraju biti suglasni sa slušanjem svih modula te da se ne može birati što bi se poslušalo, a što ne“.  

Djeci dugujemo kvalitetnu i sadržajnu edukaciju

Po pitanju preporuka za buduće uvođenje programa seksualne edukacije, sudionici/e okruglog stola su suglasni/e – puno toga već imamo i ne trebamo krenuti iz početka, treba krenuti od dobrih praksi u parcijalnim provedbama te se konzultirati s onima koji nude ozbiljno iskustvo u provedbi ovih programa i sadržaja.

Gabelica Šupljika je pritom naglasila i da je važno da postoje visokokvalitetni programi osposobljavanja provoditelja/ica i dovoljno prilagodljiv kurikulum za buduće izazove koji nas očekuju u provedbi. Važnost multidisciplinarnog pristupa naglasila je i Bošković Sertić.  

Što se tiče održivosti budućeg zagrebačkog modela, Kolarić smatra da neće biti problema u samoj održivosti programa jer jednom kad Grad donese odluku da se program provodi, on će se i provoditi. „Ostaje samo motivirati provoditelje/ice da se osjećaju sigurno i dobro u temama o kojima educiraju“, kazao je Kolarić.

 „Cilj nije samo provoditi program sveobuhvatne seksualne edukacije, već na promišljen, kvalitetan i kritičan način pristupiti temi. Učiti iz tuđih grešaka, uvijek ih ima, kao što uvijek ima mjesta i za napredak. Djeci dugujemo kvalitetnu i sadržajnu edukaciju“, zaključila je Kamenar.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija)

Zašto smo (pre)stale razgovarati o ženskom reproduktivnom zdravlju?

Posted on by info@libela.org

Više od pet godina prošlo je od fotografija rodilja i novorođenčadi ispred bolnice u Petrovoj tijekom jutra nakon zagrebačkog potresa. Tri godine prošlo je od početka obnove dvaju rodilišta u Zagrebu. Rodilište i ginekologija Merkur u proljeće 2025. vratili su se iz podstanarstva u Vinogradskoj na staru adresu, ali rodilište u Petrovoj još uvijek čeka otvorenje koje se najavljuje još od ožujka ove godine.

Na stranicama Klinike za ženske porode i bolesti  u Petrovoj navedeno je: „Zbog rekonstrukcijske obnove klinike i smanjenja bolničkih kapaciteta, a radi sigurnosti i zaštite rodilja i novorođenčadi, ovime vas izvješćujemo da od dana 9. prosinca 2022. godine do daljnjega u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb pratnja na porodu neće biti moguća.“

Iskustvo prvog poroda

Prvo dijete rodila sam početkom 2016. godine. Kao prvorotkinja koja je donedavno padala u nesvijest na miris bolnice, vađenja krvi i slično, rađati bez pratnje nije bila opcija, kao ni dolazak u rodilište bez plana poroda. Odbila sam klistir, epiduralnu i drip, a pristala na „prokidanje vodenjaka“ tek nakon konzultacija s dežurnim ginekologom zbog mekonija u plodnoj vodi. Nakon cjelodnevnih trudova na pilates lopti i uz partnera, zbog umora i nikakvog pomaka, tražila sam drip i epiduralnu. Drip je svoje odradio, do epiduralne nismo stigli. No, pri izgonu je bila potrebna epiziotomija o čemu su se prije rezanja sa mnom konzultirali dežurni ginekolog i babice koje su me profesionalno, toplo i ljudski vodile kroz porod te se s partnerom konzultirale što da radi i kako da mi pomogne.

Sam doživljaj poroda bio je vrlo pozitivan, ali još uvijek pamtim gledanje na sat tijekom šivanja (bez obzira na lokalnu anesteziju koju sam primila). Sjećam se plakanja danima pod tušem zbog osjećaja osakaćenosti, sjećam se straha od sjedenja. Cijelo područje vaginalnog otvora bilo je za mene izrazito neugodno i bolno mjesecima.

Čija su rodilišta prijatelji?

Iste godine, sva javna rodilišta u Hrvatskoj stekla su naziv „Rodilište prijatelj djece“. To ukratko znači da, ako su majka i novorođenče zdravi, beba je 24h s majkom u sobi uz osiguranu podršku s ciljem poticanja dojenja.

Pilot-projekt „Rodilište prijatelj majki i djece“ na inicijativu UNICEF-a i udruge RODA započet je 2017. godine u KBC Sveti Duh, KB Merkur, KBC Rijeka te OB Zabok s pretpostavkom da će prva rodilišta s ovom titulom zaživjeti već 2018. godine. Rodilišta bi pritom svakoj bi majci trebala omogućiti konzumaciju hrane i pića tijekom poroda, privatnost, kretanje, praćenje međunarodnih smjernica te u skladu s njima osiguravanje svega potrebnog za dostojanstven i siguran porod.

U Republici Hrvatskoj, 11 godina od akcije „Prekinimo šutnju“, osam godina od pilot projekta, pet i pol godina od potresa, tri godine od početaka obnove, nisam našla informaciju da službeno postoje rodilišta koja su prijatelji i majkama. Ipak, one su te koje nose trudnoću prilikom koje su apsolutno odgovorne za vlastito zdravlje zbog izravnog utjecaja na razvoj ploda, a čiji rast i razvoj izravno tijekom trudnoće utječe na fizičko i mentalno zdravlje trudnice.

Trudnice i dalje po forumima i grupama na društvenim mrežama raspravljaju gdje roditi, kakve su prakse, ići li na novo obnovljeni Merkur unatoč gužvama ili putovati do Zaboka ili Bjelovara jer su tamo u zadnje vrijeme najpozitivnija iskustva. Iz manjih gradova trudnice s „komplikacijama“ pak dolaze u Petrovu.

Kao da su, nakon glasa i pozitivnog zamaha koje je akcija „Prekinimo šutnju“ dala ženama, trudnicama, rodiljama i majkama 2014. u osiguravanju osnovnih standarda prilikom pružanja zdravstvenih usluga, posljedice zagrebačkog potresa i razdoblje izolacije zbog koronavirusa vratili naša rodilišta par koraka (i desetljeća) unazad.

Je li demografija ključno pitanje za budući razvoj RH?

Rodilišta su gradilišta, kvalitetan medicinski kadar odlazi u privatne klinike ili seli u zapadne europske zemlje. Umjesto plana poroda, trudnice planiraju putovanja do rodilišta s nadom da će si tako priuštiti dostojanstvo, sigurnost i kvalitetnu uslugu.

Republika Hrvatska godinama se suočava s negativnim prirodnim prirastom, a broj živorođene djece kontinuirano pada od 1997. godine kada je rođeno 55 501 dijete. Prošle godine, za usporedbu, rođeno je 32 069 djece prema podatcima Državnog zavoda za statistiku.

Strategijom demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. planira se demografska revitalizacija kao „ ključno nacionalno pitanje za budući razvoj zemlje“, piše na stranicama Ministarstva demografije i useljeništva.

Republika Hrvatska ima među bolje uređenim sustavom rodiljnog i roditeljskog dopusta, kako vremenski tako i novčano. Uz uvjet da ste zaposlena na sigurnom radnom mjestu te imate prosječna (ili viša) primanja. Ulaže se u gradnju vrtića (barem u zadnje vrijeme), potiče očeve na veću uključenost o brizi za djecu i kućanstvo, progovara o važnosti ravnoteže između privatnog i poslovnog. No, nedostaje ginekologa/inja, pedijatara/ica, odgojitelja/ica, stručnjaka/inja za rad s djecom s teškoćama, nastavnika/ica. Mjesta u vrtićima nema dovoljno, škole rade i u tri smjene.

Mlada, visoko obrazovana i zdrava žena, zaposlena po mogućnosti u javnom sektoru na neodređeno, s partnerom koji ima siguran posao i barem prosječna primanja te si može priuštiti bolovanje i očinski te roditeljski dopust u optimalnoj je poziciji da iskoristi sve postojeće demografske mjere. A što sa svim ostalim ženama, odnosno obiteljima?

Nezaposlene rodilje primaju mizernu naknadu (503, 24 eura) pri čemu drugi roditelj/otac nema pravo na roditeljski dopust ukoliko je rodilja koristila i ispunjavala uvjete za vremenske i novčane potpore kao nezaposlena osoba, odnosno majka izvan sustava rada. Gotovo jednaku naknadu primaju majke vlasnice paušalnog obrta pa osim što nisu kreditno sposobne, primaju naknadu kao da su nezaposlene.

Što s reproduktivnim zdravljem ako nismo inkubatorice nacije?

Prođe porod, preživimo prvo tromjesečje, u besanim noćima oporavlja se tijelo, no ne i mentalno zdravlje majke. Kako djeca rastu (uglavnom) postane lakše. No, što se događa s reproduktivnim zdravljem kada žena odluči da ne želi (više) rađati? Što je sa ženama koje boluju od različitih infekcija i bolesti reproduktivnog sustava?

Reproduktivno zdravlje kontinuirano se poistovjećuje s trudnoćom, no trudnoća traje 40 tjedana, a u prosjeku žene u Hrvatskoj žive preko 80 godina. Briga o reproduktivnom zdravlju žena počinje samim rođenjem i pažnjom prilikom prematanja da bi se izbjegle infekcije. Iako menstruacija nije više plava tekućina s reklame, i dalje su simptomi koje svaki menstrualni ciklus nosi sa sobom od prve do zadnje menstruacije na margini fokusa kada pričamo o zdravlju žena općenito. Onih istih žena koje „se rađaju“ da „bi rađale“.

Tek osam država na svijetu je (plaćeno) bolovanje, odnosno menstrualni dopust, uredilo zakonom (bilo generalno ili na razini nekih lokaliteta) – uglavnom od jednog do pet dana. To su: Japan, Južna Koreja, Indonezija, Tajvan, Španjolska, Vijetnam, Zambija i Filipini. Portugal je ovu vrstu bolovanja uredio zakonom u travnju ove godine za žene kojima je dijagnosticirana endometrioza ili adenomioza.

Zašto bi nam trebalo uopće bolovanje kad nam se stijenka maternice ljušti i pritom grči pa boli i kičma, neke žene imaju migrene, neke nesnosne bolove, osjetljive dojke, neke su umorne, a neke imaju sve navedene simptome.

Nešto blaži su simptomi ovulacije. Ipak, ponovo je moguća nadutost, osjetljive dojki, bol u donjem dijelu trbuha na strani jajnika koji ovulira, pojačan iscjedak pa čak i blago krvarenje te povećana seksualna želja. PMS, to slavno mitsko razdoblje izraženo tijekom svakog menstrualnog ciklusa nakon ovulacije, a prije menstruacije vjerujem ne treba dodatno pojašnjavati.

Sve je to prirodan proces koji se periodično ponavlja. U prosjeku svaka žena godišnje provede od 10 do 13 menstrualnih ciklusa godišnje. 13 puta godišnje ženi se ljušti maternica nakon čega kreće razdoblje plodnosti s ovulacijom na vrhuncu, a onda naglo triježnjenje i ulazak u PMS kao uvertira pred sljedeću menstruaciju.

Za reproduktivno (ne)zdravlje se trpi

Zahvaljujući pubertetu žena uleti u taj rolerkoster iz kojeg nema lakog izlaza jer kraj reproduktivne sposobnosti označava ulazak u perimenopauzu koja može trajati i desetak godina. Simptomi? Cijela paleta tegoba uzrokovana hormonalnim disbalansom. Od neredovitih menstruacija, valunga, problema s raspoloženjem i spavanjem, smanjenog libida i suhoće rodnice, umora, iscrpljenosti, dekoncentracije, povećanja tjelesne težine, bolova u zglobovima i mišićima, promjenama u koži i kosi…

Svi simptomi koje sam do sada navela odnose se na zdrave žene s redovitim menstrualnim ciklusima. Treba li nam bolovanje zbog tegoba tijekom menstrualnog ciklusa i/ili perimenopauze? Očito nam ne treba. Ako su žene nakon LLETZ konzicije (odstranjivanja dijela grlića maternice), o kojem je u feljtonu „Ženska bolest“ o iskustvima supruge i novinarke Nataše Božić pisao Josip Šarić, sposobne ići na posao već sljedeći dan, za normalan proces kao što je menstruacija o tome – očito – ne bismo trebale ni govoriti.

Uz sve poštovanje autoru na odabranoj temi, zar nam svakih nekoliko godina trebaju podsjetnici na ženska iskustva i/ili javne akcije da progovorimo o konstantno banaliziranoj problematici kvalitetne i dostojanstvene dostupnosti usluga za brigu o reproduktivnom zdravlju žena tijekom cijelog života?

Do kada ćemo se oslanjati na rekla – kazala mantru ili na onu „preživjele su i žene prije nas pa ćemo i mi“? U tri stranice članka, nisam ni otvorila temu ozbiljnih infekcija i bolesti reproduktivnih organa žena, dostupnosti i kvalitete liječenja.

Na stranicama HZJZ-a navedeni su pokazatelji opterećenja rakom u Europi pri čemu „Podaci ECIS-a pokazuju da se incidencija raka dojke kod žena stalno povećava, iako nešto sporije u zadnjim godinama, dok se smrtnost općenito smanjuje. Rak dojke i dalje je najčešće dijagnosticirani rak kod žena i onaj s najvećom smrtnošću.“

Iskustvo drugog poroda

Moj drugi porod bio sve se samo ne ugodno iskustvo. Trudnoću sam prenijela te rodila 41+1. Posljednjih tjedan dana trudnoće gotovo sam svakog dana prolazila tzv. „pripremne“ trudove. Pregledana sam od ne brojim koliko dežurnih ginekologa/inja. Kad je konačno krenuo porod, malcu su počeli padati otkucaji srca. Potom je pod dripom i nakon vađenja krvi iz glave tijekom poroda izletio konačno van omotan pupčanom vrpcom oko glave i ruke sa šakom priljubljenom uz glavu, sav u prištevima, crven, izmučen. Gledala sam kako ga okreću i odmotavaju i čekala da mi ga stave na prsa. Partner i ja cijelo smo vrijeme vrijeme bilo poprilično izbezumljeni od svih postupaka koje sam prolazila tijekom poroda, u istoj bolnici kao i prvi put, sa zaista divnim profesionalcima/ama, kako bismo izbjegli hitan carski rez.

Dan kasnije, navratila je ginekologinja koja me porodila, pa na moj dojam o porodu, utješno odmahnula rukom s komentarom da može tu biti još svačega nečega. Počelo mi je zujati u glavi i jedva sam čekala da dođemo kući.

Zaslužujemo adekvatnu i dostupnu zdravstvenu skrb

Menarha, seksualni odnos, trudnoća, prekid trudnoće, spontani, trudnoća, porod, infekcije, komplikacije, bolovi, rak, migrena, nadutost, tjeskoba, nesanica, glad, libido, hormonalne promjene, menopauza…. Nisu to mitske pojave niti si mi žene to „umišljamo“.

To su simptomi koji označavaju naš spol. Podsjetnici na naše reproduktivno zdravlje. Ono s čime se budimo, što putuje s nama kroz dnevne obaveze i s čime idemo spavati. Zaslužuju biti izgovoreni, zaslužuju biti uvaženi, i zaslužuju primati adekvatnu i dostupnu zdravstvenu skrb oslobođenu banaliziranja, ismijavanja i zlostavljanja.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Spoj iz snova: filmski pokušaj prikaza modernog dejtanja

Posted on by info@libela.org

Spoj iz snova pomalo je nespretan i nepotrebno sladunjav prijevod drugog filma kanadske redateljice Celine Song, u originalu, puno prikladnije temi i radnji, naslovljenog – Materialists.

Celine Song široj je javnosti postala poznata nakon uspjeha njenog dugometražnog redateljskog prvijenca Prošli životi (2023.), indie filma kojem su i kritika i publika bile istinski naklonjene i koji je dobio dvije nominacije za Oscara (najbolji film i najbolji originalni scenarij). Premda su ta dva filma sasvim različita i gotovo posve neusporediva, možemo primijetiti da Song ima teme koje je zaokupljaju i koje su utkane u njen rad, a to su usamljenost, odnosi, povezanost, egzistencijalne krize pojedinca u modernom kapitalističkom svijetu i ljubavni trokuti.

Moderna romansa i ljubavni trokuti

Spoj iz snova, film koji neki smatraju romantičnom komedijom, a drugi romantičnom dramom, riječima same redateljice moderna je romansa. Glavni lik je Lucy (Dakota Johnson), posrednica cijenjene njujorške elitne agencije za upoznavanje Adore. Lucy je u srednjim tridesetima, sama i kako u razgovoru s kolegicom iz agencije otkriva, nimalo motivirana to promijeniti. Uspješna je u svom poslu, što otkrivamo odmah na početku filma kada se priređuje slavlje povodom vjenčanja devetog para čijem upoznavanju je posredovala.

Kako smo već spomenule, jedna od tema koje Song unosi u svoje filmove su ljubavni trokuti. Ako je Lucy jedan njegov kut, tko su onda ostala dva? Jedan je Harry (Pedro Pascal), bogati poduzetnik uspješan u svijetu financija, kojeg Lucy upoznaje na vjenčanju svoje klijentice. On je galantan džentlmen, uspješan, zgodan, šarmantan i u svakom trenutku kaže savršenu stvar. No, kako bi se stvari malo zakomplicirale, Lucy na istoj svadbi, susreće i svog bivšeg dečka Johna (Chris Evans), koji na svadbi radi kao konobar. Biva joj drago drago što ga je srela, a iz flashback scena saznajemo da je s njim provela pet godina, da je John tridesetsedmogodišnjak koji još nije odustao od svog sna da postane kazališni glumac.

Brojke i svijet dejtanja

Saznajemo i da su besparica i nedostatak ambicioznosti bili razlozi koji su doprinijeli okončanju njihove veze. I to je jedna od važnih tema filma. Kriteriji, liste, želje i prohtjevi, sve ono što vidimo u scenama razgovora između Lucy i njenih klijenata. Brojke, brojke i brojke. Bilo da se radi o visini, težini, dobi ili neto zaradi.

Ideja redateljice (koja je i sama kratko vrijeme radila kao matchmaker bila je prikazati svijet dejtanja kao igru koju svi igraju kako bi kroz nju jednoga dana pronašli ljubav.

Ono što je primijetila i što je htjela prenijeti u film je da je jezik te igre često orijentiran na brojke jer se fokus stavlja na dob, kilograme, visinu, obrazovanje, društveni status, zaradu, dok s druge strane samu ljubav smatra vječnom misterijom koja nije mjerljiva u brojkama.

Klijenti pred Lucy stavljaju razne prohtjeve, od toga da muškarci u četrdesetima ne žele dvadeset jednogodišnjakinje jer su nezrele, ali ni slučajno ne žele ni žene starije od dvadeset i sedam godina, pa do toga da klijentice ne žele potencijalne partnere niže od 180 centimetara. Neki imaju zahtjeve u pogledu religije, rase, zanimanja, a svima je zajedničko da su u zahtjeve uključene brojke. Propituje se koji sve kriteriji neku osobu čine ”manjkavom”, prikazuje se nemilosrdnost etiketiranja, potreba da potencijalni klijent, ako već ne ispunjava željene kriterije, ima neku karakteristiku kojom se ističe.

Svatko ima odgovarajuće mjesto na tržištu

Film ne da zaboraviti da živimo u vremenu nemilosrdnog kapitalizma i svakome se traži ”odgovarajuće” mjesto na tržištu. Objektivizacija je također jedna od tema koja se iz viđenog nameće. Provlači se tu i uvriježena floskula da pojedinci/ke nisu ružni/e, samo nemaju novaca. I tu se fokus stavlja na neprestano ”popravljanje”. Estetske intervencije samo su jedan od načina, od malih korekcija, iznimno popularnih zahvata presađivanja kose pa sve do operacija za postizanje veće visine, tj. operacija produljenja nogu – bolnih, skupih i rizičnih, koje zahtijevaju dug oporavak. Je li sve to doista potrebno? Rješava li išta? Donosi li željene rezultate? I što je u svemu tome s osobom, s nutrinom?

Veliko, možda i najvažnije pitanje koje ovaj film provocira je tko su ljudi zaista, u svojoj srži, ispod slika koje brižljivo o sebi grade i prezentiraju drugima i što zaista žele.

U jednoj od scena s početka filma možemo svjedočiti rijetkom trenutku istinske ranjivosti i otvorenosti, sceni kada Lucina klijentica Charlotte doživi slom netom prije svadbe pitajući se što čini i zašto kao moderna žena koja može birati što želi, ona bira udati se. Lucy je ohrabruje govoreći da je brak ionako samo poslovni ugovor i da uvijek može otići ako taj ugovor za nju nije dobar. Charlotte shvaća da odgovor leži u osjećaju vrijednosti, a koju joj muškarac i brak daju, osjećaju vrijednost koji joj priznaje i društvo. Trenutak te iskrenosti proizlazi iz iskustva same redateljice tijekom njene kratke matchmaking karijere, koja tvrdi da je u tom razdoblju naučila više o ljudima neko u bilo kojem drugom razdoblju svog života.

Nedostižno savršenstvo

Vratimo se ljubavnom trokutu. Lucy se nalazi između dvije naizgled dijametralne suprotnosti, Harrija i Johna. Harry je po svemu sudeći savršen, a ona ga pokušava uvjeriti da ona nije za njega i da on može pronaći po svemu bolju odabranicu, mlađu, ljepšu, obrazovaniju i bogatiju. Govori mu da muškarce poput njega u agenciji smatraju prvoklasnim ulovom koji zovu ”jednorog”, nedostižno savršenstvo, koje otežava stvari za druge, samom mogućnošću da zaista postoji. S druge strane, njen bivši partner John i dalje vozi isti auto, sanja isti san i živi istim životom kao i kad ga je ostavila. I dalje joj je privlačan, podsjeća je na to da je i sama nekad imala snove od kojih je odustala. Snove o glumi, snove o ljubavi koje je zamijenila brojkama, statistikama, znanjem o dejtanju, igrama koje se igraju i jeziku kojim se u igrama govori.

Seksualno zlostavljanje kao „rizik“

U tom osobnom previranju, zbiva se nešto što Lucy izbacuje iz ravnoteže. Njena klijentica Sophie na spoju doživi seksualno zlostavljanje, od osobe koju je za nju Lucy sama odabrala. No, šok biva još veći kad joj šefica agencije potvrdi da se to nije dogodilo prvi put, naprotiv, to je ”rizik” koji se očekuje. Upravo je Sophie najsnažniji lik u filmu, njene rečenice upućene Lucy dojmljive su i moćne. Svakako treba napomenuti da je Zoe Winters u ulozi Sophie zabljesnula, njena gluma u filmu je najdojmljivija.

Sophie je slika rastućeg, kompleksnog problema usamljenosti u suvremenom svijetu. Ona stalno napominje kako nije roba za trgovanje, već osoba, osoba koja zaslužuje ljubav.

Upravo je to bila namjera Celine Song, prikazati da ljudi nisu roba za trgovanje, već ljudska bića. I samo kao ljudska bića mogu ostvariti povezanost, zaljubiti se i voljeti.

Što utječe na naš osjećaj vrijednosti?

Slijedi još jedan preokret, u vezi ljubavnog trokuta, kada Lucy otkriva Harrijevu ”slabu točku”. On je, naime, jedan od muškaraca koji se podvrgnuo bolnoj operaciji produženja nogu kako bi dobio dodatnih petnaest centimetara visine. U tom priznanju joj govori o promjeni načina na koji ga ljudi gledaju i prema njemu se ophode, promjeni koja se dogodila promjenom njegove vanjštine. U tom razgovoru njih se dvoje vraćaju na svoju početnu temu, pri čemu jedno tvrdi da je ljubav laka, a drugo da je najteža stvar na svijetu. Taj razgovor i svoj odnos završavaju priznanjem kako među njima nema ljubavi, već ih zajedno drži samo osjećaj vrijednosti koji jedno od drugog dobivaju.

U filmu se postavlja pitanje zašto se ljudi uopće udaju, zašto je udaja cilj za kojim čeznu? Ponuđeni odgovori ne otkrivaju ništa novo. Jer su usamljeni. Jer se nadaju. I jer žele učiniti nešto bolje i drugačije od svojih roditelja.

Predvidivo, površno i neozbiljno

Spoj iz snova u sebi nema humora da bismo ga mogli nazvati romantičnom komedijom, teme su prilično predvidivo i plošno predstavljene i bilo bi pretenciozno smatrati ga dramom. Nije ponudio ništa novo, radnja je predvidiva, dijalozi su plošni i često prepuni klišeja. Ni gluma nije ostavila neki značajniji dojam, s izuzetkom već spomenute Zoe Winters. Lik Sophie i priča oko tog lika najveći je potencijal ovog filma i šteta što je protraćen. Rasplet situacije s likom Sophie površan je, neozbiljan i uvredljiv. U jednoj od posljednjih scena šefica obavještava Lucy da je Sophie bila na novom spoju koji je odlično prošao te dodaje da je taj klijent želio ”samo običnu curu”.

Ne pomaže ni mlak i patetičan završetak filma, koji najviše govori u prilog bezidejnosti Hollywooda. Sam kraj filma donosi prilično očekivan i predvidiv rasplet. Lucy, često kontradiktorna i neuvjerljiva, odabire svog bivšeg dečka i dalje poprijeko gledajući na sve ono zbog čega ga je i prvi put ostavila. A nakon moralnih dvojbi i preispitivanja odlučuje dati i otkaz. Film završava scenom kojom je i počeo, scenom praljudi u pećini, iz koje iščitavamo ljubav, tu vječnu misteriju.

Teme koje je film zagrebao su važne, ali površno i mlako odrađene, bez dubine i ozbiljne posvećenosti. Nema snagu niti emotivni naboj, nema autentičnosti. Celine Song ima ogroman potencijal za odlične priče i moćne intimne prikaze pojedinaca, njihovih odnosa i njihovog svijeta u suvremenom društvu, to znamo iz Prošlih života. Šteta što taj potencijal i u ovom filmu nije došao do svog izražaja.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Instalacija posvećena ženi koja obavlja kućanske poslove bila je postavljena u Španjolskoj

Posted on by info@libela.org

Krajem kolovoza na društvenim mrežama i nekolicini medija (1,2,3,4) je objavljena slika instalacije uz opis „Spomenik domaćici: Ženi koja ‘ništa ne radi“.

Tako reporter.hr piše: „Na jednoj gradskoj ulici predstavljena je instalacija koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim – spomenik domaćici, ženi koja svakodnevno vuče na svojim leđima teret obitelji, kućanskih poslova i očekivanja društva. Figura prikazuje iscrpljenu ženu koja kleca pod nevjerojatnim bremenom: perilice rublja, dječjih kolica, pegle, lonaca, suđa, odjeće… sve ono što u stvarnosti čini njezinu svakodnevicu. I sve to u društvu koje često s podsmjehom govori kako žene kod kuće ne rade ništa“.

U nastavku navode da je skulptura postala simbol poštovanja i zahvalnosti prema svim ženama koje iz dana u dan nose ‘nevidljive terete’. Na upit čitateljice, provjerile smo postoji li spomenuta instalacija te o čemu se točno radi.

Instalacija se nalazila u Španjolskoj

Navedena instalacija zaista postoji i prvi je put postavljena u lipnju 2018. godine (16. lipnja) na ulicama Torrelavege, u provinciji Kantabrija, u Španjolskoj (1,2,3,4). Bila je dio projekta „Dekonstrukcija“ (Deconstrucción) umjetničkog kolektiva Asociación Cultural Octubre. Cilj je bio progovoriti o tome kako patrijarhalna kultura i rodne uloge utječu na društvo i mlade. Kolektiv je želio kroz različite umjetničke instalacije učiniti vidljivim, analizirati i osuditi seksizam, nepravdu i rodne stereotipe sa željom rada na njihovoj dekonstrukciji.

Osim viralne instalacije žene koja na leđima nosi teret svakodnevne brige o kućanstvu, na ulicama su bili postavljeni i mobiteli veličine vrata koji su prikazivali seksističke razgovore i poruke razmijenjene putem aplikacija, nekoliko desetaka silueta u krugu koje predstavljaju fizičko i psihičko nasilje, različite predmete koji simboliziraju seksizam, ploče postavljene na podu koje prikazuju mikroseksizme u našem društvu (Ne nosim ovo jer je ružičasto, Ne igram se ženskim igračkama, Moj djed kaže da dječaci ne plaču i sl.) kao i različite umjetničke instalacije koje propituju rodne uloge.

Instalacija se kroz godine dijelila na različitim stranicama i objavama putem društvenih mreža. Nazivali su je „Mother of love“, „A woman on childcare leave“ ili kako su naši mediji pisali – „Spomenik domaćici“ (1,2,3,4). Originalno se zvala „Cargando con todo“, što bi se moglo prevesti Noseći sve/Nošenje svega. Prikazivala je ženu koja doslovno nosi razne kućanske poslove na leđima (1,2).

Nakon što je „maknuta“ s ulica Torrelavege, kolektiv je na svom Facebook profilu napisao: „Naša protagonistica ostavlja ulicu slobodnom. Rekla nam je da se osjećala vrlo praćeno i shvaćeno te da se nada da se njena poruka proširila“.

Kultura kao sredstvo društvene transformacije

Prema pisanju tamošnjih medija, o projektu „Dekonstrukcija“ sniman je i dokumentarac koji je snimao lokalni filmaš Albert Lavina (1,2,3), no mi ga u bespućima interneta nismo pronašle. Uz to, umjetnički projekt je iste godine, u studenom, postavljen i u Tudeli, povodom međunarodnog dana nasilja nad ženama (1,2), a prema objavama kolektiva Octubre na Facebooku – narednih godina je predstavljen u Puente San Miguelu te u Mostolesu.

Cilj djelovanja kolektiva Octubre je podignuti svijest i skrenuti pažnju, kroz različite umjetničke instalacije, na stvarnost koja ih brine. Ovim projektom željeli su ukazati na brojne seksističke prakse koje su normalizirane u našem društvu i za koje smatraju da su znak prihvaćenog i legitimiziranog mačizma.

Instalacija je prvi put postavljena prije sedam godina

Iako instalacija postoji, ona nije novijeg datuma te je uglavnom dijeljena bez konteksta.

Prvi put je postavljena na ulicama Torrelavege u Španjolskoj prije sedam godina, 16. lipnja. Originalno joj je ime „Cargando con todo“, što bi se moglo prevesti Noseći sve/Nošenje svega. Dio je šireg projekta kolektiva Asociación Cultural Octubre, koji se zvao „Dekonstrukcija“. Iako se u različitim medijskim napisima pisalo da se projektom željelo ukazati na pravednu distribuciju kućanskih poslova, ili pak na odavanje zahvalnosti prema ženama koje se bave tim poslovima, cilj projekta – a tako i same instalacije žene koja nosi teret kućanskih poslova na leđima – je bio ukazati na brojne seksističke prakse koje su normalizirane u našem društvu. Instalacija se 16. lipnja nalazila na ovom mjestu.

Iako je teško procijeniti je li instalacija „postala simbol poštovanja i zahvalnosti prema svim ženama koje iz dana u dan nose nevidljive terete“, kako tvrdi članak na reporter.hr-u, tamošnji mediji navode da je cijeli projekt – a tako i ova instalacija – tada bila vrlo viralna na društvenim mrežama. Ta se viralnost, ako je suditi po objavama iz kolovoza, održala i do danas.

O neplaćenom kućanskom radu na Libeli smo mnogo pisale, a temu mentalnog kućanskog rada smo nedavno obradile i u ovoj rubrici.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Kulturpunkt slavi 20. rođendan!

Posted on by info@libela.org

Kulturpunkt u petak, 5. rujna slavi 20 godina postojanja u Močvari/Pogonu Jedinstvo. U vremenima kad je kultura na udaru, kad se kulturne manifestacije, umjetnici/e i aktivisti/nje napadaju – Kulturpunkt slavi 20 godina posvećenosti kritičkoj refleksiji o suvremenoj kulturi, umjetnosti i društvu.

“Od svojih početaka fokus je ostao isti – kritički i analitički pratiti gibanja na suvremenoj nezavisnoj kulturnoj sceni i kontinuirano otvarati prostor za nova imena i nove ideje koja istu tu scenu grade i vuku prema naprijed. Nakon pionirskih godina pod 𝗦𝗮𝘃𝗲𝘇𝗼𝗺 𝘂𝗱𝗿𝘂𝗴𝗮 𝗞𝗹𝘂𝗯𝘁𝘂𝗿𝗮, Kulturpunkt od 2009. izlazi pod okriljem udruge 𝗞𝘂𝗿𝘇𝗶𝘃 – organizacije koja zapisuje usmenu povijest nezavisne kulturne scene, obrazuje generacije mladih kritičara i novinara u kulturi, objavljuje kritička izdanja posvećena refleksiji o umjetnosti i kulturi, istražuje reparativne kulturne i umjetničke prakse, organizira umjetnička događanja”, stoji u najavi rođendana.

U dosadašnjem radu objavljeno je preko 1420 tematskih i kritičkih analiza kulturnih fenomena, 860 kritika, 880 intervjua, 460 podcasta, audio vodstava i reportaža, preko 4500 vijesti i preko 5000 natječaja te više od 11400 najava događanja u kulturi diljem Hrvatske.

“Snaga Kulturpunkta nije samo u brojkama. Tamo ćete naći mlade autor_ice, manjinske glasove, eksperimentalne forme, ozbiljne analize, duhovite eseje, ilustrirane reportaže, poetične audio-priče. Doista za svakoga ponešto. Ova rođendanska proslava sličnog je koncepta. Umjesto suhoparnih refleksija i historizacija, Kulturpunkt se odlučio izvrnuti naopako, izvjesiti prljavo rublje i prepustiti se niskim strastima i jednostavno se opustiti i dobro zabaviti”, poručuju organizatori/ice.

Što nas sve čeka na rođendanu Kulturpunkta?

U petak, 5. rujna program počinje na terasi Močvare “Turbo-tribinom” koju vodi Lana Pukanić. Na njoj će se raspravljati o bakanalijama, proslavama i gozbama, (ne)zakonitostima dobrog izlaska te revolucionarnom potencijalu zabave. Nakon toga, u longue varijanti, očekuju nas šlageri s Ivanom Starčević i Matijom Antolićem. U 19 sati na rasporedu je “roštiljanje” s Tihanom Bertek, Karlom Kostadinovski, Lukom Ostojićem i Igorom Ružićem.

Večernji program otvara Neon Lies u dvorištu Pogona u 20:30 sati, a nakon njega na pozornicu dolaze Željezne pilule. Večer u klubu Močvara predvodi producentica i glazbenica Ivona Eterović, pod umjetničkim imenom tonota, nakon koje slijede Nina Maštruko aka Babilonska i audiovizualni kolektiv Heartskomerz .

Posebni gosti su 𝗗𝗮𝗺𝗶𝗿 𝗕𝗮𝗿𝘁𝗼𝗹 𝗜𝗻𝗱𝗼𝘀̌ 𝗶 𝗧𝗮𝗻𝗷𝗮 𝗩𝗿𝘃𝗶𝗹𝗼 s 𝗞𝘂𝗰́𝗼𝗺 𝗲𝗸𝘀𝘁𝗿𝗲𝗺𝗻𝗼𝗺 𝗺𝘂𝘇𝗶𝗰̌𝗸𝗼𝗴 𝗸𝗮𝘇𝗮𝗹𝗶𝘀̌𝘁𝗮. Oni će se tijekom cijelog dana uključivati u program. Ulaz je besplatan, a više detalja nalazi se ovdje.

Nemoj da sFališ!

Osim Kulturpunktovog štanda s izdanjima i merchom, na ulazu u Močvaru bit će i MAZ-ov štand. Na njemu će se moći – u zamjenu za donaciju – dobiti službene Fališ majice ili standardni MAZ merch. Sav prikupljen iznos od tih donacija, kao i dio zarade Kluba Močvara bit će izdvojen za Fališ, kao još jedan znak solidarnosti.

“Fašizacija nije slučajan splet okolnosti, već promišljen politički projekt koji ima globalne razmjere i, kako stvari trenutno stoje, ide prema tome da postane još destruktivnije od onoga čemu danas svjedočimo. Zato je krajnje vrijeme se se u ovim novim uvjetima društvene stvarnosti konsolidiramo u zajednički antifašistički front, složne i solidarne”, poručuju iz MAZ-a.

Politika privatnosti

Copyright 2026. Libela.org