info@libela.org, Author at Libela

Žene u prvim redovima borbe: proganjane, gažene, hapšene, premlaćivane

Posted on May 20, 2025May 20, 2025 by info@libela.org

Šest meseci traju protesti i studentske blokade u Srbiji zbog obrušavanja nadstrašnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu kada je život izgubilo 16 ljudi. Vlast do sada nije ispunila prvobitna četiri studentska zahteva, kojima su dodata još dva zahteva, a nedavno su tražili i raspisivanje vanrednih paralmentarnih izbora. U igri iscrpljivanja i višemesečnih blokada obrazovnog sistema, saobraćajnica i zgrada raznih institucija, vlast u poslednje vreme gubi strpljenje pa postaje sve represivnija prema demonstrantima. Od početka protesta glasno i neustrašivo učešće žena u prvim redovima borbe upadljivo je, jednako kao i brutalni napadi na njih.

Marija Vasić i opor režimskom zastrašivanju

Marija Vasić, profesorka sociologije, hospitalizovana je nakon trećeg dana štrajka glađu i žeđu u pritvoru u kome se, zajedno sa šestoro istaknutih novosadskih aktivista, nalazi više od dva meseca.

„Tražim oslobađanje iz nezakonitog pritvora. Ja ću svojim životom da protestujem protiv toga, jer milost ne tražim niti bih vam je dala“, poručila je Marija Vasić nakon što je 12. maja Više tužilaštvo u Novom Sadu podnelo optužni predlog protiv 12 osoba za pripremanje dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Srbije u saizvršlištvu i predložilo maksimalne kazne, a Viši sud u Novom Sadu dan kasnije uhapšenima produžio pritvor na još 30 dana.

Članovi Pokreta slobodnih građana, među kojima je i Vasić i član studentske organizacije STAV, uhapšeni su uoči najmasovnijeg protesta u istoriji Srbije, a za ostalih šestoro osumnjičenih iz organizacije STAV raspisana je poternica. Hapšenju je prethodio proces, montiran na prorežimskim televizijama, kada je na pet kanala sa nacionalnom pokrivenošču emitovan snimak razgovora aktivista o mogućnostima delovanja na predstojećem protestu. Odbrana tvrdi da je ceo proces nezakonit i predstavlja politički progon neistomišljenika. Iako je u početku reakcija javnosti bila mlaka i protivrečna, čini se da se sa poslednjim blokadama suda vraća solidarnost sa 12 žigosanih, a da je taj otpor režimskom zastrašivanju upravo svojim protestom probudila Marija Vasić. Nekoliko dana nakon što je porodica tvrdila da nema informacije o zdravstvenom stanju Marije Vasić, Uprava za izvršenje krivičnih sankcija saopštila je da Vasić prima nadoknadu hrane i tečnosti putem infuzije.

Pokušaju brutalnog ućutkivanja žena

Dve aktivistkinje sa poternice, Mila Pajić i Doroteja Antić, privedene su od strane neidentifikovanih policajaca još početkom novembra tokom organizacije prvih protesta zbog nesreće na Železničkoj stanici. Mila Pajić jedna je od prvih koja je u javnosti artikulisala studentsku pobunu, pa je nakon policijskih zastrašivanja, usledila hajka preko tabloida kojima su pokušali da je diskredituju.

Jeleni Tošić, odbornici Lokalnog fronta, polomljena je ruka nakon koškanja u skupštini Kraljeva, nakon što je obezbeđenje pokušalo da sa govornice ukloni njenog opozicionog kolegu.

Studentkinja Katarina onesvestila se nakon što ju je policajac udario štitom po glavi tokom blokade DIF-a u Novom Sadu. Katarina je učestvovala u pešačkim protestima i biciklističkoj turi do Strazbura.

Krajem marta nožem je ranjena dekanka Filozofskog fakulteta Natalija Jovanović, čemu je prethodilo tabloidno targetiranje gde se podsticalo na “odmazdu”. Natalija Jovanović je među prvima na akademiji podržala studente.

„Vi se nalazite na sigurnoj i slobodnoj teritoriji koja se zove Filozofski fakultet. Hvala što ste se probudili i uzeli stvar iz naših ruku – mi izgleda nismo umeli da rešavamo probleme’, rekla je Jovanović prilikom blokade fakulteta početkom decembra.

Dijana Hrka, majka mladića poginulog u padu nadstrešnice Stefana Hrke (27), javno je podržavala studentsku borbu, zbog čega je postala meta orkestriranog napada vrha države i njihovih medija. Dijana je nedavno napustila zemlju strahujući za bezbednost.

Anu, studentkinju umetnosti, pretukli su palicama i polomili joj vilicu muškarci koji su izašli iz prostorija vladajuće Srpske napredne stranke, dok je sa dvojicom kolega lepila nalepnice u Novom Sadu.

Sonja, studentkinja Pavnog fakulteta pregažena je tokom petnaestominutne tišine, što je podstaklo još više devojka da se uključi u radne grupe za bezbednost. Tokom protestne akcije “generalni štrajk” pregažena je i teško povređena redarka Kristina sa Poljoprivrednog fakulteta, a prilikom još jednog zaletanja automobilom u masu demonstranata, srednjoškolka Teodora je onesposobila muškarca koji je nasrnuo na grupu nastavnika i učenika u petnaestominutnom protestu.

“Ja sam odmah reagovala po redarskoj dužnosti i stala između čoveka i profesora”, jednostavno je odgovorila ova učenica na pitanje novinarke Nove.

Borba žena za pravedno društvo

Ovo su samo neki od najbrutalnijih napada kome su izložene žene u prethodnim mesecima, zato što su među prvima ustale protiv nepravde, glasno artikulisale otpor, javno stale uz studentkinje i studente. Ovi slučajevi nisu, naravno, dobili adekvatnu reakciju pravosuđa, a aktivistkinje su svakodnevno izložene mizoginim napadima u digitalnom prostoru. Uprkos svim žrtvama koje podnose, aktivistkinje ne odustaju od zauzimanja javnog i političkog prostora, pa čak i kad ugrožavaju sopstveni život u otporu autoritarnoj vlasti, kao što čini Marija Vasić.

Ovaj tekst je svedočanstvo ženskoj hrabrosti i njihovoj borbi za pravedno društvo, kada sve ovo jednom prođe, i ako se (opet) budemo pitali gde su žene?

Je li sloboda govora izgovor za diskriminaciju? (drugi dio)

Posted on May 19, 2025 by info@libela.org

Dana 5. prosinca 2024., predstavnice Centra za građanske inicijative Poreč, odvjetnica Zrinka Bojanić, zamjenik Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i LGBTIQ+ osobe direktno pogođene izvještavanjem portala Narod.hr održale su sastanak s Vijećem za elektroničke medije. Predstavile su rezultate ankete među LGBTIQ+ osobama, pravnu analizu, svjedočanstva pogođenih te upozorenja institucija poput Pravobraniteljice i Novinarskog vijeća časti. Uz podršku 32 organizacije civilnog društva, predan je službeni zahtjev za nadzor i sankcioniranje portala zbog sustavnog objavljivanja diskriminatornog sadržaja.

Unatoč svemu, VEM je odbio postupiti, tvrdeći da navedeni članci ne prelaze zakonski prag za sankcioniranje te se pozvao na načela zaštite slobode govora i pluralizma mišljenja. Odbacio je pozive na konkretne sankcije kao potencijalnu cenzuru i predložio osnivanje samoregulatornog tijela koje bi preuzelo tu odgovornost, unatoč tome što Zakon VEM-u člankom 14. stavkom 2. već daje ovlasti za djelovanje.

Zamjenik pravobraniteljice Kristijan Kevešević izrazio je nezadovoljstvo ovakvim stavovima, naglasivši da se VEM svjesno ograđuje od svojih širih obveza iz Zakona o elektroničkim medijima. Unatoč činjenici da i Pravobraniteljica i Novinarsko vijeće časti HND-a prepoznaju analizirane članke kao diskriminatorne.

Radi li se o „polemičnim stavovima“?

U svom odgovoru na prijavu, VEM je naveo da se sadržaji portala Narod.hr svode na “polemičke stavove” o temama poput rodne ravnopravnosti, seksualnosti i obiteljskih vrijednosti, te da takvi stavovi, iako možda kontroverzni, ne prelaze zakonski prag za sankcioniranje. VEM je istaknuo da se mora održati ravnoteža između slobode izražavanja i zaštite od diskriminacije te da ne može proizvoljno primjenjivati pravila, bez obzira na to o kojoj se skupini radi. Ovakvo tumačenje izazvalo je dodatne kritike, jer se čini da VEM ne prepoznaje štetne posljedice koje takvi sadržaji imaju na LGBTIQ+ zajednicu, unatoč jasnim pokazateljima iz ankete i pravne analize, kao i mišljenjima ranije navedenih institucija.

Ima li prostora za tematsku sjednicu posvećenu govoru mržnje?

Osim navedenih institucionalnih propuštanja, dodatnu zabrinutost izaziva i postupanje saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije. Centar za građanske inicijative Poreč podnio je službeni zahtjev za sazivanje tematske sjednice posvećene govoru mržnje i regulatornim mehanizmima u elektroničkim medijima. Iako je potvrđeno da je zahtjev zaprimljen, on nikada nije proslijeđen članovima i članicama Odbora, niti je uopće došlo do izjašnjavanja o njegovom uvrštavanju na dnevni red. Zastupnice iz više saborskih klubova (SDP, Možemo!) iskazale su podršku sazivanju sjednice i prenošenju materijala nadležnima, no unatoč tome, političkom odlukom proces je zaustavljen u samom startu.

Mi u CGI-u taj čin prepoznajemo kao oblik politički uvjetovane obustave institucionalnog procesa i onemogućavanja rasprave o jednoj od najosjetljivijih tema u medijskom prostoru – sustavnom govoru mržnje prema LGBTIQ+ osobama.

Umjesto tematske sjednice, održan je okrugli stol „Govor mržnje ili sloboda govora?“ u organizaciji CGI-ja, čime je djelomično nadomješten izostanak institucionalnog odgovora. Zaključci okruglog stola dodatno su osvijetlili ključne slabosti u institucionalnom odgovoru na govor mržnje u hrvatskom medijskom prostoru.

Što smo zaključili/e na okruglom stolu?

Mašenjka Bačić iz Novinarskog vijeća časti istaknula je ključni paradoks: upravo institucija koja bi trebala štititi slobodu govora i sprječavati diskriminaciju – Vijeće za elektroničke medije – najčešće izostaje u svojoj reakciji, pravdajući to zaštitom slobode izražavanja. Usporedila je to s radom Novinarskog vijeća časti, koje, iako je tijelo samoregulacije sastavljeno od novinara i novinarki, odgovorno i savjesno pristupa svakoj prijavi. Pritom prepoznaje gdje prestaje sloboda govora i započinje govor mržnje. To jasno pokazuju i njihove odluke o portalu Narod.hr, u kojima je utvrđena diskriminacija i dehumanizacija LGBTIQ+ zajednice. Bačić je naglasila i da je nedopustivo da VEM svoje odluke donosi netransparentno i bez obrazloženja, čime dodatno produbljuje nepovjerenje u regulatorne mehanizme.

Ovakav institucionalni raskorak između VEM-a i drugih tijela, poput Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i samog NVČ-a, postao je jedna od središnjih tema skupa. Sudionici i sudionice rasprave upozorile su na niz propusta i nelogičnosti – od izostanka institucionalne suradnje i netransparentnosti VEM-ovih odluka, do niske razine provedbe Europskog akta o digitalnim uslugama (DSA). Istaknuto je da mediji imaju odgovornost i za komentare ispod članaka koji pozivaju na nasilje i šire mržnju, a trenutačni regulatorni mehanizmi ne pružaju djelotvornu zaštitu.

Zaključak skupa bio je da sloboda govora ne smije služiti kao izgovor za širenje mržnje, te je naglašeno da članove i članice VEM-a ne bi smjela birati politika, već stručna i neovisna tijela, kako bi se osigurala profesionalnost i zaštita ljudskih prava u medijskom prostoru.

Normalizacija nasilnog diskursa u medijima

Kao što je tijekom rasprave upozoreno, toleriranje govora mržnje u medijima ne ostaje bez odjeka, štoviše ono se brzo pretvara u normalizaciju nasilnog diskursa. Nakon što je Vijeće za elektroničke medije odbacilo prijavu za diskriminatorno izvještavanje, portal Narod.hr ne samo da je nastavio s praksom problematičnog pisanja, već je osnažen takvom institucionalnom porukom, intenzivirao napade na LGBTIQ+ zajednicu, žene i feministkinje.

U novijim člancima otvoreno se ismijavaju trans identiteti, transrodne osobe i organizacije koje ih podržavaju opisuje se kao dio „opasne ideološke mreže“. LGBTIQ+ udruge se prikazuju kao „parapolitičke sekte“ koje „indoktriniraju djecu“ i navodno uživaju nedodirljiv status „svetih krava“. Izrazi poput „kultura smrti“, „sotonizam“ i „mentalni poremećaji“ koriste se u opisu LGBTIQ+ tema, pri čemu se redovito dovodi u pitanje pravo LGBTIQ+ osoba na javno izražavanje i postojanje.

Stava smo da ovakvo pisanje prelazi granice subjektivnog komentara i zadire u sustavno dehumaniziranje i delegitimiranje čitavih društvenih skupina. Posebno je zabrinjavajuće što su upravo odluke VEM-a sada izravno citirane i slavodobitno prikazane kao „pokriće“ za daljnje normaliziranje govora mržnje, čime institucija postaje oruđe u učvršćivanju diskriminatornih narativa. Time se ne šalje samo poruka da je govor mržnje dopušten, već da se od njega i politički profitira, što predstavlja ozbiljan rizik za slobodu, sigurnost i dostojanstvo svih marginaliziranih skupina u društvu.

Danas na jednom portalu, sutra u puno širem medijskom prostoru

Zaključno, analiza slučaja portala Narod.hr i izostanka reakcije VEM-a ukazuje na širi institucionalni problem u području regulacije govora mržnje i zaštite ljudskih prava u elektroničkim medijima.

Izvještavanje medija koje uključuje sustavno prenošenje diskriminatornih i dehumanizirajućih sadržaja ne može se smatrati samo izrazom pluralizma mišljenja, već zahtijeva institucionalnu procjenu u skladu sa zakonom. Nedjelovanje regulatornog tijela u takvim situacijama otvara prostor za normalizaciju govora mržnje u javnom diskursu (i to ne samo na spomenutom portalu nego i puno šire), kao i slabljenje povjerenja u mehanizme zaštite ljudskih prava.

Analiza ovog slučaja pokazuje da je nužno redefinirati očekivanja od regulatornih tijela, ojačati njihovu odgovornost i osigurati usklađenost s međunarodnim standardima, kako bi se spriječila praksa u kojoj nečinjenje postaje oblik sustavnog zanemarivanja zakonski zaštićenih prava. Sustavna pasivnost u suočavanju s govorom mržnje ne može se smatrati neutralnom pozicijom, već izostankom djelotvorne zaštite ranjivih skupina u društvu. Jer sloboda govora ne može biti sloboda da nekome oduzmemo pravo na postojanje. Nečinjenje je oblik nasilja. A kad dolazi od tijela koje ima najviše ovlasti za zaštitu ljudskih prava u medijskom prostoru – to je institucionalna diskriminacija. I ona ima posljedice.

Je li broj neplaniranih trudnoća najveći kod mladih?

Posted on May 16, 2025May 16, 2025 by info@libela.org

U subotu, 10. svibnja, u Zagrebu je održan Hod za život koji se ove godine odvio u jeku kampanje za lokalne izbore. Kandidat HDZ-a za gradonačelnika Grada Zagreba, Mislav Herman nazočio je samom događaju gdje je odgovarao na medijska pitanja (1,2.3).

Na pitanje novinarke o tome što radi HDZ u borbi protiv pobačaja, Herman je odgovorio: “Pa gledajte, što se tiče pobačaja, ja vam mogu reći kao čovjek iz struke, pobačaj je zlo kojega treba smanjiti na najmanju moguću mjeru. A kako ćemo to postići? Prevencijom i edukacijom. I prevencija i edukacija, prevencija i edukacija, prevencija i edukacija. Mladi parovi pogotovo, jer najveći broj neželjenih trudnoća je kod mladih, moraju biti dobro educirani da znaju kako trudnoća nastaje, kako se može spriječiti neželjeno začeće kako bi se to zlo, a ja uistinu kažem, to je zlo moderne medicine, smanjilo na najmanju moguću mjeru”. (3:28-4:09).

Herman, dakle, pozivajući se na svoj stručni autoritet, tvrdi da je najveći broj neplaniranih trudnoća prisutan kod mladih. Naglašava i da je potrebna (njihova) adekvatna edukacija kako bi se spriječila neplanirana trudnoća i smanjio broj pobačaja. Kako nije dao nikakvo utemeljenje navedenoj tvrdnji, istu smo odlučile provjeriti.

U Hrvatskoj ne postoje konkretni podaci o broju neplaniranih trudnoća

Pretragom relevantnih izvora podataka nismo naišle na informaciju o tome koliki je broj neplaniranih trudnoća u Hrvatskoj. Hrvatski zavod za javno zdravstvo kao institucija nadležna za prikupljanje podataka o javnom zdravlju u svojoj bazi podataka i publikacija nigdje ne navodi traženu informaciju. No, iako nema podataka o broju neplaniranih trudnoća, na internetskim stranicama HZJZ-a, u Hrvatskom zdravstveno-statističkom ljetopisu te godišnjim izvješćima nalaze se podaci o pobačajima u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj. Njih ćemo analizirati u drugom dijelu teksta.

Nadalje, podatak o broju neplaniranih trudnoća nismo našle ni na stranicama Državnog zavoda za statistiku. Također, on se ne spominje ni u radovima objavljenima na portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa Hrčak. Međutim, na portalu smo pronašle stručni rad “Neplanirana trudnoća: Utjecaj socijalne podrške na mentalno zdravlje trudnice i ishod trudnoće”. Objavljen je 2024. godine u Primaljskom vjesniku. U njemu se navodi da ne postoje konkretni podaci o neplaniranim trudnoćama u RH, osim podataka o legalno induciranim pobačajima HZJZ-a. Isto pokazuju i rezultati našeg pretraživanja.

Stoga, može se zaključiti da u Hrvatskoj ne postoje ni podaci ni istraživanja koja pokazuju stvaran broj neplaniranih trudnoća.

Broj legalno induciranih pobačaja u Hrvatskoj najveći je kod žena starih 30 godina i više

Čini se da se o broju neplaniranih trudnoća u Hrvatskoj može (djelomično) zaključivati isključivo na temelju statistika o legalno induciranim pobačajima u zdravstvenim ustanovama Republike Hrvatske koje svake godine objavljuje HZJZ. Međutim, treba imati na umu da je takvo zaključivanje ograničeno jer ne rezultira svaka neplanirana trudnoća pobačajem. No, s obzirom na to da je Herman izjavu dao kao odgovor na pitanje o pobačaju i doveo u vezu pobačaj i neplaniranu trudnoću kod mladih, detaljno smo proučile navedene statistike.

Prema službenim podacima HZJZ-a, u 2023. godini zabilježeno je 3.015 legalno induciranih pobačaja (1,2). Gledajući prema dobi, najveći udio žena kod kojih je evidentiran legalno inducirani pobačaj pripada dobnoj skupini od 30 do 39 godina (44,3 posto).U dobnoj skupini od 20 do 29 godina evidentirano je 38,5 posto svih legalno induciranih pobačaja. Sljedeću najzastupljeniju dobnu skupinu čine žene od 40 do 49 godina (10,4 posto), dok je 6,8 posto ukupnog broja evidentiranih legalno induciranih pobačaja zabilježeno kod maloljetnica i mladih djevojaka od navršenih 18 do 20 godina života. Iz navedenog, može se zaključiti da se većina legalno induciranih pobačaja obavlja kod žena starosne dobi 30+.

Nadalje, Hrvatski zdravstveno-statistički ljetopis daje podatke o legalno induciranim pobačajima po dobnim skupinama u razdoblju od 2003. do 2023. godine. Iz njih je vidljivo da je gore navedeni obrazac iz 2023. godine takav u kontinuitetu. Dakle, najveći broj legalno induciranih pobačaja u Hrvatskoj zabilježen je kod žena u dobi od 30 do 49 godina. Pri čemu najveći udio pripada dobnoj skupini od 30 do 39 godina. Statistiku po godinama možete provjeriti ovdje.

Tko su mladi?

S obzirom na to da Mislav Herman u svojoj izjavi nije naznačio što misli pod pojmom mladi, u svrhu ovoga članka proučile smo relevantne zakonske i statističke definicije mladih.

Definicije mladih se razlikuju. Naime, postoji suglasnost oko granice ulaska u ovu dobnu skupinu (15 godina), no razlikuju se definicije po pitanju godine kojom završava mladost. Negdje se mladi definiraju kao dobna skupina starosti od 15 do 24 godine, negdje od 15 do 29 godina, a ponekad ova dobna skupina uključuje i osobe stare 35 godina. Ipak, najčešće korištena definicija odnosi se na osobe stare između 15 i 29 godina. Europski statistički ured (Eurostat) definira mlade kao osobe stare od 15 do 29 godina. U Hrvatskoj se definicija mladih može naći u zakonima i službenim politikama pa se tako u članku 3. Zakona o savjetima mladih iz 2023. godine mlade definira kao osobe koje imaju od navršenih petnaest do navršenih trideset godina. Ista definicija se daje i u Nacionalnom programu za mlade za razdoblje 2023. do 2025. godine.

Izjave Mislava Hermana nemaju utemeljenje i imaju manipulativni potencijal

Zaključno, izjave Mislava Hermana o tome da je najveći broj neplaniranih trudnoća kod mladih nemaju utemeljenje. Prvenstveno jer ne postoje konkretni podaci o broju neplaniranih trudnoća u Hrvatskoj. Međutim, postoje podaci o broju legalno induciranih pobačaja u hrvatskim zdravstvenim ustanovama. No, ni oni ne pokazuju da je broj pobačaja najveći kod mladih. Većina legalno induciranih pobačaja obavlja se kod žena od 30 godina naviše, pri čemu je najveći udio u dobnoj skupini od 30 do 39 godina.

Osim što izjava nema utemeljenje, ima i potencijal da se njome manipulira s obzirom na to da ju je izgovorila stručna osoba koja ima autoritet u području medicinske struke.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Ružičasti porez: kad britvica i šampon za kosu postanu pitanje jednakosti

Posted on May 15, 2025July 10, 2025 by info@libela.org

Scenarij prvi. Sredina srpnja je. Sjedite na plaži, osjećate sitne kamenčiće koji čine dno Jadranskoga mora iz kojega ste upravo izašle. Slušate valove, dječje povike i opuštene razgovore vaših plažnih susjeda. Na ručniku se nalaze UNO karte, voće, krema za sunčanje i knjiga. Sunce obasjava vaše tijelo i puni ga vitaminom D.

I dok koža poprima tamniju nijansu, gledate u svoje noge i primjećujete dlačice duge svega nekoliko milimetara. Iako jedva vidljive, dlačice vas opet frustriraju. Ne zato što su tu, nego zato što društvo očekuje da ih ne bude. Stiglo je vrijeme da ponovno osjetite bol koju vam zagrijani vosak nanosi. Vaše zagrebačke kozmetičarke nema u blizini, a jedino za čim sada možete posegnuti jesu britvice. Famozne ružičaste britvice.

U trenucima kad vas muče dlačice, na plaži kraj vas sjedi muškarac srednjih godina dlaka dužih od vaših tri milimetra i uživa u istoj sunčevoj toplini koja vas grije. Njegove misli zasigurno nisu preokupirane dlačicama, a i da jesu, njegovo bi brijanje bilo znatno jeftinije, jer ne biste vjerovali – on će svoje dlačice riješiti plavim britvicama.

Britvice nisu jedini primjer. Povratkom u svakodnevicu, novčanik ponovno osjeća da ste žena. Ovog puta je mjesto radnje frizerski salon. Vaša je kosa kratka, tek do ramena i jedino što želite je skratiti vrhove. U stolici u koju ćete uskoro sjesti, trenutno je mlađi muškarac kome je upravo skraćeno kose koliko vi sveukupno imate na glavi. Bez obzira na dužinu kose ili vrijeme koje je utrošeno da bi se kosa ošišala, zbog drugačije kombinacije kromosoma za vas će to šišanje biti skuplje.

I dok se frustrirani vraćate od frizera/ke, desetak (ili više) vaših eura upravo je ostalo u dućanu. U torbi nosite uloške, bez kojih je nemoguće preživjeti mjesec. Ljute na svijet, u kojem je skuplje biti žena, nego muškarac, postavljate si pitanje što je posrijedi tog fenomena.

Pink tax: najskuplja boja u povijesti marketinga

Ružičasti porez, koji je šire poznat kao pink tax, predstavlja praksu gdje se proizvodi i usluge koji su namijenjeni ženama naplaćuju više od istih koji su namijenjeni muškarcima. Iako u svom nazivu ima ružičasti, on se ne odnosi isključivo na proizvode te boje, već simbolizira širu pojavu rodno uvjetovanih razlika u cijenama proizvoda. Jednako tako, pojam ružičastog poreza ne označava porez u uobičajenom smislu riječi, već svojevrsnu marketinšku strategiju.

Ružičasti porez ne poštuje državne granice, vidljiv je u gotovo svakoj državi. Osim toga, on nije ograničen isključivo na jedan proizvod, već na niz artikala – krenuvši od odjeće, obuće, kozmetičkih i higijenskih proizvoda, hrane i pića, a posebno je zabrinjavajuće da se spomenuta praksa može očitati i u cijenama dječjih igračaka.

Naime, igračke namijenjene za djevojčice u prosjeku su skuplje od onih koje su namijenjene za dječake. U kontekstu ružičastog poreza također je važno napomenuti da su cijene ženskih proizvoda više iako vrlo često ne postoji razlika u troškovima proizvodnje ili kvaliteti proizvoda. Studija Federal Trade Commissiona iz 2021. godine analizirala je 25.982 proizvoda za osobnu njegu za muškarce i žene. Pokazala je da razlike u sastavu proizvoda ne opravdavaju razliku u cijeni. Unutar istog brenda, ženski proizvodi bili su u prosjeku pet posto jeftiniji (u odnosu na cijenu na tržištu) kada su kontrolirani njihovi sastojci. Na primjer, ženski dezodoransi često imaju dodatke poput mirisa lavande ili kokosa, ali ti sastojci ne predstavljaju značajan trošak.

Sličan je obrazac primijećen u tekstilnoj industriji. Naime, pamučne pidžame u Vermontu skuplje su za čak 37 posto iako se za njih koristi ista količina materijala i identičan način šivanja kao kod muških pidžama. Spomenuta istraživanja pokazuju da cijene ženskih proizvoda nerijetko nisu skuplje zbog njihove kvalitete ili proizvodnje, već zbog tržišnih strategija temeljenih na rodnoj diskriminaciji.

Statistika rodne cjenovne nepravde

Istraživanje newyorške Gradske uprave za zaštitu potrošača pokazuje da žene u prosjeku svoje potrepštine plaćaju sedam posto više od onih koji su namijenjeni za muškarce. Istraživanje je analiziralo čak 794 proizvoda iz pet različitih industrija kako bi dokazali razlike u cijenama. Njihov je rad pokazao da su ženske dječje igračke skuplje za sedam posto, odrasla odjeća za osam posto, kozmetički proizvodi do čak 13 posto, majice su za žene skuplje do 15 posto. Vodeći se time, u 42 posto slučajeva žene proizvode plaćaju više nego muškarci, dok muškarci od žena proizvode skuplje plaćaju u 18 posto slučajeva. U 40 posto slučajeva oba spola plaćaju jednaku cijenu. Kao glavne uzroke nejednakosti spominju dizajn i tekstil, odnosno posebne materijale koji se koriste za žensku odjeću poput čipke, zatim carine, tj. veće uvozne takse. Kao primjer navode ženske svilene košulje za koje je uvoz skuplji što dovodi do većih cijena proizvoda.

Iako ne postoji opravdan razlog za veće carine na ženske svilene košulje, on se prakticira već više od 100 godina. Ženska se odjeća u povijesti klasificirala kao “luksuzna” iz čega proizlaze veće carine. Unatoč promjenama tržišta, carinski sustav ostao je neizmijenjen, što i dalje stvara neravnotežu. Svilene košulje nisu jedini primjer komada odjeće koji se carini drugačije. Isto se čini i sa ženskim vunenim jaknama i kupaćim kostimima. Na samom kraju, istraživanje tvrdi da je fenomen ružičastog poreza dio šire marketinške strategije kojoj je upravo cilj da se ružičasti proizvodi plaćaju više od istih varijanti u plavoj boji.

Konkretne brojke o tome koliko je skuplje biti žena nego muškarac dane su još 1994. godine. Tada je istraživanje provedeno u Kaliforniji pokazalo da žene u prosjeku godišnje plate 1351 dolar više za iste proizvode nego muškarci.

Europa spava, žene plaćaju

Ranije spomenuto istraživanje provedeno u Kaliforniji 1995. godine, potaknulo je stvaranje California Gender Tax Repeal Act, prvog zakona koji zabranjuje diskriminatorne cijene na temelju spola. Cilj toga zakona bio je očit – smanjiti rodnu nejednakost ukidanjem različitih cijena za muškarce i žene. Dvadesetak godina kasnije, u Sjedinjenim Američkim Državama također je donesen tzv. New York City Gender-Based Pricing Discrimination Law, nasljednik prethodnika iz 95’ koji je imao jednak cilj – srezati diskriminaciju na temelju spola. Spomenuti zakon odnosi se na različite skupine proizvoda poput odjeće, kozmetike, ali i usluga.

Slični zakoni zasad ne postoje u Europskoj uniji ili Republici Hrvatskoj. Europska unija donijela je EU Anti-Discrimination Laws koji se bore protiv različitih tipova diskriminacije. Međutim, ne navode striktno fenomen ružičastog poreza. Ipak, u siječnju 2019. Europski parlament usvojio je Rezoluciju o ravnopravnosti spolova i politikama oporezivanja u EU u sklopu koje su apelirali na države članice EU da ukinu “porez na njegu i tampone”.

Kao glavni razlog donošenja rezolucije, naveden je podatak da “svaka deseta djevojčica sebi ne može priuštiti sanitarne proizvode”.

Spomenuta Rezolucija pozitivno je utjecala na brojne zemlje EU. Njemačka je, za primjer, ženske higijenske potrepštine počela oporezivati sa sedam posto, umjesto 19 posto. U Republici Hrvatskoj ne postoji zakon koji eksplicitno regulira ružičasti porez ili zabranjuje razlike u cijenama. Međutim, opći principi jednakosti i nediskriminacije mogu se primijeniti na takve slučajeve. Nakon poraznog istraživanja udruge PaRiter o menstrualnom siromaštvu, Republika Hrvatska donijela je zakon kojim je porezna stopa na menstrualne potrepštine smanjena s 25 na 13 posto.

*Foto: Reproductive Health Supplies Coalition (unsplash.com)*

Cijena nije uvijek samo broj

“Ružičasti porez” nije uistinu porez. On je rezultat marketinške strategije koja koristi rodne stereotipe kako bi žene usluge i proizvode namijenjene ženama plaćale više od istih proizvoda namijenjenih muškarcima. Praksa ružičastog poreza vidljiva je u gotovo svim industrijama i dijelovima svijeta – od odjeće, preko dječjih igračaka do kozmetike. Iako postoji razlika u cijeni, brojna istraživanja pokazala su kako se takve prakse ne mogu opravdavati razlikama u kvaliteti ili troškovima proizvodnje.

Iako su pojedine države, poput Kalifornije i New Yorka, legislativom odlučile stati na kraj ružičastom porezu, u Hrvatskoj i Europskoj uniji takve prakse još uvijek nisu izričito regulirane. Rezolucija o ravnopravnosti spolova i politikama oporezivanja, kao i naše smanjenje poreza s 25 na 13 posto za menstrualne potrepštine potvrdilo je da postoji svijest o problemu, međutim ružičasti porez još je uvijek svakodnevnica za mnoge žene.

Kako ne bismo ostale samo na informacijama o fenomenu, u narednim danima objavit ćemo tekst u sklopu kojeg smo provjerile kakvo je stanje s cijenama na policama naših dućana.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Priziv savjesti postoji u zapadnoeuropskim zemljama, ali se mogućnost njegove uporabe razlikuje od države do države

Posted on May 15, 2025May 15, 2025 by info@libela.org

Priziv ili prigovor savjesti odluka je i pravo pojedinca da odbije postupiti na propisan način ili traži izuzeće od izvršavanja zahtjeva ili odredbe koju određuje pravni sustav zbog svojih moralnih ili vjerskih uvjerenja. Pritom se osoba poziva na slobodu savjesti. Ustav Republike Hrvatske regulira priziv savjesti kroz nekoliko zakona i podzakonskih akata, kao što su (članak 47.), Zakon o obrani (članak 38.), Zakon o dentalnoj medicini (članak 26.), Zakon o medicinskoj oplodnji (članak 38.), Zakon o sestrinstvu (članak 3.) i Kodeks medicinske etike i deontologije (članak 2.). O prizivu savjesti detaljno je u svojim člancima na Libeli pisala dr. sc. Jasenka Grujić (1,2,3).

Kategorija priziva savjesti aktualizira se u medijima prilikom rasprava o obveznom služenju vojnog roka (1,2) i o njegovoj upotrebi u medicinskoj djelatnosti (1,2,3), kao i tijekom predizbornih kampanja (1,2,3).

Predizborne kampanje u RH i Trpimir Goluža

Upravo priziv savjesti aktualizirao je i Trpimir Goluža za vrijeme predizborne kampanje za parlamentarne izbore tijekom debate o zdravstvu na N1 televiziji.

Na pitanje treba li liječnicima dozvoliti priziv savjesti je izjavio: „Priziv savjesti je nešto što postoji u svim uređenim društvenim sustavima u zapadnoeuropskim zemljama. Kao takav važno je da postoji“

Goluža je zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba te se okušao kao nezavisni kandidat na listi Mosta na parlamentarnim izborima prošle godine. On je liječnik, ginekolog porodničar, zaposlen u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb. Mnogo je puta tijekom godina izrazio svoj stav o prizivu savjesti u medicini za kojeg smatra “da je jedan sjajan institut koji omogućava čovjeku (ginekologu) da pri suočavanju s najvišim moralnim i etičkim izazovima koje mu donosi njegova struka, zadrži osobni integritet” (1,2,3).

Kako se Goluža na predstojećim lokalnim izborima koji će se održati ovu nedjelju (18. svibnja) natječe se za poziciju zamjenika zagrebačkog gradonačelnika kroz platformu Zagreb United koja objedinjuje više političkih stranaka i nezavisnih lista, zanimalo nas je koliko je ta izjava vjerodostojna u korelaciji priziva savjesti prema zemljama zapadne Europe.

Postoji li priziv savjesti u zapadnoeuropskim zemljama?

Pojam Zapadne Europe nije jednoznačan i postoji nekoliko klasifikacija na temelju geografskih, kulturnih i povijesnih čimbenika koje države mu pripadaju, odnosno ne postoji univerzalni dogovor o regionalnom sastavu Europe. Prema geoshemi UN-a Zapadnu Europu čine: Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Lichtenstein, Luxembourg, Monako, Nizozemska i Švicarska. Eurovoc koji je multidisciplinarni, višejezični pojmovnik Europske unije služi kao osnova za nazive domena koji se koriste u terminološkoj bazi podataka Europske unije. Prema toj klasifikaciji, pored gore navedenih država Zapadnoj Europi pripadaju još i Andora, Irska i Velika Britanija.

Što se tiče EU, pravo priziva savjesti u medicini priznaje se Rezolucijom 1763 iz 2010. godine koju je usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Ona regulatorno ne obavezuje zemlje članice, te se pravo na priziv savjesti prepušta nacionalnim zakonodavstvima.

Od ukupnog broja europskih zemalja, dvije izrazito ne dozvoljavaju priziv savjesti u medicini To su Švedska i Finska.

Ako se držimo navedene regionalne podjele zapadne Europe, sljedeće zemlje u svojoj legislativi poznaju priziv savjesti u medicini: Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Monako, Luxembourg, Lichtenstein, Nizozemska, Švicarska, Velika Britanija i Irska. To je vidljivo iz „Global Abortion Policies Database“, informacijske platforme razvijene od strane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Ujedinjenih naroda za stanovništvo (UNFPA). Cilj ovog instrumenta je pružiti pregled i analizu zakonodavstva i politika u vezi s pristupom pobačaju u zemljama diljem svijeta. Dakle, prema (proširenoj) klasifikaciji Eurovoca, 11 od 12 zemalja zapadne Europe u svojoj legislativi poznaju priziv savjesti u medicini. U 12. zemlji – Andori – pobačaj je u potpunosti zabanjen, a ustav ne priznaje pravo na prigovor savjesti.

Prema tome, Trpimir Goluža je uglavnom u pravu kada kaže da priziv savjesti postoji u zapadnoeuropskim zemljama. No, zanimalo nas je i kako se on u praksi upotrebljava i koja su zakonska prava i ograničenja?

Pravo na pobačaj i priziv savjesti u praksi zapadnoeuropskih zemalja

Kategorija priziva savjesti nije zakonski egalitarna u navedenim državama, isto kao što nije i pravo na pobačaj na koji se Trpimir Goluža referira kad govori o pozivanju na priziv (1,2).

U Austriji je pobačaj moguć unutar prva tri mjeseca trudnoće i mora ga izvršiti liječnik, inače su zakonski propisane zatvorske kazne. Nijedan liječnik nije obvezan izvršiti pobačaj ili sudjelovati u njemu, osim ako je prekid bez odgađanja nužan kako bi se spriječila smrt trudnice. To se odnosi i na osoblje tvrtki koje posluju u reguliranoj zdravstvenoj profesiji. Dakle, iako je priziv savjesti primjenjiv, njegova je upotreba zabranjena ako postoji neposredna opasnost od smrti žene. Također, zakonom je određeno da su pojedinačni pružatelji zdravstvene skrbi koji su se usprotivili pobačaju dužni uputiti ženu drugom pružatelju usluga (1,2,3).

Pobačaj u Andori potpuno je zabranjen u bilo kojem slučaju, a ustavom se ne prepoznaje pravo na prigovor savjesti (1,2).

Pobačaj na zahtjev omogućen je u Belgiji do 12. tjedna trudnoće. Nakon toga je moguć samo ako je ugrožen život trudnice ili postoje medicinski dokazi da će dijete bolovati od neizlječive bolesti. U tim slučajevima prekid trudnoće mora se provesti u bolnici i obavezno je mišljenje dva liječnika. Svi zdravstveni djelatnici imaju pravo na prigovor savjesti, ali su dužni odmah obavijestiti pacijenticu i uputiti ju liječniku koji izvodi zahvat. Štoviše, moraju predati i medicinske podatke pacijentice tom pružatelju usluga, ako se to od njih zatraži (1,2).

1975. godine pobačaj je legaliziran u Francuskoj i može se obaviti do kraja 14. tjedna trudnoće. Zakon od 8. ožujka 2024. u Ustavu učvršćuje zajamčenu slobodu žena da imaju pristup uslugama pobačaja (članak 34.). Zdravstveni djelatnici imaju prvo pozvati se na priziv savjesti, ali su dužni bez odgode obavijestiti pacijenticu o istome i izdati uputnicu prema dostupnosti zahvata. Također, ako je upravno vijeće bolnice odlučilo da se prekid trudnoće mora obaviti u svrhu ispunjavanja javne misije zdravstva, ne smije biti protivljenja prema osobama koje zahvat obavljaju. Zakonom iz 2022. godine određeno je da u regionalnim zdravstvenim agencijama mora biti dostupan imenik s popisom stručnjaka i ustanova koje pružaju usluge pobačaja (1,2).

Od 2019. pobačaj je legalan u Republici Irskoj na zahtjev do 12 tjedana, a u određenim okolnostima i dulje. Do te zakonske odredbe došlo je nakon referenduma kada su građani/ke Irske glasali za promjenu 8. amandmana Ustava koji je do tad pobačaj dopuštao samo kad je postojala stvarna i značajna opasnost za život trudnice, a plod više nije davao znakove života. Istim zakonom reguliran je i priziv savjesti člankom 22. koji navodi da liječnici, medicinske sestre i primalje nisu obvezni sudjelovati u provođenju prekida trudnoće ako imaju prigovor savjesti sve dok život ili zdravlje pacijentica nisu ugroženi. No ukoliko se pozovu na priziv, obavezni su dogovoriti pregled kod drugog stručnjaka i time omogućiti pristup medicinskoj skrbi.

Prema njemačkom Kaznenom zakonu pobačaj je zakonit samo kada su ispunjeni određeni uvjeti. Obvezno je savjetovanje i trodnevno razdoblje čekanja, a pobačaj se mora obaviti najkasnije u 12. tjednu trudnoće. Postoji izuzeće za trudnoće nastale seksualnim zlostavljanjem i silovanjem. Njemačka dozvoljava priziv savjesti u medicini. Medicinsko osoblje ima pravo prigovora, osim u slučaju kod žena čiji je život u opasnosti. Od ožujka 2022. ukinut je članak 219. kaznenog zakona, koji je zabranjivao svako oglašavanje, te su sada ženama dostupne informacije koje klinike i liječnici su certificirani za zahvat.

U Monaku je pobačaj dopušten samo kada je život ili zdravlje žene ugroženo, trudnoća posljedica seksualnog napada ili uključuje tešku fetalnu anomaliju. Ukoliko se pojedinačni pružatelji zdravstvene skrbi usprotive zahvatu, dužni su uputiti ženu drugom pružatelju usluga.

Zakonom je dopušten pobačaj na zahtjev u Luxembourgu do 12 tjedana trudnoće, a nema vremenskog ograničenja ako je život žene ili fetusa ugrožen. Luxembourg zakonom priznaje priziv savjesti u medicini i dozvoljen je svim medicinskim djelatnicima, uključujući i bolničare/ke. Međutim, ako se pozivaju na priziv savjesti, dužni su ženu uputiti na drugog kvalificiranog liječnika ili ustanovu koja može izvršiti postupak.

Lichtenstein dopušta pobačaj samo kada je život ili zdravlje žene ugroženo ili je trudnoća posljedica seksualnog napada. Pobačaj na zahtjev nije dopušten i kažnjiv je, a u ovim iznimnim slučajevima predviđenim zakonom, pobačaj je po zakonu dužan obaviti liječnik.

Pobačaj na zahtjev prema nizozemskim zakonima je legalan i može se obaviti do 24 tjedna trudnoće. U Nizozemskoj zdravstveni djelatnici imaju pravo na prigovor savjesti, ali su dužni bez odgode obavijestiti pacijenticu i dati uputnicu za zahvat gdje je moguć.

U Švicarskoj je pobačaj legalan do 12-tog tjedna trudnoće kada liječnici mogu dokazati rizik od teške tjelesne posljedica za trudnice ili na pisani zahtjev žene koja tvrdi da je u stanju teške tjeskobe. Priziv savjesti reguliran je prema kantonima. Primjerice, članak 18. Zakona o zdravstvu kantona Ticino navodi da se od zdravstvenog djelatnika ne smije zahtijevati da izvodi ili sudjeluje u medicinskim postupcima ili terapijama koje su u suprotnosti s njihovim etičkim ili vjerskim uvjerenjima. Međutim, svojim prigovorom ne mogu ugroziti izvršavanje zakonitih usluga ili terapija od strane zdravstvene ustanove u kojoj djeluju. Kao i u slučaju neposredne i ozbiljne opasnosti za zdravlje pacijenta, svi zdravstveni djelatnici dužni su intervenirati i pružiti skrb (1,2).

Pobačaj je dostupan u Velikoj Britaniji od 1967. godine do 24 tjedna trudnoće ukoliko ga odobre dva neovisna liječnika i bude izvršen u klinici s odobrenjem za zahvat. U Sjevernoj Irskoj granica je 12 tjedana. Velika Britanija, kao i Sjeverna Irska dopusta priziv savjesti u medicini koji se ne smije koristiti ukoliko je život pacijentice u opasnosti. Prema obavezujućim smjernicama General Medical Councila liječnici moraju obavijestiti korisnicu usluga o svom prigovoru bez iznošenja osude o njezinoj namjeri. Dužni su obavijestiti pacijenticu da ima mogućnost posjetiti drugog zdravstvenog djelatnika i moraju pružiti dovoljno informacija kako bi mogla zakazati još jedan pregled. Liječnici ne smiju sprječavati korisnice usluga u pristupu pobačaju ili ih ostaviti bez ikakvih uputa za daljnju obradu.

Iako je priziv savjesti prepoznat u zemljama zapadne Europe, uvjeti njegove uporabe se razlikuju

Od 12 država koje čine zapadnu Europu u 11 postoji institut priziva savjesti (osim Andore koja u potpunosti zabranjuje pobačaj), tako da je izjava Trpimira Goluže u velikoj mjeri točna.

Ipak, realizacija priziva savjesti razlikuje od države do države, kao i u pojedinačnim slučajevima. Andora uopće ne dopušta pobačaj, a ustavom se ne priznaje pravo na priziv savjesti. Države Monako i Lichtenstein ne dozvoljavaju pobačaj na zahtjev, no priziv savjesti je prepoznat u njihovoj legislativi. Svim državama (osim Andore) prema važećim relevantnim zakonima zajednička je odredba da se život pacijentice ne smije ugroziti, te da se prekid trudnoće mora izvršiti bez obzira na priziv savjesti ukoliko se time spašava život žene.

Od devet država u kojima je moguće obaviti pobačaj na zahtjev, osam izričito zakonom i propisima (Austrija, Belgija, Francuska, Republika Irska, Luxembourg, Njemačka, Nizozemska i Velika Britanija) navodi da su liječnici koji ulažu priziv savjesti dužni uputiti pacijenticu u njezina prava i osigurati provođenje medicinskog zahvata.

Da priziv savjesti ipak nije praksa u svim europskim zemljama, pokazuju slučajevi Švedske i Finske koji ne dozvoljavaju priziv savjesti u medicini.

Horor film je izvrsno mjesto za uništavanje i raskidanje binarnih opozicija

Posted on May 13, 2025May 13, 2025 by info@libela.org

Ljubiteljice i kritičarke horor filma, prošli tjedan imale su priliku sudjelovati na radionici „Djevojaštvo i užitak gledanja horor filmova“. Organizirana od strane Centra za kulturu Trešnjevka, ovo je treća radionica u sklopu ciklusa javnih predavanja i radionica vezanih uz feminističku teoriju “Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura“. Predavačica Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka, govorila je o problematici i reprezentaciji žena u hororu.

Ime radionice proizlazi iz ideje da je djevojaštvo neodvojivo od iskustva gledanja horora čak i na teoretskoj razini. Predavanje je bilo opuštenog tipa u kojemu su predavačica i publika bile u stalnom dijalogu. Plazonja je dala kratki pregled horora kroz teoretski pogled te podijelila svoje iskustvo obožavateljice tog filmskog žanra. Kroz prezentaciju pustila je i nekoliko isječaka iz filmova koji su primjerom podupirali tematiku o kojoj je govorila.

The Craft

Prvi film čiji isječak je pokazala i komentirala bio je The Craft (1996.). Film koji su predavačica kao i mnoge prisutne žene na radionici gledale u svojim formativnim godinama i imaju jaku povezanost s njim. Prati četiri izopćene tinejdžerice koje se bave vještičarenjem. Iako je film bio omiljen, analizirajući ga iz feminističke perspektive, zaključeno je da ima manjkavosti.

„Vještice su simbol za žensko osnaživanje ali i ubijanje i demoniziranje žena kroz povijest. U Craftu nije usmjerenost na zajedničko osnaživanje nego osobna korist ili rješavanje osobnih trauma. Problem je što tinejdžerice jedna drugu uopće ne osnažuju nego dolazi do prikazivanja ženskog prijateljstva kao nečeg neostvarivog“, rekla je Plazonja.

Zatim je pokazala isječak iz drugog dijela The Craft: Legacy (2020.). U njemu su tinejdžerice bile udružene i zajedno se borile protiv zajedničkih problema. Jedna od posjetiteljica radionice komentirala je: „Drugi dio je ideološki s namjerom i porukom bolji i izraženiji, ali meni je možda malo presterilan. Super su to namjere, ali nema mi te neke duše. Prvi koliko god je imao problematična mjesta i po pitanju klase i mentalnog zdravlja, njegova neurednost i silan niz problema mi dodaje žanru i film mi djeluje životnije“.

Različiti doživljaji filma ostavili su pitanje je li balans moguć. Je li moguće učiniti ovaj filmski žanr učiniti „životnijim“, a da istovremeno bude uključiv?

Black Christmas

Plazonja smatra da su horor filmovi oduvijek sa sobom nosili političke poruke i komentare te da su pomagali ženama da budu viđene i osnažene.

„Nepravedno je što se zadnjih godina govori o „elevated hororu“ (horor s fokusom na psihološke i društvene teme) kao da su redatelji tek sad otkrili smisao i snagu prikazivanja politički snažnih i važnih tema. Mislim da se cijelo vrijeme to prikazuje u hororu samo se kao i u većini pop kulture pogrešno iščitavalo“. Dodaje: „Slasher je vrlo vjerojatno jedan od najobezvređivanijih horor podžanrova, a od samog početka ima jak emancipacijski potencijal.“

Kao primjer koristi film Black Christmas (1974.), koji je izašao samo godinu dana nakon što je Roe v. Wade izglasan. U njemu, protagonistica otvoreno govori svom dečku kako ne želi zadržati dijete te da će abortirati. Također komentira da su feministkinje u prošlosti snažno kritizirale slashere kao podžanr horora.

„Jedna od najproblematičnijih stvari u kritici je pretpostavka da slasher ponajviše u kinima gledaju muškarci. Horor film je izvrsno mjesto za uništavanje i raskidanje binarnih opozicija. Ovakvi filmovi su dobar pokazatelj toga da koliko god nas patrijarhat pokušao staviti u kalup, to nas ne odvaja od sadržaja koje volimo. Obožavam šljokice, ali obožavam i krvave horore“.

Carol Clover u svojoj knjizi „Men, Women, and Chainsaws“ pretpostavlja da slasher radi na identifikacijskoj razini da se muškarci identificiraju sa ženom na kraju te da to predstavlja momenat draga. Međutim, Plazonja i u toj kritici pronalazi problematiku. Po njoj je to binarna opozicija što kasniji filmovi nastoje probijati te čime se teorija više počinje baviti.

Plazonja nije bez kritike kada je tema slasher. Naime, Clover također u svojoj knjizi popularizira termin „final girl“, tipičan arhetip u slasherima koji predstavlja ulogu ženskog lika koji preživi masakr i suoči se s ubojicom, često na kraju filma. Plazonja komentira da je koncept final girl problematičan jer, iako naizgled osnažuje ženski lik, u sebi često reproducira konzervativne, patrijarhalne i moralizatorske norme.

Na pitanje što publika misli o ovom konceptu jedna posjetiteljica je komentirala: „Nemam problem s kategorijom nego pozicijom final girl kao jedne figure, ja sam više za kolektivne pobjede u kojima se cure udruže“.

I Saw the TV Glow

„Kada sam se počela baviti horor filmom i auto teorijom sinula mi je ideja otvora. Bavim se metaforom otvora ne samo iz formalnih primjera rezanja kože i tijela, nego me zanimalo i metaforički na koje načine ih možemo iščitavati kao uplive naših osobnih preokupacija i kako izlaze van i izmiču našem čitanju. Meni su zanimljivi trenutci u kojima je horor film je metafora za odnos fantazije i zbilje, za granice jednog svijeta i drugog, zabranu otvaranja i prelijevanje jednoga ka drugome te ujedno koža i koja se siječe i otvara te ekran televizora kao metafora za otvaranje“, nastavlja Plazonja.

Ideja otvaranja tijela, i fizičkog i metaforičkog kao i otvaranje televizora i ulazak u njega pojavljuju se u filmu I Saw the TV Glow (2024.). Radi se o psihološkoj horor-drami koja istražuje teme identiteta i izolacije. Radnja prati Owena i Maddy koji imaju zajedničku opsesiju misterioznom horor serijom The Pink Opaque. Kako Owen odrasta, granice između fikcije i stvarnosti počinju se brisati, što dovodi do sve većeg osjećaja dezorijentacije i gubitka identiteta. U isječku kojeg je Plazonja na radionici pustila, Owen otvara svoj trup fizički, ali situacija služi i kao metafora za shvaćanje i priznanje da je trans žena.

„Zato ljudi imaju zazor od gledanja i uživanja u horor filmovima jer imaju problem identifikacije sa zbiljom poistovjećivanja sa svijetom koji je prikazan na ekranu“, zaključila je Plazonja.

Horor film je često u feminističkoj kritici izjednačavan s pornografijom s pretpostavkom da utječe na odnos žena prema stvarnosti. Međutim Plazonja govori: Zašivanje ekrana odnosno filma i prikazivanje filma kao cjeline u koju moramo stalno biti uvjereni i uteći u taj realitet te ga ne smijemo odvajati od svoje okoline u kojoj smo skroz immersed u iskustvo u kojem se ne ukazuje na njegovu tvorivost. Horor za razliku od toga stalno traži od nas otvaranje i da ga zaigrano analiziramo i gledamo na njega kao na gledanje fikcije, da se maknemo od toga da to mora biti prikaz vjerne stvarnosti“.

Još na početku radionice, Plazonja je zamolila sve prisutne da kažu koji im je najdraži horor i koja im je najdraža „final girl“. Polovina publike rekla je da uopće ne gleda i ne voli horore te se time postavilo pitanje zašto netko uopće bira gledati ovaj žanr.

Plazonja je podijelila svoje mišljenje: „Horor nam daje potencijal gdje možemo ubaciti i osobno. Trebamo raditi na tome da fikciju destabiliziramo i analiziramo baš zato da je se ne bojimo nego da ih gledamo kao konstrukte i tvorevine u koje i mi možemo imati svoje uplive jer itekako izlaze kroz te otvore.“