Zbog nedostatka sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u školama, mladi ne prepoznaju seksualno nasilje

S ciljem osvještavanja javnosti o problemu seksualnog nasilja nad djecom i sprječavanja stigmatizacije, svake se godine 18. studenog obilježava Europski dan zaštite djece od seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja.

Podaci Vijeća Europe pokazuju da je 1 od 5 djece žrtva nekog oblika seksualnog nasilja. Istraživanje deSHAME Centra za sigurniji internet iz 2022. ukazuje na porast digitalnog seksualnog nasilja. Čak 93 posto mladih svjedočilo je seksualnom uznemiravanju na internetu.

Zbog nedostatka sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u školama, mladi ne prepoznaju seksualno nasilje niti znaju kome se obratiti za pomoć i podršku ako ga dožive. Stoga pozivamo Grad Zagreb da što prije uvede sveobuhvatno seksualno obrazovanje u škole. Ono će đacima pružiti potrebna znanja i vještine za prepoznavanje rizika, traženje pomoći i razumijevanje svojih prava. Cilj je, između ostalog, podučiti nove generacije o važnosti pristanka i uspostavljanju kvalitetnih i ravnopravnih odnosa”, izjavila je Nataša Bijelić, stručna suradnica Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje CESI.

Nedostatak adekvatnih informacija o seksualnosti, pravima i granicama doprinosi ranjivosti mladih

Okruženje u kojem mladi nemaju adekvatne informacije o seksualnosti, pravima i granicama, kao ni o tome kako da prepoznaju i prijave neprikladno ponašanje doprinosi njihovoj ranjivosti i izloženosti nasilju.

Prema istraživanju Ženske sobe iz 2023. godine, seksualno nasilje nad djecom se otkrije u otprilike 18 posto slučajeva. Neprepoznavanje nasilja, strah ili sram su tek neki od razloga zbog kojih mnoge žrtve nikada ne podijele svoje iskustvo.

Kampanjom #Zaštošutimo 3.0, CESI kontinuirano upozorava na opasan nedostatak znanja o seksualnosti među mladima. Kao i na neophodnost uvođenja seksualnog obrazovanja u školama.

U studenom se bilježi više od šest mjeseci otkako je Grad Zagreb, uz iskazanu podršku pokretanju sveobuhvatne seksualne edukacije u osnovne i srednje škole, trebao predstaviti program. Budući da nije poduzet ni prvi korak, CESI ponovno apelira na Grad da postavi realne rokove i oformi stručnu radnu skupinu koja će krenuti s izradom kurikuluma, jer mladi više ne mogu čekati.

Što je “woke” i kako se taj izraz koristi?

“Pobjeda Donalda Trumpa daje nadu svima nama koji se borimo za tradicionalne i obiteljske vrijednosti, u borbi protiv nametanja woke-ludila i rodne ideologije”, rekao je zastupnik Mosta Miro Bulj u kratkom videu kojeg je objavio na društvenim mrežama nakon što je potvrđeno da je Trump novi izabrani predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Slične su reakcije podijelili i njegovi drugi stranački kolege. Marin Miletić napisao je na Facebooku da “wokeri diljem svijeta urliču i imaju fizičke manifestacije na Trumpa”. Dodao je da vjeruje da će se “taj val nade preliti iz Amerike i na Europu i da ćemo wokere maknuti s pozicija moći, sačuvati naše obitelji i našu zemlju zadržati zdravom”.

Woke je ove godine popularan izraz. Od bivšeg DP-ovca Stephena Bartulice koji je odrastao u Americi, preko Miletića koji njeguje imidž otkačenog i mladima bliskog političara, do onih koji se drže tradicionalnijeg izražaja, poput Mostovog Bulja ili DP-ovog Ivana Penave – političari s desnice se ne libe koristiti tu stranu riječ.

Jedan od razloga je, koliko znamo, činjenica da ne postoji hrvatska novotvorenica, a doslovni prijevodi s engleskog jezika poput “probuđeni” ili “budni” nisu dovoljno adekvatni, odnosno, specifični označitelji.

U svakom slučaju, korištenje riječi woke dolazi iz političkih, kulturnih ili ideoloških sukoba oko društvenih pitanja poput roda, spola i identiteta. Kako smo takvim sukobima svjedočili na gotovo svakim izborima, uključujući i ovogodišnje, a očekujemo ih i na nadolazećim predsjedničkim, pokušat ćemo objasniti što pojam woke predstavlja, kako i tko ga koristi te kako se njegova upotreba globalno raširila.

Woke: od američke crnačke zajednice do mainstreama

Izraz woke stekao je popularnost među europskom desnicom, često pod utjecajem američkih političkih rasprava. Njega koriste konzervativni Republikanci kako bi opisali ono što vide kao pretjeranu političku korektnost i osjetljivost prema rasizmu, seksizmu, homofobiji, transfobiji i drugim oblicima diskriminacije (1,2).

Posebno se u svojoj anti-woke politici istaknuo guverner Floride Ron DeSantis dok je još vodio kampanju za republikansku predsjedničku nominaciju. Kako je govorio, Floridu je učinio državom u kojoj “woke odumire”, a pokušao je tamošnje školstvo i obrazovne sadržaje kontrolirati “anti-woke zakonom”. Njegov tadašnji protukandidat, a sada novoizabrani predsjednik, Donald Trump, u jednom je momentu priznao da ni Republikanci zapravo ne znaju što ona znači.

“Ne sviđa mi se izraz woke jer stalno čujem woke, woke, woke. To je samo izraz koji koriste, a pola ljudi ga ne može ni definirati, ne znaju što je to”, rekao je Trump u lipnju prošle godine, nakon obraćanja pristašama u Iowi.

No, nije trebalo dugo da ponovno posegne za tim adutom, efikasnim prečacem pomoću kojeg diskreditira političke oponente (1,2,3).

Zbog česte prisutnosti te riječi u javnom prostoru, portali, kako domaći, tako i strani, već su u nekoliko navrata pokušali objasniti što ona znači.

“Bivši predsjednik Donald Trump rekao je da mu se ne sviđa izraz ‘woke’. Evo što to znači”, pisao je USA Today prošle godine, uzimajući kao povod gore citiranu Trumpovu izjavu. “Šta je woke kultura, kojom vlast plaši građane?”, pisalo je srpsko Vreme nakon što je predsjednik Aleksandar Vučić na UN-ovom samitu najavio da će se Srbija oduprijeti “spoljnim pokušajima koje takozvani ‘woke‘ pokret nameće kao najvišu moguću vrednost”. “Što zapravo predstavlja ‘woke’, ta strašna riječ koja je konzervativcima crvena krpa”, pisao je Telegram netom nakon američkih predsjedničkih izbora, navodeći reakcije hrvatskih konzervativaca. Osim navedenih, o “skrivenoj opasnosti koja potkopava temelje zapadne civilizacije” pisao je i Hrvatski fokus, a o “woke ideologiji” pisala je i nekolicina portala bliskih desnici i/ili crkvi (1,2).

Većina njih je objasnila porijeklo i razvoj značenja pojma, a mi ćemo ga samo u kratkim crtama ponoviti.

Što je woke i kako se koristi?

Izraz je sredinom 20. stoljeća bio dio afroameričkog slenga i odnosio na svijest o društvenoj nepravdi utemeljenoj na rasizmu. U javni leksik, izvan crnačkih zajednica, probija se 2014. godine. Primarno, u okviru pokreta za borbu protiv rasizma i policijskog nasilja Black Lives Matter, čiji je povod bilo policijsko ubojstvo nenaoružanog mladog Afroamerikanca. Geslo “Stay woke(“Ostani budan/budna”) koristili su aktivisti kako bi ukazali i stali na kraj policijskom iživljavanju.

S vremenom se poziv na “budnost” proširio kako bi obuhvatio svijest o drugim oblicima društvene nepravde, poput rodne nejednakosti i kršenja prava LGBTIQ+ osoba. Godine 2017. riječ “woke” uvrštena je Oxfordov rječnik, odnosno dodano joj je još jedno značenje. Uz izvorno značenje “probuditi se nakon sna”, dodano je figurativno prošireno značenje “svjestan” ili “dobro informiran” u političkom ili kulturnom smislu. Polako su i ostali svjetski poznati rječnici napravili isto.

“Svjestan i aktivno pažljiv prema važnim društvenim činjenicama i problemima (osobito pitanjima rasne i socijalne pravde)”, tako najpoznatiji američki rječnik, Merriam-Webster definira osobu koja je woke. No tamo stoji i da se tim terminom izražava “neodobravanje” politički liberalnih ili progresivnih aktera koji nastupaju “na način koji se smatra neracionalnim ili ekstremnim”.

Marriam Webster navodi i nekoliko primjera njegove upotrebe. Primjerice, neki film je woke jer su likovi “rodno fluidni ili različitih rasa”, liberali su “woke kulturni ratnici koji predstavljaju egzistencijalnu prijetnju naciji i njezinoj tradiciji”, a pad stope novačenja u američkoj vojsci znači “porast woke politike”.

Poynter, američki institut za medijske studije, pisao je o tome da je woke svuda prisutan, ali i da ga mnogi, uključujući i javne osobe koje ga koriste, ne znaju definirati. DeSantis je jednom prilikom rekao da je to “žargonski izraz za aktivizam, progresivni aktivizam, i opće uvjerenje u sustavne nepravde u zemlji”. Ostali Republikanci koje navodi Poynter vezuju ga uz ljevicu, mada također bez preciznog pojašnjenja.

Zaključno, definicija termina “woke” varira, ovisno o političkoj poziciji s koje se koristi.

Woke na domaćem terenu

Na domaćem terenu taj se termin najčešće koristi kao zamjena za “rodnu ideologiju”, još jedan konstrukt za kojim posežu oni koji se protive idejama rodne ravnopravnosti, propitivanju tradicionalnih rodnih uloga ili zagovaranju prava LGBTQ+ osoba. Najčešće ga koriste političari/ke desne orijentacije referirajući se na vidljivost i prisutnost LGBTQ+ osoba u javnosti (1,2).

Tako je već spomenuti Miletić je u jednom od svojih postova iskoristio termin “woke rodna ideologija”. Pisao je o tome u jednom od svojih osvrta na ljetne Olimpijske igre kad se pridružio moralnoj panici oko performansa otvaranja čiji su dio bili drag queen izvođači/ice (1,2).

Slične su reakcije bile i na ovogodišnji Eurosong jer je prvi put pobjedu odnijela nebinarna osoba. Bivši europarlamentarac Mislav Kolakušić je napisao da se tada na Eurosongu vidjelo “promociju woke ideologije, transrodnosti, nebinarnosti, muškaraca u haljinama, sotonističke kostime i općenito promociju modernog debilizma” te da je to “direktan rezultat politike današnje većine u Europskoj uniji i Europskom parlamentu”.

Pojam woke za Telegram je objasnio i Kosta Bovan, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Navodi da je glavni problem s tim terminom jest taj što je “postao prazni označitelj” i ne znači ništa konkretno osim što ukazuje na sve što nije jako konzervativno ili ekstremno desno.

Pod isti termin i pod istu hrpu se trpa izrazito liberalne pozicije i ideje, zatim progresivne ideje, socijaldemokratske ideje. Primjerice, wokeom se iz te pozicije etiketira nekoga tko smatra da je potrebna bolja redistribucija u ekonomiji, nekoga tko smatra da su nužna razvijenija transseksualna prava ili nekoga tko se zalaže za feminizam. Pojednostavljeno, s intenzivnije desne pozicije gledano, sve suprotno od nje spada u woke. Desnica je izmanipulirala terminom i ušao je u mainstream, iako vjerujem da brojni ljudi ne znaju njegovo stvarno značenje”, smatra Bovan.

Kao izvorno značenje Telegram navodi svijest o „rasno motiviranim prijetnjama“. „Danas podrazumijeva i svjesnost o društvenim nepravdama, rad na većoj inkluzivnosti i raznolikosti, bez obzira na rasu, spol ili seksualnu orijentaciju“, navodi ovaj portal.

Woke i nejasno definiranje

Poynter je istaknuo još jednu zanimljivost, a to je da ni američki ispitivači javnog mnijenja, kada ih zanima kako se građani pozicioniraju prema wokeu, često ne uspijevaju jasno definirati pojam, što dovodi do pogrešnih rezultata i nedostatka smislenih uvida.

Primjerice, u jednoj od takvih anketa ispitanicima je ponuđeno pitanje koliko im je važno stopiranje učenja woke ideologije u školama, pri čemu se 48 posto odlučilo za “jako važno”, 29 za “donekle” i 23 posto za “nevažno”. Tim se pitanjem pretpostavlja da se woke, što god to značilo, zaista podučava u školama, komentirao je za Poynter politolog Justin Gross. A poantu koju je iznio analizirajući anketu mogli bismo primijeniti i na dominantnu primjenu riječi woke: “Čak i ako ne znam što to znači, očito ne zvuči kao nešto zbog čega bih trebao biti sretan.”

“Woke dezinformacije” usmjerene na poznate ličnosti i kompanije

Društvene mreže preplavljene su woke etiketiranjem. U posljednje vrijeme, posebno među korisnicima engleskog jezika, bujaju lažne woke ili anti-woke etikete. Subjekti takvih dezinformacija veoma često su slavne ličnosti iz svijeta zabave te poznate i uspješne kompanije.

Tako je nedavno kružila neutemeljena tvrdnja da Kurt Russell formira “novu alijansu anti-woke glumaca s Roseanne Barr i Timom Allenom”. Za Russella se isto tako lažno tvrdilo da je prekinuo suradnju s Disneyem jer je postao previše woke. Jednako neutemeljena bila je i tvrdnja da je glumac James Woods napustio Hollywood da bi se pridružio novom “anti-woke” studiju Mela Gibsona. Dio takvog izmišljenog studija, koji bi “promicao tradicionalne vrijednosti” bili su i Angelina Jolie i Jon Voight. Zajedničko svim tvrdnjama je bilo to da potječu sa satiričnih blogova, ali da su lutajući bespućima interneta shvaćene i proširene kao istinite vijesti.

Brojni korisnici društvenih mreža, uključujući i domaće, satiru su predstavili kao istinu. Tako su širili vijest da je kompanija Samsung prekinula dugogodišnje partnerstvo s Olimpijskim igrama zbog woke performansa u Parizu.

Zbog svoga wokenessa navodno su mnogi slavni bili i “kažnjeni”. Internetom su se širile serije dezinformacija da su iz poznatih restorana zbog toga izbačeni glumci Tom Hanks i Robert De Niro te sportašice Megan Rapinoe i Lia Thomas.

Često se šire dezinformacije o javnim osobama koje navodno kritiziraju woke kulturu, mada takve izjave zapravo nisu dale javno (1,2). Ova vrsta dezinformacija obično uključuje krivo pripisivanje, manipulaciju kontekstom ili direktno izmišljanje citata.

Možda jedan od najbizarnijih primjera je tvrdnja koja je kružila društvenim mrežama da je Charles Darwin, osnivač teorije o evoluciji, prorekao pojavu woke društva u svojim spisima, posebice u Porijeklu vrsta. Čak je i izmišljen citat u kojem Darwin piše kako će se razviti podvrsta ljudi “kojima nedostaje intelektualni kapacitet mišljenja” i koja će pokušati kontrolirati većinu. “Oni će poricati biologiju, pokušati poništiti stoljeća ljudskog razvoja ponovnim pisanjem povijesti i postupno se vraćati svom izvoru primata”, stoji u citatu koji se na društvenim mrežama pripisivao Darwinu.

Vjerojatno postoje oni koji bi se, u nedostatku preciznih definicija, složili s ovom definicijom wokea, no ne postoje relevantni izvori koji potvrđuju da je navedena izjava izašla iz pera ovog devetnaestostoljetnog znanstvenika.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Pridruži se prikupljanju podataka o uličnom uznemiravanju!

Sigurna mjesta te pozivaju da pomogneš u nastojanjima da gradove učinimo sigurnima od uličnog uznemiravanja. To možeš učiniti tako da se pridružiš “Regionalnom data izazovu”.

Radi se o regionalnom prikupljanju podataka o uličnom uznemiravanju. Baza će biti aplikacija Safecity putem koje će sudionici i sudionice sakupljati podatke o uličnom seksualnom uznemiravanju. Potom će ih analizirati i na kraju će osmisliti i provesti akciju u svojoj lokalnoj zajednici. Poziv za sudjelovanje je otvoren za sve u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji koji/e žele aktivno sudjelovati u prevenciji i suzbijanju nasilja nad ženama.

Učini svoju lokalnu zajednicu sigurnom od uličnog uznemiravanja

Online edukacija traje četiri tjedna, a održava se svakog utorka u 18 sati, četiri utorka za redom – 26. studenog te 3., 10. i 17. prosinca. Naučit ćeš više o Safecity aplikaciji, analizi podataka o seksualnom uličnom uznemiravanju te provođenju konkretnih akcija u lokalnim zajednicama. Kroz niz online radionica, dobit ćeš alate i podršku za prikupljanje i analizu podataka koji će ti omogućiti da osmisliš vlastitu inicijativu za poboljšanje sigurnosti u svojoj zajednici.

Rok za prijavu je 23. studenog do kraja dana. Prijaviti se možeš ispunjavanjem prijavnice.

Pridruži se zajedničkom nastojanju da stvorimo sigurna mjesta za sve nas.

U kazalištu treba biti hrabra

Riječki izvedbeni Kolektiv Igralke, kojeg čine Anja Sabol, Ana Marija Brđanović, Vanda Velagić i Sendi Bakotić puni pet godina. U istom su periodu osmislile i izvele pet predstava. Predstave “Plastika fantastika”,Bakice”, “Crna vuna”, “Cure” i “Seksualni odgoj II: Borba”, uz radionicu (p)ODRŽATI ODVAJANJA – praktični osvrti na mnoga lica i uloge nezavisnog umjetničkog rada nalaze se u različitim formatima na meniju prvog Festivala Igralke koji se održava u Rijeci od 14. studenog do 20. prosinca, što je ujedno i povod ovom razgovoru. 

Prije nego Igralke stupe na scenu, važno je napomenuti da su u pet godina osvojile i niz nagrada. Izdvajam(o) Specijalnu nagradu za društveno angažirani teatar na Art trema festu u Rumi i Posebno priznanje Bijenala scenskog dizajna iz Novog Sada za predstavu “Cure”. Za “Seksualni odgoj II: Borba”, koji tematski čini diptih s predstavom “Cure”, a nastao je u produkciji Slovenskog mladinskog
gledališča, Maske i Mesta žensk iz Slovenije u režiji Tjaše Črnigoj, u suautorstvu s dijelom Kolektiva, osvojio je Borštnikovu nagradu za posebno dostignuće prema odluci žirija, za iznimnu društvenu odgovornost i izvođački aktivizam. A osvojio je i nagradu Društva kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije za najbolju predstavu 2023. godine (za cjelokupan ciklus “Seksualni odgoj II”).

Kako same kažu, spašavaju svijet predstavu po predstavu. Prijašnjih godina smo razgovarale o predstavama “Bakice” i “Cure”. Upravo te članke vam preporučujem za bolje razumijevanje koncepta koje ove kazališne radnice, Kolektiv Igralke, primjenjuju. Rade predstave na teme koje ih inicijalno žuljaju, a koje su ujedno i univerzalne. Osvrću se na probleme zajednice i okoline – kao što je siromaštvo, beskućništvo, seksualna edukacija i borba za prava žena. Kako Igralke organiziraju svoj festival po principu pet predstava za pet godina, prirodno je da se ovaj brzi, e-mailom određeni intervju sastoji od pet pitanja. Program provjerite na ovom linku, a u nastavku pročitajte nešto eteričniji razgovor o radu, kreativnim procesima, dinamici, temama i naravno – planovima za budućnost.  

Kako definirate misiju i vrijednosti kolektiva Igralke i na koji način ih prenosite kroz svoje predstave i druge umjetničke aktivnosti?

Ana: U svijetu u kojem kola bezbroj nefiltriranih informacija, pokušavamo staviti reflektor na zajednicu oko nas i kroz konkretna iskustva ljudi koji nas okružuju dotaknuti univerzalna pitanja i potaknuti konkretne akcije angažiranosti.

Vanda: Misiju i vrijednosti stalno redefiniramo i propitujemo, gledamo zajedno predstave, razgovaramo o etici i umjetnosti, trudimo se razvijati osobno i kao kolektiv, a sve što jesmo otvoreno izlazi u procesima nastanka predstava. Nakon svake improvizacije slijedi “feedback” u kojem raspravljamo što je viđeno, kako se to oslanja na širi društveni i politički kontekst. Profesori Rade Šerbedžija i Lenka Udovički su nam već tijekom studija dali vjetar u leđa, tj. osjećaj da u kazalištu treba biti hrabar.

S obzirom na vašu dinamiku, koje su najveće prednosti i izazovi rada u kolektivu, posebno kada je riječ o kreativnom procesu i donošenju odluka?

Anja: Podjela odgovornosti je definitivno prednost za mene. Osjećala bih preveliki teret da sve moram sama… Lijepo je raditi u zajednici koja je prijateljska, koja se trudi razumjeti drugog i sebe. Koja radi kreativno vođena idejom o boljem svijetu. Jedini problem je realnost – financiranje, prostor za rad, usklađivanje rada svih nas ponaosob s radom u Igralkama. Život. Kreativni proces nam je najdraži, tu uživamo, istražujemo, diskutiramo, razmišljamo, igramo se.

Vanda: Međusobno se inspiriramo, nadopunjujemo, podupiremo i rastemo kao kolektiv i kao prijateljice. Izazovno je u periodu kad se odjednom nakupi puno posla i treba reagirati brzo. Onda nema vremena za kolektivno promišljanje jer kolektivni rad zahtijeva vrijeme. Ponekad jedva pronađemo termin za Zoom sastanak. Trudimo se da jednom mjesečno imamo sastanak/druženje/večeru kod jedne od nas, rotiramo se, ali zadnja dva mjeseca ni jedan datum nismo sve četiri bile u Rijeci istovremeno. Ovu zimu ćemo sve nadoknaditi. Ta neobavezna druženja su neizmjerno bitna, tu gradimo smjer u kojem idemo.

Kako birate teme i tekstove s kojima radite, koliko i kako istražujete prije nego ih prenesete na scenu? Kako se odnosite prema aktualnim društvenim pitanjima u svom radu?

Ana: Biramo teme koje osjećamo važnima, a tekstove smo do sad kreirale iz nas samih, iz naših istraživanja, razgovora sa suradnicama_ima, s radionica, a potom i pomoću kazališnih alata kao što je improvizacija ili neka druga vrsta igre. Ne isključujemo rad na konkretnom tekstu, no često potrebe teme koju istražujemo, pa i same okolnosti i financijske mogućnosti utječu na koji način “kreiramo tekst”. Svaka predstava ima različiti proces istraživanja, i već su odluke na koji način ćemo se baviti temom koju istražujemo istraživanje samo za sebe i početna točka procesa čije je trajanje također individualne naravi.

Neke teme iziskuju npr. više vremena provedenog na radionici u direktnom kontaktu sa skupinama o kojima je riječ u predstavi. Nekada se taj rad umanji, ali se kompenzira intenzivnijim teorijskim istraživanjem ili pak donošenjem materijala na probe u izvođačkom obliku. Ključan faktor je i financiranje i vrijeme koje projektno možemo uložiti u određenu temu. Od same ideje, kroz prijavu projekta do same finalizacije raspon rada kreće se otprilike dvije godine, godinu dana minimalno. Temama pristupamo otvoreno, rekla bih iz neke nulte točke, iako možda imamo određena znanja, stavove, pri samom radu istražujemo što objektivnije, kako bismo stvorile širi prostor istraživanja i veće polje kreativnosti.

Kako pristupate stvaranju uloga i karakterizaciji likova? Koliko prostora ostavljate za improvizaciju i kako balansirate između strukture i spontanosti?

Anja: U početku ima puno improvizacije, kao i u svakom radu vjerojatno, struktura se javlja poslije. A čar kazališta je da uvijek ima mjesta za improvizaciju, spontanost je nužnost u mom idealnom scenskom bivanju, tj. svaki trenutak je sada i ovdje. S druge strane je sjajan osjećaj sigurnosti jer znaš da postoji struktura i sigurna si. Meni su do sada naše najsnažnije predstave (a vjerojatno i publici) dokumentarne, s dosta autobiografskih elemenata. Ne znam kako bih govorila o likovima i karakterizaciji – to je nešto što valjda otkrivamo svakom novom izvedbom.

Sendi: U našim dokumentarnim predstavama ne možemo govoriti o ulogama i likovima kao u tradicionalnom (dramskom) kazalištu. Riječ je više o izvedbenom predstavljanju određenih stvarnih ljudi, priča, a budući da su stvarni, bila je potrebna posebna pažnja kako bismo ih postavile na scenu. Isprobavale smo i razne glumljene varijante, ali to bi često zapadalo ili u komediju, ili bi bilo naprosto krivo. Uz pomoć redateljice Tjaše Črnigoj, s kojom smo najviše radile, uspostavile smo neki izvođački modus koji stvara jake slike i dojmove kod gledatelja gotovo minimalnim kazališnim postupcima. A kako ćemo raditi u idućim predstavama, to ćemo još tek otkriti! Volim kada u predstavama otvaramo dijalog s publikom, tu onda ima svakakvih reakcija i možemo biti neposredne i spontane u interakciji.

Koji su vam najvažniji ciljevi u nadolazećim projektima i kako vidite ulogu kolektiva Igralke u budućnosti kazališta i umjetnosti općenito?

Sendi: Kao prvo, da nađemo načine da nastavimo raditi zajedno jer to volimo, jer se volimo. Obožavam svaki trenutak kada smo zajedno sve četiri, čak i ako nam je teško i nešto ne ide, lijepo nam je. Sa svakim novim projektom trudimo se stvoriti uvjete za rad koji nisu (samo)eksploatacijski i u kojima možemo brinuti za sebe i druge. Podržavati se kroz rad u zajednici kada stvaramo i istražujemo, ali i kroz naše odnose u kolektivu i sa suradnicama_ima. Da nismo u burnoutu! To nije lako u uvjetima nezavisne scene na kojoj radimo (ili u bilo kojim uvjetima u kazalištu). No, postavljati svoje uvjete i baviti se točno onim što cijelim bićem osjećaš da vrijedi, na kraju nadoknađuje sve nesigurnosti. 

Vanda: Želimo nastaviti tražiti teme koje proizlaze iz naših potreba da govorimo o njima, baviti se sobom, zajednicom i okolinom koja nas okružuje. Dozvoliti si da istražujemo nove forme i radimo s raznim redateljima_icama. Najbitnije je da se sve četiri slažemo i da Igralke uvijek ostanu radost za nas – jer mislim da su dobri odnosi u kreativnom procesu ono što nosi budućnost – to je zasad još uvijek radikalno i raritet. Ja uvijek kažem – proces se vidi, odnosi se osjete. Nadam se da će jednom i kazališta, unatoč svojoj striktnoj hijerarhijskoj strukturi pronaći načina da zaposlenici ponovno osjete dignitet svojih zvanja, a režiseri dozvoliti ansamblima da nude više svog materijala i tako dopustiti izvedbenim umjetnicima da se razvijaju kao autori. Zaista vidim kazalište kao poligon za razvijanje razumijevanja i  empatije.

Sve detalje o Festivalu možete pročitati na njihovoj Facebook stranici i stranici događanja. Mjesta u gledalištu se brzo popunjavaju, sve javljaju u hodu. Ako sada ne ulovite neku kulturnu poslasticu, svakako nastavite pratiti divne Igralke i njihov rad. Dobra iznenađenja u njihovoj produkciji naprosto ne prestaju!

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Nominiraj “Novinarku godine”!

PARiTER nastavlja s dodjelom nagrade za Novinarku godine! Njome se odaje priznanje novinarkama koje su se istaknule pišući o rodno osjetljivim temama.

“Medijski prostor je dio našeg svakodnevnog života i bitno je da u njemu čitamo i nailazimo na tekstove koji su istiniti, koji su osjetljivi na različite društvene probleme i koji na vidjelo donose priče koji podižu svijest i koji potiču na društvene promjene, naročito uz probleme koji se tiču rodne diskriminacije, seksizma i mizoginije. Ovom nagradom želimo pokazati da se novinarke koje ovakve priče donose na zaslone gledatelja izrazito cijene i da građani i građanke mogu obraćaju pažnju na benefit kojim pridonose društvu”, poručuju iz PARiTERa.

Svi zainteresirani građani i građanke mogu nominirati svoje favoritkinje ispunjavanjem Google forme za PRIJAVU. Nagradu dodjeljuje žiri sastavljen od stručnjakinja iz domene rodne ravnopravnosti i medijske pismenosti. U ovogodišnjem žiriju su Danka Derifaj i Nora Krstulović – novinarke i prošlogodišnje dobitnice nagrade, te Lana Bobić – suosnivačica i/ili članica više aktivističkih inicijativa, organizacija i platformi vezanih uz ljudska prava, posebice ljudska prava žena, izbjeglica, manjinskih i marginaliziranih skupina. 

Pri nominaciji važno je da “Novinarka godine” kroz svoj rad:

  • se svjesno bori protiv stereotipa;
  • podjednako koristi glasove stručnjakinja i stručnjaka iz određenog područja;
  • ne povodi za dvostrukim standardima pri izvještavanju;
  • ne koristi stereotipne prikaze muškaraca, žena i osoba drugih rodnih identiteta;
  • objašnjava kontekst priče na kojoj se temelji medijski izvještaj;
  • koristi rodno osjetljiv jezik
  • prepoznaje kako se različiti oblici diskriminacije, uključujući klasna pitanja, preklapaju i oblikuju iskustva marginaliziranih skupina, te se zalaže za socijalnu pravdu

Do sada su titulu “Novinarke godine” ponijele:

  • Matea Krmpotić, koja problematizira aktualne provokativne teme kroz rodno osjetljivu leću i s gošćama i gostima iz različitih područja
  • Danka Derifaj, koja godinama suobličuje i mijenja hrvatski medijski prostor, razotkrivajući afere, osiguravajući prostor za važne teme o kojima je naprosto lakše šutjeti u društvu poput našega
  • Nora Krstulović, zbog njezinog predanog, kontinuiranog i analitičkog rada na razotkrivanju problema hrvatske kulturne scene

Nagrada je prvi put dodijeljenja prije dvije godine, 2022., na području Primorsko – goranske županije. No, kako je došla u interes šire javnosti već je godinu kasnije održana na nacionalnoj razini. A s tim se nastavlja i ove godine.

“Novinarku godine” možete prijaviti do 3. prosinca – OVDJE!

Uloga žena u politici se mijenja na bolje, ali relativno sporo

Prema podacima koje imamo o osobama koje su izrazile interes za kandidaturom, na predsjedničkim izborima 2024. godine potencijalno će se kandidirati 11 osoba, od čega su četiri žene. To je, za sada, statistički najveći broj žena koje će se potencijalno kandidirati za ovu političku funkciju (36,36 posto). S obzirom na podzastupljenost žena u politici koja je i dalje prisutna bez obzira na postojanje rodnih kvota (1,2), zanimalo nas je koji su faktori utjecali na porast broja potencijalnih kandidatkinja na predstojećim predsjedničkim izborima. Radi li se o generalnom trendu ili je veći broj kandidatkinja u izbornom procesu specifikum predsjedničkih izbora? Imaju li obvezne spolne kvote utjecaj na veću političku participaciju žena? Na navedene pitanja tražile smo odgovore u različitim izvještajima i statistikama te smo razgovarale sa stručnjakinjama u području političke participacije.

Pregled predsjedničkih izbora u Hrvatskoj

Prema arhivi Državnog izbornog povjerenstva (DIP), na prvim izborima 1992. godine sudjelovala je jedna kandidatkinja (12.5 posto) i sedam kandidata. Niti jedna kandidatknija nije sudjelovala u izbornoj utrci 1997. i 2000. godine. U predsjedničkoj utrci 2005. godine sudjelovalo je deset kandidata i tri kandidatkinje (25 posto), a 2009. godine deset kandidata i dvije kandidatkinje (16,66 posto). 2014. godine na izborima je sudjelovalo tri kandidata i jedna kandidatkinja (25 posto), a 2019. godine osam kandidata i tri kandidatkinje (27 posto). 

U Godišnjem izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2019. godinu, kada su održani posljednji predsjednički izbori na kojima je statistički bio najveći postotak kandidatkinja (27 posto) do tada, Pravobraniteljica je istaknula da je iz demokratskih procesa kao što je kandidatura za predsjednika/cu države, vidljivo na kojem je stupnju ravnopravnost spolova u području političke participacije. Navela je da je niska zastupljenost žena u politici u skladu s ostalim negativnim pokazateljima o zastupljenosti žena u Hrvatskoj. Dodala je i da su žene osjetno podzastupljene na gotovo svim razinama političke participacije, što pokazuju rezultati političkih izbora iz godine u godinu. 

Ravnopravnost spolova u političkoj areni (parlamentarni izbori)

U prilog tomu ide i analiza koju smo radile u travnju ove godine. Analizirale smo gdje su žene u izbornom procesu tijekom parlamentarnih izbora i zaključile da je Hrvatska, kao i u svim dotadašnjim izbornim procesima, još uvijek daleko od postizanja načela ravnopravnosti u politici. Prema analizi Ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, na parlamentarnim izborima 2024. sudjelovalo je ukupno 2302 kandidata i kandidatkinja, od čega 42,1 posto kandidatkinja i 57,9 posto kandidata.

Direktno, nakon izbora, je izabrano 37 žena, odnosno 24.5 posto od ukupnog broja izabranih zastupnika/ica. To je pokazala analiza koju je radio CESI i o kojoj smo pisale. Ista je pokazala i da žene nemaju jednak položaj niti šanse na parlamentarnim izborima jer ili uopće nisu na listama, ili nisu na prvim ili višim mjestima na kojima imaju šanse ući u Sabor. Također, pokazalo se i da se liste uglavnom ne slažu koristeći rodni paritet i ZIP sustav kao principe ravnopravnosti.

Nakon preslagivanja i konstituiranja Sabora, u istome sjedi nešto više žena, 34 posto, no to i dalje ukazuje na izostanak načela ravnopravnosti. Unatoč tomu što u ukupnom postotku stanovništva žene čine 51,7 posto, u Saboru žene drže 51 od 150 zastupničkih mjesta (34 posto).

Ravnopravnost spolova u političkoj areni (zakonodavni okvir)

Pitanje ravnopravnosti spolova u političkoj areni, specifično u odnosu na izborne cikluse za sve razine za koje se osobe biraju temeljem listi političkih stranaka (izbor zastupnika/ca u Hrvatskom saboru, za izbor članova/ica predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne samouprave te izbor članova u Europski parlament) regulirano je člankom 15. Zakona o ravnopravnosti spolova. Kao i člankom 21. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor koji eksplicitno navodi ravnopravnost kao načelo kojim se stranke trebaju voditi prilikom utvrđivanja i predlaganja lista za izbore. Ravnopravnost spolova navedena je i kao jedna od najviših vrednota Ustava Republike Hrvatske

Unatoč zakonodavnim okvirima, kvote se do sada nisu u potpunosti poštivale za lokalne i parlamentarne izbore (1,2), ali zato jesu za Izbore za Europski parlament.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić je u izjavi za medije 2021. godine nakon provedenih parlamentarnih izvora naglasila da je politika područje u kojem se žene moraju etablirati kao ravnopravne akterice i na taj način pružati uzor drugim ženama da u svim poslovnim sferama mogu računati na najviše upravljačke pozicije. Dodala je da se Hrvatskoj uloga žene u politici mijenja vrlo sporo te je spolna kvota u Zakon o ravnopravnosti spolova uvrštena upravo s namjerom da se taj proces potakne i ubrza. 

Utječu li kvote na kandidature za Predsjedničke izbore? 

S obzirom na podzastupljenost žena u politici koja je i dalje prisutna bez obzira na postojanje rodnih kvota, zanimalo nas je koji su faktori utjecali na porast najavljenih kandidatkinja na predstojećim predsjedničkim izborima. O promjenama koje su dovele do porasta broja žena spremnih za sudjelovanje u ovoj izbornoj utrci, radi li se o generalnom trendu ili je veći broj kandidatkinja u izbornom procesu specifikum predsjedničkih izbora upitale smo feministkinju i prof. dr. sc. u mirovini Biljanu Kašić te Marijanu Grbeša Zenzerović, profesoricu na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Naša sugovornica prof. dr. sc. Biljana Kašić na upit o povezanosti kvote i trenutačnih najava za kandidaturu za Predsjednika/cu Republike Hrvatske navodi kako joj je teško procijeniti koliko su i jesu li uopće rodne kvote utjecale na ovakav odnos najavljenih kandidatkinja i kandidata za Predsjednika/cu Republike Hrvatske. Odnosno jesu li ohrabrile žene da sudjeluju u izborima za ovu prestižnu političku funkciju. “Prije bih rekla da se radi o snažnijoj ulozi političarki općenito, posebno na nacionalnoj razini, odnosno u zadnjem sazivu Sabora što je rezultat dijelom osvješćujuće politike o zalaganju za javno dobro i potrebi oglašavanja, posebice zastupnica na lijevo-liberalnom spektru, tako i njihovih osobnih preferencija i ambicija.” kazala je Kašić. 

Nadalje, naglasila je da smatra da se radi o učinku mjera iz tzv. paketa rodno osviještenih politika (gender meanstreaminga) temeljnih na načelu ravnopravnosti. “Ipak, sama normativnost oko uravnoteženja udjela muškaraca i žena u predsjedničkoj izbornoj utrci primjerice i tzv. tehnicistički pristup pitanju jednakosti nisu garancija niti supstantivne jednakosti niti jednakosti šansi za sve potencijalne kandidate/kinje, pogotovo onkraj heteroseksualne matrice. Unutar retrogradno-konzervativnog okruženja u kojemu živimo „orodnjavanje“ politike je izazovnije i kompleksnije” rekla je Biljana Kašić.   

Veći broj potencijalnih kandidatkinja na Predsjedničkim izborima u skladu je s općim trendom

U slučaju predsjedničkih izbora 2024. ne radi se o većem broju kandidatkinja u kratkoročnoj perspektivi, navodi prof. dr. sc. Marijana Grbeša-Zenzerović. Pritom pojašnjavajući da u smislu općeg trenda žene svakako jesu prisutnije u politici nego su bile ranije. Kao primjer navodi lokalne izbore 2021. godine i Jelenu Pavičić Vukičević, Vesnu Škare Ožbolt i Anku Mrak Taritaš kao istaknute kandidatkinje. Usporedimo li podatke o lokalnim izborima 2017. i 2021. godine, vidljiv je manji porast u samo jednom izbornom ciklusu za većinu kategorija. Odnosno, na listama za mjesta županice zabilježen je porast od 2,5 posto, za zamjenicu župana/županice 4 posto, članice gradskog ili općinskog vijeća za 0,8 posto, za gradonačelnicu ili načelnicu se kandidiralo 2,1 posto više žena, a za zamjenicu gradonačelnika/ce čak 9,7 posto više žena nego 2017. godine. U usporedbi ova dva izborna ciklusa, kandidatkinja je bilo manje jedino na listama za županijske skupštine, i to 0,2 posto.

Grbeša pojašnjava: “U smislu općeg trenda žene su prisutnije u politici nego što su bile ranije. Broj premijerki i žena u svijetu se bitno povećao i u ovom trenutku ih na vodećim državničkim pozicijama tridesetak u cijelom svijetu. Iako se radi o velikom pomaku nabolje i dalje živimo u svijetu u kojem su dramatično podzastupljene u odnosu na muške kolege. Iako se možemo pohvaliti s dvije žene na ključnim državnim političkim pozicijama i većim brojem kandidatkinja i na ovim predsjedničkim izborima, Hrvatska, na žalost, prati opći svjetski trend podzastupljenosti i diskriminacije žena u politici.”  

Globalno, žene imaju pravo glasa i imaju pravo biti izabrane na političke funkcije u gotovo svim državama, ali prema podacima UN-a ovim tempom rasta participacije u politici žene neće postići punu ravnopravnost u političkoj areni još 130 godina. 

Protokolarna funkcija kao olakšavajući faktor

Ipak, kao moguće razloge za potencijalno veći broj kandidatkinja na predsjedničkim izborima Grbeša naglašava: “Riječ je o izravnom izboru pa je nezavisnim kandidatkinjama lakše istaknuti kandidaturu, a i to što je riječ o funkciji koja je kod nas uglavnom protokolarna pa stranke lakše otvaraju vrata ženama. Ipak, treba dodati da se u našem prostoru etablirao niz političarki koje su vrlo prepoznatljive i prisutne, pa mislim da o snažnijoj participaciji žena na najvišoj razini izbora možemo govoriti i u kontekstu trenda, odnosno, duha vremena koje je ipak inkluzivnije i ravnopravnije.” 

Biljana Kašić navodi da se njoj čini da je veći broj istaknutih žena specifičan za predsjedničke izbore te da se specifičnost tiče same “prirode” predsjedničkih izbora, a što zahtijeva i drugačiji tip izloženosti i suprotstavljanja kako u odnosu na druge kandidate i kandidatkinje tako i na vlastite stranke spram kojih se već znan „rascjep  legitimiteta“ u jednom drugom ključu sada repozicionira. 

Žene su danas ravnopravnije u javnom prostoru, no i dalje dramatično manje od muških kolega

“Žene su u odnosu na ranija desetljeća vidljivije u javnom prostoru, ravnopravnije, njihov glas se glasnije čuje i više ih se uvažava”, naglasila je prof. dr. sc. Grbeša – Zenzerović. “Međutim, one su i dalje, općenito, dramatično manje vidljive, zastupljene i uvažavane nego njihovi muški kolege. Ukratko, iako se stvari, barem u demokratskim zemljama, mijenjaju nabolje, odnosi snaga i dalje su daleko od ravnoteže i potpune jednakosti između žena i muškaraca” pojasnila je Grbeša

To pokazuju i statistički podaci za Hrvatsku. Napredujemo sporo ali konzistentno, u pogledu političke participacije žena. Primjerice, 1990. godine u Saboru je sjedilo tek 4,6 posto žena, dok u njemu danas sjedi 34 posto žena. Sličan trend se bilježi i na lokalnoj razini. U radu gradskih vijeća je 2001. godine sudjelovalo 14 posto žena, a dvadeset godina nakon, 2021. godine, njih 31,3 posto. U tom kontekstu valja tumačiti i podatke koje pokazuje Europski indeks rodne ravnopravnosti Europskog instituta za rodnu ravnopravnost, gdje je Hrvatska u 2023. godini ostvarila 54.7 boda za političku moć žena, dok je desetljeće ranije, dakle 2013. godinu, ostvarila 40.2 boda. Skale se proteže od 1 do 100, gdje 100 označava potpuno postignuće rodne ravnopravnosti. 

Prema riječima naših sugovornica, relevantnim istraživanjima i javno dostupnim podacima neosporivo je da se situacija u kontekstu političke participacije žena kreće u boljem smjeru u odnosu na ranija razdoblja. Opći trend je da su žene prisutnije i vidljivije u politici nego li ranije pa se veći broj potencijalnih predsjedničkih kandidatkinja može objasniti i u duhu općeg trenda. Što se tiče rodnih kvota u politici, naša sugovornica dr.sc. Kašić smatra da je teško procijeniti jesu li one utjecale na ovakav odnos kandidata i kandidatkinja za Predsjednicu Republike Hrvatske. Moguće je, prema riječima sugovornica, da je i protokolarni karakter funkcije Predsjednika/ice države utjecao na veći broj potencijalnih kandidatkinja. 

Iako promjene na bolje postoje, uloga žena u politici se mijenja relativno sporo. Tomu u prilog idu i svi dostupni podaci prethodnih izbornih ciklusa koji pokazuju da smo još daleko od postizanja načela potpune ravnopravnosti u politici.