sdadmin

Razbijen lanac organizirane prostitucije

Posted on by sdadmin

Više od 15 osoba uhićeno je u velikoj akciji razbijanja lanca organizirane prostitucije i traffickinga koju su USKOK i policija proveli u sjevernom i južnom dijelu Hrvatske.

U srijedu je dio osumnjičenika priveden na saslušanje u sjedište USKOK-a u Zagrebu, a tijekom dana u prostorijama Policijske uprave zagrebačke bit će održana izvanredna tiskovna konferencija na kojoj će šefovi kriminalističke policije prezentirati rezultate dosad provedenih etapa velike akcije.

U srijedu su u jutarnjim satima na području Zagreba, Hrvatskog Zagorja i Dalmacije provedena iznenadna uhićenja, a pretragama stanova pronađeni su brojni dokazi koji potvrđuju sumnje da su se članovi nadzirane skupine bavili organiziranom prostitucijom.

Roditeljski dopust za očeve

Posted on by sdadmin

Iako roditeljski dopust za očeve u Hrvatskoj koristi tek 2 posto muškaraca, skoro ih je polovica (48 posto) razgovarala s partnericom o mogućnosti da nakon šestog mjeseca života djeteta, oni ostanu kod kuće.

Rezultati su to istraživanja koje je na 400 ispitanika proveo portal MojPosao u suradnji s Udrugom Roda i Centrom edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), s obzirom da prema Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama muškarac ima pravo na plaćeni roditeljski dopust nakon što majka iskoristiti obavezni rodiljni dopust u trajanju od šest mjeseci od rođenja djeteta.

Oko 80 posto ispitanika odgovorilo je kako zna da roditeljski dopust za očeve postoji, međutim često nisu sigurni kolika je naknada. Negativnih reakcija poslodavca najviše se pribojavaju visokoobrazovani muškarci, a 96 posto žena podržalo bi kolegu koji bi odlučio otići na roditeljski dopust.

Kao najveći motiv za odlazak na roditeljski dopust većina muškaraca navodi želju za provođenje vremena s djetetom (76 posto). Slijedi financijska isplativost (44 posto), zatim želja da izađu partnerici u susret jer se ona nalazi u nezgodnijem poslovnom položaju (39 posto), te odmor od posla (31 posto).

No, kao i sve, roditeljski dopust za očeve ima i svoje negativne strane. Prema mišljenju ispitanika, najveće mane su financijska neisplativost (53 posto) i degradacija pri povratku na posao (51 posto). Zastoj u karijeri navodi 37 posto ispitanika, dok ih 34 posto smatra da su najveći problem negativne reakcije okoline. Tome su neki muškarci dodali prestanak dojenja djeteta i “gubitak muškosti”.

S obzirom da u Hrvatskoj, prema zadnjim podacima, roditeljski dopust za očeve koristi tek 2 posto muškaraca, iznenađujuće je što čak 61 posto ispitanika navodi da poznaje muškarca koji se odlučio za roditeljski dopust.

Rezultati istraživanja pokazuju i da je skoro polovica muškaraca (48 posto) prva potaknula razgovor s partnericom o mogućnosti odlaska na roditeljski dopust, dok njih 27 posto nije “načelo” tu temu. Četvrtina muškaraca, odonosno 25 posto, nije razmišljala o roditeljskom dopustu.

Kod muškaraca koji su razgovarali s partnericom o odlasku na roditeljski dopust zatraženo je da navedu do kojih su zaključaka došli. Prema komentarima ispitanika, roditeljski dopust je “sasvim u redu, nema nikakvih problema, a dijete se brzo navikne na oca”. Jedan ispitanik zaključuje da su “muškarci nedovoljno obaviješteni o svojim pravima kao roditelji”.

Ujedno, kada struka to omogućava, partneri se mogu dogovoriti za podjelu radnog vremena. “Uzet ćemo roditeljski dopust svaki po pola radnog vremena kako bi oboje ostali u toku s poslovnim obavezama i kontaktu s djetetom. Posao (IT struka) nam omogućuje fleksibilno radno vrijeme”, navodi jedan od ispitanika.

“Ne moraju sve obveze pasti na majku, pogotovo jer je ženama puno teže naći i zadržati posao, pa je s te strane njoj bolje da ode raditi čim dijete ojača, a muškarac preuzima dalje. Ujedno time se pridonosi većem razumijevanju i povezanosti među partnerima”, objasnio je jedan ispitanik prednosti roditeljskog dopusta.

Međutim, po pitanju visine naknade za roditeljski dopust vlada poprilično neznanje – čak 77 posto ispitanika priznaje da ne zna koliko iznosi naknada. Tek malo više od petine ispitanika (23 posto) točno je informirano o iznosu te vrste naknade i navodi maksimalni iznos od 2660 kuna.

U Indiji je kći (još)

Posted on by sdadmin

Dva najnovija slučaja silovanja strankinja u Indiji su na tu zemlju ponovno bacila loše svjetlo. Nasilje protiv žena je duboko ukorijenjeno u indijsko društvo. Razlozi su raznovrsni.

Jedna 18-godišnja Njemica je seksualno zlostavljana u jednom vagonu u južnoj Indiji. Napasnik je navodno bio sezonski radnik iz indijske provincije Bihar. Nekoliko dana kasnije je jedna danska turistkinja zalutala u indijskom glavnom gradu New Delhiju i upitala skupinu mladih muškaraca za put. Poslije toga je, kako je ispričala, napalo više muškaraca, odvezlo i silovalo. Osam osumnjičenih je u međuvremenu identificirano – već ih se kazneno goni. Ta dva slučaja ponovno usmjeravaju pozornost javnosti na svakodnevno nasilje nad ženama u Indiji.

Jedan izuzetno brutalan slučaj silovanja je već u prosincu 2012. izazvao ogorčenje u cijelom svijetu. Tada je nekoliko muškaraca silovalo mladu studenticu u autobusu u indijskom glavnom gradu, za vrijeme dok je autobus vozio pored policijskih kontrola. Zbog teških ozljeda koje su joj nanesene silovanjem, među ostalim metalnom šipkom, studentica je dva tjedna poslije preminula u jednoj bolnici u Singapuru. Bijes je prije svega veliki u New Delhiju. Jer su djevojke i žene, unatoč hitno donesenim oštrijim kaznama, izgleda i dalje jako ugrožene u tom gradu, u međuvremenu poznatom kao “metropoli silovanja”.

Stoljećima stara tradicija

Već staroindijski izvori su ženi u društvu dodijelili podređenu ulogu, pojašnjava indologinja Renate Syed sa Sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu. Syed se u svojoj knjizi “Kćerka je nesreća” (Ein Unglück ist die Tochter) intenzivno bavila diskriminacijom žena u staroj i u modernoj Indiji. “Žena je uvijek važila kao vlasništvo muškarca. Samo je muškarac smatran razumnim bićem. Žene su važile kao nerazumne”, kaže Syed i dodaje da se iz toga izvlačila teza da muškarac uvijek mora kontrolirati ženu: “Na to i danas još nailazimo u Indiji, kad se ženi ne dopušta da izgrade vlastiti identitet. Na žene se uvijek gleda kao na kćerku jednog muškarca ili kao suprugu. Tako im se oduzima autonomija”. A seks važi kao tabu tema, dodaje znanstvenica.

Društvo u procesu transformacije

Indijsko društvo se trenutačno nalazi u razantnom procesu modernizacije. Proteklih godina se indijsko gospodarstvo moglo pohvaliti s odličnim stopama rasta i do deset posto. Ta nuklearna i regionalna sila u međuvremenu samopouzdano traži mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a. Indija već odavno nije zemlja u razvoju, što postaje vidljivo kad se baci pogled na blještave metropole New Delhi, Mumbai, Chennai ili Kolkatu (nekadašnji naziv: Kalkuta). Ali u inozemstvu toliko cijenjeni i dobro obučeni IT i telekomunikacijski specijalisti i znanstvenici su u vlastitoj zemlji tek mala manjina. Jer još uvijek dvije-trećine ljudi u Indiji živi u ruralnim područjima i od poljoprivrede: tamo gdje često više sati dnevno nema struje i tekuće vode. Mnogi od tih ljudi se osjećaju isključeni iz tog gospodarskog uspona.

{slika}Sa zabrinutošću stručnjaci promatraju kako jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći. “Frustracija postaje sve veća”, potvrđuje aktivistkinja za ženska prava Urvashi Bhutalia iz Delhija. “Ali to nije jedini razlog zašto je nasilje protiv žena toliko duboko ukorijenjeno u društvu. Svatko može vidjeti da naš pravni sustav ne funkcionira dobro. Policija je dijelom korumpirana i spora.” Aktivistice poput Bhutalie kritiziraju da policija u slučajevima silovanja često štiti počinitelje, prije svega onda kad se radi o utjecajnim ili bogatim osobama. Onda je do žena da dokažu kazneno djelo. Osim toga, sudstvo je preopterećeno, pa tako može godinama potrajati dok uopće dođe do procesa

Međutim, postoji još razloga zašto su žene često zakinute u indijskom društvu. Oduvijek se u Indiji prije vjenčanja, prema hinduističkom običaju, zahtijeva miraz od obitelji mladenke. Iako je to već desetljećima službeno zabranjeno, taj običaj se još uvijek provodi. Tako djevojke i žene postaju veliki financijski teret. U nekim sjevernim regijama, prije svega u saveznim zemljama Punjab i Haryana, je stoga proteklih godina učestalo dolazilo do pobačaja ženskih fetusa. I ta praksa je službeno zabranjena. No, odnos spolova u spomenutim saveznim zemljama pokazuje drugu sliku.

Nisko obrazovanje

Diskriminacija djevojčica počinje vrlo rano. Studije su pokazale da u mnogim regijama Indije žene sinove doje duže nego kćerke. Osim toga, u obiteljima s puno djece se školsko obrazovanje djevojčica često žrtvuje u korist dječaka. Roditeljima je pritom važno da se sinovi obrazuju, jer su oni ti koji su u takvim okruženjima, u zemlji u kojoj nema socijalnih sustava, njihovo “mirovinsko osiguranje”. I toj tradiciji se indijska vlada nastoji suprotstaviti. Tako je za djevojčice pohađanje nastave u državnim školama besplatno. Popis stanovništva iz 2011. pokazuje da je na tom polju zabilježen napredak. Stopa pismenosti kod žena u Indiji sada iznosi 65,4 posto, dok je 2001. još iznosila tek oko 48 posto.

Sve to žene čini lakim plijenom, kaže indologinja Renate Syed i dodaje da se počinitelji ne libe zlostavljati ni malu djecu. U travnju 2013. se u žiži javnosti našao slučaj silovanja petogodišnje djevojčice: “Djeca su u Indiji na ulici, i počinitelji ih lako mogu uhvatiti. A upravo male djevojčice su često uplašene. Tradicionalno ih se odgaja da budu čestite, poslušne i da muškarce smatraju autoritetima.” Syed međutim smatra da je, uzimajući u obzir broj stanovnika od 1,2 milijarde, stvarni broj kaznenih djela nasilja nad ženama manji nego što se stječe dojam zbog aktualnog izvještavanja u medijima.

Poziv za promjenom

Aktivistkinja Urvashi Bhutalia, unatoč svim tim problemima u društvu, vidi pozitivne znakove promjena. Kaže da se zbog slučaja teškog silovanja studentice 2012., pokrenula diskusija u društvu i više slučajeva se prijavljuje: “Kazneni zakon se pooštrio, iako vlada nije prihvatila sve naše prijedloge. Svejedno, novi zakon vidim kao prvi uspjeh.”

Do istinskih promjena, međutim, može samo doći uz više obrazovanja, naglašava Bhutalia. A to, dodaje, mora početi u obiteljima. Osim toga, više žena se mora angažirati u politici, kaže ta aktivistkinja, zahtijevajući žensku kvotu na državnoj razini. Promjene će doći, uvjerena je Bhutalia, ali ona je također svjesna da će to biti dugotrajan proces.

Kako su to žene doživljavale orgazme?

Posted on by sdadmin

Seksualnost je oduvijek bila predmet rasprave u kuloarima ili bordelima, no rijetko kad se o njoj otvoreno raspravljalo van granica marginaliziranih društvenih skupina. O seksualnosti se nije govorilo kao o izvoru užitka, već poglavito kao o sredstvu reprodukcije. Orgazam je, barem za žene, bio nepoznanica sve do relativno nedavne povijesti, a o njemu se ni danas, usprkos brojnim istraživanjima, jako malo zna te se rijetko kada o tome iskreno progovara. Iako živimo u hiperseksualiziranom društvu, ono nameće samo drugačiju formu kulturalne određenosti i (samo)discipliniranja.

Cijela priča o ženskom orgazmu  zapravo potječe od poremećaja histerije i njenog liječenja u psihijatrijskim odjelima.

Još je Platon u petom stoljeću prije nove ere pisao o maternici kao plutajućem organu koji ometa disanje i uzrokuje bolesti, dok je grčki izraz za maternicu bio histera, što je za posljedicu imalo i imenovanje bolesti histerija. Još jedan od uzroka histerije u žena, jest zadržavanje ženskog “sjemena”, koje se nalazilo u maternici te se tijekom koitusa izmiješalo s muškim sjemenom. Histerija bi nastala onda kada se sjeme ne bi spustilo nakon odnosa s partnerom – što su proglašavali takozvanom bolesti udovice.

U tome se uočava prvotni problem. Nisu postojale dvije odvojene seksualnosti, muška i ženska, već samo jedna – muška, koja se smatrala univerzalnom. Stoga se seksualnim odnosom smatrao samo koitus, tj. penetracija penisom u vaginu do muškog orgazma (Maines 1991). Simptomi histerije su bili nesvjestica, seksualna želja, osjećaj težine u abdomenu, drhtavica, grčevi, teško disanje, nedostatak želje za hranom ili seksom te tendencija za izazivanje nevolje. “Zastrašujući” učinci koje orgazam ima na žensko tijelo doživljavali su se kao dokaz ženske histerije, što još vidimo u izrazu paroksizam (ono što se liječilo masažom), koje znači naglo pogoršavanje simptoma, kao i vrhunac uzbuđenja ili grč. Danas, zahvaljujući Alfredu Kinseyu znamo da gotovo 70% žena ne doživljava orgazme penetracijom, tzv. vaginalne orgazme, što objašnjava žensku potrebu za liječničkom pomoći u obliku masaže pelvisa ili vulve.

{slika}

Kako su pristup medicini, a tako i znanju imali samo muškarci, nije ni čudo da je seksualnošću vladala isključivo muška paradigma. Tako se recimo do osamnaestog stoljeća nije razlikovala vagina od maternice, tj. to se sve smatralo jednim organom, dok se na ženu gledalo kao na lošu kopiju muškarca. Ženu, koja je također imala sjeme, ali ga nije ispuštala. Seksualnost je bila vođena pronatalitetnim prioritetima i muškim orgazmom.

U dvadesetim godinama devetnaestog stoljeća zabilježene su reakcije ženskog orgazma koje su se tumačile kao gubitak  svijesti povezan s bujanjem kože i grčenjem . U to se uključivala i  konfuznost te sram zbog gubitka kontrole. Pacijentice koje su bile neudane, udovice ili časne sestre se slalo na jahanje u sedlu, poticalo ih se da pomiču zdjelice u ljuljačci, stolcu na njihanje, kočiji ili ih se upućivalo na masažu vulve od strane doktora ili primalje. Takve se aktivnosti nisu smatrale seksualnima  s obzirom na to da je seksualno uvijek podrazumijevalo penetraciju penisom. Samozadovoljavanje je, naravno, bilo vrlo nepoželjno.

Terme kao mjesto orgazma

Kako piše Meins u knjizi The technology of orgasm, histerija je bila jedna od najraširenijih bolesti odmah nakon groznice, što je dovelo do velike potražnje medicinskih usluga masaže vulve. Iako je biznis ženskim orgazmima bio prilično unosan, to je također bio i vrlo iscrpljujući posao, jer je ponekad za terapiju jedne osobe bilo dovoljno desetak minuta a ponekad čak i sat vremena. Ubrzo je došlo do izuma naprava, tj različitih pomagala koje su liječnici koristili umjesto masaže. Jedan od njih je i vibrator, kao i tuš. Krajem osamnaestog stoljeća došlo se do zaključka da voda u pokretu, tj. pritisak vodenog mlaza na stidnicu ima blagotvorne učinke za simptome histerije, te je stoga naprava nalik na tuš uvedena u europske terme, kojima su se kasnije prodavali i vibratori. Prvi vibrator je bila elektromehanička naprava koja je proizvodila ritmičan i brz pritisak kroz ocrtanu radnu površinu koja se montirala u desnom kutu od drške. Vibrirajući dildo je također jedna od naprava izumljena u tom vremenu, uz masažer, čija je primjena bila isključivo za masažu koštanih mišića.

{slika}Onog trenutka kad je industrija vibratorima zaživjela bilo je potrebno da se tržište proširi. Tako kupci vibratora više nisu bili samo liječnici već i žene, a potreba za reklamiranjem stvarala je oglase u ženskim časopisima koji su predstavljali vibratore kao zdravstvenu nužnost i napravu za opuštanje. Također su se reklamirali i muškarcima, uz objašnjenje da će očuvati vječni sjaj i rumene obraze njihovim družicama.

FREUD vs KINSEY

Freud je prvi napravio razliku između klitoralnog i vaginalnog orgazma, rekavši da je klitoralni orgazam samo dio djevojačkog adolescentskog razvoja, dok je vaginalni orgazam obilježje žene. Naime, žena prilikom koitusa s partnerom prebacuje orgazam s klitorisa na vaginu. Time se prvenstvo stavlja na vaginalni orgazam, kao mnogo bitniji i zreliji. Svaka nemogućnost postizanja orgazma tumačila se kao frigidnost, te je zahtijevala psihijatrijsku pomoć.

No, Freud nije svoju tezu utemeljio, ili potvrdio istraživanjem. Istraživač seksualnosti, Alfred Kinsey, ispitujući žene o njihovim seksualnim navikama ustanovio je da vagina zapravo nema osjetilnu važnost kao klitoris, koji je ekvivalent penisu. Štoviše, klitoris nema ni jednu drugu ulogu, ni funkciju osim užitka, koji u konačnici može rezultirati orgazmom.

Zašto ovakvi mitovi

Seksualno zadovoljstvo je jedan od temelja psihofizičkog razvoja osobe, kao što je i temelj za održavanje kvalitetnih partnerskih odnosa.

U prošlosti su znanošću dominirali muškarci, a najveći dušobrižnici moralnog zdravlja su bili svećenici, stoga nije čudno da su se stvarali mitovi o seksualnosti kao bolesti. Žene su u potpunosti bile podređene i ograničene u sudjelovanju u javnoj sferi, ali kao što je vidljivo ograničenja su sezala i u najintimnije dijelove njihovog života. Prožimanje moći i vanjskih ograničenja bila su moguća na području ženine vlastite intime, gdje joj se uporno govorilo da nije sposobna postići orgazam, da je samostalni seksualni užitak za nju patologija i odraz bolesti, ili da je u konačnici nezrela jer poznaje svoje centre užitka.

Seksualnost je područje fizičkog i psihičkog, ono je najintimniji prostor neke osobe. I sloboda i samostalnost u tom području moraju biti zagarantirani svakome. Stoga zataškivanje seksualnosti, te tabuizacija užitka jednog spola dovodi do potpune dominacije. Moć se kapilarno širi u područje tjelesnosti gdje žene same sebe ograničavaju, što jasno izražava Foucault kada piše o mehanizmima i tehnologijama disciplinarne moći kao biopolitičke paradigme modernosti. Žene pristaju biti bolesne, zakinute, otuđene samo kako bi izbjegle istinske užitke. Ili kako piše Koedt, takav oblik samoregulacije i samoograničavanja odgovara muškarcima jer na taj način žena nije samostalno i potpuno biće ako nije u svakom pogledu vezana uz muškarca. Iako danas živimo u slobodnom društvu, još uvijek postoji paradigma skrivenosti. O seksualnosti se priča u HUSH-HUSH rubrikama. Masturbacija je nedostojna koitusa i dalje je za ženinu sreću u području tjelesnosti prijeko potreban muškarac, iako je istraženo da je žensko tijelo daleko osjetljivije i podložnije seksualnom zadovoljstvu. U sjeni falusne dominacije, zaista se ispostavlja da je žena drugorazredno biće koje svoj identitet pronalazi u identifikaciji naspram Drugoga, naspram muškarca, što ju čini otuđenom, otuđenom od muškarca i od sebe same te zauvijek levitira u području neodređene određenosti.

No, u pogledu slobode koje donosi 21. stoljeće, s pravom možemo biti skeptični jer nam se nameću novi oblici reguliranja tijela. Kulturne norme i pravila u sasvim drugom aspektu ograničavaju slobode. Tako se konzumeristička kultura temelji na sex sells filozofiji, prema čijim se pravilima žene postavlja kao objekte muškog zadovoljstva, gdje sama žena nije upotpunjena ukoliko muškarac njome nije zadovoljen/zadovoljan. Subjekti su konstituirani kroz socijalne procese, tj diskurzivnu praksu koja ozakonjuje i proizvodi svoje subjekte putem neprestanog ponavljanja normi i konvencija. No diskurs sam nije nešto izvanjsko, prožete smo njime, same ga suproizvodimo i ograničavamo same sebe. Tako žene danas provode velik dio svojeg vremena na uljepšavanje – dijete, depilacije, šminkanje, praćenje trendova u modi, ali ne više kako bi se svidjele muškarcu, već kako bi se svidjele sebi samima. Prema savjetima Cosmopolitana kupuju tri različita vibratora da zadovolje svojeg muškarca, pritom same sebi opravdavaju takav razvoj događaja da to čine radi njih samih – kako bi one bile zadovoljene, a i dalje ne znaju kako u vlastitoj intimi samostalno postići orgazam.

{slika}

Živimo u kulturi masovne proizvodnje i potrošnje, što stvara nužnu potrebu i za proizvodnjom identiteta, gdje se žene uporno ispostavljaju kao labilniji spol koji je lakše uvjeriti što jesu (debele, dlakave itd)  i što žele biti (mršave, glatke itd.).

Tako je i sa seksualnošću. Mnogo je žena nezadovoljno svojim seksualnim životima, i teško ostvaruju zadovoljstvo u tom području, ali ovoga puta ne zato što im se to brani, ili zato što informacija nema. Već zato što je to protivno identitetu žene, kao spola kojem užitak nije namijenjen, ili ako je, da bi ga postigle moramo biti savršeno “krojene” prema naputcima i trendovima koje diktira industrija identiteta. Teško je postići seksualno zadovoljstvo, kada naše tijelo, koje je medij toga, nikada nije dovoljno dobro.*

 

Za tradicionalnu obitelj – spremna!

Posted on by sdadmin

Govor Ruže Tomašić u Europskom parlamentu idealno se uklapa u sveprisutnu bojazan za ugroženost tradicionalne, patrijarhalne obitelji, koja, osim što osigurava reprodukciju kapitalizma, još uvijek pruža stup-oslonac crkvenim dogmama.

“U doba ekonomske krize, nezaposlenosti i recesije prve stradavaju žene. One se ionako računaju u rezervnu armiju na tržištu rada i prve gube radna mjesta ili naprosto ne dobivaju posao. Prvo, zato da bi ta radna mjesta oslobodile za muškarce, a drugo, jer se baš u kriznim vremenima razvija ideologija rađanja pa se žene vraćaju u kuhinju da se bave ‘pametnijim poslom'”. Citirani odlomak dio je kolumne Slavenke Drakulić “Tko to piše po zidovima?”, prvotno objavljen u tjedniku Danas, a potom i u njenim “Smrtnim grijesima feminizma”. Iako napisana daleke 1982., kolumna je i danas itekako aktualna. Uz razoreno tržište rada, koje je sa sobom donijelo nebrojene mogućnosti za diskriminaciju onih “sretnika”, prije svega “sretnica”, koji su uspjeli zadržati radno mjesto, aktualizaciji uvodnog citata pripomogla je i Ruža Tomašić, najglasnija hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu.

Za razliku od nekog klipana koji je spomenute 1982. godine odlučio iskoristiti, kako piše Drakulić, jednu od zagrebačkih fasada za grafit “Dolje pobačaj, kazna majkama ubojicama, kazna ginekolozima koljačima, nemoral – neprijatelj narod”, Tomašić je za demonstraciju identične poruke odlučila iskoristiti plenarnu sjednicu na temu “Nediskriminacija u okviru spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava”. No, ona je svoj šovinistički, patrijarhalni stav nevješto upakirala u tobožnju borbu za ljudska prava muškaraca. “Svi znamo da treba muškarac i žena da se začne dijete. Onaj čas kada dođe vrijeme da žena može sama, bez pomoći muškarca, začeti to dijete, onda može sama i odlučivati o tome djetetu”, izjavila je Tomašić.

Da slučajno ne bi bila krivo shvaćena, u uvodu govora je spomenula proklamaciju “kako svi građani moraju biti jednaki pred zakonom i da moramo poštovati ljudska prava”. A onda je uslijedilo “ali”. “Stječem dojam kako određene skupine žele biti jednakije, što je put u potpuno krivom smjeru”, nastavila je Tomašić posluživši se retorikom svoje istomišljenice Željke Markić, koja je gotovo identične argumente podastirala prilikom referendumske kampanje o ustavnoj definiciji brak.

Uoči spomenutog referenduma u dijelu javnosti pojavila se realna bojazan da će se nakon LGBT prava sljedeća na nišanu naći reproduktivna prava žena. Opravdanost za strah pružila je grupa konzervativaca, predvođena Glasom Koncila i još jednim euro parlamentarcem, HDZ-ovim Davorom Ivo Stierom. Ta grupa odaslala je javnu podršku kninskoj primalji koja je dobila otkaz jer nije htjela sudjelovati u medicinskom činu pobačaja. Mnogi su se tada pribrojavali scenarija iz obližnje Makedonije, u kojoj je u listopadu prošle godine donesen Zakon o prekidu trudnoće. Zahvaljujući tom zakonu, pobačaj je građankama Makedonije sada dozvoljen samo jedan put godišnje, uz obavezni odlazak na savjetovanje o prednostima nastavka trudnoće, a drugi put žena ga može obaviti samo ukoliko se utvrdi da trudnoća predstavlja opasnost po njen život ili u slučaju silovanja. Osim toga, ukoliko žena želi prekinuti trudnoću nakon desetog tjedna, mora imati odobrenje posebne komisije. Zbog takve kampanje povećanja nataliteta, u Makedoniji sada postoji opravdan strah da ovakav tip zakona može samo povećati broj nelegalnih pobačaja.

Uzmemo li u obzir jačanje različitih konzervativnih pokreta, ne čini se neizglednim da bi ideja Ruže Tomašić o ženi kao biću koja ne može samostalno donositi odluke o vlastitom tijelu, u skoroj budućnosti i kod nas zaista mogla rezultirati sličnom kampanjom. Takav scenarij idealno se uklapa u sveprisutnu bojazan za ugroženost tradicionalne, patrijarhalne obitelji, koja, osim što osigurava reprodukciju kapitalizma, još uvijek pruža stup-oslonac crkvenim dogmama. Jer, kako navodi Drakulić, kontrola rađanja uvjet je ravnopravnosti žene i muškarca, a budući da njihov ravnopravni položaj u društvu mijenja i njihov osobni odnos, mijenja se i sama struktura obitelji.

Zbog sve većeg broja razvoda (prema statistici, u Hrvatskoj se raspadne svaki treći brak) i sve manjeg broja sklopljenih brakova (on je u Hrvatskoj u 2011. godini prvi put pao ispod 21 tisuće), Tauriq Moosa, kolumnist The Guardiana, nedavno se zauzeo za obnovu javne rasprave o (be)smislu stupanja u brak, a samim time i tradicionalne obitelji. Razbijajući nekoliko mitova, kao što je mit da je stupanje u brak ispravno jer pripada tradiciji ili da su vjenčani parovi bolji roditelji, Moosa se dotiče i stupanja u bračnu zajednicu zbog financijskih beneficija kao što su, prije svega, različite porezne olakšice. “Nema goreg razloga za ulazak u bračnu zajednicu… U Velikoj Britaniji, primjerice, parovi mogu izraditi ugovore koji će im omogućiti jednaka prava kao bračnim drugovima. Nema razloga da se neoženjenima uskraćuju takva prava. Zašto bi netko samo zato što je pristao prihvatiti predodžbu državnih vlasti kako bi trebala izgledati stabilna, ali i arhaična zajednica, trebao imati bolje beneficije? Ako se ista prava mogu ostvariti i bez stupanja u brak, onda on gubi svoj kredibilitet”, naveo je kolumnist.

No, mogu li izvanbračne zajednice u Hrvatskoj uistinu ostvariti jedna prava kao i bračne? Sudeći prema Zakonu o porezu na dohodak, Zakon o porezu na promet nekretninama i Zakonu o nasljeđivanju, ne mogu. Kako je nedavno upozorila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, izvanbračni partneri prema postojećim zakonima nisu oslobođeni plaćanja poreza prilikom kupnje zajedničke nekretnine, ne mogu navesti partnera/icu kao poreznu olakšicu, moraju plaćati porez prilikom nasljeđivanja imovine i nije im dozvoljeno posvajanje djece. Čitav set nepovoljnih zakonskih rješenja, čiji se izmjene ne naziru u skorijoj budućnosti, predstavlja prepreku onima koji ne žele stupiti u brak, prije svega, zbog ideoloških razloga. Pomoći im neće niti nadolazeći Zakon o životnom partnerstvu, koji će, unatoč zalaganju samih LGBT aktivista da on bude otvoren za heteroseksualne zajednice, na kraju ostati rezerviran za istospolne partnere. Stoga nam uz izglednu borbu za očuvanje reproduktivnih prava žena, koja su u svojoj prvotnoj formi na našim prostorima izborena još 1950-ih godina, valja otvoriti još jednu paralelnu frontu – borbu za ravnopravnost izvanbračnih zajednica, odnosno netradicionalnih obitelji.

Interdisciplinarno propitivanje i društveno aktivno čitanje mode

Posted on by sdadmin

On other skin_ “‘On’ kao prijedlog ‘na’ – ‘sve što je na koži’. ‘On’ kao prijedlog ‘o’ – ‘o drugoj koži'”. On other skin_ (OOS) nije još jedan modni blog. To je prije svega blog koji, između ostaloga, baveći se modom naglasak stavlja na drugačija čitanja odjeće ističući njezinu performativnu i političku ulogu. Drugačija čitanja odjeće i njoj povezanih realnosti omogućuju rušenje ustaljenih normi i poimanja tijela, osvještavanje o drugačijim mogućnostima korištenja odjeće – manje konzumerističkim, ekološki prihvatljivima, heteronormativno izmaknutima, kreativnim… “OOS ne daje odgovore na pitanja, možda ih provocira; dovodi stvari u pitanje, dovodi sebe u pitanje. (…) OOS traži interakciju”, zanimljiva je to konstatacija u opisu bloga, a kako bismo više saznale o radu i djelovanju ovog originalnog i zanimljivog kolektiva, razgovarale smo s nekima od članica/ova – ptrkrl, try1on i rr0se.

Kako je uopće došlo do ideje stvaranja On other skin_ bloga; na koji način ste se kolektivizirali/e?

ptrkrl: Do ideje je došlo relativno spontano na kvartovskoj kavi s petrizom u ljeto 2012. Dogovor je bio da ona piše, a ja postam fotke. Ostatak ekipe smo zvale postepeno. Primjerice, blacka (black1888) sam skužila na jednom forumu – pisao je o muškarcima u suknjama, o transrodnosti, rodnim ulogama i sl. Poslala sam mu poruku u kojoj sam mu rekla da imam blog i da jednostavno mora biti dio priče. Trenutno je sedam (ptrkrl, try1on, rr0se, black1888, petriza, xavierkat, lalalua) nas koji tvorimo zaokruženu cjelinu ljudi koji pišu i rade, iako smo otvoreni i prema novim članovima.

Svatko je donio nešto karakteristično svoje i to nam je jako bitno. Kako su dolazili novi ljudi tako se i sam blog razvijao.

Ključna riječ koja se provlači kroz OOS priču je eksperiment. Eksperiment forme, sadržaja, kolektiva, prezentacije… Ne idemo već isprobanim, sigurnim putem, već tražimo svoj način. Poput lalaluinih kolaža, imamo neku okvirnu ideju što želimo postići, imamo neke elemente za igranje, ali krajnji rezultat je neizvjestan.

Članke ne objavljujete pod osobnim imenom i prezimenom, već koristite nickove – imaju li oni neko konkretno ili osobno značenje? Također, negdje sam pročitala da se međusobno ne poznajete – što, vidim, nije istina?

ptrkrl: Sada se skoro svi poznajemo. Jedno vrijeme sam ja bila jedina koja je sve poznavala, ali na samome početku, ni blacka (black1888) nisam znala; on je tada bio jedini koji apsolutno nikoga nije znao. 

try1on: S tim da se neki od nas znaju već duži niz godina.

Nickovi?

ptrkrl: U samome se početku nisu svi slagali s idejom korištenja nickova, no uskoro smo se složili da nickovi predstavljaju naš virtualni identitet. Tražila sam nick s kojim mi ne bi bio problem stariti tako da sam odlučila uzeti svoje ime i prezime te izbaciti samoglasnike.

try1on: Referirala bih se na ovu raspravu oko toga treba li koristiti nick ili vlastito ime u virtualnom prostoru. Postavlja se, dakle, pitanje virtualnog identiteta, koji je danas sve povezaniji s našim real life identitetima. S obzirom na neograničenost kontrole na internetu, upitno je samo očuvanje privatnosti. Iako to nije razlog nekorištenja vlastitoga imena, s druge strane kao da postoji mala oaza igranja s konstruiranjem vlastitih identiteta, koja je puno naglašenija u virtualnom životu, a koja se najizravnije ostvaruje već samim imenovanjem, odnosno dodjeljivanjem virtualnog imena samome sebi.

Konkretno, moj nick je nastao sasvim slučajno, a vrlo je sličan nicku koji sam prethodno koristila. Budući da je taj originalni već bio zauzet, morala sam utipkati drugu varijantu, pa je tako nastao try1on, što je zapravo trebalo biti trylon. Zanimljivo je kako je time nastala druga sintagma – try1on (“try one on”) kao ‘isprobaj nešto, obuci to na sebe’, što ima modno-odijevne konotacije, a s druge strane se može odnositi i na moje blogerske pokušaje pisanja i obrazlaganja.

rr0se: Ja sam bila jedna od zagovornica nickova, jer se, posebice u virtualnom svijetu, u samom činu pisanja tj. objavljivanja, u kojem ne vidite i ne poznajete osobu s druge strane, koja čita i možda komentira vaš tekst, na neki način osjećam golo. Sam nick dolazi od Rrose Sélavy (odnosno ‘Eros, c’est la vie.’ – ‘Eros, to je život.’), što je bio jedan od pseudonima Marcel Duchampa, kojega volim. To je, zapravo, bio njegov ženski alter ego; svidjelo mi se njegovo poigravanje identitetom koje sam onda upotrijebila i za vlastitu igru identitetom.

Kako se, kod vas, razvio interes za modu i odijevanje te za društveno, kritičko i interdisciplinarno propitivanje odjeće kao identitetskog označitelja?

try1on: To je dosta individualno pitanje. Osobno nisam ekspert za modu, ne pratim je toliko – s godinama sve manje i manje, iako to ide paralelno s učvršćivanjem vlastitih stavova o tome što mi je lijepo i zanimljivo kod odjeće. S druge strane, fenomene koji su mi interesantni mogu promatrati i na području mode i odijevanja. Između ostaloga, i to kritičko i društveno propitivanje je prisutno. Naravno, naglasak na interdisciplinarnosti proizlazi iz drugačijega sagledavanja određenoga fenomena.

rr0se: Mislim da je i naš faks dosta utjecao na interdisciplinarnost i propitivanje, barem je to slučaj s komparativnom književnosti koju sam studirala. Moda je, ipak, nešto što me više zanimalo kad sam bila mlađa; sada je to otišlo u drugome smjeru. Naravno, ne bih bilo što stavila na sebe, pokušavam voditi računa o tome odakle ta odjeća dolazi (koliko je moguće), u kojim je uvjetima nastala itd. Na kraju, pitam se što ta odjeća poručuje o meni, opet toliko internalizirano da više o tome aktivno niti ne razmišljam. (smijeh)

ptrkrl: Samo je dvoje ljudi kod nas koji se bave modom – black i lalalua koja između ostalog, studira i Teoriju mode. black1888 je studirao matematiku u trenutku kada sam ga kontaktirala da počne pisati za blog. Vrlo brzo nakon uključivanja u OOS shvatio je da je fulao faks te da mora upisati TTF (Tekstilno-tehnološki fakultet). U mom slučaju interes za igranje s odjećom je postojao otkad znam za sebe, a modu sam ‘otkrila’ tek prije par godina.

{slika}S obzirom da je glavna tematika bloga odjeća i razne interpretacije iste – poput uvida u nove načine korištenja odjeće te “promišljanje mode koja se uzdiže iznad pukog konzumerizma”, kako i sami navodite u opisu bloga – zašto smatrate da je bitan taj drugačiji/nekonzumeristički pogled na odijevanje i modu, kao i recikliranje i ponovna upotreba redefiniranih starih odjevnih predmeta?

ptrkrl: Kroz DIY kategoriju pokušavamo inspirirati čitatelje da razmišljaju u kreativnom prije nego konzumerističkom smjeru.  U samome startu su svaki outfit post pratile crtice o povijesti određenog komada odjeće s fotke. Bilo nam je bitnije izraziti ideju, provući priču kroz kombinaciju ili tekst.

try1on: A i jedno i drugo je proizvod osobnog stava i promišljanja. Što se tiče uzdizanja mode iznad pukog konzumerizma, čini mi se da je ključno, pogotovo danas, promatrati taj (često se smatra efemernim) čin odijevanja kao politički čin, odnosno kao iskaz određene ideologije. Ako se prisjetimo da je Bakhtin rekao da znak postaje arenom klasne borbe, tako i odijevanje, modu i sve procese vezane uz proizvodnju cijele te industrije možemo promatrati kao iskaz klasne, ne bih rekla baš borbe, ali možemo vidjeti klasnu uvjetovanost svega toga.

ptrkrl: Dodala bih da smo kroz kategoriju On other screen_, gdje smo lijepili linkove na druge tekstove sami sebe educirali i razvijali se kao individue, i to konačno prenosili na OOS. Prvenstveno su to spoznaje o tome što stoji iza pojma ‘brze mode’. Od zagađenja koje se događa u procesu proizvodnje tekstila pa sve do trenutka kad taj isti komad tekstila postane otpad, do saznanja o modernom ropstvu koje stoji iza jeftinih komada odjeće  – to su momenti koji su nas mijenjali.

Dakle, bitna je osim individualne kreativnosti i komponenta svjesnosti o neumitnom ekološkom zagađenju, koje je posljedica masovne proizvodnje i pretjerane konzumacije, ali i sveopće kapitalizacije svih područja življenja?

ptrkrl: Naravno, sve je i krenulo s idejom kako je moguće biti kreativan, no s vremenom je to postalo nešto više. Spoznaja da se nalazimo u začaranom krugu vječitog željenja i ‘trebanja’ kao i konstantnog nezadovoljstva, te saznanja da su sretniji ljudi koji kupuju iskustva, a ne stvari, mene je dovela do toga da danas češće putujem nego kupujem. Osvijestili smo da imamo društvenu odgovornost. Borimo se sami sa sobom. Primjerice, xavierkat je odlučila apstinirati od shoppinga godinu dana.

try1on: Također, podizanje razine svijesti o društvenoj odgovornosti i dovođenje određenih tema u fokus jednog dijela virtualnog prostora (pa makar to bio samo naš blog), funkcionira na dvije razine – kod čitatelja/ice, ali i kod nas samih koji učimo o tome. Zanimljivo je i kako se povremeno na pojedinim tekstovima razviju i čitave rasprave u komentarima, što je vrlo dragocjeno. Na neki način ti komentari često upotpunjuju tekstove.

Možete li malo podrobnije opisati vlastite stavove o odjeći kao o osobnom identitetu, o njezinoj performativnosti, te s druge strane, o interdisciplinarnosti pristupa modi (kroz literaturu, izložbe, putovanja, filmografiju, razne aspekte življenja…)?

ptrkrl: Ono što nam zaokuplja misli pokušavamo i iskomunicirati na blogu. Svatko na svoj način.

rr0se: Primjerice, petriza koja je trenutno u Singapuru sprema novu seriju koja bi mogla biti etnološki zanimljiva. S obzirom da se susreće s raznim kulturama, pokušava propitati kako na poimanje mode i ljepote gledaju pripadnici drugih kultura, pri čemu je usmjerena uglavnom na žene. To je zanimljivo jer je naša perspektiva ograničena na zapadnoeuropska/zapadnocentrična poimanja svijeta.

Često se kroz tekstove, govoreći o modi i odjeći, provlači i ona osobna nota, pri čemu se izražavaju vaši vlastiti stavovi o određenim temama i društvenim praksama – o pravima/diskriminaciji/stereotipizaciji žena, o reprezentaciji žena u medijima, o veganski prihvatljivom odijevanju, o pravima lgbtiq zajednice, o neoliberalnom kapitalizmu – može li se prema svemu navedenome reći da OOS ima, osim one kreativne, i društveno korisnu i aktivističku ulogu?

rr0se: Mi bismo htjeli da ima. Definitivno imamo stav, a kroz tekstove ga pokušavamo prenijeti do što više ljudi.

try1on: Čini mi se da kroz bilo koju sferu djelovanja moram iznositi taj aktivistički stav; radi se o osvještavanju – prvenstveno same sebe a onda i drugih, kao i o političkoj funkciji te sfere djelovanja. Često mi je nelagodno reći da sudjelujem u modnom blogu, zbog duboko ukorijenjenih predrasuda o modi kao ženskoj, efemernoj, površnoj. Zato mi se čini da je otkrivanje mehanizama koji stoje iza toga bitna stvar. U krajnjoj liniji odijevanje je politički čin – primjerice, kupovanje stvari u dućanima popularnih brandova, iza kojih leži masovna eksploatacija ljudske radne snage, nehumani uvjeti rada, ekološki problem, pa i problem proizvodnje viška (pa se događa apsurdna situacija da se svake godine spaljuju tone odjeće, dok u Africi imamo situaciju potrebe za pomoći, pa i u tom obliku).

U jednom od svojih članaka problematizirali ste objektivizaciju ženskoga tijela u medijima, pri čemu ste postavili razliku između, primjerice, Beyonce i njezina razodijevanja te razodijevanja Lenae Dunham. U čemu je, zapravo, razlika i zašto je potrebno govoriti o takvom načinu/ima prikazivanja ženskoga tijela?

rr0se: Često sam, čitajući komentare na blogu, nailazila na pitanje: ‘Zašto si baš odabrala Beyonce, ona je sve postigla svojim radom?’ No, to pitanje sam preuzela iz drugoga članka. Ona utjelovljava ideal Žene koji bi onda drugi trebali slijediti, što je, većini žena, naravno, nedostižno, te na taj način potiče na konzumerizam kako bismo se tom idealu približile. Zato sam uzela Lenu Dunham kao primjer; ona iskorištava svoj medij (Tv-serija) kako bi ukazala i na taj drugačiji oblik ženstvenosti, kako bi ukazala da je slika žene  koja se nalazi u medijima artificijelni konstrukt, a ne nešto samorazumljivo ili prirodno. Mislim da je to vrlo važno. Slika žene koju nalazimo u medijima jest slika seksualizirane žene koja je uvijek dostupna; to je obično heteroseksualna žena koja je u iščekivanju muškarca.

Ono što se počelo događati, a što mi se ne sviđa, jest to da se sve više intervjua, javnog pojavljivanja ili članaka o Lenai Dunham bavi njezinim bedrima umjesto njezinim radom, čime ju se pretvara u objekt. Koliko god trebamo vidjeti njezina bedra i poticati prikazivanje slika drugačije žene, fokus i razgovor treba ipak preseliti na druge sfere.

try1on: Također, istaknula bih nužnost dekonstrukcije onog hegemonijskog heteronormativnog ideala o tome što je privlačno kod ženskog, a što kod muškoga tijela, kao i tipičnih prikaza muškosti i ženskosti. To me podsjeća na prikaz uspješne poslovne žene i uspješnog poslovnog muškarca – on uvijek nosi odijelo i kravatu, njegovo tijelo je skriveno. Kod žene je normativ uska suknja u kojoj se jasno ocrtava njezino dupe, štikle te malo raskopčana košulja.

ptrkrl: Ali tu dolazi On Other Skin! (smijeh) Prvo blackovo fotkanje za blog dogodilo se povodom odlaska na Cro a Porter. Zvala sam ga da ga pitam što će obući, na što mi je rekao kako je jedva dočekao priliku da obuće suknju, tako da sam ja odlučila odijenuti muške hlače.

Inače, i xavierkat i try1on svojim postovima i načinom odijevanja pokušavaju dekonstruirati tipičan ženski normativ kroz igranje odjećom.

Osim tekstova, bitan aspekt bloga jesu, naravno, i fotografije na kojima prikazujete vlastito kreirane odjevne kombinacije, koje su iznimno maštovite, kreativne, otkačene i, prije svega, drugačije – otkuda dolazi inspiracija za takve ideje; kako/gdje nabavljate ili kupujete materijale i odjevne predmete?

ptrkrl: Inspiracija najčešće dolazi od samog komada, teksture ili kroja. Ponekad želim stvoriti nešto što sam negdje vidjela ili čak sanjala. Već više od deset godina konstantno odlazim na Hrelić i prekrajam odjeću, pri čemu mi je bitno pitanje reciklaže i igranje s različitim tehnikama na starim, odbačenim, neželjenim predmetima te pretvaranje tih komada u predmet želje.

I za sam kraj, imate li kakav ‘modni’ savjet za čitateljice i čitatelje Libele?

ptrkrl: Mislimo da je puno bitnije raditi na tome kako se čovjek osjeća u vlastitoj koži. Ako nosimo odjeću sa stavom, onda nije ni bitno što imamo na sebi.

try1on: To je, naravno, očekivano pitanje nekome tko ima modni blog, no užasno je težak odgovor, jer ne razmišljam previše o tome – kupujem u regularnim dućanima ono što mi se sviđa, a i možda (u duhu našeg bloga koji ipak nastoji propagirati različitost) ne bi bilo najkorektnije od mene da donosim univerzalne savjete. Stoga bismo završile sa Rei Kawakubo, dizajnericom koja stoji iza imena Comme des Garçons, japanske modne tvrtke. Ona je dosta dobro ilustrirala to političko pitanje odijevanja, mode i pitanje tko koga nosi, što je s tijelom i njegovom reprezentacijom – rekla je dosta sažeto: ‘Body becomes dress becomes body becomes dress’. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org