info@libela.org

Pridruži se prikupljanju podataka o uličnom uznemiravanju!

Posted on by info@libela.org

Sigurna mjesta te pozivaju da pomogneš u nastojanjima da gradove učinimo sigurnima od uličnog uznemiravanja. To možeš učiniti tako da se pridružiš “Regionalnom data izazovu”.

Radi se o regionalnom prikupljanju podataka o uličnom uznemiravanju. Baza će biti aplikacija Safecity putem koje će sudionici i sudionice sakupljati podatke o uličnom seksualnom uznemiravanju. Potom će ih analizirati i na kraju će osmisliti i provesti akciju u svojoj lokalnoj zajednici. Poziv za sudjelovanje je otvoren za sve u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji koji/e žele aktivno sudjelovati u prevenciji i suzbijanju nasilja nad ženama.

Učini svoju lokalnu zajednicu sigurnom od uličnog uznemiravanja

Online edukacija traje četiri tjedna, a održava se svakog utorka u 18 sati, četiri utorka za redom – 26. studenog te 3., 10. i 17. prosinca. Naučit ćeš više o Safecity aplikaciji, analizi podataka o seksualnom uličnom uznemiravanju te provođenju konkretnih akcija u lokalnim zajednicama. Kroz niz online radionica, dobit ćeš alate i podršku za prikupljanje i analizu podataka koji će ti omogućiti da osmisliš vlastitu inicijativu za poboljšanje sigurnosti u svojoj zajednici.

Rok za prijavu je 23. studenog do kraja dana. Prijaviti se možeš ispunjavanjem prijavnice.

Pridruži se zajedničkom nastojanju da stvorimo sigurna mjesta za sve nas.

U kazalištu treba biti hrabra

Posted on by info@libela.org

Riječki izvedbeni Kolektiv Igralke, kojeg čine Anja Sabol, Ana Marija Brđanović, Vanda Velagić i Sendi Bakotić puni pet godina. U istom su periodu osmislile i izvele pet predstava. Predstave “Plastika fantastika”, “Bakice”, “Crna vuna”, “Cure” i “Seksualni odgoj II: Borba”, uz radionicu (p)ODRŽATI ODVAJANJA – praktični osvrti na mnoga lica i uloge nezavisnog umjetničkog rada nalaze se u različitim formatima na meniju prvog Festivala Igralke koji se održava u Rijeci od 14. studenog do 20. prosinca, što je ujedno i povod ovom razgovoru. 

Prije nego Igralke stupe na scenu, važno je napomenuti da su u pet godina osvojile i niz nagrada. Izdvajam(o) Specijalnu nagradu za društveno angažirani teatar na Art trema festu u Rumi i Posebno priznanje Bijenala scenskog dizajna iz Novog Sada za predstavu “Cure”. Za “Seksualni odgoj II: Borba”, koji tematski čini diptih s predstavom “Cure”, a nastao je u produkciji Slovenskog mladinskog
gledališča, Maske i Mesta žensk iz Slovenije u režiji Tjaše Črnigoj, u suautorstvu s dijelom Kolektiva, osvojio je Borštnikovu nagradu za posebno dostignuće prema odluci žirija, za iznimnu društvenu odgovornost i izvođački aktivizam. A osvojio je i nagradu Društva kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije za najbolju predstavu 2023. godine (za cjelokupan ciklus “Seksualni odgoj II”).

Kako same kažu, spašavaju svijet predstavu po predstavu. Prijašnjih godina smo razgovarale o predstavama “Bakice” i “Cure”. Upravo te članke vam preporučujem za bolje razumijevanje koncepta koje ove kazališne radnice, Kolektiv Igralke, primjenjuju. Rade predstave na teme koje ih inicijalno žuljaju, a koje su ujedno i univerzalne. Osvrću se na probleme zajednice i okoline – kao što je siromaštvo, beskućništvo, seksualna edukacija i borba za prava žena. Kako Igralke organiziraju svoj festival po principu pet predstava za pet godina, prirodno je da se ovaj brzi, e-mailom određeni intervju sastoji od pet pitanja. Program provjerite na ovom linku, a u nastavku pročitajte nešto eteričniji razgovor o radu, kreativnim procesima, dinamici, temama i naravno – planovima za budućnost.  

Kako definirate misiju i vrijednosti kolektiva Igralke i na koji način ih prenosite kroz svoje predstave i druge umjetničke aktivnosti?

Ana: U svijetu u kojem kola bezbroj nefiltriranih informacija, pokušavamo staviti reflektor na zajednicu oko nas i kroz konkretna iskustva ljudi koji nas okružuju dotaknuti univerzalna pitanja i potaknuti konkretne akcije angažiranosti.

Vanda: Misiju i vrijednosti stalno redefiniramo i propitujemo, gledamo zajedno predstave, razgovaramo o etici i umjetnosti, trudimo se razvijati osobno i kao kolektiv, a sve što jesmo otvoreno izlazi u procesima nastanka predstava. Nakon svake improvizacije slijedi “feedback” u kojem raspravljamo što je viđeno, kako se to oslanja na širi društveni i politički kontekst. Profesori Rade Šerbedžija i Lenka Udovički su nam već tijekom studija dali vjetar u leđa, tj. osjećaj da u kazalištu treba biti hrabar.

S obzirom na vašu dinamiku, koje su najveće prednosti i izazovi rada u kolektivu, posebno kada je riječ o kreativnom procesu i donošenju odluka?

Anja: Podjela odgovornosti je definitivno prednost za mene. Osjećala bih preveliki teret da sve moram sama… Lijepo je raditi u zajednici koja je prijateljska, koja se trudi razumjeti drugog i sebe. Koja radi kreativno vođena idejom o boljem svijetu. Jedini problem je realnost – financiranje, prostor za rad, usklađivanje rada svih nas ponaosob s radom u Igralkama. Život. Kreativni proces nam je najdraži, tu uživamo, istražujemo, diskutiramo, razmišljamo, igramo se.

Vanda: Međusobno se inspiriramo, nadopunjujemo, podupiremo i rastemo kao kolektiv i kao prijateljice. Izazovno je u periodu kad se odjednom nakupi puno posla i treba reagirati brzo. Onda nema vremena za kolektivno promišljanje jer kolektivni rad zahtijeva vrijeme. Ponekad jedva pronađemo termin za Zoom sastanak. Trudimo se da jednom mjesečno imamo sastanak/druženje/večeru kod jedne od nas, rotiramo se, ali zadnja dva mjeseca ni jedan datum nismo sve četiri bile u Rijeci istovremeno. Ovu zimu ćemo sve nadoknaditi. Ta neobavezna druženja su neizmjerno bitna, tu gradimo smjer u kojem idemo.

Kako birate teme i tekstove s kojima radite, koliko i kako istražujete prije nego ih prenesete na scenu? Kako se odnosite prema aktualnim društvenim pitanjima u svom radu?

Ana: Biramo teme koje osjećamo važnima, a tekstove smo do sad kreirale iz nas samih, iz naših istraživanja, razgovora sa suradnicama_ima, s radionica, a potom i pomoću kazališnih alata kao što je improvizacija ili neka druga vrsta igre. Ne isključujemo rad na konkretnom tekstu, no često potrebe teme koju istražujemo, pa i same okolnosti i financijske mogućnosti utječu na koji način “kreiramo tekst”. Svaka predstava ima različiti proces istraživanja, i već su odluke na koji način ćemo se baviti temom koju istražujemo istraživanje samo za sebe i početna točka procesa čije je trajanje također individualne naravi.

Neke teme iziskuju npr. više vremena provedenog na radionici u direktnom kontaktu sa skupinama o kojima je riječ u predstavi. Nekada se taj rad umanji, ali se kompenzira intenzivnijim teorijskim istraživanjem ili pak donošenjem materijala na probe u izvođačkom obliku. Ključan faktor je i financiranje i vrijeme koje projektno možemo uložiti u određenu temu. Od same ideje, kroz prijavu projekta do same finalizacije raspon rada kreće se otprilike dvije godine, godinu dana minimalno. Temama pristupamo otvoreno, rekla bih iz neke nulte točke, iako možda imamo određena znanja, stavove, pri samom radu istražujemo što objektivnije, kako bismo stvorile širi prostor istraživanja i veće polje kreativnosti.

Kako pristupate stvaranju uloga i karakterizaciji likova? Koliko prostora ostavljate za improvizaciju i kako balansirate između strukture i spontanosti?

Anja: U početku ima puno improvizacije, kao i u svakom radu vjerojatno, struktura se javlja poslije. A čar kazališta je da uvijek ima mjesta za improvizaciju, spontanost je nužnost u mom idealnom scenskom bivanju, tj. svaki trenutak je sada i ovdje. S druge strane je sjajan osjećaj sigurnosti jer znaš da postoji struktura i sigurna si. Meni su do sada naše najsnažnije predstave (a vjerojatno i publici) dokumentarne, s dosta autobiografskih elemenata. Ne znam kako bih govorila o likovima i karakterizaciji – to je nešto što valjda otkrivamo svakom novom izvedbom.

Sendi: U našim dokumentarnim predstavama ne možemo govoriti o ulogama i likovima kao u tradicionalnom (dramskom) kazalištu. Riječ je više o izvedbenom predstavljanju određenih stvarnih ljudi, priča, a budući da su stvarni, bila je potrebna posebna pažnja kako bismo ih postavile na scenu. Isprobavale smo i razne glumljene varijante, ali to bi često zapadalo ili u komediju, ili bi bilo naprosto krivo. Uz pomoć redateljice Tjaše Črnigoj, s kojom smo najviše radile, uspostavile smo neki izvođački modus koji stvara jake slike i dojmove kod gledatelja gotovo minimalnim kazališnim postupcima. A kako ćemo raditi u idućim predstavama, to ćemo još tek otkriti! Volim kada u predstavama otvaramo dijalog s publikom, tu onda ima svakakvih reakcija i možemo biti neposredne i spontane u interakciji.

Koji su vam najvažniji ciljevi u nadolazećim projektima i kako vidite ulogu kolektiva Igralke u budućnosti kazališta i umjetnosti općenito?

Sendi: Kao prvo, da nađemo načine da nastavimo raditi zajedno jer to volimo, jer se volimo. Obožavam svaki trenutak kada smo zajedno sve četiri, čak i ako nam je teško i nešto ne ide, lijepo nam je. Sa svakim novim projektom trudimo se stvoriti uvjete za rad koji nisu (samo)eksploatacijski i u kojima možemo brinuti za sebe i druge. Podržavati se kroz rad u zajednici kada stvaramo i istražujemo, ali i kroz naše odnose u kolektivu i sa suradnicama_ima. Da nismo u burnoutu! To nije lako u uvjetima nezavisne scene na kojoj radimo (ili u bilo kojim uvjetima u kazalištu). No, postavljati svoje uvjete i baviti se točno onim što cijelim bićem osjećaš da vrijedi, na kraju nadoknađuje sve nesigurnosti. 

Vanda: Želimo nastaviti tražiti teme koje proizlaze iz naših potreba da govorimo o njima, baviti se sobom, zajednicom i okolinom koja nas okružuje. Dozvoliti si da istražujemo nove forme i radimo s raznim redateljima_icama. Najbitnije je da se sve četiri slažemo i da Igralke uvijek ostanu radost za nas – jer mislim da su dobri odnosi u kreativnom procesu ono što nosi budućnost – to je zasad još uvijek radikalno i raritet. Ja uvijek kažem – proces se vidi, odnosi se osjete. Nadam se da će jednom i kazališta, unatoč svojoj striktnoj hijerarhijskoj strukturi pronaći načina da zaposlenici ponovno osjete dignitet svojih zvanja, a režiseri dozvoliti ansamblima da nude više svog materijala i tako dopustiti izvedbenim umjetnicima da se razvijaju kao autori. Zaista vidim kazalište kao poligon za razvijanje razumijevanja i  empatije.

Sve detalje o Festivalu možete pročitati na njihovoj Facebook stranici i stranici događanja. Mjesta u gledalištu se brzo popunjavaju, sve javljaju u hodu. Ako sada ne ulovite neku kulturnu poslasticu, svakako nastavite pratiti divne Igralke i njihov rad. Dobra iznenađenja u njihovoj produkciji naprosto ne prestaju!

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Nominiraj “Novinarku godine”!

Posted on by info@libela.org

PARiTER nastavlja s dodjelom nagrade za Novinarku godine! Njome se odaje priznanje novinarkama koje su se istaknule pišući o rodno osjetljivim temama.

“Medijski prostor je dio našeg svakodnevnog života i bitno je da u njemu čitamo i nailazimo na tekstove koji su istiniti, koji su osjetljivi na različite društvene probleme i koji na vidjelo donose priče koji podižu svijest i koji potiču na društvene promjene, naročito uz probleme koji se tiču rodne diskriminacije, seksizma i mizoginije. Ovom nagradom želimo pokazati da se novinarke koje ovakve priče donose na zaslone gledatelja izrazito cijene i da građani i građanke mogu obraćaju pažnju na benefit kojim pridonose društvu”, poručuju iz PARiTERa.

Svi zainteresirani građani i građanke mogu nominirati svoje favoritkinje ispunjavanjem Google forme za PRIJAVU. Nagradu dodjeljuje žiri sastavljen od stručnjakinja iz domene rodne ravnopravnosti i medijske pismenosti. U ovogodišnjem žiriju su Danka Derifaj i Nora Krstulović – novinarke i prošlogodišnje dobitnice nagrade, te Lana Bobić – suosnivačica i/ili članica više aktivističkih inicijativa, organizacija i platformi vezanih uz ljudska prava, posebice ljudska prava žena, izbjeglica, manjinskih i marginaliziranih skupina. 

Pri nominaciji važno je da “Novinarka godine” kroz svoj rad:

  • se svjesno bori protiv stereotipa;
  • podjednako koristi glasove stručnjakinja i stručnjaka iz određenog područja;
  • ne povodi za dvostrukim standardima pri izvještavanju;
  • ne koristi stereotipne prikaze muškaraca, žena i osoba drugih rodnih identiteta;
  • objašnjava kontekst priče na kojoj se temelji medijski izvještaj;
  • koristi rodno osjetljiv jezik
  • prepoznaje kako se različiti oblici diskriminacije, uključujući klasna pitanja, preklapaju i oblikuju iskustva marginaliziranih skupina, te se zalaže za socijalnu pravdu

Do sada su titulu “Novinarke godine” ponijele:

  • Matea Krmpotić, koja problematizira aktualne provokativne teme kroz rodno osjetljivu leću i s gošćama i gostima iz različitih područja
  • Danka Derifaj, koja godinama suobličuje i mijenja hrvatski medijski prostor, razotkrivajući afere, osiguravajući prostor za važne teme o kojima je naprosto lakše šutjeti u društvu poput našega
  • Nora Krstulović, zbog njezinog predanog, kontinuiranog i analitičkog rada na razotkrivanju problema hrvatske kulturne scene

Nagrada je prvi put dodijeljenja prije dvije godine, 2022., na području Primorsko – goranske županije. No, kako je došla u interes šire javnosti već je godinu kasnije održana na nacionalnoj razini. A s tim se nastavlja i ove godine.

“Novinarku godine” možete prijaviti do 3. prosinca – OVDJE!

Uloga žena u politici se mijenja na bolje, ali relativno sporo

Posted on by info@libela.org

Prema podacima koje imamo o osobama koje su izrazile interes za kandidaturom, na predsjedničkim izborima 2024. godine potencijalno će se kandidirati 11 osoba, od čega su četiri žene. To je, za sada, statistički najveći broj žena koje će se potencijalno kandidirati za ovu političku funkciju (36,36 posto). S obzirom na podzastupljenost žena u politici koja je i dalje prisutna bez obzira na postojanje rodnih kvota (1,2), zanimalo nas je koji su faktori utjecali na porast broja potencijalnih kandidatkinja na predstojećim predsjedničkim izborima. Radi li se o generalnom trendu ili je veći broj kandidatkinja u izbornom procesu specifikum predsjedničkih izbora? Imaju li obvezne spolne kvote utjecaj na veću političku participaciju žena? Na navedene pitanja tražile smo odgovore u različitim izvještajima i statistikama te smo razgovarale sa stručnjakinjama u području političke participacije.

Pregled predsjedničkih izbora u Hrvatskoj

Prema arhivi Državnog izbornog povjerenstva (DIP), na prvim izborima 1992. godine sudjelovala je jedna kandidatkinja (12.5 posto) i sedam kandidata. Niti jedna kandidatknija nije sudjelovala u izbornoj utrci 1997. i 2000. godine. U predsjedničkoj utrci 2005. godine sudjelovalo je deset kandidata i tri kandidatkinje (25 posto), a 2009. godine deset kandidata i dvije kandidatkinje (16,66 posto). 2014. godine na izborima je sudjelovalo tri kandidata i jedna kandidatkinja (25 posto), a 2019. godine osam kandidata i tri kandidatkinje (27 posto). 

U Godišnjem izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2019. godinu, kada su održani posljednji predsjednički izbori na kojima je statistički bio najveći postotak kandidatkinja (27 posto) do tada, Pravobraniteljica je istaknula da je iz demokratskih procesa kao što je kandidatura za predsjednika/cu države, vidljivo na kojem je stupnju ravnopravnost spolova u području političke participacije. Navela je da je niska zastupljenost žena u politici u skladu s ostalim negativnim pokazateljima o zastupljenosti žena u Hrvatskoj. Dodala je i da su žene osjetno podzastupljene na gotovo svim razinama političke participacije, što pokazuju rezultati političkih izbora iz godine u godinu. 

Ravnopravnost spolova u političkoj areni (parlamentarni izbori)

U prilog tomu ide i analiza koju smo radile u travnju ove godine. Analizirale smo gdje su žene u izbornom procesu tijekom parlamentarnih izbora i zaključile da je Hrvatska, kao i u svim dotadašnjim izbornim procesima, još uvijek daleko od postizanja načela ravnopravnosti u politici. Prema analizi Ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, na parlamentarnim izborima 2024. sudjelovalo je ukupno 2302 kandidata i kandidatkinja, od čega 42,1 posto kandidatkinja i 57,9 posto kandidata.

Direktno, nakon izbora, je izabrano 37 žena, odnosno 24.5 posto od ukupnog broja izabranih zastupnika/ica. To je pokazala analiza koju je radio CESI i o kojoj smo pisale. Ista je pokazala i da žene nemaju jednak položaj niti šanse na parlamentarnim izborima jer ili uopće nisu na listama, ili nisu na prvim ili višim mjestima na kojima imaju šanse ući u Sabor. Također, pokazalo se i da se liste uglavnom ne slažu koristeći rodni paritet i ZIP sustav kao principe ravnopravnosti.

Nakon preslagivanja i konstituiranja Sabora, u istome sjedi nešto više žena, 34 posto, no to i dalje ukazuje na izostanak načela ravnopravnosti. Unatoč tomu što u ukupnom postotku stanovništva žene čine 51,7 posto, u Saboru žene drže 51 od 150 zastupničkih mjesta (34 posto).

Ravnopravnost spolova u političkoj areni (zakonodavni okvir)

Pitanje ravnopravnosti spolova u političkoj areni, specifično u odnosu na izborne cikluse za sve razine za koje se osobe biraju temeljem listi političkih stranaka (izbor zastupnika/ca u Hrvatskom saboru, za izbor članova/ica predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne samouprave te izbor članova u Europski parlament) regulirano je člankom 15. Zakona o ravnopravnosti spolova. Kao i člankom 21. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor koji eksplicitno navodi ravnopravnost kao načelo kojim se stranke trebaju voditi prilikom utvrđivanja i predlaganja lista za izbore. Ravnopravnost spolova navedena je i kao jedna od najviših vrednota Ustava Republike Hrvatske. 

Unatoč zakonodavnim okvirima, kvote se do sada nisu u potpunosti poštivale za lokalne i parlamentarne izbore (1,2), ali zato jesu za Izbore za Europski parlament.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić je u izjavi za medije 2021. godine nakon provedenih parlamentarnih izvora naglasila da je politika područje u kojem se žene moraju etablirati kao ravnopravne akterice i na taj način pružati uzor drugim ženama da u svim poslovnim sferama mogu računati na najviše upravljačke pozicije. Dodala je da se Hrvatskoj uloga žene u politici mijenja vrlo sporo te je spolna kvota u Zakon o ravnopravnosti spolova uvrštena upravo s namjerom da se taj proces potakne i ubrza. 

Utječu li kvote na kandidature za Predsjedničke izbore? 

S obzirom na podzastupljenost žena u politici koja je i dalje prisutna bez obzira na postojanje rodnih kvota, zanimalo nas je koji su faktori utjecali na porast najavljenih kandidatkinja na predstojećim predsjedničkim izborima. O promjenama koje su dovele do porasta broja žena spremnih za sudjelovanje u ovoj izbornoj utrci, radi li se o generalnom trendu ili je veći broj kandidatkinja u izbornom procesu specifikum predsjedničkih izbora upitale smo feministkinju i prof. dr. sc. u mirovini Biljanu Kašić te Marijanu Grbeša Zenzerović, profesoricu na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Naša sugovornica prof. dr. sc. Biljana Kašić na upit o povezanosti kvote i trenutačnih najava za kandidaturu za Predsjednika/cu Republike Hrvatske navodi kako joj je teško procijeniti koliko su i jesu li uopće rodne kvote utjecale na ovakav odnos najavljenih kandidatkinja i kandidata za Predsjednika/cu Republike Hrvatske. Odnosno jesu li ohrabrile žene da sudjeluju u izborima za ovu prestižnu političku funkciju. “Prije bih rekla da se radi o snažnijoj ulozi političarki općenito, posebno na nacionalnoj razini, odnosno u zadnjem sazivu Sabora što je rezultat dijelom osvješćujuće politike o zalaganju za javno dobro i potrebi oglašavanja, posebice zastupnica na lijevo-liberalnom spektru, tako i njihovih osobnih preferencija i ambicija.” kazala je Kašić. 

Nadalje, naglasila je da smatra da se radi o učinku mjera iz tzv. paketa rodno osviještenih politika (gender meanstreaminga) temeljnih na načelu ravnopravnosti. “Ipak, sama normativnost oko uravnoteženja udjela muškaraca i žena u predsjedničkoj izbornoj utrci primjerice i tzv. tehnicistički pristup pitanju jednakosti nisu garancija niti supstantivne jednakosti niti jednakosti šansi za sve potencijalne kandidate/kinje, pogotovo onkraj heteroseksualne matrice. Unutar retrogradno-konzervativnog okruženja u kojemu živimo „orodnjavanje“ politike je izazovnije i kompleksnije” rekla je Biljana Kašić.   

Veći broj potencijalnih kandidatkinja na Predsjedničkim izborima u skladu je s općim trendom

U slučaju predsjedničkih izbora 2024. ne radi se o većem broju kandidatkinja u kratkoročnoj perspektivi, navodi prof. dr. sc. Marijana Grbeša-Zenzerović. Pritom pojašnjavajući da u smislu općeg trenda žene svakako jesu prisutnije u politici nego su bile ranije. Kao primjer navodi lokalne izbore 2021. godine i Jelenu Pavičić Vukičević, Vesnu Škare Ožbolt i Anku Mrak Taritaš kao istaknute kandidatkinje. Usporedimo li podatke o lokalnim izborima 2017. i 2021. godine, vidljiv je manji porast u samo jednom izbornom ciklusu za većinu kategorija. Odnosno, na listama za mjesta županice zabilježen je porast od 2,5 posto, za zamjenicu župana/županice 4 posto, članice gradskog ili općinskog vijeća za 0,8 posto, za gradonačelnicu ili načelnicu se kandidiralo 2,1 posto više žena, a za zamjenicu gradonačelnika/ce čak 9,7 posto više žena nego 2017. godine. U usporedbi ova dva izborna ciklusa, kandidatkinja je bilo manje jedino na listama za županijske skupštine, i to 0,2 posto.

Grbeša pojašnjava: “U smislu općeg trenda žene su prisutnije u politici nego što su bile ranije. Broj premijerki i žena u svijetu se bitno povećao i u ovom trenutku ih na vodećim državničkim pozicijama tridesetak u cijelom svijetu. Iako se radi o velikom pomaku nabolje i dalje živimo u svijetu u kojem su dramatično podzastupljene u odnosu na muške kolege. Iako se možemo pohvaliti s dvije žene na ključnim državnim političkim pozicijama i većim brojem kandidatkinja i na ovim predsjedničkim izborima, Hrvatska, na žalost, prati opći svjetski trend podzastupljenosti i diskriminacije žena u politici.”  

Globalno, žene imaju pravo glasa i imaju pravo biti izabrane na političke funkcije u gotovo svim državama, ali prema podacima UN-a ovim tempom rasta participacije u politici žene neće postići punu ravnopravnost u političkoj areni još 130 godina. 

Protokolarna funkcija kao olakšavajući faktor

Ipak, kao moguće razloge za potencijalno veći broj kandidatkinja na predsjedničkim izborima Grbeša naglašava: “Riječ je o izravnom izboru pa je nezavisnim kandidatkinjama lakše istaknuti kandidaturu, a i to što je riječ o funkciji koja je kod nas uglavnom protokolarna pa stranke lakše otvaraju vrata ženama. Ipak, treba dodati da se u našem prostoru etablirao niz političarki koje su vrlo prepoznatljive i prisutne, pa mislim da o snažnijoj participaciji žena na najvišoj razini izbora možemo govoriti i u kontekstu trenda, odnosno, duha vremena koje je ipak inkluzivnije i ravnopravnije.” 

Biljana Kašić navodi da se njoj čini da je veći broj istaknutih žena specifičan za predsjedničke izbore te da se specifičnost tiče same “prirode” predsjedničkih izbora, a što zahtijeva i drugačiji tip izloženosti i suprotstavljanja kako u odnosu na druge kandidate i kandidatkinje tako i na vlastite stranke spram kojih se već znan „rascjep  legitimiteta“ u jednom drugom ključu sada repozicionira. 

Žene su danas ravnopravnije u javnom prostoru, no i dalje dramatično manje od muških kolega

“Žene su u odnosu na ranija desetljeća vidljivije u javnom prostoru, ravnopravnije, njihov glas se glasnije čuje i više ih se uvažava”, naglasila je prof. dr. sc. Grbeša – Zenzerović. “Međutim, one su i dalje, općenito, dramatično manje vidljive, zastupljene i uvažavane nego njihovi muški kolege. Ukratko, iako se stvari, barem u demokratskim zemljama, mijenjaju nabolje, odnosi snaga i dalje su daleko od ravnoteže i potpune jednakosti između žena i muškaraca” pojasnila je Grbeša

To pokazuju i statistički podaci za Hrvatsku. Napredujemo sporo ali konzistentno, u pogledu političke participacije žena. Primjerice, 1990. godine u Saboru je sjedilo tek 4,6 posto žena, dok u njemu danas sjedi 34 posto žena. Sličan trend se bilježi i na lokalnoj razini. U radu gradskih vijeća je 2001. godine sudjelovalo 14 posto žena, a dvadeset godina nakon, 2021. godine, njih 31,3 posto. U tom kontekstu valja tumačiti i podatke koje pokazuje Europski indeks rodne ravnopravnosti Europskog instituta za rodnu ravnopravnost, gdje je Hrvatska u 2023. godini ostvarila 54.7 boda za političku moć žena, dok je desetljeće ranije, dakle 2013. godinu, ostvarila 40.2 boda. Skale se proteže od 1 do 100, gdje 100 označava potpuno postignuće rodne ravnopravnosti. 

Prema riječima naših sugovornica, relevantnim istraživanjima i javno dostupnim podacima neosporivo je da se situacija u kontekstu političke participacije žena kreće u boljem smjeru u odnosu na ranija razdoblja. Opći trend je da su žene prisutnije i vidljivije u politici nego li ranije pa se veći broj potencijalnih predsjedničkih kandidatkinja može objasniti i u duhu općeg trenda. Što se tiče rodnih kvota u politici, naša sugovornica dr.sc. Kašić smatra da je teško procijeniti jesu li one utjecale na ovakav odnos kandidata i kandidatkinja za Predsjednicu Republike Hrvatske. Moguće je, prema riječima sugovornica, da je i protokolarni karakter funkcije Predsjednika/ice države utjecao na veći broj potencijalnih kandidatkinja. 

Iako promjene na bolje postoje, uloga žena u politici se mijenja relativno sporo. Tomu u prilog idu i svi dostupni podaci prethodnih izbornih ciklusa koji pokazuju da smo još daleko od postizanja načela potpune ravnopravnosti u politici.

Antirodni pokreti prijetnja su demokraciji

Posted on by info@libela.org

O nastanku antirodnih pokreta u postkomunističkoj Europi, djelovanju istih kroz religijske i neliberalne aktere, pravnoj mobilizaciji antirodnog pokreta te uspješnosti njihova diskursa govorilo se na panelu „Polarizacija politike i društva kroz prizmu antirodnih pokreta“. Održan je u u četvrtak, 7. studenoga na Fakultetu političkih znanosti, u sklopu ovogodišnjih Hrvatskih politoloških razgovora.

Svoja istraživanja i uvide su izložili/e Maja Gergorić, istraživačica rodne ravnopravnosti i demokratskog nazadovanja u (jugo)istočnoj Europi, Ivan Tranfić, politički sociolog koji se bavi istraživanjem konzervativnih društvenih pokreta u Europi, Antonija Petričušić, izvanredna profesorica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu i Tanja Vučković Juroš, doktorica znanosti sociologije i izvanredna profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Što su antirodni pokreti?

Antirodni pokreti su transnacionalni fenomen. No, oni se ne šire samo geografski, već prelaze iz prosvjedne u institucionalnu političku arenu. Prisutni su u različitim kulturama i društvima. Iako su ideološki raznoliki, okuplja ih definiranje „zajedničkog neprijatelja“. Kao što smo već ranije pisale, njihovo je djelovanje usmjereno na nekoliko ključnih pitanja. Najčešće se svodi na suprotstavljanje rodnoj ravnopravnosti i jednakim pravima za seksualne manjine te edukaciji o seksualnost te seksualnim i reproduktivnim pravima (poput pobačaja). Ali i na suprotstavljanje uključivanju rodnih pitanja u glavne društvene tokove.

Ponajviše koriste antagonizirajući diskursom u kojem navedena pitanja stavljaju u okvire „rodne ideologije“. Potom ih predstavljaju kao ugrozu djece, tradicionalne obitelji i vrijednosti, postojeće društvene zajednice i prirodnog poretka.

Iako je njihovo djelovanje počelo već polovicom 1990ih, značajna mobilizacija kreće ranih 2000-tih. U Hrvatskoj je to 2006. godina i mobilizacija protiv uvođenje spolnog odgoja u škole. Njihova raširenost, uspješnost mobilizacije i različiti oblici djelovanja potaknuli su značajan broj istraživanja usmjerenih na antirodne pokrete. Na ovom panelu govornici/e su predstavili/e različita istraživanja koja su provodili/e. Cilj je bio pružiti okupljenima šire razumijevanje antirodnih pokreta, njihova nastanka, oblika djelovanja te odjeka njihovih poruka.

Od pokreta do političkog i pravnog djelovanja

Na samom početku panela, dr.sc. Maja Gergorić se osvrnula na činjenicu da je većina istraživanja antirodnih pokreta sociološkog karaktera. Smatra da bi ih se trebalo više sagledavati s politološkog gledišta. Ponajviše jer osobe koje šire antirodni diskurs su s vremenom došle do pozicija moći u politici. Na tom tragu su i uvidi dr.sc. Antonije Petričušić koja naglašava da su hrvatski konzervativci nakon referenduma o braku postali novina u političkom prostoru.

Pritom dodaje da pripadnici/e antirodnih pokreta strateški i mudro koriste pravno polje djelovanja. Kroz njega pokušavaju legitimirati svoje djelovanje, osigurati medijski prostor ali i ostvaruju pritisak na članove akademske zajednice kao i određene političke stranke. Pravno polje im je, smatra Petričušić, jednostavnije od tradicionalnih institucija politike. Primarno jer se ne iscrpljuju u borbi za predstavljenost u političkim institucijama.

„Zahtjevi za neusvajanje, ukidanje ili preobrazbu zakonodavnih normi čije je tumačenje suprotno društveno konzervativnim vrijednostima jedan je od vidova djelovanja hrvatskog antirodnog pokreta. Pravnom mobilizacijom svoje vrijednosne stavove pokušavaju ugraditi u procesu donošenja i usvajanja zakona ili pak pred Ustavnim sudom osporavajući zakonske norme koja osiguravaju rodnu ravnopravnost, ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina, prava žena i prava seksualnih manjina“, navodi Petričušić.

Kao najčešće aktere koji su podnosili ustavne tužbe navodi udruge U ime obitelji i Vigilare.

Seksualni odgoj i LGBTIQ+ prava i antirodni pokreti

Odskočne daske antirodnih pokreta u Hrvatskoj su bile seksualni odgoj i teme koje se tiču prava LGBTIQ+ zajednice. Potonja prava naglašava i Gergorić kad kaže da su „zahtjevi vezani za LGBTIQ prava vidljivi u svim društvima koja ima jake antirodne pokrete“.

U tom kontekstu, dr.sc. Tanja Vučković Juroš istraživala je koliko je antirodni diskurs bio uspješan u etabliranju svojih okvira razumijevanja ovih tema u društvu. Kroz različite fokus grupe s roditeljima djece u osnovnoj i srednjoj školi, s građanima mlađim od 30 godina i onima starijim od 60 godina željela je vidjeti jesu li građani i građanke preuzeli „antirodni“ okvir razumijevanja seksualnog odgoja i LGBTIQ+ prava.

Navodi da su grupe roditelja (uglavnom majki) pokazivale najveći otpor prema temama transrodnosti, seksualne orijentacije, roda i rodnog identiteta, a tek nakon toga dolaze teme pobačaja. Glavna briga su im bila dobna primjerenost seksualnog odgoja. Navodili su i da su LGBTIQ+ teme posvuda i da im se nameću kroz propagandu. Osobe starije dobne skupine su tim temama pristupale „konzervativno i tradicionalno“ (npr. homoseksualnost je bolest), dok su osobe iz mlađih dobnih skupina češće koristile konstrukte bliske antirodnim pokretima (npr. mainstream mediji ne pokazuju stvari fer – Pride i Hod za život).

„Uspjeh antirodnih pokreta očituje se u argumentima koje ljude svaki dan koriste“, kazala je Vučković Juroš.

Navela je da dio ispitanika i ispitanica smatra da se seksualni odgoj koristi kao nametanje „rodne ideologije“ i LGBTIQ pitanja kao i da osjećaju strah da će „to postati normalno“, što je diskurs koji koriste upravo antirodni pokreti.

Čimbenici koji utječu na snažnu antirodnu mobilizaciju

Gergorić je istraživala koji su to čimbenici pridonijeli antirodnoj mobilizaciji, odnosno njenom izostanku, u postkomunističkim zemljama članicama EU. U tom kontekstu, fokus istraživanja je bio na 11 zemalja (Hrvatska, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Bugarska, Češka, Litva, Latvija, Estonija), od 2004. godine do 2019. godine.

„Rezultati analize ukazuju na dva načina nastanka antirodnih pokreta u postkomunističkoj Europi: kroz institucionaliziranu krajnju desnicu i religijsku mobilizaciju. Institucionalizirana krajnja desnica ima ključnu ulogu u objašnjavanju pojave snažne antirodne mobilizacije u Mađarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj i Poljskoj. S druge strane, religijska mobilizacija objašnjava snažnu antirodnu mobilizaciju u Rumunjskoj, Hrvatskoj i Poljskoj“, kazala je Gergorić.

I dr. sc. Ivan Tranfić, koji je istraživao nastanak antirodnih pokreta u Hrvatskoj, Bugarskoj i Srbiji naglašava odnos religijskih aktera, mainstream desnice i radikalne desnice s antirodnim pokretima.

Navodi da su načini njihova djelovanja nešto drugačiji, ali nerijetko komplementarni. Upravo antirodnih pokreti su idealan poligon za suradnju ta dva aktera. Krajnja desnica je često predlagala zakone, dok je Crkva preuzimala ulogu braniteljice javnog morala i na taj način davala podršku antirodnom pokretu. Kasnije daje i primjer „rodne ideologije“ koja je omogućila različitim akterima suradnju, koja se okupljala oko „zajedničkog neprijatelja“ zanemarujući društvene i etničke razlike u antirodnim pokretima/grupama/strankama.

Dodatno, istraživanje koje je radila Gergorić pokazuje da je antirodna mobilizacija snažna u zemljama gdje su postojale i mnogobrojne mjere štednje, snažne krajnje desne strane, učestalo normativno djelovanje tih aktera kao i bliskost crkve i države. Suprotne političke prilike u Češkoj, Litvi i Latviji dovele su do slabije mobilizacije antirodnih pokreta, kao i sekularni kontekst Estonije.

„Ovi pokreti oblikuju vlastite ultrakonzervativne stranke koje svoju politiku usmjeravaju na pitanja roda, seksualnosti i religije. Dok se literatura o krajnje desnim strankama uglavnom bavi akterima koji se fokusiraju na antiimigracijske politike, sve bogatija literatura o antirodnim pokretima zanemaruje stvaranje novih neliberalnih stranki koje se mobiliziraju protiv roda u ime „obiteljskih vrijednosti“, kazao je Tranfić.

Religija i antirodni pokreti

Tranfić je proveo i niz intervjua s liderima antirodnih nevladinih organizacija i političkih stranaka u Hrvatskoj, Bugarskoj i Srbiji. Kroz njih je primjetio veliku važnost i podršku koju crkva daje pokretu, što financijsku, simboličku organizacijsku i/ili logističku. Ipak, primijetio je i razlike među religijama. „Dok su pravoslavni akteri radikalne desnice manje skloni koristiti grassroots mobilizaciju i preferiraju suradnju s državom i postojećim krajnje desnim strankama, katolički akteri razvili su snažno ultrakonzervativno civilno društvo koje je stvorilo vlastite stranke pokrete, izazivajući umjerene pro-EU umjerene stranke desnog centra “, navodi Tranfić.

Poznato je da se navedeni pokreti mobiliziraju protiv ljevice, no ono što snažno ističu govornici/e je narativ protiv mainstream desnice. Antirodni pokreti ih smatraju „elitom koja služi Bruxellesu, a ne narodu. Navode da više ne brane tradicionalne, kršćanske vrijednosti te da su potrebni „novi akteri“ koji će braniti narod od „lijevo-liberalnih“ radikala, „rodne ideologije“ i moralnog relativizma.

Posljedice djelovanja antirodnih pokreta

S obzirom na usmjerenost ka borbi protiv zajedničkog neprijatelja tzv. „rodne ideologije“ jedna od posljedica antirodnih mobilizacija, smatra dr.sc. Tanja Vučković Juroš, je da su utemeljili rod i seksualnost kao elemente društvene podjele. Upravo svjetonazorske pozicije oko roda i seksualnosti koriste i populističke i desne političke stranke da bi mobilizirale svoje glasače i glasačice, ali i privukli nove.

Gergorić smatra da su antirodni pokreti prijetnja liberalnoj demokraciji.

„Postoji prisutnost, rast i uspjeh krajnje desnih pokreta. Cilj je izmjena liberalno – demokratskog okvira. Oni nisu ograničeni na pitanja nacionalnih granica, kulture, jezika i religije među suvremenim europskim društvima već se usredotočuju na vrijednosti unutar svakog pojedinog društva. Dolazi do izgradnje paralelnog civilnog društva koje koristi demokratske metode (prosvjede, peticije i sl.) za postizanje nedemokratskih ciljeva“, zaključuje Gergorić.

I Petričušić smatra da koriste demokratske institucije za osporavanje prava manjina. Dodatno, smatra da je važno istaknuti da su antirodni akteri „preuzeli“ jezik ljudskih prava. I ona naglašava da antirodni pokreti učestalo koriste mehanizme direktne demokracije, građanske inicijative i referendume kao taktiku kojom žele ograničiti prava manjinskih skupina. Pritom ih prikazujući kao demokratski izraz volje većine građana.

Kao što navodi i Gergorić na početku izlaganja, osobe koje šire antirodnih diskurs su s vremenom došle i do pozicija moći u politici. Oni/e danas djeluju preko bliskih predstavnika i predstavnica u parlamentima. Kako nacionalnim, tako i u Europskom parlamentu. Antirodni pokreti ne djeluju samo transnacionalno. Oni djeluju u okviru pojedinačnih država. Kroz koordiniranu strategiju dijele znanja među različitim državama, kao i primjere i načine „dobre prakse“ pri postizanju njihovih ciljeva. A krajnji je cilj uspostava novog društvenog poretka. Odnosno, povratak na “dobre stare” tradicionalne vrijednosti.

„Znanjem o kontracepciji može se osigurati ultimativna ljepota seksualnosti, ali i očuvati reproduktivni potencijal“

Posted on by info@libela.org

Važnost informiranja i dostupnosti kontracepcije jedan je od ključnih elemenata borbe za reproduktivna prava, a dr. sc. Jasenka Grujić na svom stručnom putu neumorno radi na osvještavanju i educiranju o tom važnom pitanju. Smatrajući to svojom profesionalnom dužnošću, objavila je prvu hrvatsku znanstvenu monografiju posvećenu kontracepciji. Ona donosi sveobuhvatan uvid u povijest, metode i suvremene izazove kontrole rađanja. Svoje višedesetljetno iskustvo u radu s pacijenticama, kao i znanstveno istraživački rad, pretočila je u ovu knjigu kako bi ponudila relevantne informacije za zdravstvene djelatnike, studente, ali i širu javnost koja želi – i trebala bi – odgovorno brinuti o svom reproduktivnom zdravlju.

Monografija ne samo da obuhvaća medicinske aspekte kontracepcije već i razotkriva političke i društvene utjecaje. Osvjetljava mitove i predrasude koje još uvijek prevladavaju u hrvatskom društvu.

Prilika za upoznavanje s autoricom i njezinim radom pružit će se na ovogodišnjem Interliberu, u srijedu 13. studenoga od 12 sati gdje će dr. sc. Grujić predstaviti ovu važnu publikaciju. Tim smo povodom razgovarale s njom. Podijelila je s nama razloge koji su je motivirali za pisanje, pričala o ključnim izazovima s kojima se suočavamo, ali i kazala, po njenom mišljenju, koje su promjene potrebne za osiguranje boljeg pristupa kontracepciji u Hrvatskoj.

Na Interliberu se očekuje promocija Vaše knjige Kontracepcija – Priručnik za reproduktivno zdravlje. Kao javnosti poznata stručnjakinja za reproduktivna prava žena te glasna zagovornica prava na pobačaj, a obzirom na društveno-politički kontekst Hrvatske, kako procjenjujete spremnost društva da prihvati znanstvenu monografiju o kontracepciji kao edukativni alat? Mislite li da je pobačaj, u društvenom kontekstu, prečesto u fokusu rasprava, dok se edukacija o kontracepciji zanemaruje?

Ne može se, ne smije se promišljati pitanje pobačaja bez juridičkog aspekta u prvome redu, a zatim i svih mjera koje mogu umanjiti rizike neželjene trudnoće i utjecati na smanjenje broja prekida neželjenih trudnoća. U uvodu knjige Kontracepcija – priručnik o reproduktivnom zdravlju naglasila sam da je kontrola zanošenja i rađanja nužnost, pravo i sloboda.

CEDAW (Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena) donesena je 1981. godine. Nije ju potpisao Vatikan i nekoliko islamskih teokracija, a Sjedinjene Američke Države nisu je ratificirale. Toga uvijek moramo biti svjesni, posebno u vezi sa člankom 16 (1) e) CEDAW-a. On kaže da su države članice dužne temeljem jednakosti muškaraca i žena osigurati jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o rađanju djece, te pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja im omogućuju uživanje tih prava.

Hrvatska je odavno ratificirala CEDAW i doista je nevjerojatno da se zanemaruje edukacija, sveobuhvatna seksualna edukacija, koja uključuje i edukaciju o kontracepciji. CEDAW i svi kasniji dokumenti Svjetske zdravstvene organizacije ili Europskih odbora za reproduktivna prava temelje se na znanstvenim spoznajama o dobrobitima planiranja obitelji. Stoga, moramo jasnom sekularističkom odlučnošću odbaciti tvrdnje iz papinskih dokumenata, primjerice iz dokumenta Evangelium vitae iz 1995. gdje se kaže: „Usprkos razlici u prirodnoj i moralnoj težini, kontracepcija i abortus često su blisko povezani, to su plodovi s istoga stabla.“

Uzrok, vodeći uzrok, dakle, neprihvaćanja bilo kakve ideje o ozbiljnoj sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji, o neprihvaćanju modernih metoda kontracepcije jeste utjecaj religijskih dogmi na većinu segmenata društva. To se odnosi posebno na desno-konzervativnu scenu ali i na dio stručnjaka/inja. Uopće, smatram da medicinska zajednica, upravo zbog povlađivanja konzervativnim stavovima, snosi odgovornost za stanje reproduktivnih prava, njihovu dostupnost pa i dostupnost kontracepcije.

Mnogi su kolege zagovarali kontracepciju i pisali o njoj, ja sam željela dati doprinos ovom monografijom. Naročito nakon poraznih rezultata za Hrvatsku i zabrinjavajuće tendencije u vezi s dostupnošću kontracepcije u našoj zemlji kako se to navodi u Kontracepcijskom atlasu iz veljače 2023., koji je izdao Europski parlamentarni forum za reproduktivna prava. Hrvatska se nalazi u donjem, crvenom dijelu ljestvice sa samo 43,3 od 100 mogućih bodova. Zemljovid jasno pokazuje da smo neprihvatljivo daleko od onih zemalja koje pokazuju napredak u pristupu modernoj, efikasnoj i dostupnoj kontracepciji.

Vaša knjiga naglašava ulogu kontracepcije u zdravlju žena, no često se suočavamo s mitovima i zabludama, pogotovo među mladima. Koje su najopasnije dezinformacije o kontracepciji koje smatrate ključnim razbiti kroz ovu knjigu? Što biste savjetovali mladima koji možda nisu dovoljno informirani o kontracepciji, a koji će posegnuti za vašom knjigom?

Ova knjiga nudi podatke o mogućnostima zaštite od neželjene trudnoće. Pisala sam je oduvijek razmišljajući o mladim djevojkama koje o svome tijelu, spolnim organima, vanjskim i unutarnjim, te njihovoj fiziologiji ne znaju ništa ili ne znaju dovoljno. U knjizi sam pisala i o seksualnosti i seksualnim aspektima pri korištenju raznih kontracepcijskih sredstava, posebno pri korištenju hormonskih kombiniranih kontraceptiva.

Mitove srećem gotovo uz svaki mogući diskurs u vezi sa spolnošću, libidom, zaštitom od neželjene trudnoće, utjecajem hormona primjerice na kasniju mogućnost zanošenja, debljanje, pojavu raka dojke, tromboze.

Ginekološka struka itekako je svjesna svih rizika, no ti su rizici mali. Dobrobiti koje pruža hormonska kontracepcija koja je i kontracepcija i lijek za neka stanja, daleko nadmašuju te rizike. Upamtimo, mi i nemamo druge toliko efikasne primarne prevencije za najopasniji ženski ginekološki rak – rak jajnika. Uzimanje hormonskih kombiniranih kontraceptiva u razdoblju od pet i više godina taj rizik značajno umanjuje.

Nadalje, recentni podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo govore da više od 30% adolescenata oba roda sa 16 godina života ima spolne odnose. Bilo vaginalni penetrativni, oralni ili analni. Neredovito korištenje kondoma pri vaginalnom spolnom odnosu našlo se čak u 46% ispitanih. Tako sam u knjizi navela važne podatke za stope pogrešaka uz idealno i tipično korištenje svake od kontracepcijskih metoda, uz naznačen postotak žena koje zanesu tijekom prve godine uporabe. Za prezervativ je taj broj uz tipično korištenje čak 13.

Hormonska kontracepcija, kako ste već i dala naznaku, često se povezuje s određenim nuspojavama. Povijesno su postojale i zloupotrebe u reproduktivnim politikama. Kako procjenjujete trenutni pristup istraživanju sigurnijih kontracepcijskih metoda i koje etičke izazove vidite u ovom području?

Ginekološka struka zna mnogo o nuspojavama uz uzimanje hormonskih kontraceptiva, uza svijest da te nuspojave mogu biti i sasvim individualne. Ono što se već više desetljeća istražuje i dokazuje jesu rizici za određene bolesti i stanja koji se javljaju uz uzimanje hormonskih kontraceptiva. Ti su rizici jako, jako mali. Veći se rizici za, na primjer, venski tromboembolizam nalaze u trudnih žena (i to dva do tri puta) nego u korisnica niskodozažne hormonske kontracepcije (niskodozažni su oni preparati koji imaju manje od 50 μcg etinil estradiola).

Budući da hormonska kontracepcija oslobađa žensku seksualnost tj. omogućuje seksualni užitak bez straha od trudnoće, reproduktivne politike koje na žensku ravnopravnost ne gledaju s dobrohotnošću smatrale su da mogu zabranama utjecati na populacijske trendove. To im, naravno, na koncu nije uspjelo. Prisjetimo se Ceaușescuova Dekreta 770 iz 1966. godine kojim je zabranjen pobačaj na zahtjev i kontracepcija. Primarni razlog je ideja da će se tako popraviti demografska slika u Rumunjskoj. Nakon početnog porasta broja stanovnika, ubrzo je uslijedila stabilizacija na demografsko stanje isto kao prije donošenja Dekreta, ali uz jednu od najviših stopa mortaliteta trudnih žena zbog komplikacija pri kriminalnim pobačajima. To je pratilo tisuće siročadi i visok mortalitet djece. Postojale su, povijesno i krive procjene (primjerice afro-američkih aktivista koji su tužili organizaciju Planned Parenthood da provodi genocid nudeći pilulu siromašnima).

Golemi troškovi istraživanja, strogi klinički pokusi, naročito s lijekovima koji reguliraju reprodukciju, ograničavaju razvoj potpuno novih metoda kontracepcije. Takve metode zadiru duboku u reprodukcijski proces kontrolom gena koji su odgovorni za zrenje spermija ili posreduju pri otpuštanju jajne stanice. Budućnost će ponuditi odgovor, a do tada moramo biti zadovoljni pripravcima s novim, bioidentičnim estrogenom, novim progestinima te u individualizaciji pri propisivanju lijekova.

Kad je riječ o kontracepciji vidim samo jedan etički izazov jer su istraživanja strogo regulirana. To je taj da još uvijek mnogi ne misle da je sigurna i učinkovita kontracepcija javnozdravstveni imperativ.

Iako su žene već desetljećima izložene raznim oblicima kontracepcije, muške opcije još uvijek nisu dostupne u širokoj upotrebi. Kako gledate na ovaj nesrazmjer u razvoju kontracepcijskih metoda za žene i muškarce, te smatrate li da postoji nedostatak ozbiljnijeg ulaganja u mušku kontracepciju? Kako vidite ulogu muškaraca u razgovoru o kontracepciji?

U Poglavlju XIII knjige Kontracepcija – priručnik o reproduktivnom zdravlju, pisala sam o muškoj kontracepciji. Uz napomenu da svjetska populacija nastavlja rasti, usprkos raznolikim i vrlo pouzdanim kontracepcijskim metodama za žene. Godišnje novih 75 milijuna ljudi prijeti uništenju okoliša, degradaciji kvalitete života i rastu ljudske patnje. Muškarci žele ponijeti teret odgovornosti. Konačno, iako se samo prezervativ i vazektomija smatraju kontracepcijom za muškarce, u razvijenim su zemljama one kontracepcija u 30% onih koji kontracepciju trebaju.

Istraživanja potencijalnih muških hormonskih kontraceptiva postoje već dugo, a postoje i klinička istraživanja. No zbog skupih regulatornih tereta i visokih troškova pri puštanju preparata na tržište, niti jedna metoda muške hormonske kontracepcije godine 2020. nije bila pripravna za kliničku uporabu.

Kada govorimo o muškarcima moram spomenuti prastaru metodu koja spada zapravo u bihevioralne kontracepcijske metode. To je prekinut snošaj (coitus interruptus). Nakon što je potkraj 19. stoljeća prihvaćen u Francuskoj i drugim europskim zemljama, prekinut snošaj značajno je i neposredno utjecao na stopu rađanja. Daleko od toga da zagovaram prekinut snošaj (tijekom prve godine primjene zanese 20 posto žena uz tipično korištenje). Ipak, muškarci su ti koji su prekinutim snošajem omogućili mnogim ženama da ne zanesu ako ne žele. Nije lako izvaditi penis prije ejakulacije. Prije ejakulacije aktivira se dio mozga odgovoran za obrasce ponašanja vezane uz sustav nagrađivanja tj. stanje slično heroinskom naletu. Prekinut snošaj može biti zahtjevan.

„Pilula“, popularno ime za hormonske kontraceptive, proglašena je 1993. godine u časopisu The Economist jednim o sedam čuda suvremenoga svijeta. „Kada se bude pisala povijest 20. stoljeća“, napisala je američka povjesničarka Tyler May, „ vidjet će se da su prvi put muškarci i žene mogli ostvariti stvarno partnerstvo. Prekrasne stvari dolaze u malim pakiranjima.“

Dakle muškarci jesu ili bi morali biti partneri.

Spominjete izazove vezane uz dostupnost kontracepcije u siromašnijim sredinama i nedovoljnu prisutnost novih oblika kontracepcije u Hrvatskoj. Možete li objasniti koje su ključne prepreke u osiguravanju šireg pristupa kontracepciji, kako u smislu ekonomskih uvjeta, tako i u uvođenju novih metoda koje bi značajno unaprijedile žensko zdravlje? Što se trenutno poduzima po tom pitanju i koje promjene bi bile nužne za poboljšanje situacije?

Informacije o kontracepciji još su uvijek teško dostupne, usprkos internetu. Osim toga informacije na internetu nisu uvijek točne. Sveobuhvatna seksualna edukacija ne postoji, a dužnost je svih odgovornih, od javnozdravstvenog sustava do prosvjetnog segmenta osigurati dostupnost kontracepcije. Nešto više od 30% 16-godišnjaka i 16-godišnjakinja spolno je aktivno bilo prakticirajući oralni, vaginalni ili analni spolni odnos.

Dostupnost kontracepcije zapravo i nije dostupnost ukoliko ne postoji edukacija i informacije o kontracepciji. One moraju biti utemeljene, kako sam napisala u predgovoru, na znanstvenim činjenicama i dokazima i dostupne na razne načine (npr. kroz knjige). Evo, Školska knjiga je učinila sjajnu stvar izdavši ovu monografiju koje sam autorica. Potrebne su publikacije, predavanja, provjereni napisi u tisku, dostupnost na provjerenim internetskim stranicama.

Hitna kontracepcija, kontraceptivi bilo koje vrste morali bi biti dostupni do 25. godine na teret HZZO-a, kako je to i u mnogim europskim zemljama. Bolja dostupnost kondoma silno je važna. Država neka se ne osjeća zakinutom ako uvede PDV po nultoj stopi. To bi sve bilo u interesu zaštite zdravlja seksualno aktivne populacije. Kondom naime štiti, ako se upotrebljava na način da nema penetracije bez kondoma i kao zaštita od spolno prenosivih bolesti.

Napori ginekološke struke koji su ipak doveli do povećane prevalencije upotrebe hormonskih kontraceptiva, kako navode recentna istraživanja, padaju u vodu kada ginekolog ulaže priziv savjesti ne želeći propisati pilule. Bezreceptna prodaja hitnog kontraceptiva ellaOne i sjajan tekst o hitnoj kontracepciji na stranicama HDGO-a sigurno su pomogli mnogima da izbjegnu neželjenu trudnoću.

Ipak, nedostaju centri kakve smo imali. No, kratkovidne, desno-konzervativne politike su ih uništile. Nedostaju centri kakav je bio Centar za planiranje obitelji u Klaićevoj, poznat mnogima ženama koje su danas majke i bake. Ondje je radila ekipa stručnjaka/inja koja se bavila reproduktivnim zdravljem adolescenata i to sveobuhvatno (psiholozi, pedagozi, specijalisti školske medicine, ginekolozi). Mogućnost dolaska bez uputnice, bez znanja roditelja koji ne moraju i ne mogu znati sve o seksualnosti djece i mladih, nužno je potrebna. Na struci je da omogući specijalizantima i specijalistima ginekologije kompetencije potrebne pri umetanju spirala adolescenticama. Potrebno je odobriti posebne vrste hormonskih spirala kao i potkožni implantat s etonogestrelom. No, dok god ne postoji sveobuhvatna seksualna edukacija u školama, ništa od toga neće biti moguće ili neće biti moguće u punoj mjeri.

Nedavno je u Hrvatskoj održan Europski kongres obitelji, gdje se naglašava važnost pronatalitetnih politika. Kako gledate na ulogu kontracepcije u kontekstu tih politika? Mislite li da je moguće postići ravnotežu između prava na izbor i državnih mjera za poticanje nataliteta?

Nisam pratila taj kongres. Poznajem stavove desno-konzervativnih politika, a i svjesna sam depopulacijskih trendova u Hrvatskoj. No, depopulacija nije samo problem u Hrvatskoj.

U nas je, uvjerena sam, depopulacija posljedica kriminalnih i koruptivnih politika, stranačke podobnosti, relativne neslobode zbog političkih diktata koji su u sprezi s Crkvom, ekonomskih uvjeta, nerazumijevanja ženskih prava i podrške kako bi žena mogla realizirati sve svoje potencijale, ne samo materinstvo.

Jedino što mi koji se bavimo reproduktivnim zdravljem možemo učiniti je ovo što sam navela u predgovoru knjige:

„Kao prva hrvatska monografija o kontracepciji, ona je naš prvi cjeloviti vodič za planiranje obitelji. Svrha joj je potaknuti odgovorno seksualno ponašanje i biti prilogom za ostvarivanje reproduktivnih i seksualnih prava. Samo znanjem, poznavanjem i usvajanjem činjenica koje čuvaju ženino reproduktivno zdravlje možemo zaustaviti pad broja žena unutar fertilnog kontingenta u ukupnom ženskom stanovništvu Hrvatske. To bi morao biti prvi potez uspješne pronatalitetne politike.“

Tijekom svoje bogate karijere, radili ste s brojnim pacijenticama. Postoji li neka priča ili iskustvo koje Vas je posebno inspiriralo te kako primjećujete promjene u njihovim potrebama danas u usporedbi s početkom Vaše karijere? U tom kontekstu, kako biste voljeli da Vaša knjiga doprinese raspravi o kontracepciji u Hrvatskoj? Koje promjene u pristupu smatrate ključnima za unapređenje ženskog zdravlja i prava?

Ovu sam knjigu pisala i zbog jednoga zaljubljenog para petnaestogodišnjaka koji su došli u moju Polikliniku po pomoć. On je sjedio pognute glave u čekaonici, zureći u pod, ona je sjela meni nasuprot i gledala me svojim ogromnim, inteligentnim očima svih boja. Oči su se napunile suzama i djevojče mi je reklo da je bila kod mog XY kolege i da ga je upitala za medikamentni prekid trudnoće. On ju je, kako je bolno iscijedila, grubo prekinuo, rekavši da će i tako završiti na kiretaži pa je bolje da ode njegovom dobrom prijatelju koji to (abortus) radi kod sebe doma za jeftinu lovu. Tada je zašutjela i ponovno me gledala ispitujući moju reakciju.

Uspjela sam suspregnuti bijes i nemoć. Pojasnila sam joj razliku između medikamentnog i kirurškog prekida trudnoće i uputila sam je u nadležnu ustanovu. Danima sam osjećala njenu prisutnost u ordinaciji. Ako bih ikome posvetila ovu knjigu, onda je to ta petnaestogodišnjakinja.

Da, nekada je pobačaj bio dostupan, kriminalni abortusi rijetko su činjeni. Danas, pak, ima mnogo više sredstava za kontracepciju. Tu mislim posebno na hormonske kontraceptive. Imamo i “kraljicu“ među kontracepcijskim metodama, hormonsku spiralu (Mirena, Levosert) koja je mnoge žene poštedjela histerektomije (odstranjivanja maternice zbog, najviše, ekscesivnih krvarenja).

Znanje o seksualnosti je u sadašnjem vremenu možda kompleksnije, ali je omeđeno mitovima pa je upitne vrijednosti. Bez sveobuhvatne seksualne edukacije ništa se postići ne može.

Bilo bi nužno proširiti djelovanje postojećih kapaciteta u okviru javnozdravstvenog sustava koji već ionako postoje. Kao i organizirati primjerenu ginekološku skrb za mlade žene, One bi ondje morale uslugu dobiti bez potrebe za uputnicom i bez znanja roditelja. Roditeljima je vrlo često i tako potrebna dodatna edukacija o kontracepciji, kako već rekoh. Financijski teret kontraceptiva za žene do 25 godina morao bi snositi HZZO. Religijska, desno-konzervativna promišljanja i nevjerojatan bezobrazluk klera koji se usudi utjecati na reproduktivne sekularne politike, moraju biti prekinuti.

Moja je knjiga kao znanstvena monografija na tragu nastojanja da se znanjem o kontracepciji osigura i ultimativna ljepota seksualnosti. Kao i očuva reproduktivni potencijal svih kojima je željeno dijete i najveća sreća i najveća odgovornost.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org