Objektivizacija žena je mnogo više od seksi fotografija

Kada feministkinje kritiziraju objektivizaciju žena, većina ljudi automatski pomisli na slike koje preplavljuju naše časopise, filmove, reklame i Internet – slike žena razodjevenih u različitim stupnjevima, uređene i predstavljene za muške poglede. Međutim, dok seksualna objektivizacija zaista jest ogroman problem, ona je, nažalost, samo dio objektivizacije žena koja se širi u svijetu, od trenutka kada kročimo u njega.

Budući da je sve to preočito i nemoguće ignorirati, stavljamo svoj fokus na seksualnu objektivizaciju. Razlika između načina kako su žene predstavljene i kako su muškarci predstavljeni u nacionalnim novinama i drugim medijima je očigledna – žene su prečesto reducirane na zbroj dijelova tijela, jako fotošopirane kako bi odgovarale idealu ženske ljepote. To privuče našu pažnju, shvatimo da nešto nije u redu i samouvjereno okrivimo seksizam za takve prizore.

I naravno da smo u pravu. Ali, prenaglašavanje seksualne objektivizacije može staviti u sjenu mnogo problematičniji aspekt objektivizacije, gdje je seksualna objektivizacija samo vrh ledene sante. Na kraju krajeva, biti predstavljen na seksualan način ne znači nužno objektivizaciju. Seksi slike muškaraca, za usporedbu sa seksi slikama žena, često ih prikazuju kao seksualne subjekte, glumce koji vježbaju svoju seksualnost, umjesto kao objekte koji služe zadovoljavanju tuđe seksualnosti.

Dakle, na što točno mislim kada kažem da je seksualna objektivizacija jednostavno najvidljiviji dio objektivizacije? Počnimo od diferencijacije između statusa subjekta i statusa objekta. Dok je subjekt aktivan, ima namjeru i cilj, objekt je pasivan, nad njim se provodi volja. Ta se dihotomija ogleda i u gramatici: kada čujemo “Fiona je pogladila mačku”, shvaćamo da Fiona ima status subjekta, dok mačka ima status objekta. U idealnom svijetu, svi bi mi ponekad bili subjekti, a ponekad objekti, ovisno o situaciji, i to bez ikakvih problema. Međutim, u dominantnom narativu društva, subjekt i objekt je izrazito rodno određen, pri čemu muškarci imaju status subjekta većinu vremena, a žene su izuzetno objektivizirane.

Takve poruke počinju još u kolijevci. Istraživanje koje je provela Janice McCabe pokazalo je da je broj muških likova u dječjim knjigama daleko veći od broja ženskih likova i da čak i kada su likovi (najčešće životinje u knjigama) rodno neutralni, roditelji ih čitaju kao muške likove. Taj uzorak se pojavljuje i u dječjim serijama, gdje je svega trećina glavnih uloga namijenjena djevojčicama. Princip Štrumfete, gdje je samo jedna ženska junakinja prisutna među muškim likovima, i dalje vrijedi za većinu serija.

Kada smo odgajani/e na pričama koje se vrte oko dječaka i muškaraca, taj se muški centralizam nastavlja provlačiti kroz ostatak naših života. Većina filmova priča priču muškarca, sa ženama koje se pojavljuju kao nečija djevojka, supruga, majka ili neka druga sporedna uloga. U prosječnoj godini, svega 12 do 15 posto najgledanijih filmova u Hollywoodu se fokusira na žene i njihove priče.

Nisu samo mediji krivi za to. U svakodnevnom razgovoru, muške imenice dominiraju našim govorom i idejama. Svaki pas kojeg vidimo je ‘on’, svaki nacrtani čovječuljak je ‘on’ i slično. Doduše, postoje neke iznimke, no teško da će nas to utješiti kada se uglavnom radi o stvarima koje najčešće posjeduju muškarci.

Uglavnom, konačni efekt svega toga jest da socijaliziramo svaku novu generaciju tako da svijet, i žene u njemu, gledaju iz perspektive muškaraca. To rezultira time da se jedino muškarci promatraju kao potpuna i kompletna bića, ne i žene. Žene su objektivizirane – to znači da nas se negira i da se na nas gleda izvana, bez obzira na našu vlastitu svijest, naše misli i osjećaje.

Zato što nam društvo govori da su žene objekti, a ne subjekti, producent Tomb Raider’sa, Rob Rosenberg, smatra da je prirodno zaključiti da se igrači “ne poistovjećuju s karakterom Lare Croft” i da misle da “idu na zajedničku avanturu s njom u kojoj je pokušavaju zaštititi”. Unatoč tome što igraju u Larinom liku.

Zato što nam društvo govori da su žene objekti, a ne subjekti, Stephen Hawkings  može izjaviti da su žene ‘potpuna misterija’, nakon čega se sve novine uhvate te rečenice, proglašavajući žene ‘najvećom misterijom poznatom ljudima’. Muškarcima je normalno naklapati kako ne razumiju žene, ali tomu je tako zato što nikad nisu ni pokušali jer ih društvo nikad nije naučilo da gledaju na svijet kroz oči žena.

Zato što nam društvo govori da su žene objekti, a ne subjekti, kada se društvu predstavi slučaj zlostavljanja žena od strane muškaraca, svi na to gledaju iz njegove perspektive: “Ah, sigurno ga je isprovocirala”, “On je inače drag čovjek koji je puknuo”, “Sigurno ga je zbunila s pogrešnim signalima”, “Možda je krivo optužen, kako je grozno što mora u zatvor zbog toga”. Sa svakim komentarom koji krivi žrtvu, društvo otkriva kroz čije oči gleda, a to su definitivno muške.

Zato što nam društvo govori da su žene objekti, a ne subjekti, čak i muškarci koji ustaju protiv nasilja nad ženama govore drugima da je zamisle kao ‘nečiju suprugu, majku, kćer ili sestru’, a ne jednostavno kao ‘ljudsko biće’.

Zastrašujuće je samo i pomisliti koliko daleko objektivizacija žena ide. Svakako se moramo boriti protiv seksualne objektivizacije, ali borba ne staje na tome. Žene su objektivizirane na mnoge načine kojih nismo niti svjesni/e i zbog toga moramo uništiti i zadnji znak patrijarhalnosti, kako bi postigle svoj cilj da budemo prepoznate i tretirane kao ljudska bića.

Prevela i prilagodila Tea Stipan

Sedam stvari koje trebate pogledati kada se osjećate loše zbog svog tijela

Svatko ima dane kad se osjeća užasno zbog svojeg tijela.

Bilo da je to potaknuto bezobzirnim komentarom, brzim pogledom u zrcalo ili samo time da se probudimo osjećajući se grozno, svi smo kroz to prošli. A problemi zbog izgleda mogu imati učinka na svaki dio vašeg života. Mogu vaš seksualni život učiniti manje zadovoljavajućim, povećati razinu stresa i tjeskobe i, naravno, utjecati na to kako i čime se hranite.

Srećom, ponekad je sve što nam treba doza realnosti ili određenih riječi da vas trgnu iz vlastitog negativnog, prema tijelu mrzilačkog raspoloženja. Ovo je sedam stvari koje možete pogledati kad ste nesretni u vlastitoj koži:

1. Divan strip o slici o vlastitom tijelu ilustratorice Colleen Clark, koji nas podsjeća kako nas vlastita tijela ne definiraju.

{slika}

2. Sliku Barbie kako bi izgledala da je izrađena na temelju izgleda prosječne devetnaestogodišnjakinje

Umjetnik Nickolay Lamm iskoristio je 3D tehnologiju printanja i informacije s CDC-a kako bi kreirao ‘normalnu’ Barbie  ̶  i usporedba s lutkom je uistinu potresna. Ova usporedba pokazuje kako su ideali ljepote kojima smo izloženi od najranije dobi uglavnom potpuno  nerealistični.

{slika}

3. Projekt ‘Nisi dovoljno lijepa’

Nakon što ju je prvi suprug prevario jer nije ‘dovoljno lijepa’, Jennifer Tress podijelila je svoju priču na YoureNotPrettyEnough.com. Posjetitelji njezine stranice upozorili su je na veći problem sa ženskim samopouzdanjem i nesigurnošću i ona sada vodi programe na koledžima pomažući mladim ženama s problemima sa slikom o vlastitom tijelu. Njezina stranica odličan je podsjetnik na to koliko moćne možemo biti kad počnemo govoriti o tim pitanjima.

4. Pozitivna poruka o tijelu pjevačice Mary Lambert, autorice pjesme Same Love, na Facebooku:

Ja sam jedna velika djevojka. Pohotljiva, zaobljena, u haljine odjevena lezbijka. Volim svoje tijelo: to je jedino tijelo koje ću ikada imati. Jedem mnogo povrća i vježbam i pijem džin martinije i usipavam M&M-ove u svoj smrznuti jogurt i ponekad ne radim ništa drugo nego gledam Project Runaway. Dopušteno mi je izgledati seksi, osjećati se seksi i biti zaljubljena. Vrijedna sam svih tih stvari, baš kao i ti. Volite svoje dobre i loše, sve zastrašujuće dijelove koje ste dosad pokrivale jer one su vaše i nema te razine razina osuđivanja koja će vaše reći kako da volite vlastito tijelo. Riječima Sonye Renee, tijelo nije isprika. Ti si čarobna.

5. Otvoreno pismo jedne žene u kojemu se ispričava svim svojim bivšim klijentima koji su sudjelovali u njezinu programu gubitka težine

U kolovozu 2013. u objavi na svom blogu Iris Higgins otkrila je da je dok je bila na poziciji konzultanta za gubljenje težine često poticala svoje klijente da pothranjuju i kritiziraju svoja tijela. Napisala je: “Žao mi je jer su mnogi od vas ušetali zdravi i išetali s poremećajima hranjenja, s poremećenom idejom o slici vlastitog tijela, čak i s  osjećajem da ste ‘gubitnici’. Nitko od vas nikad nije izgubio. Nikad. Ja sam iznevjerila vas. Iznevjerila vas je kampanja za gubitak težine. Naše vas društvo iznevjerava”. Njezine riječi podsjećaju nas na to koliko je duboko pogrešna industrija koja se bavi gubljenjem težine i otkrivaju marketinške trikove koji postoje samo zato da bi posramili žene i natjerali ih na kupnju dijetalnih namirnica, planova za tjelovježbu i dodataka prehrani. Sjetimo se da mehanizam takvih pothvata čini lakšim zaboraviti kompletnu tu industriju.

6. Ovo je žena, koja može reći “Apsolutno obožavam svoje tijelo”

Liz Casey, blogerica koja piše o prihvaćanju vlastitog tijela, pojavila se u segmentu HuffPost Live-a, u kojem je podijelila svoj inspirirajući stav prema vlastitom tijelu i svoju želju da pomogne drugima da stignu do točke u kojoj vole sami sebe. Pogledajte video ovdje.

7. Izjave ovih djevojčica o vlastitim tijelima

Ovogodišnji srpanjski broj časopisa Interrupt Mag donio je izjave djece koja slave sve što vole u vezi vlastitih tijela. Neki od odgovora djevojčica bili su posebno divni: Lola (5): “Volim svoje tijelo jer je čarobno.”

{slika}

Sjetite se razdoblja u kojemu ste i vi vjerovali da je vaše tijelo ‘čarobno’  ̶  i pokušajte se ponovo dovesti do tog osjećaja.

Prevela i prilagodila Ana Stipković

Nove laži Željke Markić

Povodom nastupa  Željke Markić na Novoj TV u sučeljavanju sa Sandijem Blagonićem dana 27. studenog 2013, Hrvatsko sociološko društvo reagira, kao strukovna organizacija, na opetovano pozivanje na tzv. ‘teksašku studiju’, čiji je znanstveni kredibilitet upitan što je već u nekoliko navrata bilo pokazano, a zaključci koji se u njoj iznose nisu u skladu s prikupljenim podacima. Korištenjem te studije se pokušava dati znanstveni legitimitet tvrdnjama da je za djecu nepovoljno odrastanje u homoseksualnim obiteljima iako podaci na kojima je ona bazirana to ne pokazuju. S obzirom na to da je u javnosti više puta iznesena kritika te studije, njeno ponovno korištenje smatramo namjernim pokušajima manipulacije znanstvenim istraživanjima koja štete kako ugledu struke tako i točnom informiranju javnosti.

Pod ‘teksaškom studijom’ se zapravo krije rad Marka Regnerusa pod naslovom How Different Are the Adult Children of Parents Who Have Same-Sex RelationshipsFindings from the New Family Structures Study, objavljen u časopisu Social Science Research. Regnerus tvrdi da njegovi podaci pokazuju kako djeca odrasla u istospolnim obiteljima postižu lošije rezultate na raznim socijalnim, emotivnim i relacijskim pokazateljima od djece odrasle u obiteljima s roditeljima različitog spola.

Međutim, Regnerus u svojoj studiji nije ispitivao djecu iz istospolnih obitelji kao što se tvrdi, već su većinu njegovog uzorka činila djeca iz neuspjelih heteroseksualnih brakova koja su vjerovala da je jedan od njihovih roditelja u nekom trenutku života imao barem jednu romantičnu vezu s osobom istog spola. U uzorku od 248 djece koje je Regnerus kategorizirao kao djecu iz istospolnih obitelji, samo je tek dvoje uistinu živjelo sa svojim homoseksualnim roditeljem i njegovim/njezinim istospolnim partnerom od rođenja do 18. godine. Dakle, ‘teksaška studija’ uopće nije ispitivala djecu odraslu i odgajanu u homoseksualnim obiteljima.

Regnerus je dakle djecu iz raspalih heteroseksualnih veza čiji su roditelji imali homoseksualno iskustvo uspoređivao s djecom koja su od rođenja do 18. godine živjela u stabilnim i netaknutim obiteljima i čiji su biološki roditelji još uvijek vjenčani.

Različiti rezultati koji su favorizirali djecu odraslu u heteroseksualnim obiteljima su stoga posljedica manipuliranja uzorkom i podacima, a ne postojanjem eventualne razlike između heteroseksualnih i homoseksualnih obitelji. Detaljna kritika Regnerusovog rada iznesena je u članku Gary J. Gates et al., Letter to the Editor and Advisory Editors of Social Science Research(41 Social Science Research 1350 (2012)) koji je potpisalo preko stotinu znanstvenika iz područja društvenih znanosti.

Sam Regnerus je neke kritike priznao i pokušao na njih odgovoriti u članku Parental Same-Sex Relationships, Family Instability, and Subsequent Life Outcomes for Adult Children: Answering Critics of the New Family Structures Study with Additional Analyses (1 Social Science Research 1367, 1369 (2012), međutim na većinu njih, uključujući gore iznesene kritike, nije ponudio odgovore niti izmijenio znanstveno neutemeljene interpretacije podataka. Stoga se na temelju ovog istraživanja jedino može zaključiti da je za razvoj djece bitna stabilna obiteljska okolina. Takav zaključak je u skladu s većinom socioloških i psiholoških istraživanja koja pokazuju da je obiteljska stabilnost, a ne seksualne preferencije roditelja ono što određuje razvoj djece i njihov uspjeh budućem životu. Pregled istraživanja u posljednjih 25 godina pokazuje da djeca koja odrastaju u istospolnim obiteljima postižu jednake rezultate u svim područjima kao i djeca koja odrastaju u heteroseksualnim obiteljima. (Michael LambMothers, Fathers, Families, and Circumstances: Factors Affecting Children’s Adjustment, 16 Applied Developmental Science 98, 104 (2012).

 

 

Referendum nije ZA nešto, već PROTIV nekoga

U srijedu, 27. studenoga, u Književnom klubu Booksa, održana je deveta Roza hipnoza, ciklus tribina koje je pokrenulo Udruženje Zagreb Pride u organizaciji Ane Brakus i Gordana Duhačeka. Temu ove Roze hipnoze nije teško pogoditi – gošće su govorile o referendumu o braku i posljedicama koje već jesu proizašle pokretanjem inicijative U ime obitelji i do kojih bi moglo doći ako referendum prođe. Gošće tribine bile su Eleonora Katić, pravnica obiteljskog prava i majka gej sina, Zoran Kurelić, profesor na Fakultetu političkih znanosti, politički analitičar Žarko Puhovski i novinar Novog lista Ladislav Tomičić.

Na samom početku tribine, gošće su iznijele svoja predviđanja rezultata referenduma te su se svi složili da bi od 60 do 70 posto ljudi moglo biti za unošenje homofobne definicije u Ustav. Katić je nadodala da neovisno o brojkama i postocima, ako takva definicija uđe u Ustav, situacija je izuzetno loša, ne samo za LGBT populaciju već i za sve koji ne žele da Hrvatska nazaduje po pitanju ljudskih prava. Kurelić je rekao kako je najveći problem u Hrvatskoj to što se Ustav nikada ne interpretira onako kako bi mogao – liberalno, te da inicijativa U ime obitelji navodi ljude na pogrešno razumijevanje i tumačenje, što ima dalekosežne i štetne posljedice za buduće zakone, među kojima je i Zakon o životnom partnerstvu. Neupitno je da UIO namjerava koristiti za njih potencijalno povoljne rezultate referenduma kako bi otežala i, na kraju, spriječila donošenje Zakona o životnom partnerstvu. Ako referendum prođe, Hrvatska će biti jedina zemlja u Europi, uz Mađarsku, koja će imati dvostruku zabranu istospolnih brakova.

Puhovski je naglasio kako je dobra stvar ovog referenduma to što se pokazalo u kakvom društvu i zemlji živimo. Osvrnuo se na Kurelićev komentar kako Hrvatska ne tumači Ustav liberalno, rekavši kako od nje to ne možemo niti očekivati jer je naše društvo primitivno, što se najbolje pokazalo u posljednjih nekoliko mjeseci. Naglasio je kako je u ovoj situaciji bilo histeriziranja s obje strane te da ne opravdava u potpunosti postupanja bilo koje strane. Međutim, budući da je referendum doveo do značajne podjele u društvu, prisiljeni smo birati strane s ljudima s kojima inače ne bi, što se prvenstveno odnosi na trenutnu Vladu, koju smatra najgorom dosad, no opozicija je još gora zbog čega nam ne preostaje ništa drugo nego prikloniti se vladajućima. Naglasio je kako smatra da je Milanović, samim time što nije tražio ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja, za posljedice odgovoran jednako kao i Željka Markić.

Tomičić se osvrnuo na usporedbe referenduma s logorom, za koje smatra da nisu pretjerane jer “ne moraš biti okružen žicom da bi se osjećao kao u logoru”. Svi znamo u kakvoj zemlji živimo, zato nas ovaj referendum ne bi trebao toliko ni čuditi, ali bi se svi trebali ozbiljno zabrinuti i zapitati se koja je manjina sljedeća na redu. Katić je nadodala kao je jedno vrijeme vjerovala da se društvo počelo mijenjati na bolje i da inicijativu u početku čak nije ozbiljno ni shvaćala, no šokiralo ju je do čega je ovo sve dovelo. Kao majka gej sina, naglasila je kako je strašno morati reći vlastitom djetetu da se nikada neće moći vjenčati doma.

Usporedivši Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. godine i nadolazeći Zakon o životnom partnerstvu, Gordan se ubacio rekavši kako Zakon o istospolnim zajednicama parovima nije omogućavao apsolutno ništa te da se su se njegove dvije odredbe odnosile samo na prekid veze. Nadovezao se Puhovski koji je naveo kako je problem kod takvih zajednica to što je potreban faktor izvana koji će potvrditi postojanje zajedničkog života. Također, kao najvažniji dio cijele referendumske priče je istaknuo potrebu da se aktivisti i aktivistkinje LGBT zajednice pokrenu i zatraže pravo na posvajanje budući da nema niti jednog razloga da im se isto onemogući. Naravno, teško da će politička elita to trenutno dopustiti, no “ako ne tražite više od onoga što želite, neće nikada ništa niti dobiti”, kazao je Puhovski.

Da ovdje nije riječ o referendumu o braku nego o referendumu protiv pedera, istaknuo je Tomičić, rekavši kako je ta situacija zastrašujuća, iako ne i nova. Što se posvajanja tiče, dogodit će se isto što se dogodilo i sada – aktivirat će se primitivci, a ljevičari će se uplašiti pritiska i opet ne poduzeti ništa. Katić je naglasila kako iza svega stoji Katolička crkva koja se pojavila najprije na mala vrata pa sve do ovoga što se sada događa, ne libeći se iskazati svoje političke namjere koje posljedice ne ostavljaju samo na politiku, već i na svakodnevni život ljudi.

Kurelić je rekao kako većina ljudi vidi samo definiciju braka u cijeloj ovoj inicijativi, a ne razmišlja pritom o posljedicama koje će ta definicija ostaviti ako se unese u Ustav. Puhovski je nadodao da pobornicima UIO-a ostaje prazna ljuštura braka jer brak kakav oni traže u današnjem društvu više ne postoji. “Upravo je u tome najveća tragedija konzervativaca – to što ne mogu ili ne žele prihvatiti promjenu”, zaključio je. 

Prepunim trgom orilo se: PROTIV!

Ovim putem želimo se zahvaliti svima koji su sinoć iskazali svoju podršku kampanji Građani glasaju PROTIV. Sinoć smo pokazali da nas ima. Temperatura je brzo prešla iz minusa u plus. Sinoć nas je više od 10.000 jasno i glasno, glazbom poručilo da se protivimo podjelama, da se protivimo netrpeljivosti. Poručili smo da želimo živjeti u zemlji koja će nas sve prigrliti. Duboko vjerujemo da je hrvatsko društvo otvoreno, uključujuće i kršćansko u svojim tradicijama i humanističko u svojoj budućnosti. Trgom i Hrvatskom jučer se orilo PROTIV! Vjerujemo da će tako biti i u nedjelju!

Jučer su se javnosti u sklopu koncerta obratili, među ostalima, Mile Kekin, Nataša Janjić Lokas, Vili Matula, Barabara Nola, Siniša Labrović, Urša Raukar i Severina. I brojne druge javne osobe plesale su s nama čitavu noć.

Posebna zahvala ide izvođačima – Zlim bubnjarima, Punčkama, Fakofbolan, Le Zboru i Čipkicama, Kandžiji, Stillnessu, Kawasaki 3P, TBF-u i LET-u 3. Svi su svirali besplatno, odazvali se u roku od samo nekoliko dana i pokazali zašto su veliki. Zahvala i Radiju 808 na besprijekorno odrađenom live streamu koncerta, zahvaljujući kojem su u odličnoj glazbi i vrhunskom raspoloženju sudjelovali ljudi diljem Hrvatske. A sve to ne bi bilo moguće bez Vedrana Menige iz Pozitivnog ritma i Ilka Čulića, koji su u nemogućim uvjetima i nemogućim rokovima osigurali bendove, pozornicu, zvuk, rasvjetu i ostalo, ukratko – sve što jedan koncert čini vrhunskim.

Ali nismo gotovi, pred nama su još tri dana.

Sutra u isto vrijeme, točno u podne, ponosno hodamo za jednakost u Puli, Rijeci, Splitu i Zagrebu. Pridružite nam se opet, pokažimo svima da smo otvoreni i humani, pokažimo da smo ljudi. Jer ljudski je biti PROTIV!

Ispred kampanje “Građani glasaju protiv”

Eugen Jakovčić, odnosi s javnošću, eugen.jakovcic@documenta.hr, 091-4572399

Gordan Bosanac, koordinacijski tim kampanje, gordan.bosanac@cms.hr, 091-7391247

‘Glasam protiv fašizma’

U petak 29.11. u 17 sati, u osam hrvatskih gradova održat će se akcija ‘Glasam protiv fašima’. U akciji će građani i aktiviti položit crvene lampione ispred spomenika žrtava fašizma, na istoimene ulice i trgove i ostala simbolična mjesta diljem Hrvatske.

Ovim činom želi se podsjetiti javnost na stravične događaje u prošlosti koji trebaju svakom društvu biti primjer onoga što ne želimo vidjeti u budućnosti. Većem dijelu javnosti malo je poznata činjenica kako je Hitlerov režim uhitio oko 100 tisuća ljudi zbog sumnje da su homoseksualci, pola od njih osudio, a oko 15 tisuća ih poslao u logore smrti. Najstrašnije od svega jest to što je Njemačka (čak i poslijeratna) u svojem Kaznenom zakonu imala zloglasni paragraf 175 (kojim je homoseksualnost kriminalizirana) a koji je predstavljao zakonsko uporište navedenome. Osim toga, homoseksualnost je prema mišljenju nacista oslabljivala državu na nekoliko načina i smatrala se jednim od razloga nižeg nataliteta te zarazom koja može izazvati epidemiju. Svakome od nas treba biti jasno kako se ovakvim idejama više nikad ne smije pružiti šansa i da im nije mjesto u demokratskom društvu. Ono što predstavlja ozbiljnu opasnost jest činjenica da se legalni društveni alati mogu od strane određenih grupacija iskoristiti u svrhu diskriminiranja određenih manjina. 

Svježi primjer je nadolazeći referendum gdje se pod geslom demokracije promiče upravo suprotno, ideološki fanatizam i ljudska isključivost. Umjesto da se radi na toleranciji i razumijevanju među ljudima otvara se put masovnom radikalnom desnom populizmu u državi sa svrhom stvaranja dviju Hrvatski u jednoj. 

Ako ne želite biti dio takve propagande, ako ne želite sudjelovati u zatiranju ljudskih prava, ako ne želite dozvoliti da se čuje samo jedan glas, onaj glas koji nije reprezentativan i koji ne zastupa većinu, ako ne želite vidjeti oku nevidljive ali ipak prisutne ružičaste trokute na ramenima ljudi, pridružite se akciji i zapalite crvene lampione u spomen na demokraciju.

Ako 1.12.2013. ne izađemo na referendum i ne glasamo PROTIV dali smo glas za suton hrvatskog demokratskog društva. O kojim ćemo manjinskom pravima odlučivati na sljedećem referendumu? Svi smo dio neke manjine. Zato glasamo PROTIV!

Lokacije:

Zagreb – Trg žrtava fašizma
Split – ispred Spomenika žrtvama fašizma (zgrada Općine)
Rijeka – Ulica žrtava fašizma (Muzejski trg)
Poreč – Trg Joakima Rakovca
Pula – Titov Park
Osijek – Trg Slobode
Đakovo – Spomen obilježje žrtvama fašizma
Korčula – Spomenik palim borcima, Trg pomirenja