Colette Dowling američka je psihoterapeutkinja i spisateljica koja je 1981. godine objavila knjiguThe Cinderella Complex: Women’s Hidden Fear of Independence, koja je ostala zapažena kao njeno najznačajnije djelo. Iako je objavljena prije više od četiri desetljeća, knjiga je i danas više nego aktualna, a njenim čitanjem svatko može profitirati. Autorica se bavi temom ženskog straha od neovisnosti kojeg opisuje pojmom kompleks Pepeljuge. Govori o nesvjesnoj potrebi žena da se o njima brine netko drugi, privlačnosti ovisnosti o dominantnoj, uglavnom muškoj figuri.
Iskustvo koje dijeli mnogo žena
Colette Dowling inspirirana i potaknuta vlastitim stanjem i osjećajima nakon razvoda, perioda samovanja te ponovnog braka, odlučila je istraživati i pisati o, kako se kasnije pokazalo, iskustvu brojnih žena. Njena knjiga temelji se na njenom osobnom iskustvu, razgovoru sa stručnjacima koji su se bavili temom ženskog straha od neovisnosti i istraživali sve što je uz tu temu vezano i blisko, a temelji se i na brojnim iskustvima žena koje je povodom knjige intervjuirala.
Tema koju je Dowling odlučila obraditi iznimno je kompleksna, kao i sam konflikt između potrebe za neovisnošću i istovremenog straha od neovisnosti. Na samom početku knjige ona ističe da je upravo odnos s njenim psihoterapeutom Stephenom Breskinom bio nedvojbeno ključan za razvoj njene vlastite neovisnosti, kao i želja da to što je naučila prenese drugim ženama. Autorica smatra kako je upravo njen psihoterapeut prva odrasla osoba u njenom životu, uključujući učitelje, poslodavce i prijatelje, koja nije podupirala njenu ovisnost.
Poticaj za ozbiljno bavljenje ovom temom dobila je kada je kod sebe prepoznala potrebu da se netko za nju pobrine; „Mrzim biti sama. Voljela bih živjeti u tobolcu, u kuži nekog drugog. Više od zraka, energije i samog života, ono što želim je biti sigurna, ušuškana, zbrinuta. To, shvatila sam, nije bilo ništa novo. Bilo je tu, dio mene, veoma dugo vremena. Shvatila sam da je mnogo žena poput mene, tisuće nas koje smo odrastale na određeni način, i nismo bile u stanju suočiti se s realnošću da smo mi same odgovorne za sebe.“
Sloboda plaši
Autorica spominje i kulturnu promjenu koja se dogodila tijekom sedamdesetih godina i koja je donijela brojne promijene za žene. Od žena se počelo očekivati nešto drugačije, poručivalo im se da su njihovi djevojački snovi slabi i površni, da postoje bolje stvari kojima treba težiti, kao što su novac, moć i najnedostižnije stanje – sloboda.
Žene su bile ohrabrivane da izbjegavaju ono što ih plaši, naučene od malena da čine samo ono što im daje osjećaj ugode i sigurnosti. „Sloboda je bolja od sigurnosti, rečeno nam je, sigurnost obogaljuje. Ali sloboda, kako smo uskoro saznale, plaši. Nismo pripremljene na slobodu već na ono što joj je suprotno – ovisnost. Sve počinje još u djetinjstvu, kao potreba da budemo zbrinuti i paženi, zaštićeni od opasnosti. Te potrebe ostaju s nama i u odraslom dobu, zahtijevajući ispunjenje zajedno s potrebom za samodostatnošću. Potreba da ovisimo je normalna, kako za muškarce, tako i za žene, no žene su od djetinjstva ohrabrivane da bivaju ovisne do nezdrave razine.
Svaka žena koja se zagleda u sebe zna da nikad nije naučena da se osjeća ugodno s idejom da brine za sebe, da se zauzme za sebe i da se izražava s pouzdanjem. U najboljem slučaju mogu igrati igru neovisnosti, zavideći muškarcima jer se oni čine prirodno samodostatnima. Ne nagrađuje priroda muškarce samodostatnošću, nego vježba. Muškarce se uči neovisnosti od rođenja, kao što se žene uči da će jednog dana na neki način biti spašene. I tu bajku, tu poruku smo introjicirale gotovo s majčinim mlijekom.“
Što žene dobivaju iz pozicije zavisnosti?
Autoricu je mučio osjećaj vlastite nekompetentnosti nakon razvoda, no smatrala je da je normalno da se većina samohranih majki tako osjeća. Nakon što ponovno završi u braku, ponovno se mijenja njena svakodnevica, ponovno o nekome ovisi i shvaća da je ono što joj se događa regresija. Brinući o djeci, suprugu i kućanstvu, shvaća da ne radi ništa za sebe, ništa svoje i da to počinje načinjati njen osjećaj samopoštovanja. Samoj sebi se činila slabijom i manje kompetentnom u usporedbi s mužem, on je bio onaj koji je privređivao, a ona ona koja je trebala zaštitu. Pitala se kako je moguće da se toliko plaši neovisnosti. Ideju da o svemu tome piše dobila je kada je shvatila da nije jedina koja se tako osjeća i koja to proživljava. Razmišljala je također o tome što žene dobivaju iz pozicije zavisnosti, koje su to sekundarne dobiti.
Znala je da je na dobrom tragu nakon objave članka na tu temu u novinama i nakon velikog broja pisama žena koje su pisale o vlastitim iskustvima, poručujući joj da nije sama. Žene su naučene vjerovati kako ne mogu biti same, da su previše krhke i trebaju zaštitu i onda kada im vlastiti intelekt govori da mogu stajati na vlastitim nogama, neriješena emocionalna pitanja ih povlače na dno.
U istom trenutku čeznu za tim da budu slobodne i da budu zbrinute, o tom konfliktu Dowling navodi: „Zavisnost je zastrašujuća, uznemiruje nas jer ima svoje korijenje u ranom djetinjstvu, kada smo zaista bile bespomoćne. I sada činimo sve kako bismo tu potrebu sakrile i od sebe samih, posebice kada je društveno ohrabrena neovisnost, izazovno je taj drugi dio nas držati potisnutim, odsječenim.“
Žene su naučene biti ovisne
Autorica smatra da je samo jedan način za oslobođenje, a to je emancipirati se iznutra, a teza knjige je upravo da osobna, psihološka ovisnost, duboka želja za zbrinutošću kao glavna sila koja žene čini sputanima. Autorica to naziva kompleksom Pepeljuge, mrežom široko potisnutih stavova i strahova koje žene čine prigušenima, udaljenima od nesputane uporabe uma i kreativnosti. Baš poput Pepeljuge, žene čekaju nešto izvanjsko što bi transformiralo njihove živote. Postoji želja za slobodom i ujedno strah od neovisnosti što stvara unutarnji konflikt.
U razgovoru s brojnim stručnjacima/injama koji/e su se bavili/e ovom i sličnim temama, autorica postavlja važna pitanja, a jedno od njih je i nemogućnost realiziranja punog potencijala. Odgovor na pitanje što žene sputava je – strah, a to ima veze s odgojem. Žene kao djeca nisu naučene biti asertivne i neovisne, upravo suprotno, naučene su biti neasertivne i ovisne. Odgajane su da budu one koje ostaju doma i brinu o obitelji. No, što kad se dogodi razvod, kad ostanu same s djecom i financijskim izazovima, bez obrazovanja, bez dovoljno iskustva, na tržištu gdje zarađuju znatno manje od muškaraca, u društvu gdje statistika pokazuje da veliki postotak žena nakon razvoda ostaje bez alimentacije? Nezavisnost se kod žena nije poticala, smatrala se karakterističnom za muškarce, nepoželjnom kod žena.
Sindrom „dobre djevojčice“
Strah se pokazuje kao epidemija među ženama; strah od neovisnosti, strah od ovisnosti, strah od kompetentnosti, strah od nekompetentnosti. Navodeći strahove, autorica navodi i da žene neće postati slobodne sve dok se budu plašile. Svi strahovi i potreba za ovisnošću i zbrinutošću utječe na odnose i prenosi se dalje, ako se time ozbiljno ne pozabavi i s time suoči.
U knjizi su navedene priče nekoliko žena koje svjedoče da je strah od neovisnosti utjecao na njihov život. Pričaju kako su ga prevladale i što su sve nakon toga postigle. No, za ovisnost ne treba kriviti žene, tako su odgajane, one su se ponašale onako kako su naučene i zašto su ohrabrivane, imajući na umu patrijarhalno društvo, razlike u odgoju dječaka i djevojčica, ulogama i očekivanjima. Žene su odgajane tako da budu ovisne, odgajane za majčinstvo, za kućanstvo. Važno je imati na umu razlike u odgoju. Ono što su poželjne karakteristike i što se potiče kod djevojčica, ne potiče se i kod dječaka. Sramežljivost ili pretjerana opreznost, pokorno i lijepo ponašanje te ovisnost o drugima i njihovoj pomoći smatrano je prirodnim i gotovo šarmantnim kod djevojčica. Takva vrsta odgoja rezultira sindromom ”dobre djevojčice”. Jednom kad se uspostavi, ovisnost se sistematično podržava.
Istraživanje je pokazalo da daleko veću osobnu prilagodbu rade žene nego muškarci kada je u pitanju održavanje stabilnosti braka. Kada se ožene, muškarci uglavnom ne mijenjaju životnu rutinu. Zanimljivo je pratiti i rezultate istraživanja koje autorica spominje u knjizi, tako u jednom istraživanju rezultati pokazuju primjerice da više od 75 posto muškaraca kaže da su za kuhanje odgovorne njihove žene, 78 posto čišćenje kupaonice smatra ženskim poslom.
Dowling na kraju zaključuje da sloboda i neovisnost ne dolaze od drugih, od društva ili od muškaraca, već se može razvijati mukotrpno, iznutra: „Kako bismo je razvili moramo odustati od ovisnosti koju smo koristile poput štaka kako bismo se osjećale sigurnima.“
Neovisnost je borba koja nikada ne prestaje
Premda je knjiga napisana prije nekoliko desetljeća, i dalje je aktualna. Žene danas možda imaju veću slobodu i više mogućnosti nego što su imale u vrijeme kada je knjiga nastajala, ali pritisak i očekivanja društva su jednaki, nejednakosti su i dalje prisutne, prava koja su izborena su u konstantnoj opasnosti, jednakost još uvijek djeluje nedostižna. Mnogo je izazova ako pogledamo današnje društvo koje politički sve više zaokreće desno. Ženska prava, rodne uloge, očekivanja i položaj žena često postaju dijelom političkih rasprava. Društvo, religija i politika i dalje žele određivati veliki dio života žena. U tom smislu borba za neovisnost nikad ne prestaje.
Dugotrajnost te borbe i promjene koje se događaju sporije nego što bismo htjele mogu nas na trenutke možda pokolebati, no istovremeno nam pokazuju zašto je važno tu borbu nastaviti. Važno je upoznati se s temom, uvidjeti ulogu koje društvo ima, a prije svega ulogu koju ima odgoj. Još uvijek su prisutne razlike u odgoju dječaka i djevojčica, djevojčicama se još uvijek šalju poruke o poslušnosti i lijepom ponašanju, ne potiče se njihova asertivnost i zauzimanje za sebe. Takve stvari je važno uvidjeti kako bi ih se moglo mijenjati, s ciljem razvoja društva u smjeru jednakosti, poticanja i ohrabrivanja žena u ostvarivanju njihovih punih potencijala. Važno je mijenjati poruke koje se upućuju djevojčicama i ženama koje su sputavajuće i ograničavajuće, a važno je i poticati i omogućiti veći prostor slobode i djelovanja od onog što obuhvaća uloga Pepeljuge.
Colette Dowling napisala je knjigu koja je jednako važna i danas kao što je bila i vremenu kad je nastala. I bilo bi dobro kada bi je pročitala svaka žena, ali i svaki muškarac. A posebice one i oni koji odgajaju kćeri.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Pitanje podučavanja o seksualnosti u okviru nacionalnih odgojno-obrazovnih politika u Republici Hrvatskoj već više od dvadesetak godina točka je prijepora u društvenom, medijskom i političkom prostoru (1,2,3). Odluka o uvođenju Kurikuluma zdravstvenog odgoja, koji je uključivao i modul pod nazivom ”Spolna/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje”, bila je prvi i jedini iskaz političke volje za uključivanjem sadržaja sveobuhvatne seksualne edukacije u državni školski sustav. Od tada, teme vezane uz seksualnost u nacionalnim kurikulumima ostaju ograničene na medicinsku i reproduktivnu dimenziju.
Zagovaranje da pravo na sveobuhvatnu seksualnu edukaciju zaživi u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu posljednjih godina usmjereno je s nacionalne na razinu lokalne samouprave. Tako je ove školske godine u Gradu Rijeci u tijeku eksperimentalna provedba osnovnoškolskog programa Zdravstvenog odgoja i obrazovanja s uključenim modulom “Spolno i reproduktivno zdravlje te rodna ravnopravnost” (1,2). Usto, u Zagrebu već dvije i pol godine traje intenzivno zagovaranje prema gradskim vlastima za eksperimentalno uvođenje programa sveobuhvatne seksualne edukacije u osnovne i srednje škole, kao izvannastavne aktivnosti na gradskoj razini (1,2).
S obzirom na gore navedeno, zanimala nas je implementacija seksualne edukacije na lokalnim razinama u Europskoj uniji. Iako je u većini država članica, njih devetnaest, seksualna edukacija obavezna, prisutne su značajne razlike u praksi s obzirom na ciljeve, sadržaje i metode podučavanja. Hrvatska je, uz Bugarsku, Italiju, Litvu, Mađarsku, Rumunjsku, Slovačku i Španjolsku u skupini država članica koje nemaju obavezne školske programe seksualne edukacije. U ovom članku istražile smo par primjera iz Španjolske i Italije. Usredotočile smo se dubinski analizirati primjere provedbe lokalnih/regionalnih inicijativa iz ovih dviju država jer se pojavljuju u kontekstu koji je isti kao i u Hrvatskoj. To su nedostatak nacionalnog zakonskog okvira i/ili jedinstvenih smjernica za provedbu seksualne edukacije u školama te postojanje organiziranog protivljenja provedbi takvih programa.
Seksualna edukacija u Španjolskoj
U Španjolskoj, nacionalno zakonodavstvo ne propisuje obaveznu provedbu sveobuhvatne školske seksualne edukacije, niti postoji jedinstveni državni kurikulum. U Zakonu o obrazovanju i u Zakonu o seksualnom i reproduktivnom zdravlju na razini preporuka navodi se “afektivna-seksualna edukacija” – podučavanje o seksualnosti i vezama, usmjereno na stavove i vrijednosti, uključujući komunikacijske vještine i odgovorno donošenje odluka u partnerskim odnosima. Odluka o oblicima provedbe i sadržajima takve edukacije decentralizirana je na razinu autonomnih zajednica – jedinica regionalne samouprave (1,2). Studija objavljena 2024. godine identificirala je i analizirala 26 edukacijskih intervencija (18 školskih programa i 8 kurikularnih predmeta) koje se provode u 15 od postojećih 17 autonomnih zajednica.
Jedan od programa uključenih u studiju je i “COEDUCA’T” koji je poslužio kao model za aktualni prijedlog obavezne školske sveobuhvatne edukacije u Kataloniji, a koja bi trebala započeti ove, 2025-26. školske godine. Prijedlog Parlamenta upućen Vladi Katalonije obuhvaća i predškolsku razinu, te je izazvao reakcije opozicije, predvođene krajnje-desnom političkom strankom Vox, koja se protivi ovoj inicijativi proglašavajući je “indoktrinacijom” i “seksualizacijom” djece. S druge strane, novoosnovana Platforma za feminističku seksualnu edukaciju potiče nadležne donositelje odluka na uključivanje intersekcionalne perspektive, univerzalni pristup sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji te prioritiziranje prava djece i mladih.
Program “COEDUCA’T” temelji se na međunarodnim smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije i Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu – UNESCO. U opisu programa navodi se važnost rodne perspektive i naglašava se prevencija seksualnog nasilja. Program je namijenjen za sve tri odgojno-obrazovne razine, a razvijen je kroz suradnju vladinog Ureda za obrazovanje, Ureda za zdravlje i Ureda za ravnopravnost i feminizam.
Participativni proces uvođenja sveobuhvatne seksualne edukacije u katalonske škole započeo je 2019. serijom treninga za više od 200 nastavnica i nastavnika u suradnji s Zavodom za obrazovanje i stručno osposobljavanje. U tom petogodišnjem razdoblju uključivao je niz dionika, od spomenute međuresorne suradnje vladinih tijela, preko akademske zajednice (1,2), do roditelja i obitelji, te LGBTI organizacija.
Seksualna edukacija u Italiji
Kao ni u Španjolskoj, ni u Italiji seksualna edukacija u školama nije obavezan dio kurikuluma, te ne postoji nacionalni zakonodavni okvir. Direktiva br. 83 (1,2), koju je krajem 2023. godine objavilo Ministarstvo obrazovanja kao reakciju na javne proteste povodom dva slučaja ubojstava žena od strane (bivših) partnera, recentni je pokušaj državnih vlasti za uključivanjem sadržaja sveobuhvatne seksualne edukacije u školski sustav. Direktivom se alocira 15 milijuna eura za provedbu edukacijskih intervencija (u područjima “kulture poštovanja”, “obrazovanja za veze” i “borbe protiv nasilja nad ženama”) kao izvannastavnih aktivnosti za više razrede srednjih škola. Kritike ove vladine mjere ističu izostavljanje obaveznosti provođenja edukacija u svim školama, ignoriranje međunarodnih smjernica (UNESCO), neuključivanje perspektive i glasova mladih, te zanemarivanje nižih odgojno-obrazovnih razina.
Studije o školskoj seksualnoj edukaciji u Italiji objavljene u posljednje dvije godine govore o vrlo neujednačenoj provedbi na nacionalnoj razini, te ukazuju na značajno veći broj edukacijskih intervencija u sjevernim nego u južnim administrativnim regijama (1,2,3).
Jedna od najdugotrajnijih(eksperimentalna provedba započeta je 2013. godine) i sustavno praćenih, te zadovoljavajuće vrednovanih inicijativa je projekt“edukacije o osjećajima i seksualnosti” koji se provodi u sjevernoj regiji Emilia Romagna pod nazivom “W L’amore”. U sklopu projekta razvijeni su edukacijski materijali i programi za dobne skupine od 8 do 10 godina, od 11 do 13 i od 14 do 19 godina te posebni program i materijali za imigrantske grupe uključene u tečajeve učenja talijanskog jezika. Program “W L’amore” usmjeren na mlade između 11 i 13 godina adaptacija je nizozemskog programa “Long Live Love”, jednog od najstarijih (razvijen 1990-ih) i najuspješnijih programa u području školske seksualne edukacije (1,2). Kao i u Španjolskoj (i u Hrvatskoj), tako i u Italiji postoje oni koji se protive programu. Tako protivnici školske edukacije mladih o seksualnosti osuđuju program “W L’amore” nazivajući ga “podlim napadom rodnih ideologa”.
Provođenje programa “W L’amore” uključuje suradnju regionalne uprave Emilia Romagna, zdravstvene uprave u Bologni, škola, nastavnica i nastavnika, zdravstvenih i socijalnih radnica_ka, vršnjačkih eduaktora_ica, udruga, te roditelja i obitelji. Aktivnosti se provode i kroz “Prostore za mlade” (Spazio Giovani), savjetovališta koja nude besplatne, direktno dostupne (bez uputnice obiteljskog liječnika_liječnice) i povjerljive usluge iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja za mlade od 14 do 19 godina. Stručni timovi pružaju usluge u područjima ginekologije i opstetricije, andrologije i urologije, psihologije, nutricionizma, i socijalnog rada.
Koje su ključne komponente seksualne edukacije u navedenim zemljama?
Kao što smo napomenule na početku, u većini država članica, njih devetnaest, seksualna je edukacija obavezna. Preostale države članice nemaju školske programe obvezne seksualne edukacije. S obzirom na kontekst Hrvatske, provjerile smo kakva je situacija s provedbom navedenih programa na regionalnim/lokalnim razinama u zemljama u kojima je kontekst sličan našemu – Španjolskoj i Italiji. Pregled situacije pokazuje da su ključne komponente seksualne edukacije u tim zemljama sustavna i kontinuirana međuresorna institucionalna suradnja, uključivanje širokog spektra dionika te aktivna uloga javnog zdravstvenog sektora u pružanju usluga za mlade u području seksualnog i reproduktivnog zdravlja.
*Amir Hodžić se pitanjem uvođenja seksualne edukacije u škole bavi već dvadesetak godina, autor je nekoliko stručnih radova i pilot programa sustavnog obrazovanja o ravnopravnosti spolova/rodova i obrazovanja o seksualnosti.
*Tekst je nastao u okviru programa kojeg podržava Zaklada SOLIDARNA kroz Fond za žene u sklopu Programskih potpora za OCD-e.
Internet, pa onda i društvene mreže u svojim su začecima bili mjesta okupljanja, stvaranja zajednice, razmjene ideja i rasprava. U posljednje vrijeme čini se kao da se taj prostor sužava, kao da imamo sve manje slobode i sve manje sadržaja koji poziva na zajedništvo i dijalog. Kao i obično, prostor slobode moramo stvarati sami i otvarati ga zajednici, a upravo to na svom profilu @feminizam_iz_teretane radi Hristina Cvetinčanin Knežević. Sociologinja i doktorantica, novinarka, edukatorica, aktivistkinja i feministkinja, Hristina redovno objavljuje edukativni feministički sadržaj i poziva na neizbježan razgovor o važnim i teškim temama, poput femicida, ljudskih prava u svijetu, regiji i Srbiji, neplaćenog rada, porastu fašizma…
Nedavno je osmislila, napisala i objavila Mali feministički self-care toolkit za trenutke krize, za koji kaže da je nastao “iz potrebe da preživi, a ne samo da funkcionira”. Uz savjete kako da se nosite s teškim situacijama, bez obzira radi li se o intimnim problemima ili pritisku izvana, tu su i kratki zadaci, baš poput radne bilježnice za vaše mentalno zdravlje, kao i umirujući crteži za bojanje. Na njemu, kaže, nije radila sama, pomogle su kolegice i prijateljice, uz savjete terapeutkinje.
„Moja terapeutkinja je bila upućena u sam sadržaj, kao i druge terapeutkinje, ali i meni bliske žene koje se bave različitim aspektima mentalnog zdravlja, poput psihološke bezbednosti. Ali van tih seansi i razgovora, za njegov sadržaj sam isključivo odgovorna ja. Zašto to naglašavam? Zato što znam da nije savršen, ali isto tako znam da je dobar i da pomaže. Iako ne može da zameni psihoterapiju ili razgovor sa stručnom osobom, neka pomogne bar malo, bar jednoj osobi, i to je dovoljno”, rekla nam je Hristina.
U Malom feminističkom toolkitu ima brojnih savjeta koji su namijenjeni svima koji su se u posljednje vrijeme osjećali zastrašeno, izgubljeno, poraženo, tjeskobno ili samo psihički i fizički iscrpljeno. Hristina savjetuje kako da postavimo granice i zašto to ne znači da smo sebične. Kako biti dobre prema sebi, ali istovremeno ne napustiti zajednicu. Ali i kako se odmoriti od negativnih vijesti bez da budemo neinformirane. Više o samom procesu realizacije Toolkita, internetu kao mjestu zajedništva i okupljanja te mentalnom zdravlju aktivistkinja pričale smo s Hristinom.
Zašto ti je bilo važno objaviti Feministički Self Care Toolkit i omogućiti besplatan pristup svima? Koja je ključna poruka koju si htjela prenijeti?
Ideja za Self Care Toolkit nastala je nakon višesatnog Zoom sastanka koji je organizovala moja draga prijateljica Milica Batričević, s namerom da u sigurnom digitalnom prostoru okupi braniteljke ljudskih prava. U tom trenutku, pravo na bezbednost, posebno studentkinja aktivnih na protestima, bilo je ozbiljno ugroženo. Vrhunac tog ugrožavanja bio je upotreba zvučnog topa tokom minuta ćutanja za žrtve pada nastrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu. Iako se ljudskim pravima bavim više od 15 godina, napad na građanke i građane koji su dostojanstvenim ćutanjem odavali poštu sam doživela kao lični poraz. Nikad se za takvu Srbiju nisam borila, ni sama, ni sa drugaricama, a znam da se nisu borile ni moje pretkinje, niti moje prethodnice.
Na tom sastanku smo razgovarale o svojim emocijama, ali i o tome kako ovakva kršenja ljudskih prava utiču na naš identitet kao aktivistkinja i braniteljki ljudskih prava žena. I taj trenutak solidarnosti mi je dao nadu da je zajednička briga i moguća i neophodna. Gotovo odmah posle tog sastanka sam sela i napravila sintezu svega što sam tokom poslednjih sedam godina naučila na ličnoj psihoterapiji kako bih se što bolje nosila sa osećajem neuspeha. Znam da je mentalno zdravlje u kapitalizmu privilegija i baš zato je ovaj Toolkit, kao i sve što radim kroz Feminizam iz teretane, besplatan i svima dostupan.Mentalno zdravlje ne sme da bude privilegija, a ne bi smela da budu ni ljudska prava, iako znamo da su ona na ulicama Srbije danas grubo gažena. Upravo zato, borba na oba fronta mora biti zajednička.
U mnogim situacijama koje opisuješ u Toolkitu prepoznala sam sebe, ali i prijateljice, kolegice, sestre – žene koje se bave aktivizmom i/ili brigom za druge, a koje često dođu do točke iscrpljenosti. Kako si pronašla načine da se nosiš s tim osjećajem preopterećenosti, nošenja „cijelog svijeta na svojim leđima“? Je li to – dugoročno – uopće moguće?
Ovo je jako teško pitanje, i iskreno, na njega nemam univerzalni odgovor. Znam da meni pomaže deljenje iskustava sa drugaricama koje su u istom sosu kao i ja, kao i lična psihoterapija. Za početak, porazno je što uopšte postoji potreba za tom vrstom delanja, jer ovo nije rad, ovo je poziv, u 2025. godini. Zadnjih par godina, od kako je ceo svet otvoreno i bez blama krenuo da skreće u desno, sve više mislim o svojim bakama, partizankama, i nasleđu koje su nam ostavile, i neretko mi se čini da idemo u rikverc i da gubimo prava koje su tada one, uz podršku drugih žena, izborile, i kao partizanke, ali i kao AFŽ-ovke, i to uz ogromne žrtve. To je porazno i to boli, a sa sobom ponekad vuče i stid I sramotu, jer imam osećaj kao da sam ih izneverila. I zato mislim da je važno da se podsećamo i konteksta, a to je kapitalizam koji tada nije bio lud i nezaustavljiv kao sada, kada briše svest o kolektivitetu, o kolektivnoj brizi, ali i kolektivnoj borbi, i insistira na individualnosti koja nas cepa od naših zajednica, od sopstvenog okruženja, ali i od sopstvenog bića i sopstvene istorije.
Antifašističko nasleđe se briše, a kapitalizam, udružen sa patrijarhatom, besno gazi sve one koji nisu beli privilegovani muškarci. Potrebna nam je Pravda, sa velikim P, ali ne bilo kakva, već ona koja nas isceluje. Zato je briga o mentalnom zdravlju, idealno uz podršku stručnih lica, ali i kroz zajedničke prostore solidarne i iskrene brige, neophodna da istrajemo u ovom pozivu. I to nije slabost, to je oblik otpora.
Na „Feminizam iz teretane“ često pišeš o temama i slučajevima koji su jako često teški samo za čitanje, a kamoli za analizu i pisanje (poput slučajeva nasilja, femicida, i sl.. ). Kako to utječe na tvoje mentalno zdravlje?
Utiče paradoksalno. Kada pišem o nasilju prema ženama, pogotovo o njegovom najekstremnijem obliku femicidu, kao žena koja je preživela pokušaj istog, jednim delom i zaceljujem svoje traume. Iako svaki put kad pišem o ovim temama, na neki način vraćam sebe u taj mračni period života, u tome istovremeno pronalazim i snagu, jer verujem da iz sopstvene traume nešto i menjam na bolje. Zato i kažem da je za mene ovo poziv a ne posao, iako neretko imam osećaj da hodam po ivici žileta.
Trebale su mi godine – Feminizam iz teretane postoji pet godina – da uvežbam taj hod, ponekad i skliznem, ali takođe i učim da, kada vidim da gubim ravnotežu, povučem ručnu i dam sebi dozvolu da se sklonim sa mreža, bar na kratko, da se oporavim. Ponekad se samo zatvorim u stan i stavim telefon na DND mod. A onda kada se vratim u stvaran svet, ne postoji lepši osećaj nego kada me u DM-u dočeka poruka koja mi potvrđuje da ovo što radim ima smisla, da je neka žena, zahvaljujući nečemu što sam napisala, prestala da sumnja u svoju snagu ili počela da drugačije posmatra svet oko sebe. Ponosna sam i na to što se oko Feminizma iz teretane okupila zajednica žena, ali i muškaraca, koje sa mnom nose i šire promenu. Prava promena ne dolazi odozgo, već iznutra i odozdo jer se osnaživanje ne nameće, već se neguje.
Snaga u svakoj od nas već postoji, samo je ponekad zaspala jer se umorila od svakodnevnih borbi. Bilo je i perioda kada mesecima nisam ništa objavljivala jer me je život samleo, ali svaki put kada naiđem na razumevanje i podršku, setim se da u ovome nisam sama, da nijedna od nas nikad nije sama. Okej je i da se ponekad sklonimo i zaćutimo dok se oporavljamo, okej je jer znamo da imamo jedna drugu, da nastavi tamo gde smo mi zastale da bismo se pobrinule o sebi.
Poznajem brojne aktivistkinje koje osjećaju svojevrstan osjećaj krivnje ili grižnje savjesti ako odluče ne reagirati, ne uključiti se u pojedinu temu, ne angažirati se. Kako to komentiraš, kako se nosiš s time?
To je veliki problem, i on se jasno pokazao kada sam razgovarala sa aktivistkinjama i influenserkama koje se bave ljudskim pravima žena u Srbiji i u Crnoj Gori prilikom istraživanja Digitalne superheroine. Nas je malo, i stalno smo izložene napadima, a ti napadi, pogotovo kad se udruže i postanu koordinisani, čine da deluje kao da je naša borba uzaludna. Ali stalno zaboravljamo ono što nam kažu pre svakog poletanja, da, u slučaju krize, prvo masku sa kiseonikom stavimo sebi, pa onda da pomognemo i ljudima oko sebe. Tužno je, i znam da zvuči surovo, ali borba za ljudska prava žena ponekad deluje kao stanje između turbulencija i prinudnog sletanja, kad ne znaš gde ćeš uopšte i da sletiš jer opasnosti vrebaju sa svih strana, a ti više ni ne znaš da li si na zemlji ili u vazduhu jer si zarobljena u nekom međuprostoru, nekom limbu.
I zato je jako važno da iskoračimo iz patrijarhalnog obrasca samožrtvovanja, tog ženskog žrtvenog mikromatrijarhata, koji nas uči da uvek sve moramo, i to same. Moramo da naučimo da kažemo NE. DOSTA. KASNIJE. Da stavimo sebe na prvo mesto, da se isključimo kada je previše. Da se oslonimo na druge, na drugarice. A ako još uvek učimo tu veštinu, važno je da kraj sebe imamo bar jednu osobu koja će nas podsetiti da budemo dobre prema sebi, da stavimo tu masku sa kiseonikom, a kasnije, kad budemo dobre po sebe, bićemo dobre i za druge.
Mnoge crne feministkinje, poput Audre Lorde, isticale su self-care i odmor kao važnu političku praksu otpora prema dominantnom sistemu. Što za tebe znači self-care u tom političkom, feminističkom kontekstu?
Za mene je self-care ultimativni čin otpora patrijarhatu. Patrijarhat nas uči žrtvi, to je ona figura žene, majke i kraljice, koja za sve brine, za sve gine, sve postiže, i svima oko nje je dobro a ona polako bledi, nestaje, raspada se u tišini. Tako patrijarhat jede žene, učeći nas da se stavimo na poslednje mesto, pogotovo u kontekstu izgaranja o kome smo pričale, a koje nije uvek vezano za aktivizam kakvim ga obično prepoznajemo. Aktivizam nije uvek samo izlazak na ulice, već je itekako i kada se pobrinemo za ženu u svom okruženju, a njegov vrhunac je kada ubedimo sebe, pa onda i druge žene, da briga o sebi nije sebičnost, već čin otpora. Izolovane, iscrpljene i polupane žene malo toga mogu same, ali kada se povežemo i počnemo, makar kroz tu naučenu brigu o drugima, da učimo kako da brinemo i o sebi, tada nastaje prostor za pravo isceljenje i kolektivnu snagu, i tada, zajedno postajemo nezaustavljive.
Sadržaj za Toolkit je nastao u suradnji s terapeutkinjom, a vjerujem i iz samog iskustva terapije. Kako ti je terapija pomogla, u kojim dijelovima ovih problema s kojima si se suočavala?
Pre svega, terapija me je naučila da je mentalno zdravlje nešto na čemu moramo aktivno da radimo, i to baš onda kada smo zasute sa svih strana situacijama kakvo je ovo proleće u Srbiji bilo, baš onda kada to deluje uzaludno i nemoguće. Mentalno zdravlje nam ne pada sa neba, niti je ono nesalomivo kada ga dosegnemo, jer je stalno pod napadima. Kao i kada je u pitanju borba za ljudska prava, a pogotovo borba za poštovanje ljudskih prava žena i marginalizovanih zajednica i individua, tako i u borbi za mentalno zdravlje nema pauze, na njemu mora konstantno da se radi, a taj rad je nekad kroz terapiju, nekad kroz lekove, a nekad je borba na oba ova fronta. Ali ono što uvek prati rad na metalnom zdravlju je stigma, i to me je terapija naučila, da skinem stigmu sa brige i o ovom aspektu sebe i svog zdravlja. Kao što nije sebično brinuti o sopstvenom telu, tako nije ni znak ludosti imati seanse i/ili uzimati lekove kada su potrebni. To je odgovornost prema sebi. I to je najvažnija lekcija koju mi je terapija donela – da volim sebe dovoljno da se o sebi i brinem, da ZNAM da zaslužujem da budem dobro, i da u tome nema ni srama, ni slabosti već samo snage i hrabrosti.
Kako komentiraš korištenje tzv. terapijskog jezika izvan konteksta, u kojem se pojmovi poput self carea ili postavljanja granica koriste za puko izbjegavanje odgovornosti i površno shvaćanje terapije?
To je ljudska priroda, a u ljudskoj prirodi je da izbegava nelagodnost, što preuzimanje odgovornosti za sopstvene postupke gotovo uvek jeste. Lično mislim da nam je potrebno obrazovanje iz domena mentalnog zdravlja, neka vrsta pismenosti, i to na isti način na koji nam je potrebno seksualno obrazovanje. Zato ne vidim problem u korišćenju terapijskog jezika izvan terapijskog konteksta, pod uslovom da to dolazi iz autentične potrebe za razumevanjem i brigom, a ne iz manipulacije. Isceliteljska pravda, o kojoj sam govorila, nas uči upravo tome – da briga o mentalnom zdravlju ne mora da bude privilegija rezervisana za one sa formalnim autoritetom, jer, nažalost, i među stručnjacima ima i onih koji zastupaju mizogine, seksističke, homofobne i rasističke stavove. Zato niko nema ekskluzivno pravo na brigu o mentalnom zdravlju.
Taj put ka mentalnom zdravlju možemo i treba da prolazimo i kolektivno, deleći iskustva, slušajući se s empatijom i razumevanjem. Nekada je dovoljno da samo čuješ da nisi jedina koja kroz nešto prolazi i to već isceljuje. Ali to ne znači da je prihvatljivo koristiti terapijski jezik da bismo manipulisali drugima ili izbegli sopstvenu odgovornost. Ako ja radim na svom mentalnom zdravlju, to je dobro za mene, ali i za sve ljude oko mene. Ako, međutim, tvojim mentalnim zdravljem manipulišem koristeći terapijske termine da te navedem da uradiš ono što je dobro za mene, a štetno za tebe, na kraju će biti loše i tebi, i meni, i svima oko nas. Ili, kako se kod nas kaže – kuća se zida na zdravim temeljima, a ja dodajem da je temelj svake osobe, pa i svake zajednice, upravo mentalno zdravlje.
Isceliteljska pravda nas uči da je briga o sebi neodvojiva od brige o zajednici. U ovom konkretnom kontekstu, kada je skoro cela Srbija mobilisana zajedničkom borbom za jedno pravednije, i pre svega, BEZBEDNIJE, društvo, to znači da smo svi, a pogotovo one i oni u prvim redovima, izloženi stresu, strahu i nasilju, jer i sam strah od nasilja nasilje, i u takvim situacijama briga o sebi i zajednici nije sebični luksuz već nužna strategija opstanka i otpora. Ne smemo da zaboravimo da se otpor ne iskazuje samo na ulicama, najveći čin otpora je, zapravo, da ne dopustimo gamadi da nas slome, da nas sistem iscrpi, uništi iznutra i da odustanemo. A to nije moguće postići ako se ne brinemo jedni o drugima. Naše borbe nam često deluju lične, ali ova borba, koja se sada u Srbiji vodi, pokazuje više nego jasno i plastično da je borba uvek kolektivna.
Danas je pojam self carea jako komercijaliziran – od kozmetike do aplikacija za meditaciju, često uz poruku da i u odmoru moramo biti produktivne. Kako se ti nosiš s tim? Možemo li se odmoriti i od “kapitalističkog self carea”?
Možemo se odupreti, ali opet, ne kao individue, iako se svaki čin individualnog otpora ceni, već isključivo zajedno. To je ono “sestro drži me, sestro pašću ti”. I naravno, kako smo svi ljudi, a ljudi u ekstremnim situacijama ugroženosti često pokazuju svoje najgore lice, pa i da gazimo preko drugih svesno zarad ličnog, u ovom kontekstu monetarnog, dobitka, ovo me ne iznenađuje, ali me rastužuje. Ponekad me i jako ljuti, pogotovo kada vidim kako se ideja o brizi komodifikuje i pretvara u robu, pogotovo od strane ljudi koji nisu za to stručni. Nekad smo imale vidovljakinje i bele magove u kasnim noćnim TV terminima, danas imamo coacheve na mrežama koji zloupotrebljavaju naše prirodne slabosti jer živimo u vrlo neprirodnom svetu, kao i našu ranjivost na sve užase koji nas okružuju, i “isceljuju” nas, ako smo spremni da to platimo. S razlogom isceljenje stoji pod navodnicima, jer ono to nije. Kako se odupreti? Pa tako što ćemo se vratiti sebi i svojim zajednicama, malim prostorima otpora, gde možemo da budemo autentične, i autentično besne, očajne, tužne, ali i dalje borbene.
Kako gledaš na romantiziranje impulzivne kupnje ili skin care rutine kao “obavezne” komponente brige o sebi? Gdje je granica između autentične njege i marketinškog pritiska?
Plašim se da je briga o sebi, dobrim delom, postala tržišni proizvod, pod motom da je neophodno kupovati da bismo voleli sebe. Rezultat? Brigu o sebi smo zamotali u ukrasnu kesu omiljenog brenda, a još ako imamo i neki promo kod, uhhh… Ali to nije briga o sebi, to je briga o kapitalizmu. Prava briga o sebi nema publiku niti je glamurozna. Veoma često je ultimativni znak brige o sebi isključiti se, naspavati se, staviti telefon na DND mode, preispitati se, što je zapravo najteže, da li su naše potrebe zaista autentično naše potrebe ili smo dopustile sebi da nas neko ubedi da one to jesu, a pod neko mislim na reklame i plaćene ispovesti influensera i influenserki.
Granica između autentične nege i marketinškog pritiska je, zapravo, vrlo jednostavna – autentična briga nam poručuje da smo DOVOLJNE, dok nas marketing tera da budemo JOŠ, da kupimo JOŠ. Evo, daću primer iz ličnog života – ja zaista, ali zaista, volim sheet maskice i skin care, ali ako se pogledam u ogledalo posle svog skin care rituala brige o sebi i uvidim još 456 mana na svom licu i želju da ga JOŠ popravljam, znam da sam na krivom putu, da sam podlegla marketinškim pritiscima, ali ako sam zadovoljna svojim odrazom u ogledalu, jer znam da sam uradila nešto dobro za tu kožu koju ću, nadam se, nositi na sebi još pedesetak godina, znam da sam na pravom putu.
U jednoj objavi si napisala da je “nenormalna reakcija na nenormalnu situaciju – normalna”. Možeš li to malo raširiti u kontekstu današnjih društvenih okolnosti, pogotovo za one koji se bave aktivizmom, njegom ili obrazovanjem?
Živimo u svetu u kome su krize, bilo one izazvane političkim represijama, ekonomskim neizvesnostima i anksioznostima, ili nasiljem koje se sve više normalizuje, hronične i permanentne. Za žene poput mene, one koje se bave aktivizmom, ali i negom zajednice i edukacijom, to znači da je naša svakodnevnica obojena stalnim suočavanjem sa nepravdom, patnjom i nejednakošću. I kako onda da ti ostaneš hladne glave i smirena? Ljudi smo, nismo stene ili sante leda. Naravno da će to da nas pogodi, a kada nas pogodi, možemo da čujemo da smo preosetljive i da dramimo, zaboravljajući da je naša realnost zapravo jedna drama. Kada plačemo, kada smo umorne, kada ne možemo da spavamo, kada želimo da se lansiramo na Mesec i pobegnemo od svega, mi nismo nenormalne ili slabe, već smo svesne svoje okoline i njene patnje jer prepoznajemo nepravdu protiv koje se borimo. Ako smo iscrpljene, to ne znači da smo fejlovale, ako trenutno nemamo kapaciteta da pružimo podršku, to ne znači da smo loše prijateljice ili aktivistkinje, a umor, bes ili zbunjenost ne govore o našoj preosetljivosti već o našoj SVESTI kuda ide svet oko nas. U nenormalnim okolnostima je normalno i da puknemo, pa da se povučemo, i onda se vratimo kada skupimo snagu i oporavimo se. Ljudski je, i to nije slabost, već otpor u svom punom sjaju.
Kakvu ulogu za tebe ima zajednica u procesu self-carea? Može li internet i dalje biti sigurno mjesto za izgradnju takvih zajednica?
Zajednica je temelj brige o sebi. Briga o sebi, u svom suštinskom smislu, nisu samo penušave kupke, masaže i sheet maske za lice, već osećaj da nisi sama u svojim borbama, sumnjama i umoru, i da ima ko da te pridrži kad kreneš da padaš i toneš. Sav skincare ovog sveta ne bih menjala za razgovor sa mamom, tatom, Anđelom, Marijom, Bojanom, Milicom ili Isidorom. To je moja zajednica, moja mreža podrške, i to je osnova svakog self-carea.
A gde je tu internet? On je prostor, kao i svaki drugi fizički, u kome te mreže podrške, te zajednice, mogu da nastanu. Međutim, postavlja se pitanje koliko su te zajednice održive. Ja želim da verujem da jesu, iako su digitalni prostori sve češće ispunjeni tom toksičnom pozitivnošću, baziranom na poređenju, što ne može biti dalje autentičnoj brizi, a bliže kapitalizmu i narativu da ćemo biti dobro samo ako kupujemo i trošimo pare, ali i živce. Ali to ne znači da Internet ne može biti mesto gde možeš naći svoje pleme, svoju zajednicu i svoju mrežu podrške, samo znači da moramo biti pametne, i to važi i za fizički prostor podjednako kao i za onaj digitalni.
Uvek je bilo, i biće, onih koji lešinare i žele da nas iskoriste kada smo najranjivije za ličnu korist i, često finansijsku, dobit. Autentičnost i dobronamernost nema filter, niti podrazumeva poređenje, već ceni raznolikost iskustva i pruža podršku uprkos razlikama, zapravo, pruža podršku baš zbog tih razlika i različitosti. A sve dok su nam autentičnost i dobronamernost, zajedno sa tom otvorenošću za razliku, kriterijumi, mi zaista možemo napraviti sigurna mesta i utočišta koja će nam pomoći da preživimo sve te nenormalnosti koje nas okružuju, da ih razumemo, kao i posledice koje ostavljaju na nas, a koje su često slične ali takođe i različite, jer smo mi različite, i da u tom preživljavanju budemo ono što jesmo, bez straha od osude, i da reagujemo nenormalno na nenormalne situacije, takođe bez straha, ali sa podrškom. Hladan je led, kamen i psihopatska struktura ličnosti, a mi? Mi smo samo ljudi, iako smo žene u patrijarhatu, koje žele da ovaj svet ostave iza sebe bar malo normalnijim, ili barem malo podnošljivijim mestom za život.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Kako smo ranije pisale, iako ne postoji zakon koji kontrolira fenomen ružičastog poreza, pojava istoga u Republici Hrvatskoj uobičajena je praksa. Provjerile smo kakvo je stanje na policama hrvatskih dućana uspoređujući cijene simbola ružičastog poreza – jednokratnih britvica, dezodoransa i šampona za kosu.
Za potrebe istraživanja obišle smo tri dućana, od kojih su dva bila drogerijska i provjerile cijene proizvoda namijenjenih za žene i muškarce. Važno je napomenuti da smo uspoređivale cijene proizvoda isključivo onih marki koje imaju svoje “muške i ženske” varijante – Gillette, Balea i Syoss.
Je li skuplje biti žena?
Da je skuplje biti žena, nego muškarac, pokazalo se već u prvom dućanu. Naime, četiri komada jednokratnih ženskih britvica Simply, marke Venus Gillette, koštaju 4.59€, dok pet muških britvica naziva Simple, marke Gillette, stoji 3.99€. Iz ovih podataka dolazimo do zaključka da žene jednu britvicu plaćaju 1.15€, dok muškarci, za isti proizvod, u ovom slučaju čak i iste boje, plaćaju 80 centi. Vodeći se time, razlika u cijeni muške i ženske britvice iznosi 35 centi. U kontekstu spomenutih britvica, važno je napomenuti da se u paketu ženskih britvica nalazi sveukupno njih šest, međutim na poleđini pakiranja navedeno je kako su dva brijača besplatna.
Razlike u cijenama između muških i ženskih proizvoda također se mogu vidjeti i na primjeru roll-on dezodoransa. Cijena muškog Balea dezodoransa iznosi 75 centi, dok je cijena istog proizvoda u ženskoj varijanti 1.15€. Razlika u cijeni između dva proizvoda iznosi 40 centi. Vođeni tom logikom, žene će litru dezodoransa platiti čak osam eura više, nego što će to učiniti njihov muški kolega.
Slična situacija prisutna je i kad su šamponi za kosu u pitanju. Cijena velikog muškog šampona za kosu od 750 ml iznosi 7.00€, dok isti takav proizvod, u istom pakiranju, za žene stoji 10.99€. Razlika u cijeni jest skoro četiri eura što čini najveći razliku u cijenama proizvoda koja je vidljiva na policama hrvatskih dućana.
Iako su razlike u cijeni vidljive u nekoliko proizvoda, činjenica je da fenomen ružičastog poreza nije snažno pogodio Hrvatsku. Naime, proizvodi marke Nivea, Borotalco i Fa imaju u potpunosti iste cijene za muške i ženske verzije proizvoda što predstavlja pozitivnu promjenu u svijetu punom diskriminatornih praksi. Cijene pamučnog donjeg rublja, prema mojim uvidima, za oba spola također su otprilike jednake. Međutim, razlike u cijenama uočila sam u ponekim odjevnim komadima gdje se materijali poput čipke ili određenih printova na odjeći naplaćuju više ženama nego što je to situacija s muškim komadima.
Rodna jednakost: lijepa priča bez pokrića
Fenomen ružičastog poreza nije isključivo pitanje cijene, već i pitanje društvene nejednakosti, duboko ukorijenjenih društvenih stereotipa i normalizacije diskriminacije na temelju spola. Iako se na prvu pojam ružičastog poreza može činiti bezazlenim zato što se radi tek o nekoliko centi, u konačnici se te cijene akumuliraju u velike svote koje žene plaćaju isključivo zbog svoga spola.Provedena istraživanja jasno pokazuju da se diskriminacija na temelju spola ne očituje isključivo u odgoju, kulturi i jeziku, već se ona prožima kroz čitavo tržište.
Iako u Hrvatskoj, prema našim trenutnim uvidima, nema jako velikih razlika u cijenama za muškarce i žene, potrebna je legislativa kojom bi se svaka, i najmanja diskriminacija na temelju spola mogla otkloniti. Posebnim zakonima skinuo bi se financijski teret koji žene plaćaju samo zato što su žene. Osim toga, potpuno skidanje poreza s menstrualnih potrepština pozitivno bi utjecalo na ženski dio populacije ove zemlje.
Biti žena nerijetko znači biti diskriminirana. Počevši od vlastitoga doma gdje se očekuje pristojnost i mirnoća, preko radnoga mjesta gdje su muški kolege plaćeni više za isti posao, do ružičastog poreza i visokih cijena menstrualnih potrepština. Dokle god se takve prakse opravdavaju posebnim dizajnom, priče o rodnoj jednakosti bit će samo bajka. Vrijeme je da se diskriminatorne prakse počinju preispitivati, a žene oslobode dodatnih troškova samo zato što je njihova kombinacija kromosoma XX.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Godina 2024. bila je super izborna godina. Zbog niza izbora (parlamentarni izbori, izbori za Europski parlament, predsjednički izbori) interes za politiku bio je pojačan. Bili su to dobri uvjeti za analizu položaja žena u hrvatskoj politici. Tako smo kao učenice Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb u sklopu nastavnog predmeta “Škola i zajednica”(ŠiZ) odlučile provesti istraživanje. Kao posebni segment našeg istraživanja, izdvojile smo problem seksizma. Na to nas je potaknula izjava saborskog zastupnika Hrvoja Zekanovića iz HDS-a tijekom televizijske emisije na HRT-u, 21. listopada 2024. Godine.
“Ja sam sada vizualizirao kolegicu Orešković kako leži u krevetu, pokrivena hrvatskom zastavom s jastukom na kockice. Meni je drago da je kolegica Orešković tako nacionalno osviještena, drago mi je da se ljevica tu malo promijenila, da se počela nabrijavati na nacionalne teme. To je super i imate moj lajk što se toga tiče”, kazao je Zekanović.
Zanimalo nas je što o ovoj, i sličnim izjavama misle građani i građanke Republike Hrvatske pa smo odlučile provesti anketu. Dobile smo odgovore od 420 ispitanika/ca u dobi od 16 do 65 godina. Period ispunjavanja ankete bio je siječnja do travnja 2025. godine.
Što kažu ispitanici/e o izjavi Hrvoja Zekanovića?
Upitani o citiranoj izjavi zastupnika Zekanovića, gotovo 79 posto ispitanika i ispitanica navodi da je ovo primjer seksizma, a 4,8 posto smatra to normalnim govorom u politici. Osim toga, čak 16,4 posto njih navodi „nisam siguran/na što mislim o ovome“.
Budući da su saborski zastupnici i članovi vlade medijski najpraćeniji političari u državi, zanimali su nas njihovi stavovi, kako o problemu seksizma, tako i o njihovoj odgovornosti za izrečeno i učinjeno u sklopu njihova političkog (i društvenog) djelovanja.
Što kažu političarke o seksizmu u politici?
Pokušale smo uspostaviti kontakt sa saborskim zastupnicama obraćajući se klubovima zastupnika. Odazvale su se Anka Mrak Taritaš iz GLASA-ai Marija Lugarić iz SDP-a pa smo s njima provele intervjue. Budući da je Marija Lugarić na čelu Odbora za ravnopravnost spolova, razgovor s njom dao nam je uvid u rad Odbora. Osim njih, razgovarale smo i s Morenom Lekan iz Možemo!, vijećnicom u Skupštini Primorsko-goranske županije. Sve tri političarke u intervjuima su iznijele mišljenje da je hrvatsko društvo patrijarhalno.
Marija Lugarić opisala je i reakciju grupe zastupnica na gore navedeni istup Hrvoja Zekanovića. Njih 28 potpisalo je izjavu u kojoj navode da su: “zgrožene, iako ne iznenađene ovakvim javnim istupima Hrvoja Zekanovića, člana Kluba HDZ-a, koji ne samo da degradiraju kolegicu Daliju Orešković, nego i sve žene u hrvatskom društvu. Seksistički ispadi su znak slabosti onih koji nemaju argumenata pa se umjesto toga koriste primitivnim napadima kako bi skrenuli pažnju s vlastite nesposobnosti. Kao žene, zastupnice i građanke odbacujemo svaku vrstu ponižavanja, dehumanizacije, a gospodinu Zekanoviću poručujemo da ubuduće, prije nego što se odluči na sramotne komentare o ženama, radije uloži vrijeme u razmišljanje o suvislim političkim idejama.”
Intervju s Marijom Lugarić
Na pitanje je li teško biti žena u hrvatskoj politici, Marija Lugarić kaže da nije ništa teže nego biti žena u bilo kojoj profesiji. Smatra da u cijelom društvu ima onoga što naziva toksičnim maskulinitetom.
Morena Lekan se susrela s problemom seksizma i ageizma na lokalnoj političkoj razini. Ona smatra da se patrijarhalnost “očituje u puno pokazatelja. Vidljiva je iz broja žena na rukovodećim pozicijama u gospodarstvu, nižim plaćama za iste poslove, tretmanu žena u medijima pa sve do čestih fraza i kolokvijalizama koje koristimo još uvijek, a koji imaju korijen u patrijarhalnom i seksističkom poimanju žena, primjerice – “plačeš kao curica” i sl.”.
Povod za intervju s Lekan je izjava kolege vijećnika, Željka Lambaše iz SDP-a: “Morena, vi ste lipa, simpatična i pametna ženska. Ali intencija svake političke grupacije, pa i vaše, je pobjeda na izborima. No, za takav uspjeh još ćete morat’ puno palente pojist da biste ga ostvarili”. (Rasprava o rebalansu u Županijskoj skupštini Primorsko-goranske županije 13. lipnja 2024, godine.)
U anketi smo pitale ispitanike/ica što misle riječima koje je izgovorio spomenuti županijski vijećnik.
Čak 80 posto ispitanika/ica smatra da se radi o seksizmu, a od toga 30 posto smatra da je, uz seksizam, riječ i o ageizmu – diskriminaciji na temelju dobi. Manje od pet posto ispitanika/ica smatra da se radi o dobronamjernom savjetu starijeg kolege. No, gotovo 15 posto ispitanika/ica nema mišljenje. Postotak onih koji ne prepoznaju seksizam je i ovdje sličan kao i kod izjave Zekanovića. Normalizacija takvog govora u politici i postotak onih koji ne prepoznaju seksizam pokazuje da je i dalje potrebno educirati i informirati građanstvo o neprihvatljivim načinima komuniciranja u politici i društvu općenito.
Političarke i „obiteljski status“
Koliko je važna edukacija, govori i sljedeći primjer. Tijekom predsjedničke kampanje, predsjednik stranke Dom i nacionalno okupljanje, Mario Radić, o predsjedničkoj kandidatkinji svoje stranke, Branki Lozonaveo je da “ona ima veću obitelj i više djece nego drugi kandidati”.
Gotovo 75 posto ispitanika smatra izjavu neprimjerenom jer nitko ne govori o obiteljima muških predsjedničkih kandidata. Samo pet posto smatra da je izjava na mjestu i da je pohvala kandidatkinji. Međutim, preko 20 posto ispitanika/ica nema mišljenje o izjavi Marija Radića. Ovaj primjer smo odabrale jer, smatramo, da se ovdje radi o procjeni kandidatkinje na temelju njene majčinske uloge, a ne političke sposobnosti.
Seksizam u lokalnim političkim arenama
Osim primjera vijećnice Morene Lekan, moguće je pronaći i druge primjere društveno neprihvatljivog komuniciranja na lokalnim političkim scenama. Slavonskobrodski mediji izvijestili su o ponašanju predsjednika Gradskog vijeća Slavonskog Broda Stribora Valente, nezavisnog vijećnika,prema nezavisnoj vijećnici Slavici Lemaić.
On joj je poručio; “Sačekajte da završim, nemojte biti kokoška. Ovo nije kokošinjac.”
U anketi smo pitale ispitanike/ica što misle o izjavi nezavisnog vijećnika:
Preko 92 posto ispitanika/ica smatra su riječi koje je predsjednik Gradskog vijeća uputio vijećnici Lemaić uvredljive. Značajno manji udio ispitanika (5 posto) nema mišljenje. Ovakav način govora je mnogo prepoznatljiviji kao neprihvatljiv. No, on je i seksistički jer gospodin Valenta ne bi kokoškom nazvao nekoga od svojih muških kolega.
Odgovornost političara/ki za izrečeno u javnom prostoru
U našem istraživanju posebno nas je zanimalo što političari i političarke, ali i tzv. mali ljudi misle o utjecaju onoga što političari/ke izgovore sa saborske govornice ili pred televizijskim kamerama na društvo u cjelini.
Morena Lekan navodi: “Svatko od nas kao pojedinac u ovom društvu je odgovoran za izrečeno, međutim, javne osobe, koje šalju poruke u javnom prostoru (a to su onda, između ostalog, i političari/ke), moraju shvatiti da njihovo ponašanje radi toga ima i dalekosežnije posljedice. Jedna od njih je i normalizacija seksističkog (ili bilo kojeg drugog inače društveno neprihvatljivog) diskursa. Ako vidimo da nam se premijer i predsjednik međusobno “časte” izrazima poput plameni jazavac, gojenac, šmrkavac, itd., možemo jedino zaključiti da je to sada općeprihvaćeno te da možemo i mi govoriti što god hoćemo, kome god hoćemo”.
Anka Mrak-Taritaš dodaje: “Kad ste u javnom prostoru vi imate odgovornost za svaku izrečenu riječ, u odnosu na ljude koji ne djeluju u javnom prostoru bez obzira jeste li političar, političar u lokalnoj sredini ili na državnoj razini, ali ja mislim da imaju veliku odgovornost za svoju izrečenu riječ, različiti influenceri, sportske zvijezde, zvijezde iz umjetničkog svijeta, iz jednostavnog razloga što se ta riječ čuje. Ta se riječ puno jače čuje i puno jače šalje poruku, tako da oni koji javni prostor koriste za bilo kakav oblik ponižavanja, mržnje, odnosa prema nekome jer je drugačiji, je užasno velika odgovornost i vodi naše društvo korak nazad. Kad netko nađe opravdanje za to što je nekog ošamario ili je bio bezobrazan ili je bio agresivan, onda šalje apsolutno krivu poruku svima oko sebe”.
Osim političarki, pitale smo i ispitanike/ice o odgovornosti političara. 79 posto ispitanika/ica smatra da je odgovornost političara za ono što izgovaraju i pišu veća od odgovornosti tzv. običnih ljudi. Gotovo 14 posto ispitanika/ica navodi da nisu sigurni/ne.
Kakva je uloga i položaj medija?
Posebno nas je zanimalo kakva je uloga i položaj medija u interpretaciji onoga što rade i govore političari. Za pomoć smo se obratili novinarki N1 Jeleni Bokun. Izravan povod bila je konferencija za novinare premijera Andreja Plenkovića 19. rujna 2024. godine. Odgovor na pitanje novinarke Nove TV Anje Petrović(o maksimalnoj stopi poreza na nekretnine), premijer je počeo riječima: “Slatki ste, radoznali ste tu”. Na to je reagirala Bokun riječima: “Pripazite s tim izrazima ”slatki ste”, to vam baš i nije.” Premijerova uvrijeđena reakcija je bila: “nemojte vi meni samo govoriti što ima, a što nema potrebe. Ja imam svoj mandat da govorim što je, a to je otvoreno govoriti kako stvari stoje.”
Istraživanjem ovog događaja, naišle smo na sličnu situaciju iz 2018. godine. Tada je premijer još jednoj novinarki poručio da je slatka. Riječ je o Damiri Gregoret, a kamere su zabilježile njegove riječi tijekom izjave 2. listopada 2018. godine.
U neformalnom razgovoru s novinarima/kama i snimateljima/icama koji/e imaju pristup novinarskoj sobi u Banskim dvorima,saznale smo da je seksistički diskurs osobito čest prema mlađim ženskim osobama. Njih se dodatno etiketira kao neiskusne, nedorasle i slično. Takav si pristup dozvoljavaju mnogi političari, osobito kad se ugase kamere i diktafoni. Ipak, većina novinara/ki smatra da seksističkim istupima ne treba dati previše medijskog prostora.
Iz svega navedenog, smatramo da neprimjereni komentari političara/ki izazivaju poplavu seksizma (i drugih oblika diskriminacije) na društvenim mrežama. To pokazuje da je utjecaj onoga što govore političari/ke itekako velik, kao i njihova društvena odgovornost.
Plenković vs. Milanović
Kad već spominjemo osobu koja obnaša najvišu funkciju izvršne vlasti u Hrvatskoj već gotovo 10 godina, još jednu smo izjavu izdvojili kao neprimjerenu i neprihvatljivu. Na pitanje o djelovanju ministrice Nine Obuljen Koržinek, premijer Plenković je 10. prosinca 2024. godine izjavio: “Imam ženu koju volim i Ninu u koju sam afektivno zaljubljen kao ministricu.”
Bi li to premijer ikada rekao za bilo kojeg ministra u svojoj vladi? Odgovor je ne bi. A kad smo već kod sastava Hrvatske vlade, u njoj trenutno ministarsku funkciju obnašaju samo dvije žene.To iznosi 11.1 posto.
Poput predsjednika vlade i predsjednik Republike Zoran Milanović o ženama se povremeno izražavao na neprimjeren i neprihvatljiv način. Najpoznatija je izjava u kojoj je političarke Daliju Orešković i Marijanu Puljak, 30. rujna 2020. godine nazvao “samodopadnim narikačama”. Međutim, u nevjerojatnom obratu, saborska je zastupnica u jeku kampanje za predsjedničke izbore, ovako komentirala predsjednikove riječi pet godina kasnije:
O tome kako seksizam generira još seksizma i kako je utjecaj političara izuzetno velik govori i ponovno spominjanje te, na neki način, recikliranje citirane predsjednikove izjave:
Neophodno je da političari osvijeste težinu onoga što govore i rade. Njihova je društvena odgovornost ogromna, a plaćaju ih porezni obveznici i obveznice. Diskriminacija (bilo koje vrste) koja dolazi s političkog vrha države je neprihvatljiva.
Mladi ljudi su nakon uvida u seksističke ispade hrvatskih političara (posredstvom ankete koju su popunili) bili neugodno iznenađeni razinom političke nekulture. Politika je među mladima ionako percipirana kao nešto nečasno, korumpirano i neprivlačno. Seksizam u politici je još jedna pojava koja će ih odvratiti od aktivnije političke participacije. Međutim, to što mladima seksizam iz političkih krugova nije prihvatljiv, daje nadu da možemo graditi bolje, pravednije i ravnopravnije društvo u budućnosti.
Politika je još uvijek „muški“ posao
Zastupljenost žena u političkoj vlasti ostaje niska pa nije neočekivano da gotovo 60 posto ispitanika/ica smatra da je politika u Hrvatskoj većinom muški posao. Međutim, preko 92 posto ispitanika/ica smatra da bi žene trebale ravnopravno sudjelovati u vlasti i politici jer čine polovicu (pa i nešto više) stanovništva Hrvatske.
Poznato je da je zakonom uređena zastupljenost žena na izbornim listama. Isto tako je poznato da neke političke stranke radije plaćaju kaznu zbog nepoštivanja zakona, nego da ističu žene na svojim izbornim listama. Ima i primjera da se stranke kažnjava zbog previsokog udjela žena na izbornim listama. To smatramo krajnje nepravednim u kontekstu rezultata našeg istraživanja.
Zašto je seksizam opasan?
Pitale smo ispitanike/ice o povezanosti seksizma u javnom prostoru i mogućem povećanju nasilja nad ženama. Preko 91 posto njih smatra da seksizam u politici, medijima i na društvenim mrežama može doprinijeti nasilju nad ženama.
Josip Grgić iz Institucije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova je potvrdio da je takav stav ispitanika opravdan i upravo visok postotak ukazuje na vjerojatnost veze između seksizma u javnosti i mogućeg jačanja nasilja nad ženama.
Seksizam se zasniva na ideji da je jedan spol ili rod superiorniji od drugoga. Takvo uvjerenje održava patrijarhalne strukture, narušava dostojanstvo i utječe na rodnu ravnopravnost. No, kao što je i ranije navedeno, postoji veza između seksizma i nasilja. Prvenstveno jer kroz stav o superiornosti muškaraca nad ženama se normalizira nasilje i zlostavljanje. Brojna istraživanja, medijski napisi i kontinuirana upozorenja feminističkih organizacija ukazuju na to da je nasilje nad ženama ozbiljan i rasprostranjen problem u našoj zemlji. Tako se u izvješću pravobraniteljica za 2024. godinu nalazi i ovaj grafički prikaz:
Prošle godine u Hrvatskoj ubijeno 18 žena što je značajan porast u odnosu na prethodne tri godine. Dakle, ovaj ekstremni oblik nasilja nad ženama je očito problem u društvu. Naravno dapojedinačni seksistički ispadi političara nisu uzrok ubijanja žena, ali pridonose normalizaciji seksizma u javnom prostoru.A posljedica može biti i nasilje – verbalno, emocionalno, fizičko, kao i ostale vrste rodno – uvjetovanog nasilja.
Uloga vlasti i političara je da osiguravaju sigurnost i dostojanstva svakog člana i članice društva, ne samo na papiru, nego i u stvarnosti. Pozivamo političare da se odreknu seksizma u svom govoru i djelovanju. Završavamo rečenicom koju je potpisalo 28 saborskih zastupnica: “seksizam ne prolazi, i umjesto da nas utišate, samo nas činite glasnijima”.
Prošlo je točno godinu dana otkako je pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade, Luka Juroš, na okruglom stolunajavio da će Grad Zagreb do ljeta 2024. prezentirati kurikulum sveobuhvatnog školskog predmeta o zdravlju, koji uključuje i seksualno obrazovanje. Iako je trebao zaživjeti već ove školske godine on još do danas nije predstavljen, a nije formirana čak niti radna skupina. U programu za sljedeće četiri godine mandata, sveobuhvatna seksualna edukacija se uopće ne spominje.
„Cijelu proteklu godinu kontinuirano smo podsjećali na obećanje Luke Juroša, pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade, o uvođenju sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole. No, novi program za lokalne izbore koalicije Možemo! i SDP-a donio je neugodno iznenađenje – to se obećanje uopće ne spominje! Budući da ljevica obrazovanje vidi kao nešto što doprinosi osobnoj i društvenoj dobrobiti mladih, postavlja se pitanje: kako ju misle ostvariti bez podučavanja o bitnom aspektu života kao što je seksualnost i reproduktivno zdravlje, ali i vlastitim potrebama i pravima, izgradnji zdravih odnosa i emocionalnoj pismenosti?” poručila je Nataša Bijelić, stručna suradnica CESI-ja.
O edukaciji mladih tek jedan redak
Umjesto najave konkretnih koraka, novi predizborni program edukaciji mladih o vlastitom zdravlju posvećuje tek jedan redak. Ponovno se načelno najavljuje zdravstveni odgoj, ali informacije o konkretnim mjerama, rokovima i definiranim odgovornostima i dalje su nepoznate.
Iz CESI smatraju da takav površan pristup još jednom odražava stvarni interes gradske vlasti za uvođenjem sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja. Dodaju da pitanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja mladih ne smije ostati na razini želje gradskih vlasti već treba, što hitnije, omogućiti da mladi u školama dobiju znanja i vještine koje pozitivno utječu na njihovo zdravlje i kvalitetu života.
CESI u sklopu kampanje #Zaštošutimo 3.0, po treći put apelira na modernizaciju školskog kurikuluma koji će uključiti sveobuhvatnu seksualnu edukaciju učenika i učenica. Mladi uče o seksualnosti, samo je pitanje od koga. Iako pojedinci igraju ključnu ulogu u razvijanju kulture brige i razumijevanja, na obrazovnom sustavu leži posebna odgovornost jer upravo on ima moć prevenirati probleme kroz znanje, razvoj vještina i podršku.
