info@libela.org, Author at Libela

Trebaju li djeca o seksu učiti na nastavi ili na greškama?

Posted on May 17, 2024July 2, 2024 by info@libela.org

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) započeo je kampanju pod nazivom #Zaštošutimo 3.0. Cilj je uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole kojima je osnivač Grad Zagreb. Tim se povodom, u petak 17. svibnja, održao okrugli stol. Govorilo se o zabrinjavajućim trendovima među mladima, raspravljalo o manjkavosti i/ili nedostatku postojeće edukacije o temama seksualnosti te su se tražili konkretni rokovi za korake ka uvođenju seksualnog obrazovanja u zagrebačke škole.

Govorili/e su dr.sc. Jasenka Grujić, specijalistica ginekologije i opstetricije te dobitnica Nagrade Grada Zagreba ove godine, Tea Čičić, gejmerica i stručna suradnica i socijalna radnica u Centru za nestalu i zlostavljanju djecu, Nataša Bijelić, stručna suradnica u CESI i Luka Juroš, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade Grada Zagreba. Okrugli stol je moderirala Anamarija Sočo iz organizacije Status M.

Djeca i tinejdžeri u Hrvatskoj još uvijek nemaju pristup sustavnom seksualnom obrazovanju unatoč jasnim znanstvenim dokazima da za tim postoji prijeka potreba. Nedavna studija o seksualnom ponašanju mladih u Hrvatskoj ističe da su razine rizičnog ponašanja već 15 godina razmjerno visoke. „Više od 50% mladih, gotovo 60%, je doživjelo neki oblik nasilja u vezi. Svaka druga djevojka doživljava seksualno uznemiravanje na internetu“, kazala je Bijelić. Istovremeno, u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama se sadržaji vezani uz seksualno i reproduktivno zdravlje provode tek jedan školski sat godišnje.

Seksualno obrazovanje mora biti temeljeno na znanstvenim dokazima

Jasenka Grujić je kazala da u radu s pacijenticama mora rušiti jako puno mitova. Iako su informacije danas dostupnije, bez obrazovanja temeljenog na znanstvenim dokazima i medicinski točnim informacijama smatra da nećemo daleko dogurati. Naglasila je i da struka nije dosljedna u promicanju onoga što joj je dužnost – a to su ženska reproduktivna prava. Smatra da različite neokonzervativne struje nastoje eliminirati znanstvene teze. „Ne možemo tolerirati da kolega ili kolegica ne žele propisati kontracepcijsku pilulu“, dodala je.

Uz to, naglasila je da je sveobuhvatna seksualna edukacija ljudsko pravo po različitim udruženjima i organizacijama (Odbor za ljudska prava UN-a, Svjetska udruga za seksualno zdravlje, IPPF). „Moje poslanje je ne samo da liječim, već da pomažem mladim ženama, ženama srednje dobi i starijim ženama da imaju jedan zdrav i normalan seksualni život“, zaključila je.

Tražimo konkretne rokove za uvođenje seksualnog obrazovanja u škole

Nataša Bijelić je podsjetila da CESI već dugi niz godina zagovara sveobuhvatnu seksualnu edukaciju za mlade u školama. Naglasila je da su prije godinu dana dale ideje i prijedloge kako se ona može provesti. „Upozoravamo da djeca i mladi nemaju vremena čekati da se vladajući odluče na konkretne poteze. Umjesto otezanja i ograđivanja, tražimo od Grada Zagreba rokove za formiranje stručne radne skupine koja će odmah krenuti s izradom kurikuluma i točnim datumom uvođenja istog u škole“, dodala je.

Luka Juroš je kazao da su učenici sami identificirali spolno i reproduktivno zdravlje kao bitnu temu. Smatra da pitanje zdravlja mladih treba više pažnje i resursa. „Ono što će Grad Zagreb napraviti i prezentirati prije ljeta, je sveobuhvatni program u osnovnim i srednjim školama vezan za zdravlje. On će uključivati seksualno i spolno obrazovanje te povezane teme, ali i ostala pitanja koja su struka i mladi identificirali kritičnima za pitanje zdravlja djece i mladih“, poručio je Juroš.

Rokove za provedbu navedenog programa nije precizirao. Kazao je da će ga predstaviti prije ljeta. Ako sve bude išlo po planu, uveo bi se sljedeće školske godine. „No, nemojte to uzeti zdravo za gotovo jer moramo predstaviti cjelokupni plan“, zaključio je Juroš.

Seksualna edukacija se mora promatrati puno šire, a ne samo u odnosu na zdravlje

Bijelić je naglasila da bi program trebao obuhvatiti i teme kao što su emocionalni aspekti seksualnosti, kontracepcija, veze, seksualno nasilje, rodna ravnopravnost, LGBT teme i sl. Kazala je da mladi jako malo toga znaju. Da im fali znanja i informacija u različitim segmentima. Prisutni su rodni stereotipi, kao i transfobni i homofobni stavovi. Fale im i vještine za ravnopravne veze, a koncept pristanka im je maglovit pojam. S time se slaže i Tea Čičić koja je kazala da je jako izazovno raditi u području prevencije seksualnog nasilja na Internetu u srednjoj školi u kojoj djeca nemaju ideju o konceptu pristanka. „Pristanak, poštovanje, prepoznavanje emocija – to bi omogućilo lakšu obradu izazova na Internetu“, dodala je.

Kazala je i da se mladi susreću s apsolutno svim oblicima nasilja na internetu. Posebice su izraženi vršnjačko nasilje i online seksualno nasilje. Prednjače slučajevi iznude i ucjene seksualnog materijala kod djece. Kaže i da sve više takvog materijala mladi sami razmjenjuju u odnosima u kojima smatraju da postoji povjerenje. Posebno problematičnim smatra činjenicu da se mladi, u situaciji distribuiranja tog materijala, sa svime nose sami. Ili šute, ili ignoriraju ili skrivaju što se događa. Ako će se nekome i obratiti – to će biti njihovi vršnjaci/kinje. A oni/e nemaju vještine da se s tim adekvatno nose. „Mladi se boje da im se neće vjerovati. Da ih se neće shvatiti ozbiljno ili da će se njih same okriviti za to“, zaključila je Čičić. Dodala je i da su kvalitetno informiranje i edukacija ključ prevencije seksualnog nasilja. Kako u online, tako i u offline svijetu.

Tko će učiti mlade o seksualnosti?

Nastavnici se ne osjećaju kompetentno pričati o tim temama, a mlade je često sram. Zato, smatra Bijelić, uče od vršnjaka/inja, medija, filmova, serija i vlastitog iskustva. „Mladi uče iz nepouzdanih i netočnih izvora jer im mi nismo osigurali seksualnu edukaciju“, kazala je.

Čičić je dodala da mladi uče i iz pornografije. To je posebno zabrinjavajuće kada su u pitanju rizična seksualna ponašanja. Kaže i da neki mladi smatraju da je gušenje tijekom seksualnog odnosa normalna stvar za koju ne trebaju pristanak druge osobe.

I iz pitanja i uvida publike vidljivo je da se seksualno obrazovanje trenutno neadekvatno provodi i da oni koji ga trenutno provode (ako ga i provode) nisu dovoljno educirani/e. Na taj uvid je Juroš kazao da „ne postoji jedna struka koja pokriva sva područja, no postoje struke koje su blizu tome.“ Dodao je i da koji god model edukacije bude izabran, osobe koje će je provoditi proći će edukaciju za njegovo provođenje u školama.

Interes za edukaciju postoji kod mladih, kod roditelja, ali i kod šire javnosti i stručnjaka/inja. To je bilo vidljivo i na ovom okruglom stolu. U raspravu su se uključile stručne osobe, ali i mlade osobe. „Zahvalna sam da imate želju i volju prenositi znanje temeljeno na dokazima vašim vršnjacima i onima koji su mlađi od vas“, završno je kazala Jasenka Grujić.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Izborne kvote nisu protuustavne

Posted on May 17, 2024May 17, 2024 by info@libela.org

Za vrijeme ovogodišnjih parlamentarnih izbora pisale smo o kandidacijskim listama i položaju žena na njima. Također, analizirale smo ih i informirale vas koje liste nisu zadovoljile zakonsku kvotu od 40% kandidata, odnosno kandidatkinja podzastupljenog spola.

Kako značajan dio lista nije zadovoljio kvotu, potrebno je bilo platiti novčane kazne (1,2,3). Lista koja je morala platiti najveću kaznu je ona stranke Odlučnost i pravednost koje je predsjednica Karolina Vidović Krišto. Očekivano, s tom odredbom nisu bili zadovoljni pa je Krišto u predizbornoj kampanji poručila da su kvote protuustavne te da je govoriti o podzastupljenosti spola čista diskriminacija. Točnije, kazala je: „Na našim listama zastupljena su sva zanimanja i dobi, od maturanata do umirovljenika. Govoriti o zastupljenosti spola je čista diskriminacija. Ne žele svi na listu. Ako netko hoće i ispunjava kriterije, može. Naš kriterij je da postoji slobodna volja politički se aktivirati. Neću nikoga siliti.“ (1,2)

Uz to je dodala: „Zakonodavac kaže: u redu je lagati, krasti, pljačkati svoj narod, tjerati ga iz države, a dati 200 tisuća radnih dozvola za ljude koje se tretira kao roblje, to je u redu i nećemo kažnjavati. Ali, ako ne poštuješ protuustavnu kvotu, slijedi kazna na desetke tisuće eura. Dosta je takve politike. To nije politika. Politika je služenje građanima.“

Jesu li kvote protuustavne? Je li govoriti o podzastupljenosti spola čista diskriminacija? Na ta su nam pitanja odgovorile članica Katedre za ustavno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i članica Upravnog odbora Hrvatske udruge za ustavno pravo Ana Horvat Vuković i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

Ustavni sud je 2015. godine potvrdio ustavnost kvota

Naša sugovornica, izv. prof. dr. sc. Ana Horvat Vuković, kazala je da je Ustavni sud potvrdio zakonsko rješenje, kojim se propisuju 40 postotne kvote, svojom odlukom u predmetu U-I-1397 (2015) od 24. rujna 2015. godine. Naglašava i da su u drugim predmetima postavljeni općeniti parametri tzv. pozitivnih mjera. „One se poduzimaju radi otklanjanja stvarne nejednakosti i sprečavaju različite oblike otvorene ili prikrivene diskriminacije za koje zakonodavac utvrdi da su u odnosu na neke skupine (npr. žene) prisutni“, kazala je Horvat Vuković. Dodala je da su te posebne mjere u području slobodne prosudbe Sabora. Smatraju se opravdanima i dopuštenima sve dok traju razlozi zbog kojih su uvedene. Odnosno, dok se tim mjerama ne vrijeđa načelo razmjernosti propisano člankom 16. Ustava. „Dok se, dakle, mjera može ocijeniti opravdanom, dopuštenom i razmjernom, ne može biti protuustavna“, zaključila je Horvat Vuković.

Naglasila je i da je Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2008. godine obvezao predlagatelje lista na izborima zastupnika za Hrvatski sabor, za predstavnička tijela jedinica lokalne i regionalne samouprave te za Europski parlament da na tim listama osiguraju zastupljenost svakog spola od minimalno 40%. I ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova naglasio je da odredbe navedenog zakona kojima je propisana posebna mjera u vidu primjene tzv. rodne kvote na kandidacijskim listama proizlaze upravo iz članka 3. Hrvatskog ustava kojim je ravnopravnost spolova definirana kao jedna od temeljnih vrednota ustavnog poretka RH.

Prekršajne sankcije i postupnost uvođenja kvota

Prema čl. 15 Zakona o ravnopravnosti spolova političke stranke i drugi ovlašteni predlagatelji, dužni su poštivati načelo ravnopravnosti spolova. Odnosno, voditi računa o tome da na izbornim listama ne bude manje od 40% kandidata/kinja jednog spola. Prilikom donošenja zakona, obrazložena je važnost tog članka. Rečeno je da se „ta posebna mjera uvodi s ciljem povećanja udjela žena u tijelima političkog odlučivanja, s obzirom na njihovu osjetnu podzastupljenost.“

Ako se kvota ne zadovolji, istim su zakonom propisne prekršajne sankcije, u vidu novčanih kazni. Za svaku nezakonito sastavljenu listu na parlamentarnim izborima i izborima za Europski parlament kazna iznosi 50.000 kuna (danas 6636.14 eura) po rodno neuravnoteženoj listi. „U usporedbi s tim, Ustavni sud odlučio je u citiranoj odluci da neke sankcije u provedbi te zakonske obveze ipak mogu biti nerazmjerne (i protivne čl. 16. Ustava). Za primjer, nepoštivanje rodne kvote ne smije se kazniti nepravovaljanošću liste. Dakle, kvota jest ustavna, no nisu sve sankcije za njeno kršenje jednako Ustavu prihvatljive. Odnosno, prekršajna kazna je ustavna, no diskvalifikacija liste nije jer pretjerano narušava vrednotu višestranačkog demokratskog ustavnog poretka“, kazala je Horvat Vuković.

Uz to je ukazala na činjenicu da je Sabor ovu obvezu uvodio postepeno. Zakonom o ravnopravnosti spolova dopustio je da se postupno implementira. Kroz tri redovna izborna ciklusa, počevši od 2008. godine. To znači da bi obveza poštivanja kvota na izborima za Hrvatski sabor bila nastupila tek na izborima iz 2020. godine, 12 godina nakon uvođenja zakonske odredbe. No, u međuvremenu je usvojena izmjena Zakona o izborima zastupnika za Hrvatski sabor. Njome je taj rok značajno skraćen. Odnosno, 2015. godina se nametnula kao godina početka obvezne primjene kvota.

Rodna kvota ne smatra se diskriminacijom

Rodna kvota sukladno čl. 9 Zakona o ravnopravnosti spolova i čl. 9 Zakona o suzbijanju diskriminacije predstavlja posebnu mjeru, o čijoj je specifičnosti ranije govorila Horvat Vuković. „Zakonom je jasno naglašeno da se posebne mjere uvode privremeno, sve dok ne rezultiraju ispravljanjem nepovoljnog položaja određene skupine, te da se ne smatraju diskriminacijom“, kazali su nam iz ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Dodali su: „U svom radu povremeno se susrećemo s određenim stupnjem nerazumijevanja svrhe uvođenja posebnih mjera, pri čemu se nerazumijevanje često očituje u zanemarivanju polazišnih osnova tog mehanizma, a to je da ravnopravnost spolova u današnje vrijeme još uvijek nije postignuta i da se do opipljivih i konkretnih pomaka teško dolazi. Premda se posljednjih desetljeća bilježe pozitivni pomaci, žene su još uvijek društvena skupina koja se u brojnim sferama privatnog i javnog života nalazi u podređenom položaju u usporedbi s muškarcima.“

Prema podacima Europskog instituta za rodnu ravnopravnost (EIGE), u nacionalnim parlamentima devet zemalja članica EU postignut je omjer od najmanje 40% zastupnika/ica svakog spola. Prema njihovoj analizi, udio raste gotovo tri puta brže u onim zemljama koje imaju propisane rodne kvote.

Položaj žena u politici u RH

Žene su podzastupljene na upravljačkim pozicijama, pa političko odlučivanje nije iznimka. Tako je na nedavnim parlamentarnim izborima izabrano 37 žena u Hrvatski sabor. To predstavlja 24.5% od ukupnog broja izabranih zastupnika/ica, dakle niti jednu četvrtinu. Situacija nije bila puno drugačija ni na izborima 2020. godine, kada je izravno izabrano svega 22.5% žena. Uz to, žene su i dalje najizrazitije podzastupljene na mjestima iz kojih je najizglednije da bi mogle biti izabrane u tijela političkog odlučivanja – na prva tri, četiri mjesta.

Uoči provedbe parlamentarnih izbora, Pravobraniteljica je priopćenjem podsjetila političke stranke na njihove obveze prilikom sastavljanja kandidacijskih lista. Unatoč tomu, prema njihovim podacima, 19.4% lista nije imalo ispunjenu kvotu. Najlošiji omjer imala je upravo lista političke stranke Odlučnost i pravednost. Naime, od 11 lista, kvota je poštovana samo na jednoj.

„Navedeno je dokaz da žena u ulozi liderice u tradicionalno „muškom“ području djelovanja automatski ne garantira rodno egalitarnu promjenu, budući da se radi o strukturi koja zahtjeva sustavne, a ne parcijalne promjene“, poručuju iz ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Naglašavaju i da su pozicije donošenja odluka još uvijek dominantno „muško“ područje do kojih žene otežano napreduju. Dodaju: „posebne mjere, uključujući rodnu kvotu u izbornim sustavima, uvode se s ciljem poticanja promjene postojećeg stanja. Stoga je to razumljiva i opravdana praksa kako bi se prevladala strukturalna diskriminacija koja proizlazi iz povijesnih odrednica i općenito neravnopravnog položaja žena u društvu.“

Dodatno, na razini međunarodne zajednice smatra se da bi se, bez uvođenja posebnih mjera, pomaci prema stvarnoj ravnopravnosti spolova odvijali iznimno sporim tempom.

Rodne kvote proizlaze iz Ustava RH

Zaključno, rodne kvote na izbornim listama rezultat su posebnih mjera niza zakona, a proizlaze iz Ustava RH. Kao takve one se uvode sve dok se ne ispravi nepovoljan položaj neke skupine u društvu. Stoga se ne mogu smatrati diskriminacijom, a ni protuustavnima.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Priziv savjesti: Na što se odnosi?

Posted on May 15, 2024May 15, 2024 by info@libela.org

Priziv savjesti kao krik protiv rata

Prema britanskim podacima, oko 16.000 muškaraca odbilo je uzeti oružje ili se boriti tijekom Prvoga svjetskog rata iz brojnih vjerskih, moralnih ili političkih razloga. Bili su poznati kao prizivači (prigovarači) savjesti. Neki su to bili iz čisto političkih razloga, kako navodi jedan od svjedoka, a s kršćanske točke gledišta preuzeli su izraz „Ne ubij“ smatrajući pitanje „ubiti ili ne“ ključnim.

Krajem 1914. osnovano je društvo koje se protivilo novačenju tj. uvođenju obveznog vojnog roka (No-Conscription Fellowship). Od 1916. bilo je omogućeno da pred sudom traže izuzeće od prisilnog novačenja. Sudovi nisu bili skloni prizivačima. Od njih 16.000 koji su tražili izuzeće većina je odbijena. Ako je izuzeće tražio vojni zapovjednik, pa je odbijen, ipak je regrutiran u vojsku. Zapovjednici koji su se opirali svakoj vojnoj disciplini uhićeni su i izvedeni pred vojni sud. Gotovo 6000 muškaraca koji su odbili poslušati vojne naredbe osuđeno je na zatvorsku kaznu zbog otpora vojnim vlastima.

U zatvorima su uvjeti bili teški, a ako bi tko prekršio provođenje pravila šutnje, odveden je u samicu. Zatvorenici su radili jednostavne, monotone poslove (npr. izrada poštanskih torbi). Prehrana je bila nedovoljna. Neki prizivači bili su maltretirani, nedostajala im je medicinska skrb. Ukupno 73 prizivača umrlo je ili u zatvoru ili nakon izlaska na slobodu zbog posljedica zatvorskih zlostavljanja. Mnogi su oboljeli od depresije.

Kasnije, 2016. godine ponuđena je alternativna služba vojnom roku. Radilo se o radnim logorima gdje su se radili vrlo teški poslovi, npr. rad u vodovodu. No, došlo je do podjela a i otkrivena je korupcija. Osim toga, mnogi su smatrali da služe ratu bilo kakvom službom za vladu prema Zakonu o vojnoj obvezi. Gotovo 10 000 prigovarača savjesti koji su regrutirani u vojsku odbili su se boriti, ali im je dopušteno služiti kao neborci, obavljajući fizički rad. Neborbeni korpus osnovan je u ožujku 2016. godine.

Umrli prizivači savjesti dobili su i spomen ploču, na kojoj sunčeve zrake koje izlaze iz ćelije gdje je zatočen prizivač piše: „Nema više rata“.

Ljudskopravaška legislativa

Netom je jedno klanje završilo, monstrumi zla realizirali su drugo, još gore. U Drugom svjetskom ratu zbog samog rata, mučenja i bolesti smrtno je stradalo 70 do 85 milijuna ljudi.

Zatim se načas pojavilo svjetlo razuma. U Parizu, u Palais de Chaillot, 10. prosinca 1948. godine potpisana je Opća deklaracija o ljudskim pravima, temeljna deklaracija univerzalnoga značaja koja sve ljude prepoznaje kao rođene slobodnima i jednakima u dostojanstvu i pravima.

Ona jamči i pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi (čl. 18.). Ta prava jamči i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima s dvama Protokolima (čl. 18) te europska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 9).

Budući da se može ograničiti u određenim situacijama, pravo na iskazivanje religijskih stavova i vjerovanja nije apsolutno pravo. U demokratskim društvima ograničeno je interesima i javnom sigurnošću zbog zaštite javnog reda, zdravlja i morala ili zaštite prava i morala drugih (članak 9 (2) Povelje Europske unije o temeljnim pravima).

Pravo na priziv savjesti priznaje se u članku 10 EU Povelje, u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje toga prava.

Dakle, priziv savjesti jest pravno dopuštena radnja zakonske neposlušnosti i ograničenog opsega. No, da bi bio legitiman, morao bi se zasnivati na moralnim principima pojedinca, a ne na njegovim osobnim interesima. Autentičnost priziva savjesti mora biti istinita i jasno izražena. Ne smije biti motivirana ni političkim ni financijskim interesima. Ako je motiviran tim interesima, priziv savjesti je apsolutno neetičan. Moralni stav pojedinca/ke ne smije zadirati u prava drugih, što je supstancijalna premisa ljudskopravaške filozofije.

Što je zapravo savjest?

Savjest se definira onim dijelom uma – svijesti koji određuje što je moralno, a što nije, razlikujući dobro od zla. Psihoanalitičko – medicinsko tumačenje savjesti kaže da je savjest dio superega koji prosljeđuje naredbe i upozorenja egu. Savjest nastaje internalizacijom svjetonazora obitelji, prijatelja, obrazovnog i radnog okruženja, dominantne kulture i civilizacije, religije.

Tako definirana savjest ne mora biti pozitivna ljudska osobina (i vjerski fanatici ubijajući nevine postupaju prema svojoj savjesti). Kao temeljno ljudsko pravo sloboda savjesti mora biti propitana, a granica te slobode uvijek je sloboda drugih.

Priziv savjesti i profesije

Profesija (lat. professio: javno očitovanje; zanimanje) jest zanimanje koje ima specificiran monopol nad nekim kompleksnim dijelom znanja i praktičnih vještina za koje je potrebno dugotrajno školovanje, tzv. visoko obrazovanje, te tako postaje prepoznatljivo u društvu. Oblikovanje profesija u današnjem obliku, usko je vezano uz nastanak sveučilišta i sekularizaciju znanja.

Zanimanje postaje profesijom kada do određenoga stupnja razvije i sistematizira sklop teorijskih znanja i tehnika za davanje određene stručne usluge. Institucionalnu osnovu nastanka profesije čini stvaranje visokoškolskih obrazovnih institucija koje sustavno razvijaju i prenose znanje. Pripadnici neke profesije osnivaju profesionalna udruženja i utvrđuju etičke kodekse kojima reguliraju svoje djelovanje. Na kraju slijedi legitimizacija i, najčešće, zakonsko sankcioniranje monopola nad stručnim pružanjem usluga. Prvu od tri skupine profesija čine klasične profesije (liječnici, pravnici, profesori) koje su najranije nastale i koje karakterizira visok autoritet utemeljen na znanju i autonomiji u donošenju odluka.

Zakonom o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija određeni su nazivi profesije, nadležna tijela i naziv pravnog akta na temelju kojega je regulirana.

U dvije profesije priziv savjesti postao je ultimativni etički standard. Rijetki ga se usuđuju propitati, barem objasniti i sagledati posljedice koje taj institut može izazvati ako se ne poštuje profesionalno ponašanje. Riječ je o vojnoj profesiji koja je priziv savjesti i iznjedrila te medicinskoj profesiji koja ga je kooptirala.

Priziv savjesti i Ustav Republike Hrvatske

Ustav Republike Hrvatske, u čl. 47. dopušta prizivati se na savjest onima koji nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti.

Članak 47.

Vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost je svih za to sposobnih državljana.

Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezne ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.

Dakle, posebnim je zakonom propisano da osoba koja se prizvala na savjest ne želeći obavljati vojničke dužnosti, može nadoknaditi ono što je kao dužnost svih državljana opisano u članku 47. Ustava.

Vojna profesija i priziv savjesti

Institut prizivanja na savjest iznjedrile su ratne strahote i otpor unovačenih ratnika ubijanju. Vojna profesija je profesija koja može služiti obrani domovine. Vojne sile napadaju druge ali vojničke dužnosti uvijek se temelje na paradigmi: eliminacija neprijatelja, ubijanje, zarobljavanje.

U hrvatskom Zakonu o službi u Oružanim snagama ne spominje se priziv savjesti. To je institut koji je prema Ustavu moguć, ali je namijenjen onima koji zbog svojih vjerskih i moralnih razloga nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti. Za one koji su službu u Oružanim snagama prihvatili kao svoju profesiju, vrijede druga pravila.

Tako Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, koji regulira tu službu u Oružanim snagama, određuje u svom članku 17:

St.1. Vojne osobe obvezne su provoditi zapovijedi i naloge nadređenih osoba u vezi sa službom.

St.2. Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka vojna osoba nije obvezna provoditi zapovijedi i naloge nadređenih osoba čije bi izvršenje predstavljalo kazneno djelo te zapovijedi i naloge nadređenih osoba koji bi bili protivni međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu.

Dakle, vojnik može odbiti izvršenje zapovijedi ili naloga, ali jedino ako bi njihovim izvršenjem počinio kazneno djelo ili prekršio odredbe ratnog i humanitarnog prava.

Medicinska profesija i priziv savjesti

Pravo na priziv savjesti u medicini priznaju Europska unija i Vijeće Europe, ali isto tako ne kao apsolutno pravo. U medicini, legalnoj profesiji, pravo na priziv savjesti priznato je Rezolucijom 2010. godine. Parlamentarna skupština Vijeća Europe Rezoluciju 1763 izglasala je vrlo tijesnom većinom, nakon intenzivnog lobiranja i taktiziranja konzervativnih snaga u odnosu na uvrštenje priziva savjesti.

Pravo je pravo, ali Rezolucija 1763 ne obvezuje zemlje članice na reguliranje prava na priziv savjesti. Ona to prepušta nacionalnim zakonodavstvima. Pritom traži da se priziv savjeti regulira tako da ne opstruira pravo na legalnu zdravstvenu zaštitu.

Švedska se oštro usprotivila ovom dokumentu i uopće mogućnosti priziva savjesti za liječnike. Navode da podupiru napore onih koji omogućuju da pobačaj ostane slobodan, siguran i zakonit za sve žene. Također, Švedska je jedna od nekoliko zemalja koje imaju središnju ulogu u međunarodnom radu koji je vezan za seksualna i reproduktivna prava. Europski sud za ljudska prava presudom od 12. ožujka 2020. godine odbacio je tužbu dviju švedskih primalja koje su na temelju priziva savjesti odbile vršiti dužnost u vezi s pobačajem pa su dobile otkaz. Primalje su bile članice antiaborcijskog, dobro financiranog, pokreta Alliance Defending Freedom. Europski sud za ljudska prava jasno je pokazao da je švedski sustav, koji daje prvenstvo potrebama pacijenata, konzistentan s Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

Naime, priziv savjesti u medicini daleko najčešće se odnosi na odbijanje vršenja pobačaja, sudjelovanja u postupcima potpomognute oplodnje ili propisivanja kontracepcije, pa čak i hitne kontracepcije. Anesteziolozi koji se prizivaju ne daju anesteziju. Sestre ne vrše svoje dužnosti. U bolnicama u vlasništvu crkve životi žena su direktno ugroženi. Čak i u slučaju spontanog pobačaja i/ili vanmaternične trudnoće.

Priziv savjesti može se odnositi i na eutanaziju, ali je daleko najčešći u okviru reproduktivne medicine, gdje je religijski i ideološko-politički motiviran.

Distinkcija između vojske i medicine

Dakle, bitna distinkcija između vojske kao profesije i medicine kao profesije jest u tomu da prizivači savjesti u medicini ne prihvaćaju pravno regulirane propise. Pritom odbijajući vršiti standardne postupke u medicini, na štetu pacijentica. S druge strane, oni koji se u vojsci protive zapovijedima i nalozima nadređenih – štite ljude, poštujući humanitarno ili ratno pravo.

Zanimljivu analizu potpuno različitog značenja prizivanja na savjest u onih koji su vojni obveznici (dakle ne profesionalni vojnici) i liječnika ponudili su Stahl i Emanuel 2017. godine u članku Liječnici, a ne regruti – priziv savjesti u zdravstvu:

… priziv savjesti u zdravstvu razlikuje se od priziva savjesti prema vojnoj službi na pet važnih načina. Prvo, prigovara se profesionalnoj praksi, a ne mandatornoj državnoj obvezi u vojsci. Drugo, priziv se događa u kontekstu slobodno izabrane profesije. Treće, dopušta selektivno prigovaranje stručno prihvaćenim intervencijama. Četvrto, prihvaća priziv savjesti bez vanjske provjere. I peto, štiti prigovarača od svih posljedica i troškova.

Osim toga, klauzule o zdravstvenoj skrbi jednostrane su i štite samo one koji odbijaju liječiti pacijente, a ne one čija ih savjest prisiljava na pružanje medicinski prihvatljive, ali politički osporavane skrbi. Nasuprot tome, zagovornici rata mogli su prijaviti se prije nego što su mobilizirani, što je prerogativ koji i danas postoji u vojsci koja je isključivo dobrovoljna.

Rodne dezinformacije kao oruđe antirodnih pokreta

Posted on May 13, 2024May 24, 2024 by info@libela.org

Na poziv BeFema , Libela je gostovala na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, na kolegiju Politike reprezentacije: rod i nasilje.

Studenticama i studentima smo predstavili svoj rad u rubrici GenderFacts. U njoj se bavimo razotkrivanjem dezinformacija i dominantnih dezinformacijskih narativa iz rodne perspektive. Upoznale smo ih sa informacijskim poremećajem i oblicima istoga, kao i posljedicama koje misinformacije, dezinformacije i malinformacije imaju na gotovo sve aspekte života pojedinaca i društva. Poseban smo naglasak stavile na aspekte koji su usmjereni opstrukciji demokratskih procesa u društvu.

Rodna dimenzija dezinformacija

Kroz niz praktičnih primjera, iz našeg rada, ali i rada drugih provjeravatelja točnosti informacija, studentice i studenti su se upoznali s rodnom dimenzijom dezinformacija. Informirane su kako one nastaju i koji utjecaj imaju.

Konačno, željele smo približiti okupljenima načine na koje različiti anti rodni pokreti koriste rodne dezinformacije u ostvarenju svojih ciljeva. Koriste ih u različitim kampanjama usmjerenim protiv LGBTIQ osoba, prava žene na izbor i/ili u edukaciji o seksualnosti. Uz to, one su i oruđe patrijarhalnog utišavanja žena, a i često i potiču online i offline nasilje nad ženama.

Kroz raspravu smo komentirale sličnosti i poneku razliku naših sistema, te smo analizirali kreiranje diskursa u našim zemljama.

Kolegij je nastao kao rezultat suradnje Fakulteta za medije i komunikacije i BeFem, feminističkog kulturnog centra. Voditeljice kolegija su dr. Jelisaveta Blagojević, dr. Jelena Višnjić i dr. Tanja Ignjatović.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Zahtijevamo uvođenje seksualnog obrazovanja u osnovne i srednje škole u Zagrebu!

Posted on May 9, 2024May 9, 2024 by info@libela.org

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje ovaj je tjedan započeo kampanju za uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u zagrebačke osnovne i srednje škole. Provokativnim plakatima postavljenim diljem glavnog grada i radijskim spotovima upozoravaju da je krajnje vrijeme za konkretne poteze vladajućih u Zagrebu. Smatraju da je na našem društvu odabir kako će mladi učiti o seksualnosti: na greškama ili na nastavi, na tulumu ili predavanju, od svećenika ili nastavnika.

“Posljednjih godina u Hrvatskoj je provedeno više istraživanja iz kojih je moguće izvući samo jedan zaključak – moramo djelovati odmah! Nedavna studija o seksualnom ponašanju mladih u Hrvatskoj ističe da su razine rizičnog ponašanja već 15 godina razmjerno visoke, a posebice zabrinjava neredovita upotreba kondoma. Više od polovice mladih u životu je doživjelo neki oblik nasilnog ponašanja u partnerskim vezama! Istodobno, u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama, sadržaji vezani uz seksualno i reproduktivno zdravlje provode se tek JEDAN školski sat godišnje. Ako već danas ne krenemo u uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole, situacija može biti još i lošija”, poručuje Nataša Bijelić, iz CESI.

Obrada tema seksualnosti u RH školama

U hrvatskim školama o seksualnosti se uči kroz međupredmetnu temu “Zdravlje” koja temama seksualnosti i reproduktivnog zdravlja pristupa na neadekvatan i zastarjeli način. Bazira se na medikalizaciji seksualnosti i konzervativnom pristupu. Pritom izostavlja teme rodnih stereotipa, ravnopravnosti, postavljanja i poštivanja granica te uvažavanja različitosti. Ovakav pristup u potpunoj je suprotnosti s međunarodno relevantnim smjernicama za seksualnu edukaciju i primjerima dobrih praksi koje donose UNESCO, IPPF, WHO ili UNFPA, a koje preporučuju stavljanje seksualnosti u širu perspektivu osobnog i seksualnog rasta i razvoja.

S obzirom na to da Ministarstvo znanosti i obrazovanja podržava postojeći model učenja o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju, veliku ulogu u pokretanju pozitivnih promjena mogu imati gradovi.

Grad Zagreb ima mogućnost da prvi u RH uvede sveobuhvatno seksualno obrazovanje

Ako se odluči na uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja, Grad Zagreb bio bi prvi grad na području Republike Hrvatske koji bi uveo takav program. Na taj bi se način jasno pozicionirao kao grad kojem su dobrobit, zdravlje i kvaliteta života mladih važni.

Iz CESI podsjećaju da platforma Možemo!, koja je na vlasti u Zagrebu, u svojim programskim materijalima ističe da žele u području obrazovanja snažnije naglasiti sadržaje vezane uz seksualna i reproduktivna prava i zdravlje. Uz to, prepoznaju važnost sprečavanja i borbe protiv seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Također, njihova vizija je da “odgojne i obrazovne institucije u Zagrebu podržavaju različite identitete“, te da, između ostalog, djeluju protiv seksizma i homofobije.

“Vjerujemo da aktualna gradska vlast ima sluha za ovu temu te da shvaćaju važnost školske seksualne edukacije utemeljene na znanstvenim činjenicama. Očekujemo da se u najkraćem roku oformi stručna radna skupina koja će odmah krenuti s izradom kurikuluma, nastavnih materijala i edukacijom provoditelja programa. Samo tako djeca i mladi mogu dobiti potrebna znanja o seksualnosti za koje su prethodne generacije bile nepravedno zakinute”, zaključuje Bijelić.

Nizozemska studija nije otkrila da je rodna disforija “pubertetska boljka”

Posted on May 9, 2024May 10, 2024 by info@libela.org

Studija iz Nizozemske u kojoj se, između ostalog, istraživalo koliko često djeca izražavaju želju da pripadaju drugom spolu, na brojnim je inozemnim konzervativnim portalima i tabloidima (1, 2, 3), a tako i društvenim mrežama (1, 2), potaknula niz obmanjujućih tvrdnji. Jedna od glavnih je da je rodna disforija, ili transrodnost općenito, tek “dječji hir”.

Kako to obično biva, takav je sadržaj preuzet i kod nas. U Hrvatskoj je tu temu početkom travnja pokrio Narod.hr, koristeći obmanjujući naslov “Studija iz Nizozemske: ‘Rodna disforija’ je pubertetska boljka”. O istoj je studiji pisao i portal Srpska Cafe u članku naslova “Djeca često prerastaju ‘transrodnost’: Hoće li to na Zapadu promijeniti nešto?”. Oba su u svom naslovu istaknuli ono što nije predmet studije.

Naime, nedavno objavljeno istraživanje nizozemskog sveučilišnog medicinskog centra Groningen pokazalo je da više od jedne/jednog od deset djevojčica/dječaka u dobi od 11 godina izražava želju da bude suprotnog spola te da se ta želja obično smanjuje s godinama. Predmet studije nije ni rodna disforija ni transrodnost nego osjećaji djece, kasnije adolescenata, o tome kako se osjećaju u pogledu spola kojem pripadaju. Nisi svi ispitanici bili transrodne osobe ni osobe koje su zatražile pomoć zbog rodne disforije.

O kakvom je istraživanju riječ?

Nizozemska studija “Razvoj nezadovoljstva rodom tijekom adolescencije i rane odrasle dobi”, objavljena u je veljači ove godine u časopisu Archives of Sexual Behavior. Jedna je od prvih koja pokazuje koliko je “nezadovoljstvo rodom” (engleski gender non-contentedness) prevladavajuće tijekom adolescencije među općom populacijom.

Istraživači su koristili podatke prikupljene kod više od 2700 adolescenata, koji su na početku istraživanja imali oko 11 godina. Ti mladi ljudi ponovno su procijenjeni u dobi od 13, 16, 19, 22 i 25 godina. Jedno od pitanja bilo je u kojoj se mjeri slažu s tvrdnjom “Želim biti suprotnog spola”. U dobi od 11 godina, jedanaest posto je pokazalo da se slaže s ovom izjavom. Ovaj se postotak smanjivao svaki put, u različitoj dobi, kad je ponovno postavljeno pitanje. U dobi od 25 godina četiri posto željelo je biti suprotnog spola. Dakle, mnogi su (jedan od pet sudionika) izrazili želju da budu suprotnog spola u nekom trenu tijekom istraživanja. No, samo je mali dio (1 od 1000) dosljedno izražavao tu želju pri svakoj procjeni.

Studija se, dakle, bazirala na izražavanju osjećaja o tome žele li ispitanici pripadati suprotnom spolu. Ispitanici su bili i pripadnici opće populacije, a ne isključivo oni koji su zbog rodne disforije i s njom povezanih poteškoća zatražili kliničku pomoć. Samo mali dio ispitanih, naglašavaju istraživači, mogao bi nekad u budućnosti razviti rodnu disforiju i trebati potrebnu zdravstvenu njegu. Stoga, ne može se izvući zaključak da je studija dokazala da je rodna disforija prolazna u pubertetu jer naprosto ispitanici uglavnom nisu imali takvu dijagnozu.

Što je rodna disforija i kako je se tumači?

Konzervativni, ili neupućeni, promatrači često medicinsku terminologiju vezanu uz transrodnost iskrivljuju ili krivo tumače. Primjerice, rodnu disforiju će nazvati “poremećajem spolnog identiteta”. Na stranicama HeMED-a (Hrvatska elektronička medicinska edukacija) stoji kako se “sama rodna nepodudarnost ne smatra poremećajem”. Međutim, kada percipirano neslaganje između rođenog spola i osjećaj rodnog identiteta uzrokuje značajne tegobe (anksioznosti, depresije i razdražljivosti), pojašnjava HeMED, “prikladno je dijagnosticiranje rodne disforije kao poremećaja”.

U nizozemskoj studiji centra Groningen stoji da se rodni identitet odnosi na “unutarnji osjećaj postojanja osobe, muško, žensko, nijedno ili oboje”. Navodi se i da kad rodni identitet pojedinca ne odgovara spolu, to može dovesti do značajnog psihološkog stresa ili oštećenja.

“Ovaj osjećaj nelagode i tjeskobe naziva se rodna disforija. Rodnu disforiju može na primjer karakterizirati snažna želja da se bude drugog spola (ili nekog alternativnog spola različitog od dodijeljenog spola) i snažna želja da se riješi svojih primarnih i/ili sekundarnih spolnih karakteristika (American Psychiatric Association, 2013.). Širi koncept je nezadovoljstvo rodom, a odnosi se na nezadovoljstvo rodnom usklađenošću sa spolom koji je pripisan rođenjem (Egan & Perry, 2001.; Potter et al., 2021.). Ilustrirat ćemo odnos između ovih pojmova: mlada adolescentica koja uglavnom voli stvari koje se smatraju tipičnim za dječake i koja ne voli promjene kroz koje prolazi tijekom puberteta, mogla bi (privremeno) doživjeti rodno nezadovoljstvo, iako možda neće doživjeti rodnu disforiju ili željeti prijeći iz ženskog u muško. Dodatno, pojedinac kojem je pri rođenju dodijeljen muški spol, ali doživljava rodnu disforiju i želi prijeći u ženski (tj. trans žena) također može iskusiti nezadovoljstvo rodom”, objašnjeno je u studiji.

Na stranicama udruge KolekTIRV stoji: „Dijagnoza rodne disforije nije papir koji osoba podigne kad god poželi, dolazak do dijagnoze je moguć samo, i isključivo, kroz višemjesečne ili godišnje posjete psihologu i psihijatru, a u nekim slučajevima i endokrinologu, od kojih se ta dijagnoza, kao skup mišljenja, dobiva i kojom osoba može pristupiti mijenjanju oznake spola u dokumentima i medicinskim aspektima tranzicije. Prema navedenom, to nije jednostavan postupak koji može učiniti bilo koja osoba, već se radi o mišljenju skupa stručnjaka i institucija koje sudjeluju u obradi pojedinca i dolaze skupa do dijagnoze jer je ona složena i zahtjevna.“

Studija nije istraživala rodnu disforiju

“Naša se studija doista često netočno citira”, potvrdio je za Libelu Luuk Kalverdijk, jedan od autora studije.

“Studija nije istraživala rodnu disforiju. Naše istraživanje temelji se na jednostavnom pitanju ‘želiš li biti drugog spola’ s ponuđenim odgovorima ‘ne’, ‘ponekad’ ili ‘često’. Da biste istražili rodnu disforiju, bilo bi vam potrebno više pitanja: prije svega ‘zašto’, a zatim biste trebali znati postoji li kod te osobe patnja. Na primjer, za 11-godišnju djevojčicu, odgovor na pitanje ‘zašto’ mogla bi biti i njena želja da postane vatrogasac, baš kao i njen ujak”, pojašnjava Kalverdijk.

Istraživači su, također, otkrili da je želja za pripadanjem suprotnom spolu povezana s više psiholoških problema i nešto više negativnom slikom o sebi.

“Otkrili smo da je ženski spol i sudjelovanje u kliničkoj, a ne populacijskoj, kohorti povezano s povećanjem nezadovoljstva rodom. Osim toga, pojedinci s rastućim ili opadajući putanjama nezadovoljstva rodom imali su nižu općenitu samovrijednost, više bihevioralnih i emocionalnih problema i češće su imali homoseksualnu ili biseksualnu orijentaciju u usporedbi s pojedincima bez nezadovoljstva rodom”, piše u studiji.

Kalverdijk je u svom odgovoru dodao i da je prvi put pitanje ‘Želiš li biti drugog spola?’ postavljeno početkom ovog stoljeća. Dakle, prije ere društvenih medija (podaci su sakupljeni od 2001. godine do 2020. godine). U međuvremenu je društvena svijest i prihvaćanje trans i nebinarnih rodnih identiteta poboljšana u nekim dijelovima svijeta. “Pitanje je, naravno, previše binarno za trenutne standarde. Ali budući da je više puta postavljeno u istoj populaciji, daje dobar pregled tijeka želje poput ove”, kaže naš sugovornik.

Sve navedeno vodi ka zaključku da se nizozemsku studiju koristilo za manipulaciju i selektivno informiranje javnosti. Članci koje smo u ovom tekstu analizirale kasnije su spomenuli glavne rezultate studije, naveli o koliko i kojim ispitanicima se radi te naveli i što se ispitanike zaista pitalo. Ipak, iskoristili su medijsku opremu, prije svega naslove, kako bi relativizirali problem s kojima se transrodne ili nebinarne osobe zaista suočavaju i sveli ga na “pubertetsku boljku”.