info@libela.org

Zagreb – Brežice: 50 km, put dug 100 godina samoće (prvi dio)

Posted on by info@libela.org

Krajem srpnja 2023. pozvana sam na “hearing” u Bruxelles, na sjednicu Odbora za ženska prava i rodnu ravnopravnost (FEMM) Europskog Parlamenta, da sudjelujem kao jedna od četiri govornice. Prihvatila sam poziv želeći iznijeti podatke o dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj. Tema je bila “Žensko reproduktivno zdravlje i specifičnosti, uključujući seksualno i reproduktivno zdravlje i prava te pristup pobačaju.”

“Hearing” je održan 19.9.2023. A ovim putem želim dodatno obavijestiti medicinsku zajednicu i javnost o izlaganju koje je bilo dobro prihvaćeno, uz zahvalu koju sam dobila od gospodina Roberta Biedrona, predsjednika Odbora.

Seksualno i reproduktivno zdravlje, ali i pravo na pristup pobačaju, sveobuhvatno je sagledano u Rezoluciji prihvaćenoj u Europskom parlamentu. Ona obvezuje Hrvatsku, posebno hrvatsku medicinsku zajednicu. Bila mi je namjera, temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama, prikupiti podatke u prvom redu o dostupnosti pobačaju u ovlaštenim ustanovama. Istraživanje koje sam provela predstavila sam u Bruxellesu. Sada ga predstavljam medicinskoj i sveukupnoj javnosti s jednom jedinom namjerom – da se seksualno i reproduktivno zdravlje i pitanje pobačaja sagleda kao zdravstveni, a ne ideološki problem.

Opća bolnica Brežice

Davnih dana, sedamdesetih-osamdesetih godina 20. stoljeća, sjećam se, priličan broj Zagrepčanki rađao je u pograničnom gradiću Brežice. On se nalazi 50 km od Zagreba. Rađalo se u obnovljenoj bolnici, uz moderne opstetričke metode i ljubaznost osoblja.

Splošna bolnišnica Brežice ima dugu tradiciju. Mjesna bolnica ustanovljena je sredinom 19. stoljeća, ukazom cara Franje Josipa postaje opća javna bolnica 1872. godine. Imala je tada 10 kreveta, liječnici s iskustvom razvijali su struku. Gravitirali su joj ne samo slovenski pacijenti iz okolnih općina, već i pacijenti iz Hrvatske, najviše iz Zagreba.

Bolnica je popravljana nakon potresa 1917. i požara 1932. godine. Znanstveno djelovanje bilježi se uz rad dr. Cholewe koji se bavio onkologijom. Radi prihvata ranjenika u drugom svjetskom ratu bolnica se širi. Godine 1953. ustanovljen je ginekološko-porođajni odjel. Nov poliklinički trakt počeo je radom 1962. godine. Bolnica je, liječeći slovenske pacijente, nastavila prihvaćati i pacijente iz Republike Hrvatske, najviše iz Zagreba. Izgradnjom novog ginekološko-porođajnog odjela godine 1973. povećao se priliv pacijentica iz susjedne republike. Devedesetih godina, raspadom Jugoslavije, prekinuta je stoljetna tradicija liječenja pacijenata iz Hrvatske u Bolnici Brežice.

Ginekologija u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, pak, posebno u Zagrebu, ginekologija i opstetricija ima dugu i sjajnu tradiciju. Prvi organizirani počeci ginekologije kao struke počinju utemeljenjem Kraljevskog zemaljskog rodilišta. Ono je uspostavljeno odlukom bečke vlade 1877. godine u Ilici 85, u bivšoj zgradi bolnice Sestara milosrdnica. Od 1894. godine uz mogućnost proširenja, Kraljevsko se zemaljsko rodilište seli u bolnicu Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici. Još od 1905. godine u rodilištu se obavlja kompletna ginekološka i opstetrička djelatnost.

Zbog skučenih uvjeta počinje se 1912. godine graditi namjenski nova zgrada u ulici Sv. Petra koja je dovršena 1920. godine. Osnutkom Liječničkog fakulteta 1921. godine, Zemaljsko rodilište postaje Kraljevskom sveučilišnom klinikom za ženske bolesti i primaljstvo.

Povijest reproduktivne medicine u okviru ginekologije i opstetricije razvija se početkom rada Antisterilitetne ambulante 1953. godine u Klinici u Petrovoj. Tako je omogućeno i rođenje prvoga djeteta začetoga izvantjelesnom oplodnjom 1983. godine. Time smo se upisali u povijest kao sedma zemlja (tada Jugoslavija) u svijetu kojoj je to uspjelo. Samo u Zagrebu postoje četiri velika ginekološko-porođajna odjela/klinike te ozbiljna mreža ginekologa primarne zaštite.

Jugoslavija: pitanje pobačaja, legislativa

Temeljno ljudsko pravo, pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece, anticipirano je u legislativi bivše Jugoslavije ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Uredbi o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja iz 1952. godine , suprotstavlja se konzervativna liječnička struja koja na Jugoslavenskom kongresu ginekologa i opstetričara godine 1953. usvaja Rezoluciju kojom se protivi Uredbi, tražeći ukidanje socijalnih indikacija za pobačaj i kažnjavanje žena. Tadašnje političarke (npr. Vida Tomšič) kritički pišu o Kongresu, podupirući one ginekologe koji su branili Uredbu o pobačaju, tj. njegovu legalizaciju. Smatrale su da konzervativna struja u ginekologiji štiti ilegalne abortere, pripisujući ženi krivnju prihvaćajući religijsku poziciju koja interese fetusa stavlja ispred zdravlja i života trudne žene.

Jugoslavija je bila sekularna država, pa uplitanje vjerskih zajednica u pitanje pobačaja nije bilo moguće. Godine 1969., Savezna skupština donosi Rezoluciju o planiranju porodice uz isticanje prava roditelja da sami odlučuju o broju i razmaku između poroda. Te iste godine Opći zakon o prekidu trudnoće priznaje sve indikacije za pobačaj, nastojeći uspostaviti edukativnu ulogu socijalnih i obrazovnih ustanova. Donošenjem Ustava SFRJ iz 1974. godine, određuje se pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece. Potom je 1978. godine stupio na snagu Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Od tada i Hrvatska i Slovenija imaju gotovo identične zakone koji reguliraju pitanja pobačaja.

Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece izmijenjen je i dopunjen 30. srpnja 2009. godine.

Legislativa u Republici Hrvatskoj

Ustavni sud RH prihvaća presumpciju usklađenosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. s Ustavom RH iz 1990., štiteći u prvome redu pravo žene na privatnost.

Fetus nije dobio samostalnu pravnu osobnost, a “ustavnom vrednotom” smatra se zaštita života općenito, što je javni interes. On nije apsolutan i ne može nadjačati ženino dostojanstvo, pravo na slobodu i osobnost (čl. 22. Ustava) te privatnost (čl. 35. Ustava), pa je iz Rješenja razvidno da, kakav god bi budući zakon bio donesen, mogućnost pobačaja u sadašnjim granicama je ustavno nedodirljiva.

Odbijanje vršenja dužnosti (prigovor ili priziv savjesti)

Nakon legalizacije priziva savjesti u Hrvatskoj objavom Zakona od liječništvu 2003. godine (zapravo inkorporacije religijski utemeljenoga instituta u sekularno zakonodavstvo nakon objave enciklike Evangelium vitae 1995. godine ), sve je više ginekologa počelo u Hrvatskoj, bilo zbog konzervativne političke klime, pritisaka ili konformizma, nametati svoj svjetonazor pacijenticama. Time se krši prvo pravilo Kodeksa medicinske etike, a taj je da interes pacijenata mora liječnicima biti na prvome mjestu. Priziv savjesti prakticira se gotovo uvijek kao opozicija ženskim reproduktivnim pravima i zdravlju. Time je dostupnost, posebno pobačaja, iznimno komplicirana ili onemogućena, uz izraženu stigmatizaciju onih koje pobačaju žele pristupiti i onih koji ga obavljaju.

Izvanredan opis uskrate skrbi tj. priziva savjesti izrekla je slovenska ginekologinja dr. Bojana Pinter smatrajući priziv savjesti hipokrizijom, vrlo smisleno i duhovito rekavši da se neki liječnici (nekateri zdravniki se “delajo lepe”) “prave lijepima”.

O istraživanju provedenom temeljem informacija prikupljenima sukladno Zakonu o pravo na pristup informacijama

Zbog nedostupnosti ili nedovoljne dostupnosti pobačaja, ali i nedostupnosti sveobuhvatne seksualne edukacije u školama i i zbog nedovoljne dostupnosti kontracepcije, uz višegodišnje toleriranje institucionalnog priziva savjesti te okupljanja molitvenih protuaborcijskih grupa pred ovlaštenim ustanovama za vršenje pobačaja, smatrala sam dužnošću izravno od ovlaštenih ustanova pokušati prikupiti podatke iz sfere koja se tiče ženskog reproduktivnog zdravlja. Žensko reproduktivno zdravlje može se u potpunosti sagledati tek onda kada se o seksualnosti, sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji, kontracepciji i konačno o pobačaju može raspravljati kao o zdravstvenim paradigmama.

Istraživanje sam počela usmenim upitom Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo (HZJZ). Kolege iz Službe za javno zdravstvo HZJZa odgovorili su na moj upit o pobačajima u Hrvatskoj 2022. godine profesionalnom odgovornošću ustanove zadužene za zdravstvenu statistiku države.

*Pregled i podatke istraživanja donosimo u drugom dijelu teksta

Hrvatska se pridružila europskoj građanskoj inicijativi “My voice, my choice”

Posted on by info@libela.org


U Europi čak 20 milijuna žena nema pristup svim aspektima zdravstvene skrbi, odnosno sigurnom i legalnom pobačaju. U nekim zemljama Europske unije žene i danas umiru radi zabrane pobačaja na zahtjev, ili radi nedostupnosti moraju koristiti alternativne načine osiguranja zdravstvene skrbi.

Povodom priključivanja Hrvatske europskoj inicijativi “My voice, my choice” održana je konferencija za medije u Rijeci. Na njoj su govorile Petra Meterc i Tanja Matijašević iz slovenskog Instituta 8. mart, organizacije koja koordinira inicijativu na europskoj razini te Marija Trcol i Marinella Matejčić kao predstavnice inicijative My voice my choice iz Hrvatske. Inicijativu je pokrenuo slovenski Institut 8. mart, a pridružilo joj se čak 18 organizacija iz 9 zemalja EU.

Nedopustivo je da žene u Europi umiru radi nedostupnosti pobačaja

Petra Meterc iz Instituta 8. Mart naglasila je da je Institut pokrenuo ovu akciju jer je nedopustivo da žene u Europi umiru radi nedostupnosti pobačaja. “Neprihvatljivo je da se u nekim zemljama Europske Unije, poput Austrije i Hrvatske, žene suočavaju s financijskim preprekama koje im onemogućuju pristup pobačaju jer nije besplatan. Neprihvatljivo je da u mnogim područjima diljem Europe, poput Italije i Španjolske, pobačaj nije dostupan zbog nedostatka pružatelja usluga. Neprihvatljivo je da žene iz Poljske i Malte i danas umiru radi nedostupnosti pobačaja. Pravo na pobačaj je ljudsko pravo, a pristup njemu temeljna zdravstvena zaštita”, kazala je. Navela je i da su zahtjevi inicijative vrlo jednostavni: žele da svi u Europskoj Uniji imaju pristup sigurnom pobačaju, bez obzira tko su i odakle dolaze.

Ova europska inicijativa ujedinjuje organizacije preko europskih granica, iz različitih zemalja, odnosno Slovenije, Španjolske, Finske, Poljske, Irske, Francuske, Austrije, Italije i sada Hrvatske.

Mogućnost davanja izravnog prijedloga Europskoj komisiji

Tanja Matijašević iz Instituta 8. mart rekla je kako građani i građanke Europske unije imaju pravo i mogućnost davati izravne prijedloge Europskoj komisiji i zahtijevati konkretne promjene. Korištenjem ove mogućnosti zahtijevalo bi se da EU donese zakonodavstvo kojim bi se stvorio financijski mehanizam koji pomaže državama članicama koje se dobrovoljno pridruže politici osiguranja pristupa zdravstvenoj usluzi, odnosno pobačaju na zahtjev svim ženama kojima je potreban. Nužno je prikupiti milijun potpisa iz najmanje sedam zemalja EU da bi ova Europska građanska inicijativa (European citizens’ initiative – ECI) predstavila zahtjev Europskoj komisiji i EU Parlamentu.

Matijašević naglašava da je cilj ove europske inicijative prikupiti dostatan broj potpisa do EU izbora, kako bi novi sastav Europskog parlamenta mogao odlučiti o ovoj inicijativi na samom početku svog mandata. Nadalje, navela je: “Naš prijedlog ne zadire u nacionalne zakone država članica. Mehanizam koji
predlažemo zahtijeva da Komisija upotrijebi svoje nadležnosti kako bi pomogla državama članicama u njihovim aktivnostima u pružanju zdravstvenih usluga i zaštiti ljudskog zdravlja i reproduktivnih prava.”

Ne radi se o ideološkom pitanju, već o dostupnosti zdravstvene skrbi

Marinella Matejčić iz hrvatske inicijative je rekla da je važno pobačaj na zahtjev adresirati i kroz nadolazeće nacionalne parlamentarne te EU izbore jer se radi o dostupnosti zdravstvene skrbi, a ne ideološkom pitanju. Matejčić je navela podatak kako je, prema podacima Europskog kontracepcijskog atlasa, Hrvatska na niskom 35 mjestu od 46 zemalja obuhvaćenih studijom, što nam govori da se ne radi samo o nedostupnosti prekida trudnoće na zahtjev. I prevencija neželjenih trudnoća u Hrvatskoj je veliki problem. Upravo to ukazuje na zanemareno pitanje ženskog zdravlja u našoj zemlji.

Marija Trcol, također iz hrvatske inicijative, dodala je da je Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine prepoznala važnost unaprjeđenja zdravstvene zaštite za ranjive skupine. Definirala ga je kao jedan od prioriteta u skladu s razvojnim smjerom 2: Jačanje otpornosti na krize. Strateški cilj 5.5. ove Strategije adresira upravo dostupnost, kvalitetu i učinkovitost zdravstvene zaštite. Međutim, naglasila je Trcol, u 2024. godini, kao i prethodnih godina svjedočimo sve većoj neučinkovitosti zdravstvenog sustava. Kao i sve većoj nedostupnosti zdravstvenih usluga iz domene reproduktivnog zdravlja. Unatoč tome, zbog netransparentnosti se ne zna točan broj ustanova koje ne vrše pobačaj. Zato je nemoguće znati kakva je stvarna situacija na terenu. Također, u 2022. godini 207 građanki RH je profesionalnu uslugu pobačaja na zahtjev moralo potražiti u Brežicama u Sloveniji.

Iz Hrvatske u ovoj inicijativi sudjeluju Centar za građanske inicijative, Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI, Udruga roditelji u akciji – RODA, Dugine obitelji, Domine, Lana Bobić i Dunja Bonacci Skenderović te Pariter i Zaklada SOLIDARNA.

Nema jednakosti za zaposlene žene ni u jednoj zemlji svijeta

Posted on by info@libela.org

Prema novom izvještaju Svjetske banke nijedna zemlja na svijetu ne pruža ženama iste mogućnosti kao muškarcima u svijetu rada. To pokazuje da je globalni rodni jaz daleko veći nego li se mislilo. Izvještaj navodi da bi smanjenje tog jaza moglo povećati globalni bruto domaći proizvod (BDP) za više od 20%.

Po prvi put, Svjetska banka je istražila utjecaj brige o djeci i politika sigurnosti na sudjelovanje žena na tržištu rada u 190 zemalja. Utvrđeno je da, kada su ova dva čimbenika uzeta u obzir, žene u prosjeku uživaju samo 64% pravne zaštite koju uživaju muškarci. To je pad, u odnosu na prethodnu procjenu, od 77%. Autorica izvješća Tea Trumbic rekla je da pitanja brige o djeci i sigurnosti posebno utječu na radnu sposobnost žena.

Iako postoje zakoni, često ne postoje mehanizmi

Deseto izdanje izvješća pod nazivom “women, business and the law” također je, po prvi put, adresiralo jaz između zakona i mehanizama koji su uspostavljeni za provedbu istih. Utvrđeno je da su zemlje, u prosjeku, uspostavile manje od 40% mehanizama potrebnih za punu implementaciju zakona.

Iako je 95 zemalja donijelo zakone o jednakim plaćama, samo 35 njih ima mjere koje osiguravaju da rodni jaz u plaćama bude adresiran. Globalno, žene zarađuju 77 centi od svakog dolara koji zaradi muškarac.

Mnoge su zemlje podsaharske Afrike zabilježile brz napredak u reformi zakona posljednjih godina. Ipak, imale su najveći jaz između zakonodavstva i implementacije. Togo je imao najveći broj zakona u podsaharskoj Africi, dajući ženama 77% zakonskih prava koja imaju muškarci, ali je imao strukturu i mehanizme za provedbu samo četvrtine njih.

“Vidjeli smo dosljedne reformske napore nekoliko afričkih zemalja… ove godine izvješće ističe Togo i Sierra Leone koji su imali stvarno velike pomake u posljednje tri do četiri godine”, kazala je autorica izvješća Tea Trumbic. “No, potporni mehanizmi za provedbu uglavnom nedostaju. Zato je jaz u implementaciji još veći u zemljama koje su nedavno napravile reforme. Podigle su zakonske standarde, ali nemaju potporne mehanizme za implementaciju istih.”

Smanjenje jaza dovelo bi do povećanja globalnog BDP-a

Rješavanje jaza u skrbi za djecu odmah bi dovelo do povećanja sudjelovanja žena u svijetu rada za 1%. Prema izvještaju, manje od polovice zemalja ima propisanu financijsku potporu ili porezne olakšice za roditelje male djece. Manje od trećine zemalja ima uspostavljenje standarde kvalitete za brigu o djeci koji roditeljima i djeci mogu osigurati sigurnost.

U 81 zemlji ženska mirovina ne uključuje razdoblja odsutnosti s posla, koja su povezana s brigom o djeci. Također, 151 država ima zakone protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. No, samo 40 zemalja ima zakone koji adresiraju zlostavljanje na javnim mjestima ili u javnom prijevozu. To znači da žene nisu zaštićene na putu do radnog mjesta.

“U cijelom svijetu diskriminatorni zakoni i praksa sprječavaju žene da rade ili započnu posao u istim uvjetima koje imaju muškarci”, rekao je Indermit Gill, glavni ekonomist Grupacije Svjetske banke. “Zatvaranje ovog jaza moglo bi povećati globalni bruto domaći proizvod za više od 20%. To bi udvostručilo globalnu stopu rasta tijekom sljedećeg desetljeća. Ali reforme su usporile do stadija puzanja.”

Prevela i prilagodila: Iva Zelić

Nema „rijeka pravde“ za žene

Posted on by info@libela.org

Posljednje četiri godine preplavljene/i smo vrijeđanjem, dobacivanjem i prozivanjem na relaciji Zoran Milanović – Andrej Plenković. Osim što vode međusobne obračune, vode ih i sa svim neistomišljenicima, a vrlo često i pojašnjavaju sve što ne znamo ili ne razumijemo. Posebno su skloni pojasniti ono što žene i novinarke ne znaju.

U posljednjih tjedan dana, od najave (još uvijek aktualnog) predsjednika Milanovića da ulazi u izbornu utrku kao kandidat za premijera na koalicijskoj listi SDP-a, navedeno je dobilo nezapamćen zamah. A tek smo krenule/i u kampanju.

Milanović je, jasno, zamislio da će biti i predsjednik i kandidat na listi istovremeno. No, Ustavni sud je rekao „No pasaran!“ (da se poslužim predsjednikovom retorikom). Točnije, rekli su:  „Članak 96. propisuje da ne može obavljati nijednu drugu dužnost i podnosi ostavku. Predsjednik je nestranačka osoba i ne smije sudjelovati u aktivnostima nijedne političke stranke. Ne smije biti na listi niti kandidat. Odgovornost snose donositelji ovih odluka, svako takvo djelovanje suprotno je Ustavu. Kandidiranje predsjednika na listi bilo koje političke stranke za izbor te njegovo isticanje kao kandidata nespojivo je s njegovim ustavnim položajem te načelom diobe vlasti. Ako se, polazeći od njegovih izjava za vrijeme obnašanja dužnosti, kandidira, odmah mora podnijeti ostavku.“

To ga je jako razljutilo pa ih je nazvao „gangsterskom družinom“. A posebno ga je razljutila Jasna Omejec, bivša predsjednica Ustavnog suda komentirajući odluku Suda pa ju je nazvao političkom priležnicom. Isti dan, obrušio se i na novinarku Ivanu Petrović nazvavši je dežurnom kreštavicom. Cijele izjave možete pročitati na našem Stupu srama.

Uz njih, posebno ga ovih dana smeta Kolinda Grabar Kitarović. Za nju tvrdi da je kao predsjednica RH hodala po skupovima HDZ-a. Tako je naziva „vegetom u svakom jelu HDZ-a“ i „hostesom koja je išla po HDZ-ovim skupovima“.

Povijest obračuna sa ženama

Naravno, to nisu prve, a vjerujemo ni zadnje, uvrede koje je uputio ženama. Jednu od najpoznatijih je uputio Daliji Orešković i Marijani Puljak nazvavši ih samodopadnim narikačama. Tako je 2020. godine, ni godinu dana od kad je izabran za predsjednika, pokazao tko je „predsjednik s karakterom“. „Tim samodopadnim narikačama propustio sam reći što ih ide. Dalija Orešković je došla na čelo Povjerenstva za sukob interesa s 36 godina kao relativno nepoznata osoba. Javila se na visoku funkciju, to je bilo suspektno, ali bila je najmanje loš kandidat. Odabrana je mojom odlukom. Odabrao ju je Odbor u Saboru. Moraju ljudi ovo čuti“, kazao je.

Za Puljak je rekao: „Gospođa Puljak je moj vršnjak, zato postavljam pitanje gdje si bio u životu. Radila je u banci, bila je informatičar, po algoritmima je smišljala zamke za štediše, ljude koji imaju kredite u francima. To je bio njezin doprinos boljitku zajednice i financijskom statusu ljudi u Hrvatskoj i Dalmatinaca. Za razliku Orešković koja se dovukla, Puljak je izabrana u splitsko vijeće, neki put je kidisala na Sabor, prošla je. U situaciji kada razgovaramo o ozbiljnim temama one se ponašaju kao ozbiljni mali ometaši.“

Radu Borić je prozivao da se lažno prikazuje, ali i da je „frustrirana predsjednica jedne udruge smiješnog imena, koja nastupa uličnim govorom, tražeći samo sukobe u ime nikoga i ničega…“ B.a.B.e., prema predsjedniku, imaju neukusan i neduhovit naziv: „Dakle, moja  poruka gospođama iz ‘Baba’, koje nisu babe – mijenjate ime i mijenjajte osobu koja već deset godina galami u vaše ime – ne čini vam dobro.“ Na udaru se našla i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Za nju je ustvrdio da nitko ne zna njeno ime, pa je i ona postala nebitna.

Vedranu Rudan je nazvao polupismenim, vulgarnim piskaralom i dodao „do sada me nije napadala i to me je, bogami, tištilo. Protiv fašističko-boljševičkog terora u javnom prostoru! No pasaran! Za slobodu govora, normalnosti i zdravog razuma.“

Neke od napada je zaključio i time da ga nitko nije u 15 godina političkog života optužio da „trasha i šikanira žene“. Ipak, na našem Stupu srama 2013. godine našla se njegova izjava kad je kao premijer komentirao predstavljanje kandidatkinja SDP – a na predstojećim lokanim izborima. „Izborite se, budite bolje, pametnije, inteligentnije, lukavije i zaboravit će da ste žene, bojat će vas se“, kazao je tada Milanović.

8. mart i ženska prava

Odnos ženskih prava i Zorana Milanovića je priča puna prevrata. Neposredno nakon dolaska na funkciju predsjednika Republike Hrvatske, Zoran je čestitao Međunarodni dan žena i poručio da treba i dalje ustrajno raditi na poboljšanju položaja žena. U toj izjavi navodi: „aktivizam najhrabrijih, zahvaljujući kojima su se žene širom svijeta odvažile na borbu za svoja prava, stvorio je temelje jednakopravnosti i Međunarodni praznik žena spomen je na njih.“

Godinu dana kasnije, na isti dan – ustvrdio je da postoje žene i žene. Pojasnio je da postoje one koje su jake i borbene, koje će nasilnike i sve koji im se nađu na putu „udariti na jedno mjesto“, ali i da postoje one koje glumataju. 

A to su možda i žrtve seksualnog uznemiravanja. „Kada o tome zapomažu glumice koje iz kreveta ne izlaze za manje od pet milijuna dolara, to baš ne vidim kao nešto čime bi se trebao zanimati. Kada to rade žene koje su zaposlenice, službenice, majke ili mlađe kolegice u akademiji, to je problem. Jer znamo kako se u tim sustavima napreduje, to su sustavi u kojima se puno radi i malo zarađuje”, rekao je Milanović. U nastavku je dodao: „Nije isto ako je netko razmažena zvijezda pa se nakon 30 godina sjetio nekih stvari nakon što mu je bankovni račun prsnuo kao jodna voda u Sisku ili to radi i govori neka djevojka ili žena koja pokušava probiti svoj put do svoje sretne zvijezde po istim pravilima kao i muškarci, a to ne može jer je nekakav… da ne kažem što, kinji i maltretira godinama“.

S obzirom na to da su B.a.B.e., pravobraniteljica Ljubičić, ali i brojne udruge reagirale na trivijaliziranje teme seksualnog uznemiravanja – dobile su svoju „porciju“ uvreda koje sam ranije već navela.

Što je sigurno mjesto za žene?

Priču o gorljivom zagovaratelju ženskih prava zaključujem rezolucijom pod nazivom „Sigurno mjesto za žene“. Nju je podržao i naš predsjednik Zoran Milanović. Naime, grupacija Stranke europskih socijalista, čiji je dio i SDP, predložila je Rezoluciju “Sigurno mjesto za žene” kojom su pozvali lokalne vlasti da proglase svoje gradove i regije sigurnim prostorima za žene. Time se lokalna zajednica obvezuje na konkretne mjere (njih 12), u okvirima svojih ovlasti. Među mjerama su: reagirati i pružiti pomoć žrtvama fizičkog nasilja, kažnjavati rodno uvjetovano nasilje, nulta tolerancija na nasilje na društvenim mrežama, osuda javno diskriminirajućeg diskursa prema ženama, djevojkama i djevojčicama i još niz mjera. Koliko je SDP-ova koalicija, na čelu s njihovim premijerskim kandidatom (koji to ne smije biti), sigurno mjesto za žene – veoma je upitno – barem po pitanju javnog diskursa.

Andrej Plenković, žene i novinarke/i

Tako je došla i osuda predsjednika od strane zajednice žena HDZ-a „Katarina Zrinski“. Izjavile su da su izbori „prilika da pokažemo kako mizoginiji nije mjesto u javnom prostoru, politici i hrvatskim institucijama“.  Isto tako, očito nije ni njima mjesto na čelu lista HDZ-a.

Informaciju da niti jedna žena neće biti nositeljica izborne liste HDZ-a, saznali smo početkom mjeseca. Na 8. mart premijer Andrej Plenković je napisao: „Svim ženama od srca čestitam Međunarodni dan žena. Hrvatska može ostvariti svoj puni potencijal i nositi se s izazovima 21. stoljeća samo uz ravnopravno sudjelovanje žena u svim segmentima društva. To je bila i ostat će polazišna točka i cilj politike Vlade RH.“

To je svakako polazišna točka Vlade, barem svake godine na 8. mart. I ranije je Plenković u čestitci poručio da kani brojnim mjerama postići veću zapošljivost žena. A naglasio je i važnost postizanja jednakih uvjeta na tržištu rada. Naglasak je stavio i na odlučnu borbu protiv svih oblika diskriminacija i nasilja nad ženama.

Ipak, nekad mu se nije sviđalo što žene govore. Tada im je volio (kao i njegov trenutni mogući – nemogući oponent Milanović) pojasniti kako stvari stoje. Novinarku N1 televizije informirao je da je to televizija koja radi polulegalno, što je HND osudio naglasivši da „prema Zakonu o medijima, svaki medij koji djeluje na području Republike Hrvatske ima pravo na slobodan rad.“ Dodatno, nekad mu se nije sviđalo što ga se pita, pa bi optužio novinarku da izvrće rečenice i da ga podsjeća na Milanovića te je prekidao usred govora. A volio je, s vremena na vrijeme, i ostatku novinara i novinarki objasniti kako se radi njihov posao. Ponekad se dešavalo i da nije baš imao vremena detaljno čitati jer ima previše posla pa ga je novinarka nervirala svojim pitanjima o Ivanu Turudiću, novom glavnom državnom tužitelju.

Za koga će se izliti rijeke pravde?

Rijeke pravde možda dolaze, no po viđenom u ovih tjedan dana – to neće biti „rijeke pravde“ kakve bismo mi voljele vidjeti. Bez dociranja, seksizma, šovinizma, vrijeđanja i trivijaliziranja nasilja. Rijeke u kojima se o ravnopravnosti, jednakosti i nediskriminaciji ne govori deklarativno samo na 8. mart. Prilično je izvjesno da dolaze ili iste mutne rijeke ili rijeke koje imaju vlastitu pravdu. No svakako ne „rijeke pravde“ za žene.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Trans osobe sve češće mogu pronaći podršku u zdravstvenom sustavu

Posted on by info@libela.org

U proteklih mjesec dana, sigurno ste primijetili plakate kampanje “Ja sam kao ti”, pogledali video spot ili poslušali/pogledali neko gostovanje predstavnica/ka KolekTIRV-a u medijima. Kampanjom “Ja sam kao ti” željeli su ukazati na sve ono što nam je kao ljudima zajedničko, ali i da postoje problemi koje ne dijelimo baš svi, a s kojima se trans i rodno raznolike osobe svakodnevno susreću. Smatraju da su neke od reakcija s kojima su suočeni bazirane na predrasudama i strahu, a upravo na osvještavanju toga je bazirana i ova kampanja. O stavovima javnosti, zdravstvenoj skrbi, reproduktivnim pravima, ali i rezultatima i uspješnosti kampanje razgovarale s predstavnicima KolekTIRV-a Espijem Tomičićem i Dianom Avdić.

Prije nego li ste krenule/i u kampanju „Ja sam kao ti“, agencija Ipsos provela je prvo istraživanje u našoj zemlji o stavovima javnosti o transrodnosti. Usprkos općem vjerovanju da je naše društvo duboko transfobno, istraživanje je pokazalo (između ostalog) da tek 11% ispitanih ima negativan dojam o transrodnim osobama. Istovremeno, 62% osoba misli da društvo ima negativan stav prema transrodnim i rodno raznolikim osobama. Po vašem mišljenju, zašto dolazi do tog nerazmjera?

Upravo radi javne sfere unutar koje se transrodnost prikazuje kroz senzacionalizam i najčešće se izvještava o zločinima iz mržnje, odnosno negativnim stavovima građana. Radi toga osobe misle da njihovi sugrađani ne prihvaćaju transrodne osobe jer se slika u javnosti tako prikazuje. Ono što je zanimljivo je da većina ispitanika prihvaća ili bi prihvatilo transrodnu osobu koju poznaje, a time smo se upravo vodili kroz stvaranje kampanje, supostojati u javnom prostoru i na plakatima s našim sugrađanima.

Za sam kraj kampanje, održan je stručni simpozij „Zaštita zdravlja transrodnih i rodno raznolikih osoba“. Kakva je situacija po pitanju trans zdravstvene skrbi u Hrvatskoj? Koje su najveće prepreke/izazovi/diskriminacija s kojima se susreću transrodne i rodno raznolike osobe (u zdravstvu)?

Najveći problem zdravstvenog sustava je neregulirana skrb, odnosno neregulirano pokrivanje troškova hormonske terapije, a operacije uopće nisu pokrivene osnovnim zdravstvenim osiguranjem. Operacije se većinom niti ne izvode u Hrvatskoj, već osobe na genitalne zahvate moraju ići u inozemstvo, a HZZO odbija pokriti troškove tih operacija. Nažalost, zbog teže financijske situacije i visokih cijena, većina trans osoba kojima su operacije nužne, ne mogu ih obaviti.

Medicinski fakulteti u svom osnovnom kurikulumu nedovoljno prolaze temu transrodnosti, što rezultira neadekvatnim osnovnim znanjem o temi većina liječnika te stvara nepovoljnu atmosferu za primjerenu skrb trans osoba. Odnosno, trans osobe često neće ići na preglede ako u okolici ne pronađu stručnjaka koji se barem donekle razumije u temu. Manjak stručnjaka je dakle, drugi vrlo važan problem u skrbi te nam je iznimno drago da je naš simpozij dobio podršku Grada i Ministarstva zdravstva, a vjerujemo da će se problem manjka stručnjaka riješiti upravo sustavnom i redovitom edukacijom od strane relevantnih stručnjaka s Liste uz pomoć nas kao udruge.

Dodatno, o reproduktivnim pravima i mogućnostima transrodnih osoba se jako malo govori i zna. Gdje najviše primjećujete nedostatak znanja? O čemu mislite da je važno informirati i educirati, kako stručnjakinje/ke, tako i javnost?

Mislim da se prije svega mora izaći iz rodnih normativa reprodukcije, odnosno baviti se pitanjem zdravstvene mogućnosti zamrzavanja jajnih stanica ili pohranjivanja spreme, a ne time tko može ili treba biti u stanju trudnoće. Specifičnost reproduktivnih pitanja trans osoba je u tome što one najčešće moraju razmisliti o eventualnom budućem interesu za imanjem potomstva prije započinjanja hormonske terapije. Važno je sve buduće stručnjake educirati o važnosti zajedničkog prolaženja ove teme s trans osobom prilikom skrbi vezane za početak medicinske tranzicije. Također je važno educirati sve institucije odgovorne za pohranu spolnih stanica o nužnosti ove skrbi za trans osobe. Nažalost, ne saznajemo dovoljno o tome koliko su često trans osobe pokušale pohraniti spolne stanice te u tome nisu uspjele zbog nedostatnosti sustava.

Koje biste rezultate kampanje izdvojile/i kao najvažnije? Koliko su vaše prijašnje kampanje i edukacije pridonijele poboljšanju stavova prema trans osobama? Ima li promjena?

Svakako ima, radimo na vidljivosti, imenovanju i poboljšanju, odnosno, čuvanju stečenih prava preko deset godina. Mi govorimo o godinama kad nije postojao Pravilnik koji transrodnim osobama uopće omogućava pristupanje zdravstvenoj skrbi. Transrodne osobe nisu bila vidljiva zajednica na ovom području i provele smo više kampanja koje približavaju građanima i građankama transrodnost. Osim njima, upravo je ta vidljivost donijela da se osobe mogu prepoznati u našim iskustvima i shvatiti da nisu sami na svijetu, a to je najvažnije, imati neku zajednicu kojoj se možemo obratiti i započeti proces samoprihvaćanja i tranzicije.

Provodimo redovno edukacije za zdravstvene radnike i radnike u području mentalnog zdravlja te za studente. Rezultat godina tog rada i educiranja novih stručnjaka je puno više stručnjaka koji su spremni pružiti adekvatnu skrb trans osobama, a interes je sve veći te smo neizmjerno ponosni na organizaciju simpozija s istim ciljem. Trans osobe sve češće mogu pronaći podršku u zdravstvenom sustavu, što bi i trebala biti osnovna postavka brige o zdravlju svakog čovjeka.

Espi Tomičić s bakom (Foto: Domagoj Kunić)

Na samom početku kampanje naznačili ste da želite dijalog s Ministarstvom zdravstva, ministrom Berošem i HZZO-om. Je li kampanja rezultirala koracima ka tom dijalogu?

Sam simpozij kojim smo zatvorili kampanju je upravo usmjeren na edukaciju medicinskog osoblja pa smo time otvorili širok dijalog s medicinskom strukom. Pokroviteljstvo Ministarstva zdravstva nad simpozijem ukazuje na važnost Liste stručnjaka i udruge kolekTIRV u educiranju novih stručnjaka te se radujemo budućim edukacijama ovog tipa koje planiramo redovno organizirati i očekujemo da će postati dio sustavne edukacije. Sve su to pozitivni koraci prema optimalnom dijalogu, koji će, vjerujemo, rezultirati konkretnijim pomacima. Simpozij ukazuje na važnost uključivanja trans osoba i Liste stručnjaka u donošenje odluka o skrbi i vjerujemo da to Ministarstvo ne može ne uzeti u obzir prilikom idućeg postupanja. Za zdraviji dijalog nekada je potrebno vremena, a u međuvremenu gradimo mrežu u struci koja će sama po sebi kreirati kvalitetniju skrb.

Kroz inicijativu „Pitaj me, reći ću ti“ pozvale/i ste sve zainteresirane da vam upute pitanja na koja ćete odgovarati u četiri cjeline: pravna, zdravstvena, društvena, i osobna. Na vašim mrežama ste objavili video odgovore na pitanja. Koja su vam pitanja bila najčešće upućena? Koji su budući aktivistički koraci kolekTIRVa?

Najčešća pitanja dolaze od same zajednice ili njima bliskih osoba, najviše se radi o opisivanju osobnih iskustava i pitanja su usmjerena ka procesu same tranzicije, ali i prihvaćanju od strane društva. Ona druga najčešća su od zainteresirane javnosti koja ne poznaje transrodne osobe, a zanima ih iskustvo iz prve ruke. Nismo se susrele s negativnim pitanjima, odnosno stavom, zaista se radilo o osobama koje ili treba ohrabriti i ponuditi im vlastito iskustvo i podršku ili o zainteresiranoj javnosti koju zanima kontekst bivanja transrodnom osobom u Hrvatskoj.

Budući aktivistički koraci su svakako daljnja edukacija osoba unutar institucija s kojima se sve transrodne osobe kroz živo susreću, peer podrška, eventi za zajednicu, ali i zagovaranje stečenih prava i javno dostupne zdravstvene zaštite kao i poboljšanje istih. Osim toga, kroz različite projekte pokušavamo svoje djelovanje proširiti i na umjetničko polje djelovanja kako bi temu transrodnosti približili kroz druge prakse, odnosno educirali kroz umjetničke prakse.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Kako se online nasilje koristi za zastrašivanje, diskreditiranje i ušutkavanje

Posted on by info@libela.org

Online nasilje dio je šireg spektra napada — digitalnih, fizičkih, pravnih i psiholoških — koji imaju za cilj izbacivanje žena i nebinarnih osoba iz online svijeta, javnog diskursa i njihovih područja stručnosti.

Priča Jeje Mohamed o online nasilju

“2011. bila sam studentica te sam marširala uz milijune Egipćana i Egipćanki tražeći smjenu tadašnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka, koji je bio na vlasti gotovo 30 godina. Dok sam ispirala suzavac i krv sa sebe, pokušavajući pomoći prosvjednicama/ima koje su nasilno napadale policijske i vojne snage, donijela sam sudbonosnu odluku: napustit ću predmedicinski studij i nastaviti karijeru u novinarstvu te ukazivati na kršenja ljudskih prava.

To se pokazalo teškim pod diktaturom. Biti žena i raditi taj posao bilo je opasno. Vladajući i njihove pristaše su me pokušali zastrašiti, oduzeti mi moć i ušutkati me. Isto su i ranije činili s brojim novinarkama/ima i aktivistkinjama/ima. Opasnost me posvuda pratila. Od seksualnog uznemiravanja, uhođenja, fizičkih napada i stalnih pokušaja hakiranja mojih računa do prijetnji silovanjem i otmicom. Bila je to noćna mora koja je gutala moje postojanje, online i offline. Dobronamjerni ljudi su mi sugerirali da napustim društvene mreže. Da provodim manje vremena na internetu i mobitelu ili se jednostavno prestanem baviti novinarstvom.

Usprkos tomu, nastavila sam odlučnije raditi svoj posao. Ostala sam online jer je to bilo jedno od rijetkih mjesta koje ne kontrolira egipatska vlada. Odbila sam prihvatiti da je jedini način da budem sigurna napuštanje internetskog prostora u kojem mogu biti što jesam. Gdje mogu, uz mnoge druge, privući pozornost na stalna, nečuvena kršenja ljudskih prava koja me okružuju. Ostala sam online, ali nisam mogla ostati u Egiptu. Morala sam napustiti zemlji i preseliti se u Sjedinjene Države. Čak i ovdje, online uznemiravanje i zlostavljanje se nastavilo. Još i pojačano mojim slojevima identiteta, a posebno novostečenim statusom osobe u egzilu”, ispričala je svoju priču Jeje Mohamed.

Online nasilje kao jedna od najvećih prijetnji sigurnosti

Online nasilje nije svojstveno samo određenim dijelovima svijeta i ne treba potrebna putovnica da bi vas pratilo. Dinamično je i neprestano je mijenja. Štoviše, ono je globalna i rastuća prijetnja svima koji/e su prisutni online. A biti online postao je središnji dio našeg profesionalnog, osobnog i društvenog života. Za spisateljice/e i novinarke/e, koje/i moraju biti online da bi radile/i svoj posao i da bi se njihov glas čuo, online nasilje predstavlja posebno neodrživu vezu. One/i ovise o društvenim mrežama —posebice X-u (bivši Twitter), Facebooku, Instagramu, LinkedInu i TikToku. One im služe za provođenje, objavljivanje i promicanje svog rada te za osiguranje profesionalnih prilika.

Foto: Pexels.com (Pixabay)

Njihova vidljivost i priroda onoga što rade u životu, često uključuje izazivanje statusa quo, pozivanje moćnika na odgovornost te dijeljenje analiza ili mišljenja. Studija Odbora za zaštitu novinara/ki (Committee to Protect Journalists) iz 2019. godine pokazala je da 90 posto novinarki/a koje/i žive u SAD-u smatra da je online nasilje jedna od najvećih prijetnji njihovoj sigurnosti.

Ljude se uznemirava ne samo zbog onoga što rade za život i onoga što govore online. Već i zbog toga tko su i kako izgledaju.

  • Economist Intelligence Unit izvještaj iz 2021. pokazuje da je 85 posto žena (globalno) svjedočilo online nasilju, a oko 40 posto ga je izravno doživjelo.
  • Crnkinje imaju 84 posto veću šansu od bjelkinja da ih se spomene u nasilnim, uvredljivim ili problematičnim tweetovima, prema istraživanju Amnesty International-a i Element AI-a iz 2018. godine.
  • Istraživanje Pew Research-a iz 2021. pokazalo je da se 68 posto lezbijki, homoseksualaca i biseksualaca suočavalo s online nasiljem, u odnosu na 39 posto heteroseksualaca.
  • Recentna istraživanja, uključujući GLAAD i Anti-Defamation League, pokazuju da je online nasilje prema LGBTQ+ osobama, a posebice trans osobama, u porastu.

Povezanost identiteta i online nasilja

Identitet nije ključan samo u smislu učestalosti online napada, već i u smislu narativa koji se koriste. Dok muškarci mogu biti izloženi uvredama usmjerenim na njihovu inteligenciju ili sposobnosti, žene i nebinarne osobe imaju veću vjerojatnost da će online nasilje i uznemiravanje koje dožive biti rodno određeno. To uključuje seksualno uznemiravanje, prijetnje seksualnim nasiljem, rodne dezinformacije i objavu intimnih fotografija bez pristanka. Online napadi na novinarke, uz to, često uključuju i napade na njihove roditelje i djecu (prijeteći silovanjima i ubojstvima).

Identitet utječe i na doživljaj online nasilja i uznemiravanja. Za osobu koja je preživjela seksualni napad, prijetnja silovanjem može biti okidač. Za osobu koja nije bjelkinja/ac, određene uvrede mogu se samo nastaviti na niz iskustva rasizma kojeg doživljava na poslu i u svakodnevici.

Posljedice online nasilja

Riječ koju obično koristimo za takve napade – trolanje – umanjuje ozbiljnost onog što se zapravo događa. A događa se uznemiravanje, zlostavljanje, mržnja i prijetnje koje mogu uzrokovati niz šteta. Online nasilje predstavlja ogroman pritisak na mentalno i fizičko zdravlje. Može dovesti do stresa, tjeskobe, depresije, pa čak i do samoubojstva. Također, može eskalirati i u offline nasilje. S obzirom na vrlo stvarne rizike za zdravlje i sigurnost, online nasilje natjeralo je brojne novinarke/e i spisateljice/e da se cenzuriraju, izbjegavaju određene teme, odu s društvenih mreža ili se prestanu baviti svojom profesijom. Prema izvješću International Women’ Media Foundationa i TrollBustersa, gotovo trećina novinarki razmišlja o potpunom napuštanju te profesije zbog online uznemiravanja.

Foto: Pexels.com ( Andrea Piacquadio)

Svaki pojedinačni napad ima sistematske posljedice. Online nasilje guši medijske slobode, slobodu izražavanja te potkopava mogućnosti ravnopravnosti i inkluzije. Kada online nasilje i uznemiravanje ima direktan utjecaj na žene, LGBTQ+ osobe i osobe koje nisu bjelkinje/ci da napuste profesije koje su već ionako uglavnom muške, heteronormativne i bijele – javni diskurs postaje manje nepristran i manje slobodan.

Pokušaji uznemiravanja i zastrašivanja žena, nebinarnih osoba i nebjelkinja/aca nisu novost. No, dok mržnje i nasilja ima od kad i ljudi, Internet je star samo 40 godina. No, on sve to samo dodatno pojačava. Znamo da sadržaj pun mržnje, uznemiravanja i nasilja putuje dalje i brže online. Posebice na društvenim mrežama koje se oslanjaju na stalnu prisutnost i angažman kako bi zaradile novac. Vlade, političke stranke, korporacije i drugi moćni akteri/ice shvatili su da mogu manipulirati algoritmima kako bi potaknuli koordinirane online napade s ciljem zastrašivanja i prijetnji kritičkim glasovima i kako bi minimalizirale neslaganja.

Napadi na novinarke

Kada je libanonska novinarka Ghada Oueiss kritizirala saudijski režim u vezi ubojstva novinara Jamala Khashoggija, dezinformacijski trolovi i botovi povezani sa Saudijcima tvitali su prijetnje smrću i seksualizirane memeove pune dezinformacija o Oueiss.

Indijska novinarka Rana Ayyub često je preplavljena uvredljivim i nasilnim komentarima samo nekoliko sekundi nakon što objavi post na X-u. Takav opseg i brzina obilježja su koordiniranih kampanja uznemiravanja.

Autoritarizam, koji je u globalno u porastu, oslanja se na gušenje medijskih sloboda te poticanje mizoginije i drugih oblika mržnje temeljene na identitetu. Cilj je razorno djelovati na demokratske procese. Novinarke, čiji su glasovi kroz povijest bili marginalizirani, a sada se bore za svoj glas, postale su meta antidemokratskih pokreta. To se događa na Filipinima, u Kini, Rusiji, Indiji, Pakistanu, Brazilu, Turskoj, ali i upravo ovdje u SAD-u.

Prema studiji UNESCO-a i International Center for Journalist, 73 posto novinarki diljem svijeta iskusilo je online nasilje i/ili uznemiravanje baveći se svojom profesijom. Jedna od pet novinarski bila je žrtva i fizičkog nasilja i napada. A kada se online nasilje preseli offline, posljedice mogu biti smrtonosne. 2017. godine, u razmaku od samo šest tjedana, ubijene su malteška novinarka Daphne Caruana Galizia i indijska novinarka Gauri Lankesh. Obje su bile žrtve rodno uvjetovanog nasilja online, kako bi se utjecalo na njihov kritičan rad spram Vlasti.

Vezu između online i offline nasilja pokazuje i situacija u kojoj je obitelj malteške novinarke Galizie javno izrazila strah za sigurnost dobitnice Nobelove nagrade za mir Marie Resse, kad je postala žrtva eskalirajućih napada na Internetu.

Online nasilje dio je šireg spektra napada

Online nasilje ne pogađa samo spisateljice/e i novinarke/e. Utjecajne i progresivne žene, kao i nebinarne osobe su izložene online napadima i uznemiravanjima u svim profesijama. To uključuje medicinu, politiku, sport, umjetnost i druga zanimanja.

Efikasnost online nasilja se očituje u tome što se čini ciljano, osobno i individualno. No, ono je zapravo često sistematsko, strateško i koordinirano. Ono je dio šireg spektra napada – digitalnih, fizičkih, pravnih i psiholoških. Cilj svih njih je maknuti žene i nebinarne osobe iz javnog diskursa, s društvenih mreža i udaljiti ih iz njihovih područja stručnosti. Neovisno o tome gdje žive i čime se bave. Cilj je univerzalan – spriječiti ih da rade svoj posao i ušutkati ih.

Kad ljudi zbog straha prestanu govoriti i pisati o određenim temama, svi gube. A prijetnja da se to dogodi je još veća kod onih koje/i se bave nekom od najsloženijih, najkontroverznijih i najaktualnijih tema/problema s kojim je društvo suočeno. To su često pitanja vezana za politiku, rasu, vjeru, rod i seksualnost te javne politike.

Demokracije ovise o snažnom, zdravom diskursu u koji se može uključiti svaka/i članica/an društva. Kao što je rekla profesorica Mary Anne Franks, predsjednica inicijative Cyber Civil Rights na pravnom fakultetu George Washington: „Ne možemo slobodno izražavati ideje ako se ljudi moraju brinuti da će dobivati prijetnje… Dakle, trebali bi se usmjeriti na razgovor kako da stvorimo uvjete za slobodu govora — slobodu govora za novinarke/e, slobodu govora za žene, slobodu govora za nebjelkinje/ce, slobodu govora za osobe koje se napada i offline —to je razgovor kojeg moramo voditi.”

Prevela i prilagodila: Iva Zelić

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org