sdadmin

Svojevrsni moralni križarski rat pomeo je javnu sferu u nastojanju da spasi potlačene muslimanske žene iz njihovih kultura i religije, pritom rastapajući razlike između konzervativaca i liberala, seksista i feminista. Spomenuti rat je zahvatio i opravdao sva raspoloživa sredstva intervencije, od vojne i humanitarne do proizvoljne. Ali je također sveo muslimanku na stereotipiziranu jedinku i omogućio modeliranje prikladne kulturne ikone zanemarujući pritom mnogo kompliciranije povijesne i političke procese.

Kao antropologinja koja je provela desetljeća istražujući i radeći sa ženama u različitim zajednicama na području Bliskog Istoka, našla sam se zabrinutom nad našom opsesijom muslimanskim ženama. Sve od 2001., kada je obrana prava muslimanki bila ponuđena kao racionalna za vojne intervencije u Afganistanu, pokušavala sam pomiriti različita shvaćanja. Shvaćanje iz svog iskustva o pojedinim životima žena i saznanja koja imam kao studentica ženske povijesti i feminizma u različitim krajevima muslimanskog svijeta sam uspoređivala s prezentiranom slikom muslimanske žene kojom smo bombardirani na Zapadu. Tijekom prošlog desetljeća, od djevojčica i žena poput Nujood Ali, koja je napisala bestseler memoare uz pomoć novinarke sa Zapada “I am Nujood, Age 10 and Divorced” (Ja sam Nujood, deset mi je godina i razvedena sam) do Malale Yousafzai, muslimanke su portretirane kao žrtve prisilnog braka, zločina iz časti i zlostavljanja. Prikazane su u svjetlu deficita ljudskih prava zbog islama. Ali ne ponašaju se uvijek onako kako očekujemo od njih, niti bi trebale.

Uzmite za primjer, veo kojim muslimanke prekrivaju kosu i/ili lice. Bili smo iznenađene kada ga mnoge žene u Afganistanu nisu skinule nakon ‘oslobođenja’, budući da je sam veo postao simbol opresije na Zapadu. Ali pomiješali smo veo s nedostatkom samostalnosti. Što većina od nas ne zna, jest da je prije 30 godina antropologinja Hanna Papanek opisala burku kao ‘prijenosnu osamu’ i zapisala da su ju mnoge žene doživjele kao oslobađajuću zato što im je dozvolila da se maknu iz segregiranih životnih prostora ujedno ipak čuvajući zahtijevanu odvojenost i zaštićenost žena od muškaraca s kojima nisu u rodu.

Ljudi diljem svijeta, uključujući Amerikance, nose odgovarajuću odjeću koja se slaže s njihovim javno dijeljenim standardima, religioznim vjerovanjima i moralnim idealima. Ako mislimo da žene u SAD-u žive u svijetu izbora vezano za odjeću, ne trebamo tražiti dalje od vlastitog kodeksa odijevanja i često velikog pritiska tiranije mode.

Što se tiče Malale, ona je bila podvrgnuta groznom činu nasilja od strane talibana, ali edukacija za djevojke i islam nisu u sukobu, za razliku od sugestije koju je napravio Sam Harris kada je hvalio Malalu za ustajanje protiv “mržnje prema ženama u tradicionalnom islama”.  U cijelom muslimanski napučenom dijelu svijeta djevojke su išle i idu u školu generacijama. U Pakistanu, siromaštvo i politička nestabilnost određuju školovanje djevojčica, ali i dječaka. Ipak, u urbanim predjelima, djevojke završavaju srednju školu skoro u istom broju kao i dječaci i samo je malo manje vjerojatno da će ići za daljnjim školovanjem. U mnogim arapskim zemljama kao i u Iranu, na sveučilištima ima više žena nego muškaraca. U Egiptu, žene čine veći postotak na inženjerskim i medicinskim fakultetima nego žene u SAD-u.

Jezik prava ne može zapravo zahvatiti kompliciranost pravog života. Ako u obzir uzimamo nedoumice mlade žene u ruralnom Egiptu koja pokušava izabrati za koga će se udati ili kako će izgraditi dobar život za svoju djecu u teškim okolnostima, možda bismo trebali shvatiti da se svi mi susrećemo s ograničenjima. Nije pravda nikome gledati njihove živote samo kroz jednu prizmu, u ovom slučaju u uvjetima zadovoljenja prava ili pojma slobode. To nisu na kraju ni uvjeti pod kojima promatramo svoje živote, mi koji smo rođeni u obiteljima koje nismo izabrali i tražimo svoj put prema onome što će nas ispuniti u životu, sputani lošom ekonomijom, pod konzumerski naklonjenim kapitalizmom i radeći moralne pogreške s kojima moramo živjeti.

Nema sumnje da zapadno shvaćanje ljudskih prava donosi nadu u bolji svijet za sve žene. Ali, smatram da duboka moralna uvjerenja koja ljudi osjećaju prema pravdi spašavanja žena od mističnog mjesta zvanog Islam-zemlja su zapravo zatrovana nečime što ne može biti odvojeno od naših trenutnim geografsko-političkih odnosa. Slijepi za raznovrsnost života muslimanki, vidimo svoju situaciju previše ugodnom. Predstavljanje muslimanki kao isključivo zlostavljanih navodi nas da zaboravimo nasilje i opresiju u vlastitom okruženju. Naši stereotipi muslimanki nas također odvajaju od problema naše politike i akcije koje ona čini u svijetu koje pomažu u stvaranju ponekad užasnih uvjeta u kojima žive daleki muškarci i žene koje ne poznajemo. Na posljetku, spašavanje muslimanki nam dopušta da ignoriramo kompleksnost situacije u kojoj se svi nalazimo i stvara dvije strane u kojima se feminizam stavlja samo na stranu Zapada.

Stav prevoditeljice:

Daleko od toga da se na muslimanske žene danas gleda kao na žrtve sistema u kojem se nalaze potpomognuto ograničenjima koje nameće islam, ne trebamo zaboraviti da postoje razlozi za to. Kao što postoje razlozi za zabrinutost Amerikanaca zbog ratno-raspoložene vanjske politike njihove Vlade, tako postoje konkretni događaji, tisuće njih, koji su muslimanku (najčešće iz područja Bliskog Istoka) stavili u poziciju žrtve kojoj je potrebna pomoć. Ironija cijele teme jest da su tu pomoć bile prisiljene dijelom tražiti baš zbog postupaka SAD-a. Posljedice rata, dugotrajnih nemira, nestabilnost političkih i društvenih događanja, potlačenost, segregacija, tabuizacija burke, nasilje nad muslimankama počinjeni u ime islama, sve to i još više je uzrokovalu stereotipiziranu sliku muslimanke koja se širi svijetom i prema autorici, odzvanja u SAD-u ponovo kao problem u koji je potrebno intervenirati. Pružiti pomoć. No, ta pomoć nije spašavanje od islama kako je uvriježeno mišljenje, već davanje ljudskih sloboda. Slobode u onom smislu u kojem ju možemo dati i osigurati. Ne u odabiru obitelji, krvne grupe, boje očiju i slično, što po meni autorica teksta navodi naivno kao argumente. Amerikanci bi se trebali baviti poslovima i lošim potezima SAD-a, shvaćam njezinu premisu, umjesto što na silu serviraju svoje viđenje demokracije posebno muslimanskom dijelu svijeta. Ali, nije isto nositi burku i ne voziti auto zato što žena tako odabere i/ili zato što joj njeno društvo i religija to zabranjuju! Sloboda izbora znači baš to što sam pojam kaže, ona nije ni ‘zapadna sloboda’ ni ‘muslimanska sloboda’, ona je ljudska.

Prevela i prilagodila Iva Agatić