U razdoblju od 27. listopada do 3. studenog uVrsaru smo održale međunarodnu edukaciju o dezinformacijama i dezinformacijskim narativima koji su usmjereni na manjinske skupine u društvu “Disinformation action”.
O izazovima i prijetnjama koje dezinformacije i umjetno generiran sadržaj imaju na manjinske društvene skupine raspravljalo je 27 stručnjaka/inja u radu s mladima, medijskoj edukaciji te studenata/ica iz Hrvatske, Bugarske, Njemačke, Cipra, Kosova, Albanije, Srbije i Crne Gore.
Edukacijski program se sastojao od niza edukativnih i neformalnih radionica usmjerenih na teorijsku podjelu dezinformacija, prikaz dezinformacijskih narativa u osam zemalja koje su sudjelovale u programu, osvještavanje posljedica navedenih narativa te na edukaciju o različitim digitalnim alatima provjere točnosti informacija. Osim toga, sudionici/e su raspravljali o načinima na koje mladi konzumiraju medijske sadržaje te smo educirale sudionike/ice o različitim pozicijama i situacijama u kojima se manjinske skupine u društvu nalaze.
“Kao studentici Komunikacije i medija, odlazak na Erasmus+ Disinformation Action Training Course je za mene bio odlično iskustvo za upoznavanje i umrežavanje drugih. Radionice i predavanja su bila prepuna zanimljivosti. Pogotovo praktičnog znanja kao što su fact checking radionice. Saznala sam o mnogim alatima koje olakšavaju analiziranje i prepoznavanje lažnog sadržaja kojeg svi nesvjesno svakodnevno konzumiramo kroz medije. Stečeno znanje ću definitivno upotrijebiti kroz svoje daljnje obrazovanje i rad u medijima, te ga podijeliti sa kolegama na studiju ali i poznanicima oko mene koji nisu svjesni koliko se dezinformacije brzo i lako šire u njihovom okruženju“, kazala nam je Ana Runjić, jedna od sudionica.
Dezinformacije dodatno marginaliziraju manjinske skupine u društvu
Fokus edukacije bio je na dezinformacijama i narativima usmjerenim na manjinske skupne jer su upravo one u velikoj mjeri pogođene dezinformacijama koje ih posljedično dodatno guraju na margine. Kroz rasprave prepoznale smo da su neke od najpogođenijih skupina u zemljama sudionicima migranti/ice, LGBTIQ+ zajednica te žene i njihova prava. Osim detektiranja pogođenih skupina, raspravljale smo i kako se boriti s dezinformacijama koje ih targetiraju.
“Ova edukacija otvorila mi je oči i produbila moje razumijevanje dezinformacija. Uz to, dobila sam praktične alate za provjeru točnosti informacija koje ću koristiti i privatno i profesionalno. Također, povezala sam se s osobama koje rade s mladima iz drugih zemalja, koje dolaze iz različitih sredina i imaju različitu pozadinu. To je bilo inspirativno i pružilo mi je vrijedan uvid u efektivne pristupe kroz različite dezinformacijske kontekste”, naglasila je Ardita Xhemajli, sudionica s Kosova.
Konačni cilj edukacije bila je kreacija brošure koja će sadržavati informacije o narativima uočenim u zemljama sudionicama edukacije, informacije o alatima za provjeru informacija kao i smjernice/preporuke kako prepoznati dezinformacije koje su usmjerene na manjinske skupine društva u medijima/na društvenim mrežama te kako na njih odgovoriti.
Javna prezentacija brošure očekuje se početkom iduće godine.
Na portalu crodex.net izašao je tekst s naslovom „Budući povjerenik Europske komisije ne zna odgovoriti na pitanje što je žena?!“ koji se referira na Facebook objavuStephena Nikole Bartulice. Naime, sve navedeno se odnosi na saslušanje Odbora za kulturu i obrazovanje u Europskom Parlamentu koje se odvilo 4. studenoga. Na njemu je ispitivan malteški kandidat, odnosno predloženi povjerenik za međugeneracijsku pravednost, mlade, kulturu i sport Glenn Micallef.
Na video isječku koji je Bartulica objavio on govori: „Ljudi u Hrvatskoj su zabrinuti. Posebno roditelji s nametanjem rodne ideologije, posebno prema djeci već u osnovnoj školi. Misle da iz toga proizlazi zbunjenost i nove nepravde, posebno prema djevojkama. Imam dva pitanja. Dakle, da li možete dati definiciju na pitanje što je žena? I drugo… je li smatrate da je natjecanje muškaraca u ženski sport temeljna europska vrijednost? Hvala.“
Glenn Micallef je odgovorio: „Vjerujem da imamo moralnu i zakonsku obvezu zaštiti našu djecu. Imamo europski sportski model koji se temelji na vrijednostima. Koji se temelji na vrijednostima inkluzivnosti, raznolikosti i ravnopravnosti. Vjerujem da je sport za svakoga. Poticat ću Europljane da budu aktivni jer to pridonosi njihovu zdravlju i blagostanju. Kad pričamo o participaciji osoba različitih rodova i identiteta u sportskim natjecanjima, u elitnim sportskim natjecanjima, to je jedan od temelja našeg sportskog pokreta, našeg sportskog modela. Na sportskim udruženjima je da odlučuju kako će upravljati sportom bez vanjskih utjecaja. To je sportski model kojeg ću nastaviti braniti. Njihova je odluka, to je odluka sportskih udruženja da odlučuju o tim pitanjima.”
“Moj će prioritet biti poticati Europljane da budu aktivni i da ostanu zdravi. Sport je za svakoga bez obzira na to odakle dolazi i koje je pozadine, bez obzira na rod, identitet. Jer je to zajednica u koju vjerujem. Zajednica ravnopravnosti”, nastavio je Micallef.
Video saslušanja je objavljen i na službenim stranicama Europskog parlamenta. Dio koji se odnosi na pitanja zastupnika Bartulice nalazi se između 16:13 i 16:17.
Iz videa je vidljivo da je na samom početku govora Bartulica zabunom rekao Micallefu „dobrodošli u Europsku uniju“, a pritom se brzo ispravio s „dobrodošli u Europski parlament“. Dodatno, crodex.net navodi da pljesak koji je Micallef dobio „pokazuje koliko su tzv. europske elite otuđene od stvarnosti i zdravog razuma“. Predloženi povjerenik je zaista nakon odgovora dobio pljesak nekolicine prisutnih, no ne možemo utvrditi što je on značio.
Micallef nije odgovorio na pitanje što je žena
Isti je video objavljen i na X-u Bartulice gdje ga je do sada pregledalo više od 20 tisuća osoba. A objavljen je i na portalu lovinmalta.com i na njegovim društvenim mrežama. Samo na Instagramu portal ima preko 200 tisuća pratitelja.
Kako je vidljivo u odgovoru kandidata za povjerenika, Micallef nije odgovorio na pitanje što je žena. Prema tomu, ne znamo zna li odgovoriti na to pitanje. On se u svom odgovoru referirao na drugo pitanje koje mu je uputio Stephen Nikola Bartulica.
U ovom se slučaju radi o manipulaciji. Ovaj tip dezinformacija odnosi se na lažu povezanost. Kako navodi portal medijskapismenost.hr, lažna veza odnosi se na situaciju u kojoj naslov, vizuali i/ili druga oprema nisu u skladu sa samim sadržajem. Najčešći primjer ove vrste sadržaja su clickbait naslovi.
Dodatno, Micallef još nije budući povjerenik kako piše Bartulica. On je trenutno predložen kandidat za povjerenika. Izbor povjerenika će se odviti nakon što se provedu sva saslušanja, a trenutno je zakazan za vrijeme plenarne sjednice od 25. do 28. studenog u Strasbourgu (1,2,3).
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Nazarpour je odrasla i studirala kazalište i umjetnost u Iranu. Od 2020. godine studira transmedijske umjetnosti na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beču. Kroz performativnu umjetnost adresira i suprotstavlja se kolonijalizmu, opresiji i diskriminaciji. Ali i naglašava potrebu za revolucionarnim formama postojanja kroz svakodnevne, male i moćne izraze pobune.
Padala je noć na Rijeku kada je Nazarpour započela performans “Kosa, kamenje i glasovi” u Galeriji O.K. Zainteresirana skupina posjetiteljica stajala je s vanjske strane prozora galerije, dok je Shahrzad kružnim pokretima, uz izmjene dinamike i brzine, brisala jogurt s druge strane stakla. Kao alat u ovom procesu je koristila – kosu. Kosa je preuzela ulogu protagonistice. Ona je bila Shahrzadin simbol otpora i solidarnosti, ali i alat za politički izraz.
Foto: Tanja Kanazir
Upravo je navedeni performans i njeno gostovanje u Rijeci bilo povod ovom intervjuu. Razgovarale smo o umjetnosti, Iranu, solidarnosti, rodno utemeljenom nasilju, ali i reakcijama publike i njezinom radu u širem kontekstu.
U rujnu 2022. godine Masha Amini, dvadesetdvogodišnjakinja iz Irana je preminula u sumnjivim okolnostima nakon uhićenja moralne policije, a pod izlikom nenošenja hidžaba u skladu sa standardima tamošnje Vlade. Radi njezine smrti je građanstvo izašlo na ulice na najveće prosvjede u Iranu od 2009. godine. Kako je pokret Masha Amini utjecao na zakonodavni i društveni pejzaž u kontekstu prava žena, poglavito u području politika odijevanja i sloboda i kakva je bila podrška izvana?
Društvo u Iranu je duboko patrijarhalno i nije došlo do konkretnih promjena. No, može se primijetiti da se mijenjaju narativi. Žene i muškarci su nastavili pružati otpor malim i simboličnim akcijama, npr. odlaskom u dućan bez hidžaba. To je područje borbe – male promjene koje se događaju na svakodnevnoj razini. Naglašavam da se ne radi o hidžabu, već o obveznom hidžabu. Naime, zapadni mediji stvaraju i promiču narativ da je problem u hidžabu kao takvome, ali to nije slučaj. Hidžab u funkciji alata opresije je ono radi čega, između ostaloga, ljudi prosvjeduju. Radi implicitnog i eksplicitnog značenja “obaveze” u širem smislu. Radi se o temeljnim slobodama i važno je da se naš narativ ne prilagođava onome što zapadni mediji žele prikazati kao naša forma otpora.
Na primjer, istovremeno su prosvjedovale i žene u Afganistanu. Bile su na ulici i nosile hidžabe te su se borile za isti cilj. No, prosvjedi nisu bili jednako popraćeni jer sam narativ odmiče od fantazije i stereotipa koji se vežu uz žene u tom kontekstu. Kada vidim tu nejednakost, čini mi se da se ne radi o ljudskim pravima i jednakosti.
Prva verzija performansa “Kosa, kamen i glasovi” osmišljen je 2020. godine. Je li koncept performansa mijenjan, izuzev fizičkih prilagodbi prostoru, od prve izvedbe do danas? Za kosu u nazivu je jasno, no koja je simbolika kamena i glasova?
Kamen(je) i glasovi su elementi prosvjeda. Prosvjeda na ulici, duboko emocionalno i politički nabijeni. Istovremeno, glasovi odaju poetski dojam ali i spajaju moment privatnog i političkog – svakodnevnog života kao područja političke borbe s momentima ujedinjene grupe i bijesa.
Radi se o seriji performansa i koristim samo svoju kosu kao lika, kao protagonista predstave. Moment korištenja kose je za mene osobno jako važan, iako povremeno uvodim novine kako bih sve učinila ili apstraktnijim ili nekada očitijim. To su glavne promjene koje su se dogodile. Izvedba u Rijeci je bila kombinacija prve verzije performansa i zadnje, kada sam počela koristiti jogurt. Kada sam prvi put izvela ovaj rad, jogurt nije bio aktualan, odnosno nije bio simbol otpora. Dvije godine nakon prve izvedbe sam čula kako su dva muškarca napala ženu jogurtom i pomislila sam – u redu, ovo je dobra poanta. Jogurt može biti simbol patrijarhata i nije očit, morate znati kontekst kako bi razumjeli poantu.
Isto tako, nekada u sklopu performansa publika može pomirisati moju kosu prije toga tretiram mješavinom različitih mirisa. U Iranu i Afganistanu studentice napadaju različitim kemijskim spojevima i ne zna se zašto jer ne postoje službene vijesti. Provela sam istraživanje i pronašla mirise koje sada u obliku ulja koristim na kosi tijekom performansa. Nekada znam ozbiljno i repetitivno brojati vlasi kose. Ona je uvijek glavni protagonist, uz ponavljanje neke dosadne dnevne radnje, kao što je čišćenje. Nekada ostavim vodu s kojom perem tijekom performansa da stoji u prostoru kako bi ljudi vidjeli i pročitali opis performansa. Ugledaju vodu s jogurtom, zid ili staklo s tragovima jogurta i moje vlasi i primijete da se ovdje nešto dogodilo.
Foto: Tanja Kanazir
Možeš li dati kontekst – zašto je upravo kosa glavni lik performansa?
Radi se o nečemu vrlo individualnom – nisam se šišala od svoje 13 godine, sada imam 26. I stvarno jako volim svoju kosu i sviđa mi se i važna mi je. To je prvi razlog. Drugi je taj da sam imala dosta problema dok sam bila u Iranu. Počela sam glumiti u desetoj godini života i na pozornici bi redovno imala problema s namještanjem i padanjem marame i namještanjem frizure, što je generiralo probleme. Bilo mi je teško jer je ograničavalo moju umjetničku ekspresiju.
S druge strane, kada sam došla u Europi našla sam se u različitim situacijama gdje se je govorilo o mojoj kosi kroz stereotipe. Ljudi nisu moju kosu vidjeli samo kao Shahrzadinu kosu, već kao kosu žene iz Irana. Pitali su me: smije li se žena u Iranu ošišati?Rekla sam, čovječe, vidim ti stereotipe u očima, ovo je takav kliše. Druga osoba nije mogla vjerovati da sam Iranka jer nemam tamnu, već svjetlu kosu. Sve to kada stavim na hrpu – kosa je jedini dio mog tijela koji mogu koristiti da pokažem svoj otpor, kao što mnoge žene i rade. Kosa je izuzetno politički nabijena i sve religije, ne samo Islam, imaju određenih problema sa ženskom kosom.
Kakva su dosadašnja iskustva s publikom tijekom i nakon izvedbe “Kosa, kamen i glasovi”? Kakva je bila reakcija publike u Rijeci?
Izvodila sam ga na različitim festivalima u Njemačkoj i Austriji. Tijekom ljeta sam izvela performans nekoliko puta na različitim lokacijama u Beču. Usporedila bih dvije izvedbe iz tog ciklusa: jedna je bila u kvartu koji je više nabijen umjetnosti i kapitalom, dok je drugi bio siromašniji. Tijekom prve izvedbe sam imala osjećaj da su ljudi ostajali duže, pratili do kraja, pročitali opis performansa i razumjeli što se događa. Imala sam osjećaj da žele pokazati solidarnost i to je lijepo, ali i lažno jer su nastojali projicirati svoje stereotipe na mene, ne vidjeti što ja zapravo radim. Više je bilo u stilu: “Ah, bravo, Iranka i hidžab, bravo!”. Nisu shvatili poantu. Nije o hidžabu, nije protiv one koja želi nositi hidžab. Naprosto žele vidjeti ono što im odgovara.
S druge strane, u drugom kvartu se publika dosta smijala, nije im bilo jasno i ostali bi malo pogledati. Rekla bih da mi je to bio najbolji performans života jer su sudjelovali i pokušavali raditi isto što i ja. Malo se jesam prepala jer sam radila u staklenoj kutiji, ali me nisu pokušali niti željeli ozlijediti, samo su reagirali. Uglavnom nisu pročitali opis događanja i imali su prirodne reakcije jer nisu odmah razumjeli o čemu je riječ.
Na prvoj lokaciji je netko snimio performans i ubrzanu snimku stavio na neku čudnu austrijsku stranicu s izuzetno puno pratitelja, bez informacija i konteksta. Bilo je 300 mrziteljskih komentara te rasističkih i seksističkih oko 60. Jako me je zabavilo to promatrati. Koristili su i stickere s kosom i iz horora, baš je bilo smiješno. I to je reakcija na umjetnost. U Beču su jako ponosni da imaju jako puno prilika za umjetnice i kako je grad prekriven kulturom i to je sjajno, ali nemaju tome svi pristup. Ovih 300 komentara mi znači da su ljudi pogledali snimku performansa, vidjeli nešto novo i bavili se s time. To je dobro.
U Rijeci su reakcije bile miješanje. Dio publike je shvatio s lakoćom smisao performansa, dio publike mi je prišao i krenuo me ispitivati o Islamu ili hidžabu, što je posve irelevantno i mislim da proizlazi iz stereotipa. Sve u svemu, bilo je lijepo.
Hidžab je, kao što smo i ranije razgovarale, jedan od komada odjeće koji uzrokuje fascinaciju u Europskim zemljama. Rasprava je nerijetko popraćena uskim pogledom na kompleksnu situaciju kroz leću diskriminacije i upisivanja značenja, dok istovremeno nužno ne uzima u obzir, ne razumije i ne uči o tuđim iskustvima i potrebama. Izgleda kao da svi znaju najbolje što učiniti – osim žena koje ga žele ili moraju nositi. To je nešto što si propitivala u svom radu “Hijab offline”. Možeš li mi pojasniti o čemu se radi i kako percipiraš razliku u feminističkom pokretu u Iranu i u Europi?
Dok sam živjela u Iranu sam imala kompletno drugačiju sliku Europe. Kada sam se preselila doživjela sam diskriminaciju u više slučajeva i razina i to je promijenilo moju percepciju Europe i shvaćanje same demokracije u Europi. U odnosu na performans, pokušala sam pokazati paralelni rad – u prvom dijelu sam pokušala objasniti svoj odnos s obveznim hidžabom i što to znači za mene, dok sam se u Europi susrela s diskriminacijom – isto upravo radi hidžaba. Jako je ambivalentno. O odnosu s mojom kosom sam već govorila i ovaj performans je direktan osvrt na moje iskustvo s kazalištem, kada sam počela glumiti kao djevojčica.
Ne volim etiketirati i dobro je da bijele feministkinje vode borbe i to cijenim, ali je činjenica da ne možemo svi uvijek sve razumjeti. Npr. nekada žena naprosto želi nositi hidžab – i ne radi represije, nego svoje želje i to je u redu – ne moramo uvijek sve razumjeti, vodimo različite živote i imamo drugačija iskustva.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
DKolektiv, od 5.11. do 3.12., organizira “Malu školu rodne ravnopravnosti i aktivizma”. Sudjelovati mogu mlade žene u dobi od 15 do 30 godina.
“Ovaj projekt odgovara na problem nedostatka ciljane podrške ženama u društvu, osnažujući njihove kapacitete i potičući aktivno sudjelovanje u promicanju rodne ravnopravnosti. Cilj “Male škole rodne ravnopravnosti i aktivizma” je bolje razumijevanje tema vezanih uz ulogu žena, rodnu ravnopravnosti, angažmana žena u ostvarivanju prava te poticanja žena na veće aktivno sudjelovanje u zajednici“, poručuju iz DKolektiva.
Radionice će se održavati utorkom, od 18:00 do 20:00 sati u Društvenom ateljeu u Osijeku (Županijska 11). Sudjelovanje je besplatno.
Program školice:
5.11. – Uvod u borbu za rodnu ravnopravnost
12.11. – Rodno uvjetovani stereotipi, diskriminacija i nasilje
19.11. – Žene u medijima: kritički osvrt
26.11. – Osnažene za (su)djelovanje
3.12. – Osječka priča: lokalne inicijative za rodnu ravnopravnost
Prijaviti se možeš putem prijavnice, a prijave su otvorene do 30. listopada. Prednost će imati sudionice koje mogu prisustvovati svim radionicama.
“Iskoristi ovu priliku da postaneš dio pozitivne promjene u svojoj zajednici“, poručuju organizatori/ice
Ljetos su svima bila puna usta ženskog sporta. Velike sportske eksperte i „zaštitnike“ sportašica pritom su uglavnom činili ljudi koji ženski sport gotovo ne prate niti se njime bave. Naravno, riječ je o prije par mjeseci održanoj Olimpijadi i medijskom linču na alžirsku boksačicu Imane Khelif. O trenutnoj zlatnoj olimpijskoj pobjednici nećemo više pisati. No, ta nam je čitava javna polemika otvorila prostor da se pitamo što zapravo guši ženski sport. Gdje je on uopće osim u par mjeseci starim, gadljivim, transfobnim i diskriminatornim komentarima ljudi koji smatraju da su žene ženama prijetnja u sportu? Kako žive sportašice? U kakvim uvjetima treniraju? Koji su to pravi problemi s kojima se suočava ženski sport?
Kako bismo odgovorile na ova pitanja razgovarale smo sašest sportašica koju su s nama podijelile osobna sportska iskustva.
Koliko se novaca ulaže u ženski sport?
Za početak nas je zanimalo koliko se uopće ulaže u ženski sport. Ima li razlike u plaćama? Postoji li razlika u dodjeljivanju sportske opreme i/ili fizioterapeuta u odnosu na muške kolege?
Marija, koja je svoja iskustva s nama odlučila podijeliti anonimno, bavi se futsalom. Sportom se počela baviti sa šest godina kada je sportski put započela treniranjem taekwondoa. Kasnije ga je zamijenila nogometom i naposljetku futsalom. Smatra da se manje ulaže u ženski sport, a što se tiče ženskog futsala ulaganja variraju ovisno o klubu i sponzorima ili nedostatku istih.
„Neke cure same ulažu svoj novac u opremu, putovanja, liječenja i termine u dvoranama dok druge nemaju takvih briga“, navodi Marija. Objašnjava da većina klubova niti nema svog fizioterapeuta za razliku od muških kolega kod kojih je on/ona standardni dio stručnog stožera. Istaknula je da (prema njenim iskustvima) sportaši često imaju prednost u rezervaciji termina. Tako primjerice dječaci od osam godina imaju prednost u odnosu na seniorsku žensku ekipu ili sportaši županijske lige u odnosu na sportašice prve lige.
Foto: Jean-Daniel Francoeur (pexels.com)
„To zvuči frustrirajuće. No, upitno je bi li se dobivanje takvih termina pokazalo korisnim s obzirom na to da žene nisu (dovoljno) plaćene da bi se mogle baviti isključivo sportom. Mnoge od nas rade ili budu u školi/na fakultetu do kasnih večernjih sati. Zbog toga naš klub često uzima kasnije termine (21:30/22:30) što u jednu ruku ima posebnu draž. No sa zdravstvenog stajališta nije najbolja opcija jer nerijetko budemo umorne na treningu i budimo se rano ujutro“, objasnila je svoja iskustva Marija.
Dodala je da su ulaganja u ženski futsal začarani krug.
„Da bi netko uložio u tebe trebaš ostvariti značajan rezultat, a da bi ostvario rezultat trebaš imati uvjete za treniranje, a da bi imao uvjete za treniranje trebaš imati financije“, zaključila je Marija.
Marijine tvrdnje dodatno je podcrtala Ana koja nam je svoju priču, također, odlučila iznijeti anonimno. Ana se bavi košarkom više od osam godina. Prije nje se bavila bejzbolom, odbojkom i plesom. Za ovaj relativno dominantni sport nam je kazala da su žene, prema njenim saznanjima, plaćene samo u Premijer ligi što je najviši rang ženske hrvatske košarke. Odnosno, prva liga, ali ne u svim klubovima i nije riječ o značajnim iznosima. Dodala je da je situacija takva da postoje pojedinci koji zarađuju dovoljno da bi se samo time bavili. No, malo je klubova koji to mogu priuštiti. Ono gdje je uočljiva diskriminatorna praksa je polje plaća gdje primjerice muškarci zarađuju i u drugoj ligi dok tu za žene priča staje, kazala nam je Ana (prema njenim saznanjima).
Foto: Domagoj Sever
Pozitivnije iskustvo nam donosi Nikolina Ćaćić koja se boksom aktivno bavi 14 godina. Trenutno je u kategoriji do 57 kg koja je ujedno i olimpijska. Boksom se bavi amaterski te objašnjava da ne dobiva novac od profesionalno odrađenih mečeva. Financirana je od strane Olimpijskog odbora, na temelju rezultata putem stipendija i MORH-a – sustava sportaša u vojsci. To joj na koncu omogućava da već dugi niz godina živi od sporta kojim se bavi.
„Ja sam bila mala djevojčica koja je ušla u boksačku dvoranu u kojoj nije bilo puno curica, i danas je to tako. Percepcija i stavovi društva su se danas malo promijenili. U boksu ima više žena, ali i dalje nisu toliko zastupljene“, pojašnjava Nikolina.
Napominje i da se nikad nije osjećala zakinuto što se tiče ulaganja u njezinu sportsku karijeru. I da su je baš zato što je dugo godina bila jedina žena u klubu cijenili i pazili.
Rodno lice sportskih praksi
Marta Dulibićkarateom se bavila 11 godina te je zbog fakultetskih obveza svoju sportsku karijeru trebala okončati. „Kako smo bili mali klub, muškarci i žene trenirali su zajedno u istom terminu te smo imali međusobne sparinge. No, to ovisi o sportu. Znam da su u mnogim klubovima muški sportaši uvijek imali bolje termine za treninge, dok su žene bile drugi izbor te bi ih smjestili u termine koji su ostali slobodni“, govori Marta. Dodala je da je i iz razgovora s prijateljicama koje su trenirale druge sportove saznala da se više ulaže u muške sportaše te im se posvećuje više pažnje tijekom treninga. Dodatno, ako je riječ o plaćenim sportašima, njihove su plaće znatno veće.
Dora Dragičević u sportu je 25 godina što je za njezinih 28 godina života impresivna brojka. Trenutno se bavi veslanjem, a prije toga, kako ga vole nazivati „muškog sporta“, Dora se bavila plesom, tipičnim „ženskim sportom“. Veslanje joj nije primarna karijera iako dobiva stipendije i primanja od Veslačkog saveza i kluba. Od sporta živi na drugi način jer je profesionalna mentalna trenerica.
Dora za sebe kaže da je „netipično mala za veslanje“ pa joj je tako i sportska oprema uvijek bila prevelika. „Ono recimo što je meni smetalo kod te opreme, osobito veslačkih kombinezona, je što mi se činilo da su puno primjereniji i više dizajnirani za dečke. Iako, imaš neke ženske modele koji su malo drugačiji nego muški. Pokušali su napraviti ženski dizajn, ali rekla bih da su, raspored boja i raspored šavova puno primjereniji za mušku građu“, govori nam Dora.
Dodaje i da joj je nepojmljivo što neke reprezentacije imaju bijele kombinezone i dresove. „Šta kad imaš mengu, kako možeš trenirat u tome i veslati trku“, pita se Dora. Marta, također, ilustrira da se karate trenira u potpuno bijelom kimonu. Kad bi joj se dogodilo da tijekom menstruacije procuri, nastavila bi trenirati ako se nije primijetilo. Ako bi se vidjelo, samo bi se ispričala i rekla da se ne osjeća dobro.
Seksističko lice sportskih praksi
Što se tiče sveprisutnog seksizma upućenog sportašicama, Marta je podijelila komentare obitelji i drugih ljudi iz njezine okoline koji su često govorili da je karate „muški sport“ te da nije ženstven. Kao i da „ne priliči djevojci“ te da će izgledati „nabildano kao bodybuilder“. Objašnjava i da ima utisak da ako želiš postati majka možeš zaboraviti na sportsku karijeru. Uglavnom nećeš dobiti podršku niti kluba niti trenera te ćeš ubrzo biti zamijenjena.
„Ono što sam primijetila da se nama malo više gleda u tanjur kad smo na pripremama. Koliko se jede, šta se jede, jel u redu da se toliko jede. Mi znamo da bi nas trebalo biti briga, ali svejedno se misliš trebaš li pojesti sve na tanjuru. Trebaš li pojesti manje od dečki, ipak sam manje kalorija potrošila, manja sam“, objašnjava Dora i dodaje da je u Savezu znalo biti podcjenjivačkih komentara.
Prisjeća se i situacije kada je izbornik reprezentacije rekao da su ženske norme lakše nego muške. Njen trener je tada izvadio statistike, usporedbe, postotke i sve to demantirao. Jednom je dobila komentar od ljudi iz drugog veslačkog Saveza da im je čudno da je žena s obzirom na norme i rezultate koje postiže.
„Ja nisam mogla vjerovati da uopće tako nešto možeš izgovoriti. Nije ostavilo neki trag na mene, ali da sam zapamtila jesam“, podcrtala je Dora. Naglasila je da je ljudi često pitaju kada će se prestati baviti sportom i početi rađati djecu i oženiti se.
„Mame nekih mojih prijateljica ih uopće nisu pustile na veslanje jer je sport od kojeg ćeš se previše umuškobanjastiti. Baka je uvijek govorila kako ćeš ti takva damica sa žuljevima na rukama. To ti nikad nikome neće biti privlačno“, kazala je Dora.
Objasnila je i da bi puno više predrasuda došlo do nje da nema trenera koji se posvetio ženskom veslanju i koji ih pokušava zaštititi. Prisjeća se i jednog događaja kada je jedna njezina kolegica izašla iz čamca te joj je procurila menstruacija, a njezin trener je skinuo majicu i zaklonio je.
Što se tiče komentara o ženskom boksu, Nikolina navodi kako se mogu čuti fraze poput „žena koja prima u glavu“, „bit će ti ružno lice“,„bit će ti strgan nos“ i klasično pitanje „a zašto baš boks“.
Veslačica Josipa Jurković već je punih 13 godina u ovom sportu te naglašava da se sportaši nikad ne smiju razlikovati. Svatko se bori na svoj način, ulaže isti trud i daje sve od sebe. „Mi žene smo poznatije kao slabije u odnosu na muške performanse, ali to ne znači da je nama lakše“, objašnjava Josipa.
Foto: Darko Zibar
Marija je seksizam na vlastitoj koži osvijestila s 13 godina igrajući nogomet s dečkima te govori da se najviše manifestirao kroz pogrdna imena koja su joj bila upućena od strane muških roditelja. Ipak, smatra da stvari kroz vrijeme idu na bolje. „Ljudi se (uglavnom) više ne okreću šokirani kad me vide da nabijam loptu na ulici i više se prihvaća činjenica da se i djevojčice žele baviti nogometom/futsalom“, objasnila je Marija.
Manjak kvalitetnog stručnog osoblja
Još jedan od problema u ženskom sportu je, prema riječima naših sugovornica, manjak stručnjaka/inja. Marija smatra da se zbog slabe konkurencije nerijetko neadekvatni ljudi zapošljavaju na pozicijama trenera/ica. Navodi i tri kombinacije s kojima se susretala tijekom svog sportskog puta (njenim riječima):
Trener sa znanjem kojeg je stekao na KIF-u u vrijeme kada je on studirao, bez želje za daljnjim napretkom i bez adekvatnih pedagoških vještina.
Trener bolji od kruha koji nas sve voli i poštuje, ali nema adekvatno znanje ni autoritet.
Trener kojeg nije briga što se događa s ekipom dok god mu novci sjedaju na račun.
Navodi da je teško uvesti kvalitetne trenere/ice u ženski futsal/nogomet. No, još ih je teže zadržati s obzirom na financije i trajanje sezone futsala koja traje od prosinca do sredine/kraja veljače.
Kakav je standard u žena u sportu?
„Mislim da je standard jako pao, a to se vidi i po rezultatima Hrvatske ženske reprezentacije koja je zadnji put na OI nastupila 2012. godine. Značajnih uspjeha nema još od jugoslavenskih dana, osim Mediteranskih igara“, objasnila je Ana. Dodala je i da su se košarkašice više cijenile u prošlosti. Tada je plaća bila dovoljna da se žene zaista bave samo košarkom, što danas smatra nezamislivim1.
Foto: Yaroslav Shuraev (pexels.com)
Marija u svom sportu vidi pozitivnu promjenu te navodi Englesku kao primjer. Naime 2022. godine Engleskinje su osvojile Europsko prvenstvo što je pokrenulo val promjena vezanih za ženski nogomet i nastavu iz tjelesnog odgoja u obrazovnim ustanovama. Pozitivne promjene vidi i Nikolina koja govori o događaju od prije dvije do tri godine kada su sportaši dobivali skoro duplo veće nagrade od sportašica za isto postignuće. To je dovelo do rasprave u svijetu boksa i rezultiralo jednakim nagradama za jednaka postignuća. Ana objašnjava da je ženska košarka u posljednjih par godina doživjela procvat u Americi upravo zahvaljujući medijima koji su popratili neka velika i obećavajuća imena na američkim koledžima. Broj gledatelja i pretplaćenih na WNBA (ženski NBA) je puno veći u odnosu na prošlu sezonu.
„Voljela bih da se i u Europi to dogodi, ali SAD u žensku košarku ulaže više pa tako i naše košarkašice odlaze studirati u SAD preko sportske stipendije, gdje imaju priliku napredovati više nego u RH“, kazala je Ana.
Senzacionalističko lice praćenja postignuća žena u sportu
Za razliku od američkog primjera, hrvatski mediji rijetko poprate ženski sport. Kada to i naprave, sve začine senzacionalizmom, seksizmom, objektivizacijom i pričama koje nemaju veze s postignućima žena. U pravilu se, najčešće, komentira izgled sportašica.
„Sjećam se članaka o nogometašici Alishi Lehmann, gdje se jedino komentirao njezin izgled, dok su njezina sportska postignuća bila gotovo neprimijećena“, kazala je Marta.
Marija primjećuje da se katkad dogodi da mediji obrate pozornost tek kada ekipa postigne “iznenađujući” rezultat. Navodi primjer rukometašica za koje većina javnosti nije ni znala da su na velikom natjecanju dok nisu ušle u polufinale.
„Činjenica je da se puno više gleda na ženski izgled. Još uvijek se ružno gleda na žene koje su nabildane, koje nisu tipične žene, nemaju tipične bokove, grudi. Pogledaj sama, imamo izbore za Miss sporta. A di je mister sporta?“, poentirala je Dora.
Kako do boljeg položaja žena u sportu?
Za kraj sportašice su dale vlastite ideje i razmišljanja na koji način bi se mogao suzbiti seksizam u ženskom sportu.
Ana zaključuje da kada bi se više ulagalo u sportašice, više bi se i dobivalo u rezultatima. Ističe da bi voljela da su na pozicijama trenera/ica oni/e koji/e su to svojom edukacijom zaslužili/e. „U ženskoj je košarci trener često samo xy osoba koja se u mladosti bavila košarkom, radi u nekom xy poslu. Završio/la je tečaj u par mjeseci pa je odjednom osposobljen/a za rad s ljudima, tj. jednako je kvalificiran/a kao i osoba koja je tome posvetila minimalno pet godina kvalitetne edukacije“, primijetila je Ana.
„Što se tiče poboljšanja mislim da je sve stvar edukacije. Muškarci koji su na višim pozicijama premalo znaju o ženskoj biologiji i ženskim tijelima, kako naši hormoni utječu na snagu, glavu i sve skupa“, smatra Dora. Naglašava da se sportašicama trebaju omogućiti jednake mogućnosti.
Marta pojašnjava da se treba raditi na medijskoj vidljivosti ženskog sporta kako bi se ohrabrilo mlade žene na bavljenje sportom. Smatra i da je važno podizati svijest o tome da je seksizam u sportu stvarni problem. Kao i da je nužno propisati jasnija pravila i propise protiv seksualne diskriminacije. Kao i da su nužne promjene u kulturi sportskih klubova.
„Žene moraju biti glasne i ne smiju dopustiti da ih se gazi. Promjene su potrebne, a za promjene se, očito, moramo boriti same“, zaključila je Marta.
Ana je do tog zaključka došla čitajući knjigu Olivere Ćirković↩︎
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Borba žena za socijalna, društvena i ekonomska prava te suzbijanje diskriminacije na temelju spola i roda traje već više od 100 godina u cijelom svijetu. Unatoč brojnim pozitivnim primjerima, ostvarivanja građanskih prava i poboljšanja društvenog i materijalnog statusa žena, ta borba nije jednako zahvatila sve dijelove svijeta. Još uvijek postoje države koje smatraju da diskriminacija ili čak nasilje nad ženama imaju kulturno ili vjersko opravdanje. To nas podsjeća da je neravnopravnost žena u odnosu na muškarce duboko ukorijenjena u sustav koji je uspostavio jedan predstavnik Homo sapiens-a.
Feministička borba i informacijske tehnologije
Feministička borba u današnje vrijeme sve više koristi napredne i razvijene informacijske tehnologije kako bi ostvarila svoje ciljeve. Pritom nastoji biti pomoćnica ili čak suradnica institucijama u provođenju zakonskih odredbi zaštite sigurnosti i dostojanstva žena, kao i ostalih ugroženih skupina u društvu. Štoviše, feminizam četvrtog vala zasniva se upravo na širenju feminističke borbe na online područje s obzirom na to da su njegove pobornice tehnički i internetski obrazovane. Čak su dobile i naziv – online i Internet feministkinje.
One samostalno i napredno koriste modernu tehnologiju kako bi pisale članke na raznim portalima i blogovima. Na taj način pokreću šire društvene rasprave na određenu temu. Vode različite kampanje na društvenim mrežama, ali i putem interneta organiziraju razna okupljanja žena koje povezuje određena tema.
U borbu protiv nasilja nad ženama potrebno je uključiti širu društvenu zajednicu
Kako ne bi sve ostalo samo na riječima, rezultati takve online borbe itekako su vidljivi na primjerima raznih akcija i inicijativa. Jedan od primjera je i inicijativa „Nisam tražila“. Ona je započela anonimnim objavama koje su žrtve raznih oblika neprimjerenog ponašanja ili nasilja objavljivale na društvenim mrežama.
Vrlo često svjedočimo tomu da državne institucije vrlo sporo pokreću postupke protiv osumnjičenih za povredu prava žena. Primjer je i nedavni slučaj ginekologa u Osijeku koji je nastavio raditi na svom radnom mjestu unatoč nepravomoćnoj osudi za seksualni napad na pacijenticu. Ovakve situacije jasno ukazuju na to da treba poticati na uključivanje širu društvenu zajednicu u borbu protiv nasilja nad ženama. Kao i da to nije i ne može biti isključivo „posao“ feminističkih i nevladinih organizacija.
Informacijske tehnologije mogu biti saveznik u borbi za sigurnost
Informacijske tehnologije mogu pružiti niz mogućnosti koje podižu razinu sigurnosti ne samo žena, već ljudi općenito. Razvojem hardver-a pametnih telefona dolazi do poboljšanja performansi mobilnih uređaja. Posebice GPS sustava telefona. Razvojem optičke infrastrukture pružatelja internetskih usluga dolazi do unaprjeđenja tj. veće pokrivenosti i dostupnosti signala na gotovo svim geografskim lokacijama. Posljedično dolazi do preciznijeg i pouzdanijeg određivanja geografske lokacije korisnika/ica pametnih telefona. Danas na tržištu mobilnih aplikacija postoje brojne aplikacije koje omogućavaju praćenje i lociranje korisnika/ica pametnih telefona. Na taj način članovi njihovih obitelji mogu pratiti kretanje osobe i reagirati u određenom slučaju. To može biti vrlo korisno ako se osoba npr. izgubi, što je često kod starije populacije.
Postoje aplikacije koje su povezane s raznim službama koje zaprimaju obavijest kad korisnik/ica pritisne gumb (tzv. Panic button). Neke aplikacije omogućavaju i tonsko i video snimanje spornih situacija u trenutku njihovog odvijanja s ciljem da posluže kao materijalni dokaz u slučaju sudskog postupka. U ovakvim situacijama je potrebno uzeti u obzir i pravni aspekt te zakonske odredbe pri korištenju ovakvih aplikacija. Neke aplikacije razvijaju se za potrebe prevencije potencijalnog nasilja i omogućavaju korisnicima anonimnu prijavu raznih oblika verbalnog nasilja ili neugodnih situacija koje su doživjeli na ulicama gradova u kojima žive.
Aplikacija Safecity
Upravo na tom tragu Indijka Elsa Marie D’Silva pokrenula je aplikaciju Safecity. Ona je nastala kao reakcija na zastrašujući slučaj smrti žene kao žrtve silovanja na javnom mjestu. Kako bi podigla svijest javnosti i ukazala na ozbiljnost ovakvih problema, osnovala je neprofitnu organizaciju Red Dot Foundation koja promiče ideju rodne i spolne ravnopravnosti te suzbijanja nasilja nad ženama i djevojkama.
Safecity je besplatna aplikacija dostupna putem Google Store-a koja omogućava korisnicima/ama prijavu nasilja na anoniman i siguran način. Prijaviti se može bilo kakvo neprikladno ponašanje prema općim društvenim normama pa sve do fizičkog napada i ugrožavanja sigurnosti pojedinca/ke. U Indiji je aplikacija zaista poboljšala sigurnost žena na ulicama i drugim javnim površinama. Na osnovu podataka aplikacije, u nekim indijskim gradovima postavljene su dodatne kamere ili je pojačana rasvjeta. Na nekim kritičnim mjestima otišli su i korak dalje tako što su npr. u javnom prijevozu postavljeni prekidači koje žene mogu pritisnuti u slučaju napada. Također, na parkiralištima brojnih trgovačkih centara rezervirana su mjesta samo za žene.
Upravo je poboljšanje i podizanje razine sigurnosti na javnim mjestima cilj ovakvih aplikacija. Naime, na osnovu podataka koje korisnici/e unose u aplikaciju moguće je obratiti se nadležnim institucijama kako bi se otkrila problematična područja. A onda, posljedično, kako bi se na tim lokacijama postavile nadzorne kamere, ulična rasvjeta ili uvele češće policijske ophodnje. Još jedna vrlo dobra značajka ove aplikacije jest to da aplikacija nudi mogućnost tzv. ocjenjivanja razine sigurnosti pojedinih lokacija. Na taj način može poslužiti i u druge svrhe, npr. turistima. Na osnovu podataka aplikacije mogu lakše donijeti odluku o mjestima u gradu koja će posjetiti prilikom svog boravka.
U Hrvatskoj nemamo adekvatne podatke o uličnom uznemiravanju
Aplikacija Safecity dostupna je i hrvatskim korisnicima/ama obzirom na to da je prevedena na hrvatski jezik. No, u javnosti je slabo poznata. Kako bi aplikaciju promovirali široj javnosti, inicijativa Razotkrijmo skriveno uznemiravanje i predstavnici/e Ureda za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske sudjelovali/e su na službenom predstavljanju aplikacije 2022. godine. Tom su prilikom istaknuli/e činjenicu da u Hrvatskoj nema sličnih aplikacija te stoga nemamo niti adekvatne podatke o uličnom uznemiravanju. Ovi podaci su od iznimne važnosti kako bi se mogli otkriti razmjeri i učestalost uličnog uznemiravanja. Ali i identificirati razlozi koji uzrokuju ponašanje koje vodi do nasilja.
Na slici 1. vidimo kartu s crvenim krugom na određenoj lokaciji koji grafički predstavlja prijavu neprimjerenog ponašanja na javnom mjestu. Na slici 2. vidimo detaljniji opis situacije u kojoj se osoba zatekla. Prema riječima jedne od inicijatorica prijevoda aplikacije na hrvatski jezik, na području Hrvatske dosad je zabilježeno nekoliko desetaka prijava. Uglavnom se radilo o prijavama uznemiravanja u javnom prijevozu i na stanicama javnog prijevoza.
Slika 1. Web stranica aplikacije Safecity s kartom
Upravo zato je potrebno na primjeren i učinkovit način ovakve i slične aplikacije promovirati u javnosti. Ako građani i građanke ne znaju za postojanje ovakvih aplikacija onda je jasno da ih neće ni upotrebljavati. Provođenje medijske kampanje ili predstavljanje na društvenim mrežama na način prihvatljiv mlađim generacijama samo su neki od potencijalno učinkovitih načina promocije.
Slika 2. Primjer unesenog incidenta koji je korisnik/ca prijavio/la
Podatke aplikacija korisno je povezati s bazama podataka ustanova
Na tragu osnovne ideje koju ova aplikacija želi prenijeti, trebalo bi promišljati o ideji da se podaci koje korisnici/e prijavljuju u aplikaciju istovremeno povežu s bazama podataka određenih ustanova, poput primjera sa slike 2. Ako bi sadržaj ove konkretne prijave bio poznat ustanovi za upravljanje sportskim objektima poput bazena, djelatnici/e i zaposlenici/e ustanove mogli/e bi reagirati „u realnom vremenu“. Na taj način bi učinkovitije mogli/e zaštitili sigurnost svojih korisnika/ica. Ali i postupiti u skladu sa svojim ovlastima i zakonskim mogućnostima.
Aplikacija Safecity vrlo je dobar primjer kako se moderna tehnologija može upotrijebiti na pametan i koristan način s ciljem smanjivanja stope nasilja nad ženama.Prema riječima profesorice Carolyn Whitzman sa Sveučilišta u Melbourne-u, ovakav način upotrebe tehnologije s ciljem stvaranja promjena u društvu naziva se „urbani feminizam“.
Republika Hrvatska se prema istraživanju Instituta za žene, mir i sigurnost Sveučilišta Georgetown za 2023. godinu nalazi na 25. mjestu na svijetu kad je riječ o sigurnosti žena, njihove uključenosti u političke procese i pravednosti sustava. Unatoč tome, činjenica je da se veliki broj žena u Hrvatskoj i dalje ne osjeća u potpunosti sigurno kad izađu izvan svojih domova. Prema riječima gore spomenute Inicijative, mnoge žene i dalje u svojim torbama nose sprejeve za samoobranu i druga sredstva. To ih može dovesti u neugodnu (ali i zakonski nedozvoljenu) situaciju ako se nađu ispred detektora metala i sličnih uređaja u, na primjer, trgovačkom centru ili nekoj državnoj instituciji.
Sve to govori u prilog tome da još ima mjesta za napredak u području zaštite osnovnih ljudskih i građanskih prava žena, kao što je pravo na slobodno i sigurno kretanje.
Što nosim u torbi?
Svjesna ovakvih i sličnih problema s kojima se žene susreću, organizacija Safecity Hrvatska pokrenula je kampanju „Što nosim u torbi?“ U kampanji je moguće aktivno sudjelovati ispunjavanjem obrasca u kojem je moguće učitati fotografiju sadržaja svoje torbe. Svi podaci koji budu prikupljeni će, prema riječima inicijatora kampanje, biti upotrijebljeni za istraživanje i podizanje svijesti javnosti o tome da se žene svih životnih dobi osjećaju nesigurno u javnim gradskim prostorima.
Ako ste i vi ili neka vama bliska osoba doživjeli neki oblik uličnog uznemiravanja, svoja iskustva možete anonimno podijeliti na www.safecity.in te tako pomoći ciljevima ove kampanje.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
