11 hrabrih žena Drugog svjetskog rata

Postoji više herojskih priča Drugog svjetskog rata, nego što bi stalo u školski udžbenik, ali sve priče su negdje zapisane za one koji ih žele pronaći.U ratu je sudjelovalo preko 100 miljuna vojnog osoblja,a među njima i mnogo žena. Ovdje vam predstavljamo priče 11 hrabrih žena koje su svojim radom doprinijele djelovanju Saveznika.

NANCY WAKE: gerilska ratnica

 Rođena na Novom Zelandu, odrasla u Australiji, novinarka u New Yorku i Londonu, udala se za bogatog Francuza te živjela u Marseilleu kada je Njemačka izvela invaziju. Odmah se aktivirala u francuskom pokretu otpora, skrivajući i krijumčareći muškarce iz Francuske, prevozeći namirnice i falsificirane dokumente. Bila je zarobljena i ispitivana danima, ali nije odala nijednu tajnu. 1943.  Uspjela je pobjeći u Britaniju i pridružiti se SOE-i (Uprava za specijalne operacije), britanskoj obavještajnoj službi. Nakon što je prošla obuku, vratili su je na francusko tlo kao službenu špijunku. Nije imala problema sa pucanjem na naciste ili dizanjem zgrada u zrak sa francuskom gerilom poznatom kao maquis. Ubila je dežurnog SS-ovca golim rukama. Nakon rata,  Britanija joj je dodijelila  Georgovu medalju, SAD  Odlikovanje slobode, a zaslužila je i Medalju otpora te tri  Ratna križa  Francuske kao i još brojne druge počasti. Nakon rata  saznala je da joj je muž preminuo 1943. nakon što ga je Gestapo mučio kako bi odao ženino boravište, što on nije učinio.

Wake se kandidirala za političku funkciju par puta u Australiji i preudala se 1950ih. Svoju biografiju ‘Bijeli miš’ (The White Mouse) izdala je 1988. godine. Naslov knjige potječe od Gestapovog nadimka za nju, koji je dobila zbog sposobnosti izbjegavanja uhićenja. Umrla je 7. kolovoza 2011.  u dobi od 98. godina.

 ELSIE OTT: medicinska sestra u zračnim snagama

 Poručnica Elsie S. Ott bila je prva žena koja je primila ‘Air Medal’ Sjedinjenih Američkih Država. Pridružila se zračnim snagama 1941. kao medicinska sestra te su je poslali u Karachi(Pakistan). Vojno zrakoplovstvo je u tom trenutku razmatralo upotrebu zrakoplova za evakuaciju ozlijeđenog vojnog osoblja i prijevoz novih trupa. Elsie S. Ott dodijeljen  je prvi evakuacijski let,a ujedno i prvi let u životu, sa obavijesti samo 24 sata prije. U zrakoplovu nije bilo medicinske opreme osim pribora prve pomoći, na letu je bio prisutan samo jedan vojni liječnik.  Pacijenti su, pak, imali širok raspon ozljeda, fizičkih i psihičkih bolesti. 17. siječnja 1943. poletjeli su iz Indije, zaustavljajući se putem kako bi prevezli još pacijenata. Put je trajao 6 dana, za razliku od prethodne rute izvlačenja brodom koja je trajala 3 mjeseca. Ott je o letu napisala izvješće u kojem je predložila važne izmjene za slijedeće evakuacije. Vratila se u Indiju za par mjeseci sa novom jedinicom, 803-om vojnom eskadrilom za evakuaciju te je promaknuta u kapetanicu.

 NATALIA PESHKOVA: Vojna liječnica

{slika}

Natalia Peshkova regrutirana je u rusku vojsku direktno iz srednje škole u dobi od 17. godina. Na obuci je imala nefunkcionalno oružje, poslana je u borbu sa loše opremljenom jedinicom, a o stanju na terenu govori i to da joj je jednom konj pojeo vunenu čizmu dok je spavala  pa se morala snalaziti slijedećih mjesec dana. Provela je 3 godine na fronti, boreći se protiv bolesti i gladi među trupama. Ranjena je tri puta. Zbog svoje hrabrosti tijekom rata promaknuta je u zastavnicu i dobila edukacijsku poziciju dalje od fronta. Nakon rata dodijeljeno joj je odlikovanje za hrabrost, Red crvene zvijezde.

 SUSAN TRAVERS: Francuska legija stranaca

Engleskinja SusanTravers bila je pripadnica višeg društva i živjela u Francuskoj u vrijeme izbijanja rata. Školovala se za medicinsku sestru za francuski Crveni križ i postala vozačicom kola hitne pomoći. Nakon pada Francuske pobjegla je u London i pridružila se Snagama slobodne Francuske. 1941. godine poslana je sa Legijom stranaca kao vozačica u Siriju i Zapadnu Afriku. Njen zadatak bio je voziti pukovnika Marie-PierreKoeniga u kojeg se i zaljubila. Tijekom boravka u Libiji, njena jedinica bila je pod opsadom Rommelovog afričkog korpusa. Iako joj je bila ponuđena evakuacija sa ostatkom žena, Travers je tu ponudu odbila. Nakon petnaestoodnevnog skrivanja u pješčanim rupama, odlučili su se za proboj preko noći. Nakon eksplozije mine, neprijatelji su uočili konvoj. Pod neprijateljskom vatrom, na čelu konvoja i pri vrtoglavoj brzini uspjela se probiti kroz neprijateljski obruč i odvesti 2500 trupa u sigurnost savezničkog kampa, pri čemu joj je vozilo bilo izrešetano metcima. Dobila je promaknuće u generalski čin, a ostatak rata služila je u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. Jednom je bila ranjena.

Nakon rata prijavila se za službenu članicu Francuske Legije stranaca. Na svojoj prijavnici nije navela spol i njena prijava je prihvaćena i potvrđena od časnika koji ju je poznavao i divio joj se. SusanTravers jedina je žena koja je služila kao službeni članica u Legiji stranaca. Za vrijeme prvog Indokineskog rata služila je u Vijetnamu.  Dobila je mnogo odlikovanja, među kojima i Legiju časti, Ratni križ i Vojno odlikovanje. Autobiografiju je objavila tek 2000. kada je imala 91 godinu.

 REBA WHITTLE: Medicinska sestra u ratnom zarobljeništvu

Poručnica RebaWhittle bila je jedina američka vojnikinja u II. svjetskom ratu koja je bila ratna zarobljenica. Služila je kao medicinska sestra u američkom zrakoplovstvu u 813oj medicinskoj evakuacijskoj eskadrili te je zabilježila preko 500 sati leta. U rujnu 1944. na jednoj od evakuacijskih ruta zrakoplov je srušen iznad Aachena u Njemačkoj. Bila je prva ratna zarobljenica na zapadnoj fronti i Njemci nisu znali što učiniti s njom.  Na istočnom bojištu mnoge ruske vojnikinje su zarobljene i bile su na prisilnom radu. Dozvoljeno joj je da pomaže ranjenicima u kampu. Švicarsko poslanstvo koje je pregovaralo o transferima ratnih zarobljenika, nakon što su je otkrili započeli su pregovore o oslobađanju. Njemački Crveni križ otpratio je Rebu Whittle zajedno sa 109 ratnih zarobljenika 25. siječnja 1945.

Njen status ratne zarobljenice nije dokumentiran u američkoj vojsci. Dodijeljene su joj Zračna medalja i Purpurno Srce i je promaknuta u poručnicu, ali joj je odbijena invalidnina i umirovljeničke beneficije ratnog zarobljenika/ce. Kako zbog ozljeda nije mogla letjeti, radila je u vojnoj bolnici u Kaliforniji dok nije napustila službu 1946. Opet se prijavila za taj status, no bio joj je odbijen. Na kraju je prihvatila novčanu nagodbu 1955. Medicinske sestre koje su bile zarobljene u Aziji imale su herojski doček nakon oslobađanja, a Whittlina priča se zataškavala. Umrla je od raka dojke 1981., a status ratne zarobljenice dobila je 1983. Proširenu verziju njene priče, kao i dnevnik koji je vodila tijekom zarobljeništva možete pročitati ovdje .

 EILEEN NEARNE: Britanska špijunka

Eileen Nearne pridružila se SOE-i u Velikoj Britaniji kao radijska operaterka. Sa samo dvadeset i tri godine padobranom je sletjela na okupirani francuski teritorij kako bi prenijela poruke francuskog pokreta otpora i organizirala isporuku oružja. Uspjela se izvući iz nevolje u više navrata, ali je nakon uhićenja od strane nacista mučena i poslana u koncentracijski logor  Ravensbruck. Premještena je u radni logor pa je pri drugom transferu uspjela pobjeći. Još jednom je uspjela izmaknuti Gestapu i sakriti se u crkvu gdje je i ostala dok područje nije oslobođeno.

Nakon rata dodijeljen joj je Ratni križ Francuske i postala je članicom Reda Britanskog Imperija (MBE).

Patila je od psihičkih poteškoća i živjela je povučeno sa sestrom Jaqueline (koja je također bila britanska špijunka tokom rata). Nakon smrti 2010. njeni ratni podvizi otkriveni su nakon pretrage apartmana u kojem je živjela kada su pronađena odlikovanja koja je primila. Imala je pogreb dostojan heroine.

 RUBY BRADLEY: Medicinska sestra u ratnom zarobljeništvu

 Pukovnica  Ruby Bradley ostvarila je vojnu karijeru prije nego je rat počeo. Radila je kao administratorica u bolnici na otoku Lutonu u Filipinima kada se dogodio napad na Pearl Harbor. Skrivala se u planinama sa kolegama kada su Japanci pregazili otok. Lokalno stanovništvo  prijavilo je gdje se skrivaju te su uhvaćeni i odvedeni natrag u svoju staru bazu koja je bila pretvorena u zarobljenički logor. Opet su radili sa ranjenima i bolesnima, ali u gorim uvjetima. Provela je skoro 3 godine kao ratna zarobljenica, obavljala je operacije, porađala djecu, krijumčarila zalihe i tješila umiruće ukampu. U trenutku oslobođenja 1945. težila je samo 38 kilograma. Njeno izvješće o zarobljavanju možete pročitati ovdje.

Ali to još nije sve! Nakon rata, ostalaje u vojsci i zarađuje svoju prvostupničku diplomu. 1950. kao glavna sestra otišla je u Koreju gdje je radila na prvoj crti gdje je je i ostala do kraja rata. Njena 34 odlikovanja uključuju: dvije Legije zasluga i dvije Brončane zvijezde,  čime je promaknuta u pukovnicu,  Florence Nightingale medalju što je najviše odlikovanje Međunarodnog Crvenog križa. Umirovljena je iz vojske 1963., ali je nastavila raditi kao nadzornica u Zapadnoj Virgijniji slijedećih 17 godina. Pokopana je 2002. sa svim počastima na groblju Arlington.

 KRYSTINA SKARBEK: Poljska špijunka

Krystina Skarbek (kasnije Christine  Granville) bila je kćer poljskog grofa i unuka bogatog židovskog bankara. Skarabekin drugi muž bio je diplomat pa su se u trenutku izbijanja rata nalazili u Etiopiji. Prijavila se u britansku SOE-u odnosno Odjel 6 i vratila se u Poljsku kako bi radila na komunikaciji sa Saveznicima. Impresionirana njenim nastupom, britanska obavještajna služba prihvatila je njen plan. Počevši od 1939. organizirala je poljske grupe otpora i krijumčarila pilote. Gestapo ju je uhitio 1941., ali je pri uhićenju lažira napad tuberkuloze pa su je nakon sati ispitivanja pustili. Skarabek i njen partner Andrezej Kowerski otišli su nakon toga u britansku ambasadu gdje su im osigurani novi dokumenti i identiteti. Postala je Christine Granville, a njen partner Andrew Kennedy. Prokrijumčarili su ih iz zemlje preko Jugoslavije do Turske gdje su ih dočekali Britanci.

Nakon što su postale persone nongrate u Kairu 1944., a zbog kompromitacije grupe the Musheteers s kojom je radila u Poljskoj, učila je za radio operatera i padobrankinju. Poslije Dana D spustili su je padobranom na francusko tlo, ali područje koje joj je bilo dodijeljeno bilo je prepuno Nijemaca pa je pobjegla, propješačivši 112 km. Radila je u Alpama na odbijanju snaga Sila osovine. Imala je izvanredne rezultate, a njene akcije zahtijevale su velike rizike. Stekla je reputaciju legendarne špijunke izvlačenjem grupe zarobljenika tako što je izdala sebe kao špijuna francuskim vlastima koje su radile za Gestapo.

Nakon rata dobila je Ratni križ i Georgeovo odlikovanje, postala je članicom Reda Britanskog Imperija (MBE). Nedostatak adrenalina iz ratnih dana utjecao je na njenu psihu. Živjela je u Velikoj Britaniji, Africi i Australiji. Njen život okončao je Dennis Muldowney 1952., čovjek koje je postao opsjednut njome. Uz njen lik veže se i afera s Ianom Flemingom, ali ne postoje dokazi. Iako, smatra se da mu je upravo ona bila inspiracija za najmanje dvije  Bondove djevojke.

 LYUDMILA PAVLICHENKO: Ruska snajperistkinja

{slika}

Za razliku od mnogo mladih snajperistkinja Sovjetske vojske, LyudmilaPavlichenko bila je vrstan strijelac i prije regrutacije. U vrijeme izbijanja rata bila je 4. godina na Kijevskom sveučilištu. Ruska vojska poslala je oko 2000 snajperistica na frontu, a preživjelo ih je oko 500. Pavlichenko je imala daleko najbolji ratni rekord, sa 309 potvrđenih ubojstva, uključujuću 36 neprijateljskih snajperista/kinje. I to do 1942.! Povučena je sa fronta nakon što je ranjena. Zbog rezultata i rekorda poslana je na PR turneju po Kanadi i SAD-u s ciljem skupljanja potpore  za ratna ostvarenja i impresioniranje Saveznika. Ostatak rata provela je kao trenerica snajperista/kinja i nije bila poslana na frontu. Dodijeljena joj je titula Ratnog heroja Sovjetskog Saveza. Nakon rata, završila je fakultet i postala povjesničarka te služila u Sovjetskom odboru za ratne veterane.

 ALEDA LUTZ: Medicinska sestra u zračnim snagama

Prva poručnica Aleda E. Lutz volontirala je u jedinici koju je formirala ElsieOtt (vidi pod 2), 803-oj vojnoj evakuacijskoj eskadrili, stvorenoj za brzo izvlačenje ranjenika sa fronta. Lutz je letjela na 196 misija i izvukla više od 3,500 muškaraca. Imala je najviše sati leta. Vjerojatno bi imala i više da nije njen C47 avion pao 1944. Pri čemu je cijela posada poginula. AledaLutz prva je žena kojoj je dodijeljen Distinguished Flying Cross (Avijacijski Križ za posebne zasluge – dodijeljen posthumno), Zračno odlikovanje (4 puta), the Oak Leaf Cluster (za označavanje više nagrada – jedno dodatno odlikovanje), odlikovanje Crvenog križa i Purpurno srce. 1990. u njenu čast Veteranska bolnica u Michiganu imenovana je po njoj.

 NOOR INYAT KHAN: Princeza špijunka

 Princeza Noor Inyat Khan bila je potomak osnivača Zapadnjačkog sufijskog reda i učitelja univerzalnog sufizma i glazbenika Inyata Khana, unuka vladara Kraljevstva Mysore i Amerikanke Ore Ray Baker, nećakinje osnivačice Kršćanske znanosti Mary Baker Eddy. Rodila se u Rusiji, a njena mlađa braća i sestre u Engleskoj. Iako je živjela u Francuskoj, posjedovala je britansku putovnicu. Uspjela je pobjeći pred njemačkom invazijom i pridružiti se britanskim Ženskim pomoćnim zračnim snagama (WAAF). Britanska SOE-a angažirala ju je kao samostalnu agenticu i poslala ju u Francusku u lipnju 1943.  gdje je prenosila informacije pomoću Morseovog koda. Odbila je prestati, čak i nakon uhićenja radio operatera. Njemačka obavještajna agencija (SD) uhitila ju je u listopadu, a njen otpor je bio toliko žestok da su je klasificirali kao ‘ekstremno opasnu zarobljenicu’. Nije odala nikakve podatke u mjesec dana, koliko je trajalo ispitivanje, čak je poslala  poruku o svom kompromitiranom položaju (što je SOE-a ignorirala). No, njemačke snage su pronašle njene bilježnice sa bilješkama koje su im dale dovoljno informacija za slanje falsificiranih poruka britanskim špijunima kako bi ih namamili u Francusku i uhitili ih. U studenom je uspjela nakratko pobjeći, ali je uhvaćena i nakon toga držana u okovima deset mjeseci. U rujnu 1944., premještena je u Dachau gdje je i pogubljena zajedno sa tri SOE-ine agentice.

Posthumno joj je dodijeljeno Georgeovo odlikovanje, francuski Ratni križ sa zlatnom zvijezdom te je postala članicom Reda Britanskog Imperija (MBE). Čudna strana njene priče da je ona bila pripadnica sufizma – pacifista indijskog podrijetla. Protivila se britanskoj vlasti nad Indijom i da nije bilo nacističke invazije na Europu, možda bi se borila protiv Britanaca umjesto za njih.

 Prevela i prilagodila Ana – Marija Špehar

Zašto Vlada odbacuje odredbu o 40 posto žena u upravama?

Stranka OraH neugodno iznenađena protivljenjem Vlade RH prijedlogu Europske komisije koji je iznijela povjerenica Viviene Reding, o uvođenju zakonske kvote o minimumu od 40 posto žena u članstvu upravnih tijela javnih tvrtki na cijelom području Europe do 2020, prenosi tportal.

‘Nadamo se da izjava ministra Miranda Mrsića prema kojoj ‘svaka zemlja treba sama propisima postići što veću zastupljenost žena’ ne predstavlja konačni stav dominantno socijaldemokratske, progresivne Vlade o ovom pitanju. Kako konačna odluka o ovoj temi nije donesena, a uzimajući u obzir analize koje govore o tome kako tvrtke i poduzeća kojim upravljaju žene u prosjeku imaju manje gubitaka i ostvaruju kvalitetnije rezultate u redovitom poslovanju, ORaH predlaže promjenu ovakvog stava, ali i ukupne Vladine političke paradigme u području jednakopravnosti spolova’, rekla je članica Predsjedništva stranke Andrea Feldman.

‘Održivi razvoj Hrvatske (ORaH) karakterizira jedinstvena odluka da se vođeni načelima paritetne demokracije – žene i muškarci kandidiraju na sve funkcije, unutarstranačke i vanstranačke – po principu – ciferšlusa. Prednost ovako koncipirane odluke jest da će od početka rada stranke ubuduće – vođene ovim načelom – sve odluke biti donesene od strane rodno uravnoteženih tijela stranke. To će, dakako vrijediti i za sva imenovanja na koja će slijedom rezultata na slijedećim izborima ORaH imati pravo, gdje ćemo ustanoviti fiksni broj članica i članova upravnih odbora i vijeća javnih tvrtki, ustanova i tvrtki. Paritetna demokracija vodi se načelom da su žene i muškarci – ravnopravni i da trebaju biti ravnopravni u svim aspektima političkog djelovanja. Ona promovira individualni aktivizam žena i muškaraca, ali ne predstavlja puko kostimiranje demokratskog procesa, kako bismo mogli nazvati razne, uglavnom neuspješne, pokušaje uvođenja kvota, već stvarnu promjenu mogućnosti pristupa politici’, kažu.

Zaključuju pak da ‘nema sumnje da je društvo, pa i politika koja ne koristi iskustvo, talente, energiju, znanje polovice svog stanovništva osuđeno na stagnaciju i slabljenje’.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.

Prijedlog Zakona o životnom partnerstvu je konzervativan i treba ga poboljšati

Udruženje Zagreb Pride danas je u net klubu MaMa organiziralo pressicu na kojoj su govorili koordinatori udruge Jelena Poštić i Marko Jurčić povodom Vladinog usvajanja Prijedloga zakona o životnom partnerstvu i slanja istoga u daljnju saborsku proceduru. Označili su današnji dan velikom korakom naprijed ka društvu jednakopravnosti. Priopćenje sa ‘pressice’ prenosimo u cijelosti.

– Komentari Zagreb Prida na Vladin prijedlog –

Predloženi tekst Zakona o životnom partnerstvu u svojoj je biti konzervativan.

Riječ je o Prijedlogu zakona koji zapravo regulira već postojeće stanje kada je riječ o istospolnim parovima u Hrvatskoj i  posve se uklapa u predizborna obećanja Kukuriku koalicije, ali i u okvire koje smo mogli čuti iz najkonzervativnijeg, pa i homofobnog dijela društva. Sukladno tim okvirima ne koristi se riječ brak, baš kao što nema riječi ni o posvajanju djece.

U ovom nacrtu zakona nema očito niti jednoga niti drugoga.

Prijedlog Zakona o životnom partnerstvu za nas je  nepotpun u dva važna segmenta i kao takav ne predstavlja ni formalnu jednakost niti je “poklon za Svetog Nikolu”, kako se nepromišljeno izrazila potpredsjednica Vlade Milanka Opačić.

Zagreb Pride je sudjelovao u radnoj skupini koja je izradila nacrt Zakona i od samog se početka zalažemo da životno partnerstvu bude uključiva, a ne isključiva institucija, dakle otvorena i za istospolne i za raznospolne parove. Mi želimo životna partnerstva za sve parove.

Ministarstvo uprave i svi članovi i članice radne skupine su, nažalost, odbili takav prijedlog. Taj prijedlog odbijen je i na javnoj raspravi.

Nadalje, ne vidimo ni dovoljno snažne razloge da se istospolnim parovima uskrati mogućnost zajedničkog posvajanja djece.

Očekujemo da će se u saborskoj proceduri prava koja  su predviđena Prijedlogom Zakona o životnom partnerstvu proširiti i na pravo životnih partnera na posvajanje. Pravo na jednako postupanje i nediskriminaciju životnih partnera i bračnih drugova neizbježna je budućnost. Europski sud za ljudska prava u presudama protiv Austrije i protiv Francuske jasno rekao da osobe homoseksualne orijentacije moraju imati istovjetan pristup svim koristima i pravima koje uživaju heteroseksualne osobe u usporedivom položaju.

Prepoznavanje, reguliranje i zaštita našeg obiteljskog života koju predviđa Prijedlog Zakona o životnom partnerstvu je, bez sumnje, ipak pozitivan pomak i korak naprijed za nas, lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne građane i građanke Republike Hrvatske. S obzirom na postojeći, ali ponižavajući i besmisleni Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003., koji u praksi uopće i nije mogao biti proveden, Zakon o životnom partnerstvu će istospolnim parovima omogućiti veliku razinu prava koju svakako treba pozdraviti. On predstavlja demokratski standard Republike Hrvatske kao članice Europske unije, a odavno je ozbiljna potreba LGBT građana i građanki RH.

Istospolni parovi ne mogu trenutno u RH ostvariti niti jedno pravo koje im pripada kao obiteljskoj zajednici. Ta prava su nam zagarantirana kako Europskom konvencijom o ljudskim pravima, presudama Europskog suda za ljudska prava, tako i samim Ustavom RH. Podsjećamo i na priopćenje Ustavnog suda u povodu nedavno održanog referenduma u kojem se kaže da svaka ” …eventualna dopuna Ustava odredbom prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva.”

Prema istraživanju kojeg smo proveli ove godine na skoro 700 LGBTIQ osoba koje žive u Republici Hrvatskoj, dakle najvećem istraživanju svoje vrste, velik dio ispitanih, njih 23 posto, dijeli kućanstvo s životnim partnerom ili partnericom. Više od polovice tih parova, čak 53 posto ispitanih, namjerava registrirati svoju vezu kao životno partnerstvo u matičnom uredu što ukazuje na snažnu potrebu naše zajednice za donošenje ovog zakona. Osim toga velik dio ispitanih planira imati djecu, nešto malo više od jedne trećine, a oko pet posto ispitanih LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj već ima djecu s kojim žive u zajednici s istospolnim partnerom ili partnericom.

Zagreb Pride će, stoga, u sljedećim mjesecima, dok traje saborska procedura donošenja ovog zakona, raditi na informiranju javnosti o njegovom sadržaju i značaju za dio građana RH. Naime, ovaj zakon će nesumnjivo poboljšati živote istospolnih parova u Hrvatskoj, koji su dosad živjeli na zakonodavnoj i društvenoj margini, onemogućeni posjećivati se u bolnici kao i brojne druge stvari koje heteroseksualni parovi uzimaju zdravo za gotovo.

Planiramo se sastati sa svim saborskim klubovima nakon Nove godine, stoga i ovim putem najavljujemo kako ćemo im poslati pozive za sastanke. Želimo svima pa i onima koji možda na kraju neće glasati za Zakon, predstaviti naše stavove, životna iskustva nas, LGBT građana/ki Hrvatske te ih podsjetiti da odlučuju o nečijoj životnoj sreći i sigurnijoj budućnosti.

Također ćemo sljedeći tjedan, 18.12. u 20:30h u Kinu Grič, organizirati javno savjetovanje s LGBT zajednicom o Zakonu o životnom partnerstvu, na kojemu želimo objasniti što sve ovaj Zakon sa sobom nosi. Uključit ćemo i pripadnice i pripadnike naše zajednice u sve javne akcije koje planiramo u sljedećih nekoliko mjeseci jerželimo hrvatskoj javnosti pokazati da je ovaj Zakon dobar za Hrvatsku i njezine građane/ke. On ništa nikome neće oduzeti, nego baš suprotno – omogućit će istospolnim parovima vrlo visoku razinu prava i, naravno, obaveza te djelovati iznimno pozitivno na prihvaćanje, nas, LGBT građana i građanki Republike Hrvatske.

 

Održana tribina Mediji i referendum o braku

“Mediji i referendum o braku”  bila je tema jučer održane 18. Novinarske srijede,  u Velikoj dvorani Novinarskog doma.  Pozvani govornici/ce bili su Zdenko Duka (predsjednik HND-a), Tomislav Špoljar (v.d. Rukovoditelj Informativno medijskog servisa HRT-a), Alemka Lisinski (glavna urednica T-portala), Ivan Lovreček (glavni urednik RTL-a), Goran Ogurlić (glavni urednik Večernjeg lista), Viktor Vresnik (glavni urednik Jutarnjeg lista), Tonči Matulić (dekan Katoličko-bogoslovnog fakulteta), Željka Markić i Krešimir Planinić (predstavnici inicijative “U ime obitelji”). Moderator tribine bio je Ivica Buljan (glavni urednik časopisa Novinar.). Viktor Vresnik nije prisustvovao, a  poziv nisu prihvatili predstavnici Inicijative “U ime obitelji” uz objašnjenje da smatraju da tribina nema adekvatan srazmjer snaga dvaju gledišta na cjelokupnu situaciju.     

            Pitanja kojih se tribina dotakla su sljedeća; Kakvo je bilo medijsko praćenje svih događaja koji su prethodili referendumu o braku? Jesu li se mediji prema inicijativi “U ime obitelji” i cijelom referendumskom procesu odnosili profesionalno? Mogu li se, i kada, mediji oko nekog pitanja odrediti i zauzeti stranu? Smiju li novinari u svoje privatno vrijeme javno iznositi osobne stavove? Može li se novinare pri akreditiranju tražili i njihova privatna (kućna) adresa? Što se iščitava iz poteza inicijative “U ime obitelji” da na dan održavanja referenduma nekim medijima dopusti dolazak u “stožer”, dok drugim medijima to zabranjuje? Što su mediji poručili svojim solidariziranjem i bojkotom inicijative tijekom cijelog referendumskog dana?

            Govornici su se složili da je odlukom neizdavanja akreditacija određenim medijskim kućama nakon kojeg je došlo do solidarizacije medija najviše oštećena sama javnost zbog onemogućenog pristupa informacijama. Sam čin inicijative “U ime obitelji” su predstavnici medijskih kuća okarakterizirali kao nepromišljen čin i udar na slobodu izražavanja, a sama solidarizacija medija koja je uslijedila predstavljena je kao trenutak kad je postavljena donja granica  tolerancije u slobodi oglašavanja te time određen minimum konsenzusa konkurencije  oko samog pitanja. Razloge samog čina inicijative “U ime obitelji” predstavnici medijskih kuća su tražili u objašnjenjima pragmatične prirode, dok je Tonči Matulić iznio ljudskiju sliku samog čina koja je prouzročena negativnim medijskim pristupom prema Inicijativi u razdoblju prije referenduma.

            Predstavnici medijskih kuća smatraju da su se mediji prema Inicijativi odnosili profesionalno. Ivan Lovreček predstavio je predreferendumsko vrijeme kao vrijeme u kojem je novinarski posao dobio na zahtjevnosti i težini jer je samo pitanje podijelilo javnost, ali i novinare/ke. Stav da je izvještavanje odrađeno profesionalno i objektivno obrazložio je samim time da novinare u njihovu radu ograničava “Zakon o medijima” i evaluiraju regulatorni mehanizmi medijske struke.

            Tonči Matulić je jedini bio zastupnik mišljenja da je medijsko praćenje u predreferendumskom razdoblju bilo pristrano jer je prema njegovom osobnom dojmu težište većine priloga bilo pozitivno naklonjeno strani “Protiv”, a težište većine kritika se odnosilo na stranu “Za”. Mišljenja je da za  adekvatni temelj neke buduće i relevantnije priče o dotičnom treba napraviti znanstvenu analizu problematike jer postoji razlika između dojma i činjenice. Naglasio je međutim da je rad novinara bio profesionalan u segmentu da javnost nije oskudijevala informacijama. Odluku Željke Markić o neizdavanju akreditacija određenim medijskim kućama smatra nedostatkom mudrosti, ali i kao razumljivu.

            Javno opredjeljenje određenih medijskih kuća po pitanju referenduma govornici predstavljaju kao unikum u hrvatskom medijskom prostoru. Zdenko Duka opredjeljenje promatra kroz osobnu prizmu novinara, koje smatra urbanima i progresivnima te iznosi mišljenje da je sama Inicijativa diskriminatorska. S njim se slaže i Alemka Lisinski. Njih međutim od Tončija Matulića razlikuje shvaćanje merituma referenduma, pitanje koje je zapravo podijelilo strane i od kojega treba izvoditi i evaluirati nečije stavove o samom referendumu. Oni polaze od toga da je meritum zapravo uvođenje diskriminacije u Ustav, te da nema veze sa samom institucijom braka, dok je Matulićev stav oprečan.

            Goran Ogurlić objasnio je neopredjeljivanje Večernjeg lista time što razlikuje aktivizam od novinarstva te zbog poštenijeg odnosa prema čitateljima. Istodobno je dopustio kolumnistima iznošenje svojih stavova, koji na to imaju kao takvi pravo. Jedno od pitanja nakon same tribine dotaklo se eseja Slobodana Novaka (“Kad dvojica ili dvije tepaju “dijete moje”-licemjerno lažu”). Urednik Večernjeg je objasnio da je sam tekst pružen javnosti na polemiku i da takvom politikom svi dobivaju jednak prostor i tretman.

{slika}

            Na pitanje da li novinari smiju iznositi svoje stavove, govornici su bili podijeljeni. Tomislav Špoljar zastupa mišljenje da novinari javnog servisa ne smiju iznositi svoje stavove zbog opasnosti od gubitka vjerodostojnosti i smatra da se novinar odrekao djela svojih prava pri ulasku u sam javni prostor kao izvjestitelj. Alemka Lisinski postavila je pitanje o granici gdje završavaju, a gdje počinju prava novinara.

            Tribina je prošla u pomirljivom tonu. Međutim, nedostatak su iste; nesrazmjerna zastupljenost različitih gledišta i nepostojanje činjeničnih podataka (kvalitativna analiza medijskog sadržaja po pitanju referenduma u predreferendumskom razdoblju). Prilikom izricanja stavova o samom referendumu uočena je različita evaluacija biti samog referenduma.

Četvrti festival ženskog stvaralaštva Femix Fest

Četvrti festival ženskog stvaralaštva Femix Fest pod sloganom Ova tama nije stvarnost održat će se 13. i 14. prosinca 2013. godine u zgradi BIGZa u Beogradu, u klubovima Čekaonica i Scena.

 Festival ženskog stvaralaštva u okviru FEMIX programa održava se četvrtu godinu za redom kao vrhunac i završnica aktivnosti tokom godine i okupit će 40 autorica iz različitih polja: poezije, fotografije i filma, a na njemu će nastupiti i tri ženska autorska benda iz Srbije: Late for Coffee iz Beograda, Omladinac 11 iz Subotice i Vibrator u rikverc iz Pančeva.

 Program se sastoji od kazališne radionice forum teatra za rodnu ravnopravnost, ženske poezije, natjecateljskog filmskog programa, foto izložbe i koncerta. Koncert je ujedno i promocija novog izdanja kompilacije ženskih bendova i muzičarki iz Srbije.

Program u cjelini, kao i točnu satnicu možete pronaći na portalu Femix.Info ili Facebook profilu Projekat Femix .

Riječi urednice Femiksete 2013

“Mislim da ovogodišnju Femiksetu treba preslušavati polako i redom, jer svaka nova pjesma otvara prostor sljedećoj. Čini mi se da postoje predrasude o ženskom radu u muzici kao manje kvalitetnom, pogotovo u izvođačkom smislu, pri čemu se često ne obraća pažnja na autorski izraz i ideju. Također, imam dojam da su neki žanrovi u svjesti prosječnog slušatelja i dalje “rezervirani” samo za muškarce, pa se žene koje se usude okušati u istim, unaprijed smatraju uljezima ili ne dobijaju tretman ozbiljan onoliko koliko bi on trebo da biti.

{slika}

Zaista se nadam da će biti onih koji će u tim pjesmama moći prepoznati ono što sam i ja prepoznala. Ako se to dogodi, nešto smo fino napravili.

Milica Mitić (Lula Mae // Sofie from Seattle)

Femix je program podrške ženskom stvaralaštvu pokrenut 2010. godine. Do sada je obuhvatio više od 40 različitih događaja, koje je posjetilo preko 4000 ljudi. Kroz četiri godine realizacije projekta promovirano je oko 50 bendova i više od 200 umjetnica. Aktivisti/kinje Femixa ove godine napravili su istraživanje “Mlade žene na alternativnoj kulturnoj sceni” koje je predstavljeno na festivalu Vox Feminae u Zagrebu. Femix je član Nezavisne kulturne scene Srbije i regionalne mreže Cultural Gender Practices Network.

Prvi seminar o ravnopravnosti spolova u MUP-u

U amfiteatru Ravnateljstva policije održan je 10. prosinca prvi seminar o ravnopravnosti spolova, kojem su, uz okupljene u amfiteatru, putem audio linka prisustvovali i rukovoditelji iz policijskih uprava, od načelnika uprave pa do razine voditelja službe.

Seminar je održan u sklopu provođenja mjera Plana djelovanja za promicanje i uspostavljanje ravnopravnosti spolova u MUP-u, dokumenta kojeg je temeljem Nacionalne politike za ravnopravnost spolova svako tijelo državne uprave dužno donijeti. Ministarstvo unutarnjih poslova svoj je Plan djelovanja za ovo područje također donijelo, riječ je o Planu od 2011. do 2015. godine, a temeljem njega osnovana je i Radna skupina za ravnopravnost spolova, čija je opća uloga vođenje brige o pridržavanju mjera iz Plana djelovanja s ciljem punog ostvarivanja načela ravnopravnosti spolova u MUP-u. Koordinatorica za ravnopravnost spolova u MUP-u pomoćnica je ministra unutarnjih poslova Ines Krajčak.

Naglasivši zadovoljstvo što se ovaj seminar održava upravo na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca, pomoćnica ministra unutarnjih poslova i koordinatorica za ravnopravnost spolova u MUP-u Ines Krajčak uvodno je pojasnila značenje rodne ravnopravnosti te ulogu nacionalnih institucija i zakona u osvještavanju važnosti ravnopravnosti spolova.

“Postojeći niz europskih foruma i institucija koje se bave ravnopravnošću spolova vrlo jasno i glasno naglašava potrebu da se o ravnopravnosti razgovara i da se što više zastupa ravnopravnost. Ali naglasak ove priče je na nacionalnim tijelima jer su upravo nacionalna tijela u zadaći da analiziraju, prate i podržavaju jednako postupanje prema svim osobama i da se osigura jedinstvena primjena zakona o ravnopravnosti spolova na razini država članica EU. RH od 2004. godine izgrađuje svoj institucionalni i zakonodavni okvir za ravnopravnost spolova, a to je prije svega kroz Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o suzbijanju diskriminacije te Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova. Temeljem ovih zakonskih okvira donesen je i Plan djelovanja … i temeljem tog Plana smo se zapravo ovdje danas i okupili. No, zakoni i institucije predstavljaju samo prvi, iako neophodan korak ka ostvarenju rodne ravnopravnosti.”, rekla je pomoćnica i koordinatorica Krajčak iznijevši pritom i usporedne statističke podatke zaposlenosti muškaraca i žena, odnosno policijskih službenika i službenica, državnih službenika i službenica te rukovoditelja i rukovoditeljica po policijskim upravama, postajama i u Ministarstvu u sjedištu.

Navela je kako je prema podacima od kraja studenog ove godine u čitavom ministarstvu zaposleno svega 29,9 posto žena te 71,1 posto muškaraca, da je ovakvo nepovoljno stanje još znatnije izraženo kod policijskih službenika i službenica (17,2 posto policijskih službenica naspram 82,8 posto policijskih službenika), te da odnos žena i muškaraca nije ravnopravniji niti kod neovlaštenih, odnosno državnih službenika, ali je ovdje taj odnos znatno u korist žena (79,4 posto državnih službenica i 20,6 posto državnih službenika).

“Stoga se nadam da ćemo kroz predložene mjere i rad svih ustrojstvenih jedinica postići bolje rezultate u ravnopravnosti spolova u čitavom našem ministarstvu.”, zaključila je Krajčak.

Voditeljica radne skupine Višnja Stanić Šajatović te članovi Dušan Miljuš i Iva Balgač održali su potom prezentacije ne bi li sudionike seminara upoznali sa specifičnostima ovog područja i uloge našeg ministarstva te svih njegovih djelatnika i djelatnica u njemu. Voditeljica Stanić Šajatović govorila je o zakonodavnom okviru područja ravnopravnosti spolova i Planu djelovanja za promicanje i uspostavljanje ravnopravnosti spolova, dok je član Dušan Miljuš prezentirao mjere utvrđene Planom djelovanja, pojasnio njih, ali i koje su ih ustrojstvene jedinice dužne provoditi i na koji način. Članica Iva Balgač je, uz spominjanje praktičnih primjera za unapređenje područja ravnopravnosti spolova u MUP-u, predstavila Smjernice za rodno osjetljivu policijsku praksu.

Okupljenima je podijeljena i brošura “Smjernice za rodno osjetljivu policijsku praksu s posebnim osvrtom na privlačenje, odabir i profesionalni razvoj žena u policiji”, koju je izradila Mreža žena policijskih službenika Jugoistočne Europe – WPON, a na kraju seminara ispunili su i “Upitnik za samoprocjenu o rodnoj osjetljivosti policijske prakse”, koji će nakon obrade prikupljenih podataka moći poslužiti kao dobar putokaz u kojem smjeru s mjerama iz Plana djelovanja krenuti. Upitnik je odaslan i po svim policijskim upravama te će ga djelatnici MUP-a kojima je upućen ispunjavati do 13. siječnja iduće godine, nakon čega će uslijediti analiza.