Prošle su dvije godine otkako je Ustavni sud obznanio svoju dugo očekivanu odluku o Zakonu o pobačaju (Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece) vezano uz ocjenu ustavnosti Zakona iz 1978., a na temelju zahtjeva koji je 1991. podnijela udruga Hrvatski pokret za život i obitelj. Premda je Sud Zakon iz 1978. ocijenio ustavnim, bilo je jasno da je odgovornost za novi zakon prebacio vladi i u osnovi ostavio sav prostor za moguće interpretacije i manipulacije. Rok za donošenje novog zakona od dvije godine (a koji je Sud naložio) je dakle prekršen, a očekuje se da zakon neće biti donesen ni u mandatu ove Vlade. Putem medija iz nadležnih institucija dolaze nejasne i nedostatne informacije, bolje rečeno puštaju se “probni baloni” – poput onog nedavnog kako bi novi zakon trebao sadržavati odredbu o obveznom savjetovanju i razdoblju čekanja prije pobačaja. Ta ideja nažalost ima temelje u iz spomenutoj odluci tj. obrazloženju Ustavnog suda[1] i jedna je od onih na koju smo od samog početka upozoravali.
Ne znamo zapravo gotovo ništa o procesu donošenja novog zakona za koji je zaduženo resorno ministarstvo, osim da se u siječnju prvi puta sastalo tzv. Kujundžićevo povjerenstvo. U međuvremenu u saborsku proceduru su ušla dva oporbena prijedloga Zakona – tzv. Mrsićev (stranka Demokrati) te prijedlog SDP-a, a 28. veljače je na okruglom stolu u organizaciji Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje CESI i Inicijative liječnika/liječnica za reguliranje ‘priziva savjesti’ pod nazivom ‘Zakon o pobačaju za 21. stoljeće – Vjerujemo ženama’ predstavljen prijedlog Zakona o sprječavanju i prekidu trudnoće koji je kreirala nezavisna grupa stručnjaka i stručnjakinja na nacionalnoj i međunarodnoj razini.
Udruga CESI je aktivno sudjelovala i radila na stvaranju ovog prijedloga te su bile zadužene za suradnju s međunarodnim dionicima i uključivanje međunarodnih stručnjakinja u rad na prijedlogu zakona, kao i za organizacijske i logističke poslove i komunikaciju s institucijama.
O tome što i zašto donosi ovaj prijedlog zakona za 21. stoljeće razgovarale smo s voditeljicom CESI programa Spol, rod i seksualna prava Sanjom Cesar.
Prije mjesec dana predstavljen je vaš nacrt Prijedloga Zakona o sprječavanju i prekidu trudnoće koji je kreirala nezavisna grupa stručnjaka i stručnjakinja na nacionalnoj i međunarodnoj razini u kojemu je važnu ulogu imala CESI. Možeš li nam reći nešto o samom procesu nastanka ovog Prijedloga?
S obzirom da prijedlog zakona u proceduru može dati politička stranka, klub zastupnika ili zastupnik/zastupnica, od samog početka smo razmišljale hoćemo li krenuti u ovaj proces zajedno s nekom političkom strankom ili samostalno. Odlučili smo da kao neovisna grupa pripremimo prijedlog, a zatim tražimo podršku u Saboru.
Prva ideja je bila napraviti samo manje promjene u postojećem zakonu u skladu s preporukama Ustavnog suda. Međutim, brzo smo odustale od takvog pristupa jer, kad već pripremamo novi zakon, trebao bi biti usklađen s međunarodnim standardima i suvremenim znanstvenim spoznajama. U tom nam je dijelu značajno pomagao i CRR – Centar za reproduktivna prava, jedina globalna organizacija za pravnu zaštitu i zagovaranje posvećena isključivo unapređenju reproduktivnog zdravlja i prava žena kao temeljnih ljudska prava. Osnovni princip nam je bio da zakon mora biti u potpunosti usmjeren na pacijenticu i njezine zdravstvene potrebe.
Što se tiče konkretnih zakonskih mjera, možemo početi od smjernica Ustavnog suda. U njihovom Rješenju o ustavnosti važećeg Zakona iz 1978. pozvali su zakonodavca da u okviru šire slobodne procjene odredi mjere koje smatra svrhovitima u smislu uključivanja reproduktivnog i spolnog obrazovanja, spolno odgovornog ponašanja itd. Jedna od smjernica vezana je uz ono što se najčešće spominje, a to je obvezno savjetovanje i tzv. “razdoblje čekanja”. U Rješenju stoji da zakonodavac može “odrediti primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi joj [pacijentici] bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju…”. Što to znači, i kako bi se to moglo odraziti na prijedlog konzervativne strane? Odnosno, na koji način to predstavlja prepreku dostupnosti pobačaja?
Možemo pretpostaviti da će prijedlog iza kojeg će stajati Ministarstvo zdravstva biti usmjeren na dodatnu stigmatizaciju žena i zdravstvenog osoblja koje savjesno radi svoj posao te na smanjenje broja pobačaja (barem u službenim statistikama) na način da se oteža dostupnost pobačaja, neadekvatno regulira i podržava tzv. priziv savjesti, nameće administrativne prepreke – komisije, periodi čekanja, usmjeravajuće savjetovanje i sl… Manje će biti usmjereni na prevenciju, veće korištenje kontracepcije i edukaciju koje dovode do odgovornog seksualnog ponašanja i smanjenja broja neplaniranih trudnoća.
Uvođenje obaveznog savjetovanja i perioda čekanja u zakone i politike dovodi u pitanje poštivanje međunarodnih standarda za zaštitu ljudskih prava. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima nalaže sprječavanje usvajanja retrogradnih mjera u sferi reproduktivne zdravstvene zaštite, što znači da zakoni, politike i prakse koje uvode nova ograničenja ili postavljaju prepreke u ostvarivanju prava na seksualno i reproduktivno zdravlje dovode u pitanje poštivanje međunarodnog prava i standarda ljudskih prava. U skladu s navedenim standardima, većina europskih država ne nameće obavezne periode čekanja.
Regulatorne prepreke mogu odgoditi pristup pobačaju i tako povećati zdravstvene rizike za žene. Iako je pobačaj iznimno siguran medicinski postupak, rizik od komplikacija, iako je još uvijek mali, povećava se kod uznapredovale trudnoće. Također utječu na žene na diskriminirajući način jer mogu smanjiti dostupnost zdravstvenih usluga i povećati troškove usluge, čime se ugrožavaju žene koje žive u ruralnim područjima, adolescentice, siromašne, slabije obrazovane žene i one koje su izložene riziku od nasilja u obitelji. Obavezni period čekanja i obavezno savjetovanje diskvalificiraju ženu kao kompetentnu osobu za donošenje odluka.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) jasno naglašava da takve prepreke pridonose nesigurnim pobačajima jer “odvraćaju žene od traženja usluga […], uzrokuju kašnjenja u pružanju usluga što može dovesti do njihova uskraćivanja zbog gestacijskih ograničenja utemeljenih u zakonu [i] stvaraju kompleksne i opterećujućih upravne postupke”. Također navodi i da su odbori UN-a izrazili zabrinutost zbog zahtjeva za obvezatnim i pristranim savjetovanjem prije prekida trudnoće te pozvali države da ne prihvaćaju takve zahtjeve.
Zakoni koji zahtijevaju odobrenja treće strane za prekid trudnoće, uključujući odobrenje jednog ili više medicinskih stručnjaka ili bolničkih odbora, ugrožavaju autonomiju žena, mogu kršiti njihovo pravo na privatnost i negativno utjecati na zdravlje i dobrobit. Smjernice SZO naglašavaju da zahtjevi za odobrenje treće strane mogu stvoriti opći “odvraćajući učinak”(“chilling effect”) za pružanje usluga legalnog pobačaja. Neke europske države zahtijevaju stoga odobrenje samo jednog ginekologa/inje za legalne pobačaje.
U uvodu vašeg nacrta prijedloga dajete analizu praksi u europskim zemljama, odnosno jasno je da se u ovom nacrtu rukovodite najnovijim pozitivnim praksama i standardima. Jedan od ključnih elemenata je informirani pristanak (umjesto savjetovanja, perioda čekanja i komisije). Zašto je važno naglašavati upravo ovo kao temeljni institut odnosa pacijentica i liječnika/ce?
U zadnje vrijeme se dosta priča i piše o lošoj praksi u bolnicama, nedostatku komunikacije i informiranja pacijentica, te o neuključivanju pacijentica u suodlučivanje o vlastitom zdravlju i dobrobiti. U Prijedlogu zakona konstantno naglašavamo da je informirani pristanak osobe, bez obzira je li ona maloljetna ili joj je u jednom dijelu oduzeta poslovna sposobnost, neophodan za svaki medicinski postupak.
Ženama koje traže pobačaj trebaju biti pružene adekvatne, točne, razumljive i znanstveno utemeljene informacije tako da žene donose odluke slobodno od poticanja, prisile ili diskriminacije. Informacije moraju biti znanstveno i medicinski prikladne, a ne cenzurirane, selektivne ili pogrešno predstavljene. Također, trebaju biti prenesene na način koji je osjetljiv za potrebe i perspektive žene i poštuje njezino dostojanstvo, bez prosuđivanja ili stigme. Obaveza dobivanja informirane suglasnosti žene, prije nego je poduzeta bilo koja medicinska intervencija proizlazi iz poštovanja njenih temeljnih ljudskih prava. Važno je imati na umu da informirani pristanak ne predstavlja potpis, već proces komunikacije i interakcije. Prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata, pružanje zdravstvenih usluga zasniva se na načelima humanosti i dostupnosti, a svaki pacijent ili pacijentica ima pravo na suodlučivanje što obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka. Ove norme o informiranom pristanku primjenjuju se na pobačaj kao i na druge medicinske postupke.
U odnosu na stari zakon, ovaj prijedlog donosi novine u skladu s promijenjenim društvenim uvjetima i medicinskim napretkom. Jedna od bitnih novosti je odabir metode prekida trudnoće, odnosno osim kirurškog zahvata uvodi se i medikamentozni prekid trudnoće. Budući da je to metoda koja je kod nas još u velikoj mjeri neprisutna i nepoznata (koliko mi je poznato ta mogućnost zasad postoji samo u KBC Rijeka), reci nam nešto više o tome.
Postupak prekida trudnoće mora se planirati i provoditi tako da se poštuje dostojanstvo, privatnost i integritet trudne žene uz primjenu suvremenih medicinskih metoda i prema važećim međunarodnim standardima medicinske struke. Predviđa se mogućnost vršenja medikamentoznog pobačaja, odnosno pobačaja uz pomoć lijekova. Radi se o pouzdanoj i relativno jednostavnoj metodi s manjom mogućnosti komplikacija, a iskustva zemalja u kojima je dostupan pokazuju da se žene uglavnom odlučuju za medikamentozni pobačaj, a preferira ga i veći broj ginekologa/inja.
Osim toga, proširuje se krug ustanova u kojima se može prekinuti trudnoća. Smjernice SZO o sigurnom pobačaju naglašavaju da propisi koji se odnose na ograničavanje ustanova koje vrše pobačaj mogu negativno utjecati na pristup uslugama zbog povećanja troškova, smanjenja dostupnosti i geografske nepristupačnosti usluga. Stoga, ovaj Prijedlog zakona omogućava prekide trudnoće do 12 tjedana kod ginekologa/inja koji/e imaju odobrenje MZ na primarnom nivou zdravstvene zaštite. Sve ustanove koje vrše pobačaje, moraju osigurati dostupnost kirurškog i medikamentoznog pobačaja.
Ovaj zakon propisuje da se lijekovi za medikamentozni prekid trudnoće dobivaju kod ginekologa/inja, a moguće je pobačaj izvršiti i kod kuće do 9. tjedna gestacijske dobi. Naime, Svjetska zdravstvena organizacija je utvrdila da ne postoji klinički opravdan razlog da pacijentice leže u bolnici jer je nekoliko relevantnih studija potvrdilo da se medikamentozni prekid trudnoće može sigurno izvršiti kod kuće što može poboljšati privatnost i prihvatljivost medicinskih usluga, no potrebno je uspostaviti odgovarajuće mjere i sustav podrške ženama. U Hrvatskoj to neće biti odmah biti moguće jer ginekolozi/inje nemaju iskustva s medikamentoznim pobačajem te je potrebno ustanoviti adekvatne sustave za pružanje informacija i podrške ženama te sustave za pružanje pomoći u slučaju komplikacija.
Još jedna promjena se odnosi na dobnu granicu mogućnosti sterilizacije, jer je ta granica u važećem zakonu visoko postavljena (35 godina). Što donosi vaš prijedlog u skladu s novim standardima?
Sterilizacija je široko korištena metoda kontracepcije. Prema Smjernicama FIGO (2015.) za kiruršku sterilizaciju jednom kad žena slobodno donese informiranu odluku, barijere za kiruršku sterilizaciju treba svesti na minimum. Posebice, sterilizacija treba biti dostupna svakoj odrasloj dobi, minimalni ili maksimalni broj djece ne može se koristiti kao kriterij za pristup sterilizaciji niti smije biti tražen pristanak partnera. Stoga ovaj prijedlog zakona omogućuje sterilizaciju uz informirani pristanak svakoj punoljetnoj osobi. Tijela za ljudska prava, a i ovaj prijedlog zakona prepoznaju da sterilizacija osoba s invaliditetom bez njihovog pristanka, predstavlja diskriminaciju, oblik nasilja i mučenja ili drugog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja.
Pomiče se i vremensko ograničenje za postupak pobačaja na zahtjev žene s 10 na 12 tjedana?
Sve zemlje postavljaju vremensko ograničenje u kojem je pobačaj na zahtjev žene zakonit i zakoni uvijek navode određeni broj tjedana trudnoće do kojeg je pobačaj na zahtjev dozvoljen. 12 tjedana trudnoće je najčešći vremenski limit. U mnogim zemljama klinička praksa definira datum početka trudnoće kao datum posljednje menstruacije trudnice, a ne datum začeća. Prema sadašnjem Zakonu prekid trudnoće bez posebnih uvjeta dozvoljen je do isteka 10-og tjedna od začeća, što predstavlja arbitrarnu procjenu. Ovaj Zakon ne propisuje produženje perioda u kojem je pobačaj na zahtjev dozvoljen, međutim koristi termin gestacijska dob umjesto izračuna prema vremenu začeća jer se i većina zakonodavstva koristi ovim terminom koji je uobičajen u ginekološko-opstetričkoj profesiji. Rok od 12. tjedana gestacijske dobi koji utvrđuje ovaj Zakon je i rješenje koje predviđa većina europskih zemalja, premda su rokovi u nekim zemljama i duži.
Uvedena je i nova odredba koja se tiče prekida trudnoće maloljetnica. Zašto je ona važna?
Međunarodni mehanizmi za ljudska prava smatraju da zahtjevi za pristanak i obavještavanje roditelja predstavljaju prepreku za usluge reproduktivnog zdravlja. Odbor za prava djeteta je nadalje pozvao države da osiguraju da “djevojke mogu donositi samostalne i informirane odluke o svom reproduktivnom zdravlju”.
Ovaj Zakon, kao i stari, predviđa da roditelj ili drugi zakonski zastupnik daje suglasnost za pobačaj maloljetnice mlađe od 16 godina, dok maloljetna osoba starija od 16 sama podnosi zahtjev i daje informirani pristanak. Zakon uvodi novu odredbu kojom Komisija može donijeti odluku o prekidu trudnoće na zahtjev osobe mlađe od 16 godina i bez roditeljskog pristanka u skladu s najboljim interesom djeteta. Naime, prisiljavati adolescentice da dobiju roditeljsku dozvolu ili uskratiti im prekid trudnoće koji traže može ih izložiti ozbiljnim rizicima, uključujući rizike nesigurnih pobačaja.
Za većinu adolescentica trudnoća i porod nisu planirani niti željeni. Diljem svijeta, jedna od pet djevojaka rodila je do 18. godine. Maloljetničke trudnoće su posebna rizična skupina trudnoća jer je i veći rizik od komplikacija i spontanih pobačaja u toj dobi, veća osjetljivost na infekcije. Adolescentne trudnoće uz zdravstvene, tjelesne i psihičke, prate i socijalne poteškoće zbog nezrelosti za roditeljsku ulogu te izostanak pomoći bliže i šire okoline te društva u cjelini. Iskustva iz prakse pokazuju da se često trudnoća kod maloljetnih djevojaka utvrđuje po isteku 12 tjedana trudnoće, što je povezano s nedovoljnom informiranošću mladih djevojaka, neprepoznavanjem znakova trudnoće. Također, ponekad djevojke odgađaju trenutak kad će o tome obavijestiti obitelj ili otići na pregled. Iskustva također pokazuju da su upravo u trenucima po otkrivanju trudnoće kod maloljetnih djevojaka obiteljski odnosi najviše narušeni. Iz tih razloga, a uvažavajući preporuke Odbora za prava djece da se prekid trudnoća maloljetnica “dekriminalizira u svim slučajevima kako bi se osiguralo da djevojčice imaju pristup sigurnom pobačaju i uslugama nakon pobačaja”, Zakon predviđa i da su maloljetničke trudnoće indikacija za pobačaj i nakon 12 tjedana.
U Prijedlogu su istaknuti i zahtjevi u smjeru sprječavanja nedostupnosti induciranog, pobačaja, kontracepcije i sterilizacije. U tom smislu se traži regulacija tzv. priziva savjesti te odgovarajući broj ginekologa i rasprostranjenost postupka u javno-zdravstvenom sustavu. Kakve mehanizme sprječavanja te izuzetno velike prepreke dostupnosti pobačaja kod nas predviđa vaš Prijedlog?
Termin priziv savjesti zamjenjuje se terminom odbijanje vršenja legalnog prekida trudnoće zbog vlastite savjesti i religioznih uvjerenja i propisuje se obveza osiguravanja odgovarajućeg broja i rasprostranjenosti ginekologa/inja koji provode postupak prekida trudnoće te se institucijama zabranjuje odbijanje vršenja prekida trudnoće. Ministarstvo zdravstva dužno je osigurati nadzor i praćenje prakse, osigurati dostupnost, pristupačnost i kvalitetu provođenja medicinskog postupka prekida trudnoće i ne dozvoliti da odbijanje vršenja legalnog prekida trudnoće dovede do onemogućavanja pravodobnog pružanja zdravstvene usluge, te tražiti odgovornost onih koji ne poštuju standarde. U tu svrhu Ministarstvo treba donijeti Pravilnik kojim će precizno regulirati pitanje tzv. priziva savjesti.
Pružanje usluga utvrđenih Zakonom mora biti zajamčeno svima u svakom trenutku u svim ovlaštenim ustanovama, a odbiti pružiti medicinsku skrb zbog osobne savjesti ili religioznih uvjerenja mogu samo pojedini/ke. Zdravstvene ustanove dužne su zaposliti dovoljno osoblja koje je na raspolaganju i spremno pružati sve usluge, uključujući pobačaj te da to ne utječe na kvalitetu skrbi. Oni koji zbog osobne savjesti ili religioznih uvjerenja odbijaju vršiti pobačaj ne bi trebali dolaziti u kontakt sa ženama koje traže prekid trudnoće i biti uključeni u donošenje odluka o prekidu trudnoće. Trebalo bi jasno utvrditi pod kojim uvjetima i za koje postupke je odbijanje pružanja medicinske skrbi zbog osobne savjesti ili religioznih uvjerenja moguće, regulirati procedure, a bolnice i Ministarstvo zdravstva moraju imati potrebne informacije o djelatnicima/ama koji zbog osobne savjesti ili religioznih uvjerenja odbijaju vršiti određene postupke i zahvate. Kako bi pobačaj bio dostupan u svim ovlaštenim zdravstvenim ustanovama, ako je potrebno zbog organizacije rada, prilikom zapošljavanja prednost trebaju imaju zdravstveni djelatnici/e koji ne odbijaju vršiti određene postupke i zahvate zbog osobne savjesti ili religioznih uvjerenja.
I cijena pobačaja je trenutno velika prepreka ženama u smislu dostupnosti prekida trudnoće. Što u tom smislu preporučuju i zahtijevaju mjerodavne institucije i mehanizmi, pa tako i ovaj prijedlog zakona?
Prekid trudnoće na zahtjev žene plaćaju same prema cjeniku zdravstvene ustanove, a cijene su neujednačene i prema istraživanju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (2018.) kreću se između 1150 kn i 3300 kn. Prosječna cijena u zdravstvenim ustanovama iznosila je 2240 kn, a uočen je trend rasta te cijene. Specijalni izvjestitelj UN-a za pravo na zdravlje je u svom izvještaju izrazio zabrinutost što je zadnjih godina provedba Zakona naišla je na različite izazove, uključujući i sve veću cijenu pobačaja i ta je cijena u pet bolnica iznad minimalne mjesečne plaće. Mehanizmi za zaštitu ljudskih prava traže od država da zakonite prekide trudnoće učine dostupnima te da smanje troškove usluge pobačaja i osiguraju njihovo namirivanje iz državnog zdravstvenog osiguranja. Sukladno preporukama CEDAW Odbora za Hrvatsku, ovaj Zakon predviđa da su troškovi sprječavanja neželjene trudnoće (kontracepcija i sterilizacija) i troškovi prekida trudnoće u javnim zdravstvenim ustanovama i ostalim ustanovama koje imaju ugovor s HZZO-om pokriveni iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.
Kako je regulirano pitanje prigovora na odluke ginekologa?
Prema međunarodnim standardima u slučaju neslaganja liječnika i žene mora postojati pravovremen mehanizam žalbe, te se trudnoj ženi mora omogućiti da sudjeluje u postupku.
Stoga ovaj zakon propisuje osnivanje komisije čija je svrha da razmatra i odlučuje o žalbama pacijentica. U postupku se mora omogućiti sudjelovanje trudnoj ženi, uz osobu od povjerenja, ako to zatraži, što proizlazi iz obveza uspostave učinkovitog mehanizma za pravovremeno rješavanja spora između liječnika/ca i žena, o čemu se u više predmeta očitovao Europski sud za ljudska prava. Kako bi se osiguralo da svaka žena koja traži prekid trudnoće dobije zakonom zajamčenu uslugu, te da ne bude dodatno stigmatizirana i diskriminirana, članovi/članice komisije ne mogu biti ginekolozi/inje koji ulažu tzv. priziv savjesti. Međunarodni mehanizmi za ljudska prava objasnili su da žalbu treba saslušati neovisno tijelo koje u obzir mora uzeti prava i interese žene, postupak žalbe trebao bi:
• Uključiti jasno definirane mehanizme kako bi se podnositeljici zahtjeva omogućilo da se njezina stajališta čuju i pravilno (na odgovarajući način) uzmu u obzir ;
• Osigurati način na koji podnositeljica zahtjeva može sačuvati povjerljivost ili, ako to želi, dopustiti prisustvo značajnih drugih osoba ;
• Pridržavati se jasnih i transparentnih kriterija donošenja odluka, izraženih u pisanoj odluci.
Kada je bio predstavljen prijedlog tzv. Mrsićevog zakona (Demokrati) najveću medijsku pažnju je izazvalo pitanje novčanih kazni za prekršitelje zakona. Kako je to regulirano u vašem prijedlogu?
Naš prijedlog također sadrži prijedloge novčanih kazni, međutim one nisu toliko visoke. Ono po čemu se po pitanju sankcija razlikuje od ostalih prijedloga jest kažnjavanje institucija ukoliko nije osiguran neometan pristup ustanovama i rad osoba koje vrši prekide trudnoće te se ne spriječi pritisak, prijetnje ili zastrašivanje žena koja dolaze u ustanovu na pobačaj. Slična odredba postoji i u francuskom zakonodavstvu. Predviđene su novčane kazne za zdravstvene ustanove i fizičke osobe koja izvrše sterilizaciju ili prekid trudnoće, a za to nisu ovlaštene, kao i za zdravstvene ustanove i fizičke osobe koje ne poštuju dostojanstvo, privatnost i integritet trudne žene, pravo na nepristrano informiranje i informirani pristanak te ne primjenjuju važeće međunarodne standarde medicinske struke. Osim toga, prekršajno se kažnjavaju zdravstvene ustanove i odgovorne osobe u zdravstvenim ustanovama ako odbiju izvršavanje ili ne poštuju propisane zakonske rokove za vršenje pobačaja, odnosno sterilizacije, ne uspostave na vrijeme Komisiju ili u postupku odlučivanja Komisija nije omogućila sudjelovanje trudne žene.
Osobno, na prvo mjesto stavljam prevenciju, informiranje i edukaciju, a uz to je neophodno da postoji politička volja za provođenje zakona i da nadležno ministarstvo preuzme odgovornost za nadzor i funkcioniranje sustava. Visina kazne može imati utjecaj, međutim nužno je da se te kazne i primjenjuju. I onda dolazimo do pitanja učinkovitosti pravosuđa. S druge strane, pitanje je tko plaća te iznose i ide li sve opet na štetu pacijentica i kvalitete zdravstvene zaštite.
Prijedlog nalaže i donošenje provedbenih propisa kako bi se osigurale usluge koje ovaj Zakon regulira – odnosno kako bi se osigurale dostupne i kvalitetne usluge. Što to uključuje?
Ti propisi trebaju osigurati određuju specifičan proces i postupak koje medicinski stručnjaci/inje i žene moraju slijediti kako bi se uspostavili jedinstveni standardi kvalitete i dostupnosti medicinske usluge. Predviđa se donošenje Pravilnika o odbijanju vršenja legalnog prekida trudnoće zbog vlastite savjesti ili religioznih uvjerenja, jasnih kriterija i postupaka za dobivanje ovlaštenja za vršenje prekida trudnoće, pravilnika o evidenciji sterilizacije i prekida trudnoće te medicinske upute za sigurni prekid trudnoće poštujući međunarodne javnozdravstvene i kliničke smjernice, posebice Smjernice Svjetske zdravstvene organizacije o sigurnom pobačaju.
Inicijativu i Prijedlog zakona pozitivno su ocijenile Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Pravobraniteljica za djecu i Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Kakva je daljnja procedura? Hoće li ovaj prijedlog ići u javnu raspravu i što u vezi toga očekujete?
Nama je izuzetno važno izaći u javnu raspravu s našim prijedlozima i argumentima, te postepeno raditi na senzibilizaciji javnosti i pridobivanju podrške. Vjerojatno će uskoro i naš prijedlog ući u zakonodavnu proceduru, ali je problem što se u praksi stavljanje prijedloga zakona na dnevni red i rasprava u Saboru može odgađati koliko to onima koji imaju većinu odgovara.
Mislim da je važno što svi dosadašnji prijedlozi (osim prijedloga stranke HRAST) kojima je svrha regulirati uvjete za prekid trudnoće polaze od prava na autonomiju, što uključuje slobodno odlučivanje o rađanju djece, odnosno pobačaju na zahtjev. Oni se u nekim rješenjima razlikuju, ali jasno ukazuju u kojem smjeru novi zakon treba ići. Očekujemo da će se u raspravu uključiti različiti dionici, uključujući i zastupnice i zastupnike u Saboru i podržati rješenja usmjerena na povećanje dostupnosti, pristupačnosti i kvalitete usluga u području reproduktivnog zdravlja te zaštitu reproduktivnog zdravlja, autonomije i dostojanstva žene koja traži prekid trudnoće.
[1] “Zakonodavac također može, kako bi ženi omogućio da njezino određenje prema trudnoći i majčinstvu bude slobodno, odrediti primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi joj bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju.”
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
