Ženama 40 posto mjesta u upravnim odborima

Zastupnici Europskog parlamenta podržali su u srijedu prijedlog zakona, koji bi obvezao trgovačka društva uvrštena na burzu, da do 2020. godine osiguraju ravnotežu spolova među savjetodavnim članovima uprava, drugim riječima najmanje 40 posto savjetodavnih mjesta u upravama tvrtki trebale bi držati žene. Trgovačka društva koja ne usvoje pravila o transparentnom i objektivnom izbornom postupku, mogla bi se suočiti s kaznama. U 2013. godini samo je 17.6  posto žena sjedilo u upravama tvrtki.

Zastupnici traže javan, transparentan i pošten izborni postupak, te primjenu prethodno utvrđenih, jasnih, neutralnih, nediskriminirajućih i nedvosmislenih kriterija, koji bi obvezali društva da dostignu cilj od 40 posto do 2020. godine, a javna trgovačka društva do 2018. godine.

U slučaju dva podjednako kvalificirana kandidata, prednost ide kandidatu podzastupljenog spola. Kvalifikacije i sposobnost i dalje su ključni kriteriji kod zapošljavanja.

Mala i srednja poduzeća (MSP) bila bi izuzeta iz Direktive. Međutim, države članice trebale bi uspostaviti politike za pružanje podrške i poticanje malih i srednjih poduzetnika na značajno poboljšanje rodne uravnoteženosti na svim razinama uprave i u odborima trgovačkih društava.

U slučaju nepoštivanja i kršenja transparentnog i otvorenog izbornog postupka, jasnih, neutralnih, nediskriminirajućih i nedvosmislenih kriterija slijedile bi sankcije.

Države članice zahtijevaju da uvrštena trgovačka društva pruže podatke nadležnim nacionalnim tijelima, jednom godišnje o zastupljenosti spolova u svojim odborima, razlikujući između savjetodavnih i izvršnih članova uprave te o mjerama koje su poduzete s obzirom na cilj od 40 posto, te da te podatke na primjeren i lako dostupan način objave na svojoj internetskoj stranici i u godišnjem izvješću. Ako uvršteno trgovačko društvo ne ostvari cilj ili transparentni izborni postupak mora pripremiti obrazloženje o nepostizanju ciljeva ili ispunjenje tih obveza te pružiti sveobuhvatan opis mjera koje je trgovačko društvo usvojilo ili koje namjerava usvojiti kako bi ostvarilo ciljeve ili obveze. Moguće sankcije za kršenje transparentnog postupka mogle bi uključiti: isključenje iz javnog poziva za dostavu ponuda ili djelomično isključenje iz dodjele sredstava iz strukturnih fondova Unije.

Direktiva će postati pravno obvezujuća ako dobije suglasnost i potporu Vijeća.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.

‘Istina je. Zašto šutite o tome?’

AUTONOMNA ŽENSKA KUĆA ZAGREB u partnerstvu sa produkcijskom kućom Kinorama vas poziva 22.11.2013. godine (petak) u Kulturni centar MaMa, Preradovićeva 18 s početkom u 11 sati na diskusiju pod nazivom ‘Istina je. Zašto šutite o tome?’

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama ponovno Autonomna ženska kuća Zagreb želi alarmirati i senzibilizirati javnost  o velikom društvenom problemu, te upozoriti na važnost i nužnost institucionalne podrške ženama i njihovoj djeci koje/i su preživjele/i partnersko naslje, a uoči premijere filma Lukasa Nole ‘Šuti’.

U diskusiji će sudjelovati: Lukas Nola, redatelj filma ‘Šuti’, Tihana Lazović, glumica iz filma ‘Šuti’ , Lj.M., žena koja je preživjela nasilje i koja će govoriti o svojim iskustvimate Neva Tőlle, aktivistica Autonomne ženske kuće Zagreb

Pruži otpor 1.12. To je tvoja građanska odgovornost!

Za nepuna dva tjedna, građane i građanke Hrvatske ponovno očekuje referendum. I to ne bilo kakav. Isti onaj referendum koji tjednima puni medijski prostor i dijeli Hrvatsku na ‘za’ i ‘protiv’ – Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?

Za ili protiv, pitanje je sad! Prije toga, mislim da je pitanje od krucijalne važnosti: kako motivirati građane i građanke RH da ispune svoju građansku obvezu i 1. prosinca odšetaju do birališta.

Ako je suditi prema referendumima koji su održani u protekle dvije godine, odaziv birača od 43 posto o pitanju ulaska u EU, nije baš spektakularna brojka. Lokalni referendum o Srđu na koji se odazvalo tek nešto više od trećine birača/ica sramotno je uopće spominjati. Na izbore također izlazi sve manje i manje ljudi.

Ipak, svi/e bismo mi mijenjali/e svijet.  Ali iz topline svojih domova, očito.

Svakodnevno svjedočimo porastu općeg nezadovoljstva, zbog zahuktanih političkih, egzistencijalnih i moralnih (ne)prilika. Obrnuto proporcionalno rastu nezadovoljstva, kao nacija postajemo sve pasivniji. Zašto?

Tipične izlike koje nas čine amebama i odgovori na njih

  • Moj glas ionako ništa neće promijeniti.

Naravno da neće, jer postoji još tisuće vas koji/e dijelite takvo razmišljanje. Ali razmislite li malo bolje o tome što bi bilo da svi/e oni/e koji/e misle da je njihov glas beznačajan, ipak izađu na birališta, situacija se drastično mijenja. Kotač promjene odjednom se pokreće u drugom smjeru.

Uostalom, da su pokretači/ce referendumske inicijative i njihovi/e istomišljenici/e mislili/e da njihov glas ništa ne mijenja, bi li do referenduma uopće došlo?

Prestanite sami/e sebe opravdavati ulogom društvenih pijuna koji služe za ukras. Kao odgovornim i odraslim osobama takva vam uloga ne pristaje.   

  • Što se to mene tiče?

Mislite da vas se referendumsko pitanje ne tiče jer ste ‘normalna’ heteroseksualna osoba i konačan ishod referenduma ionako ni na koji način neće utjecati na vas?

Komentar osobe iz Inicijative Glasaj protiv koji ovih dana kruži društvenim mrežama možda vam razjasni zašto vas se to ipak tiče: “Prvo su definirali brak kao zajednicu muškarca i žene, nisam učinio ništa jer sam heteroseksualac. Potom su zabranili ćirilicu, nisam učinio ništa jer ju ni ne znam čitati. Potom su zabranili medicinski potpomognutu oplodnju, nisam učinio ništa jer moja žena i ja imamo predivnu djecu. Potom su zabranili razvod, nisam učinio ništa jer živim u sretnom braku. Kad su zabranili kontracepciju i seks prije braka bilo mi je jasno da su otišli predaleko, no bilo je prekasno da se išta napravi”.

Uostalom, jeste li se ikad zapitali otkud novac za financiranje referenduma koji vas se uopće ne tiče? Ukratko – iz vaših džepova. Baš kao što se svaki dan žalite na te grozne političare/ke i gospodarstvenike/ce koji su pokrali i osiromašili Hrvatsku, možda bi bilo zgodno osvijestiti da nisu jedini/e koji/e to čine.

Možda vas se ovaj referendum ne tiče jer kao heteroseksualci/ke u pogledu prava ništa ne gubite niti dobivate. Ipak, što je s vašim susjedima/susjedama, kolegama/icama, prijateljima/cama, možda s vašom djecom jednog dana? S vašim bližnjima koji će život možda provesti nesretni jer niste niti pokušali obraniti njihova prava? 

Ovo je tek početak nasilnih promjena pod krinkom demokracije. Možda se zahtjevi neke od sljedećih inicijativa budu direktno ticali vas i vaših prava. Nećete ih moći sami/e obraniti. Trebat će vam potpora i tih pedera i lezbi i drugih sugrađana/ki u nastojanju da vaša prava ostanu netaknuta.

Ovaj vas se referendum itekako tiče, kao i svi nadolazeći.

  • Njih je ionako više. (zagovaratelja/ica referenduma)

Ukoliko ste jedan/jedna od onih koji su odustali od izlaska na referendum u uvjerenju da je više onih za nego protiv, ništa ne čini vašu izliku boljom od prethodne dvije. Ako i mislite da će vaša opredjeljenja i ideali izgubiti bitku protiv onih drugačijeg svjetonazora, barem se ponosno borite za obranu svojih ideala do kraja. Mislim da je to važno – znati da ste dali sve od sebe.

‘Manjina vlada masom’

Argument koji mi serviraju iz inicijative, pardon udruge U ime obitelji jest kako je ‘nedopustivo da manjina vlada masom’. To je nerijetko i glavni argument protiv održavanja povorke ponosa i općenito akcija koje pokreće neka od LGBT udruga.

Medalja uvijek ima dvije strane. Jednako je i s demokracijom. Ono što je ključno jest osvijestiti njezino lice i naličje koje se ponekad vješto skriva i čije se značenje nerijetko izokreće. Demokracija – apsolutno da, ali kršenje nečijih prava – ne. Demokracije pak nema bez ljudskih prava i sloboda, kao niti bez propitkivanja.

Nekad davno i na žene se gledalo kao na svojevrsnu manjinu koja nema apsolutno nikakvih prava zahtijevati promjenu svojeg položaja. Ipak, da nije bilo onih frigidinih, ludih kučki nazvanih sufražetkinjama, a kasnije, feministkinjama, koje protestiraju i štrajkaju glađu, ne bi niti danas bilo nas na stupnju razvoja na kojem jesmo.

Rekla bih da je to samo pitanje društvene i individualne evolucije, i nekad i danas. Strah od posljedica koje davanje prava nekoj skupini donosi i strah od različitosti, jednako je prisutan i nekad i danas.

A bez pružanja otpora strahu, nema ni evolucije.

‘Ljudska prava ne idu na kapaljku – ili ih imate ili ih nemate’

Budući da su nadležne institucije kukavički odlučile staviti ljudska prava ‘na bubanj’, jer je to očito lakše od obrane jednakosti, ravnopravnosti i tolerancije u društvu, brojne pojedinke i pojedinci, udruge i inicijative su se suprotstavile i nastoje aktivirati pasivnije građanke i građane da učine isto te 1. prosinca jasno i glasno kažu No pasarán mržnji, diskriminaciji i totalitarizmu koje nam kuca na vrata. Stoga, emisija Radio Studenta Širenje područja borbe ugostila je koordinatoricu Zagreb Pridea Anu Brakus, koja je komentirala nadolazeći referendum, inicijativu U ime obitelji, ali se osvrnula i na prava LGBT osoba u Hrvatskoj. Transkript intervjua prenosimo u cijelosti.

Na referendumu 1. prosinca građani i građanke Republike Hrvatske odlučuju o tome žele li da u Ustav uđe definicija bračne zajednice kao zajednice isključivo muškarca i žene, koja je već definirana Obiteljskim zakonom. Dakle, 47 milijuna kuna izdvojit će se za nešto što je već samo po sebi definirano. Kakav je Vaš stav o tome?

Mislim da najveći problem ovog referenduma ne predstavlja činjenica da ćemo utrošiti 47 milijuna kuna, glavno pitanje je o čemu ćemo odlučivati na tom referendumu. Ovdje se radi o tome da većina uzima sebi za pravo odlučivati o životu manjine. Konkretno, u ovom slučaju, o pitanju života LGBT manjine. Poanta je, zapravo, da ćemo sa 47 milijuna kuna platiti prvi korak ugnjetavanju manjina. Mi smo samo prvi. Nakon što se nas zgazi, odnosno pokuša zgaziti, postavlja se pitanje: tko je sljedeći? Kao što znate, upravo se sakupljaju potpisi za referendum o zabrani ćirilice. Zanimljivo, potpisi se prestaju sakupljati 1.prosinca. Ono što bih još dodala jest da Ustavom, tim istim Ustavom u kojem se ova spomenuta odredba pokušava  umetnuti, člankom 3. je propisano kako smo mi svi/e u Republici Hrvatskoj jednaki/e, da imamo jednako pravo na slobodu i, možda što je u ovom trenutku najvažnije, imamo svi jednako pravo na dostojanstvo. Prema mom mišljenju, ovom bi se odredbom stvorila jedna paradoksalna situacija u Ustavu. Dakle, da zaključim, mi ćemo potrošiti 47 milijuna kuna kako bi većina mogla odlučivati o pravima manjina, 47 milijuna kuna platit ćemo put ka totalitarizmu.

Jednakost do 1.prosinca! A kasnije ćemo vidjeti. Iako sami sebe nazivaju inicijativom, u javnost je izašla informacija da se zapravo radi o udruzi registriranoj 15. svibnja, na adresi Vodnikova 9. Podsjetimo, Željka Markić je u razgovoru za Globus ustvrdila kako nema pojma na kojoj se adresi nalazi udruga koju zastupa te da ne zna ni da je predsjednik udruge Ivan Munjin, student Katoličko-bogoslovnog fakulteta.

Ne bih se složila da je sve odjednom postalo transparentno, rekla bih da je sve odjednom izašlo na vidjelo. Ono što je problem s netransparentnosti jest to što filtrirate informacije koje javnost čuje ili doznaje. To, u najmanju ruku, ostavlja dojam nepovjerljivosti. Dakle, ukoliko se vi prema biračima i biračicama odnosite tako da im ne pružate sve informacije, onda se ponekad naprosto izgubite u takvoj komuniciranja te vam se dogodi i poneka greška. Možda se upravo to dogodilo gospođi Markić, možda je to taj neki skriveni razlog zbog kojeg joj se omakla takva izjava. Mislim da nam je svima jasno da je gospođa Markić upoznata sa svime što inicijativa, odnosno udruga U ime obitelji radi i kakvom se ona proklamira. Od odgovornosti, kad imate tako ključnu ulogu, kada ste glavno lice pokreta, naprosto ne možete pobjeći. U tom slučaju ovakve izjave kojima se  skrivate naprosto nisu dopustive.

Kakve implikacije nosi neobjavljivanje financijskih izvora i netransparentnost takozvane inicijative?

Kao što sam rekla, nepovjerenje može samo izazvati nepovjerenje natrag. Mislim da je glavni problem,kada ne postoje  jasni i javno objavljeni izvori financiranja, to da se pojavljuju različite sumnje. Postavljaju se pitanja je li ovo zaista građanska ili politička inicijativa, tko su ljudi koji su ju zaista pokrenuli i održavaju ju na životu, a u konačnici i u ime čije obitelji djeluje. Ono što bi odagnalo tu sumnju, barem većinu nje, u mojem slučaju, jest otkrivanje tog financijskog izvještaja. To bi značilo da naprosto znamo tko su ljudi koji su to pokrenuli, tko su ljudi koji daju tolike količine novca da bi se ovaj i ovakav referendum održao. Mi svoje financije objavljujemo, one su javne i svima dostupne. Isto tražimo i od drugih udruga.

Ustavni je sud nakon samo dva dana, nakon nekoliko zahtjeva za ocjenom ustavnosti,  odlučio kako ne postoji osnova za poništenje odluke o održavanju. Ipak, neki su pravni stručnjaci podijeljeni oko tog pitanja, pa je tako predsjednik Općinskog suda u Zadru Željko Rogić podnio ostavku na mjesto predsjednika gradskog Povjerenstva za provedbu referenduma. Iz tog je razloga proglašen herojem dana u emisiji Širenje područja borbe. Kako to komentirate?

Meni je jako drago da ste ga proglasili herojem dana (ranije u emisiji op.a). U ovoj je situaciji zaslužio tjedan, a i mjesec. Mislim da smo ga mi u Zagreb Prideu proglasili homofrendom desetljeća. Meni je osobno izuzetno drago što se sudac Rogić odlučio postaviti na takav način, mislim da je to pokazatelj da je on istinski čuvar temeljnih vrednota našega Ustava, a samim time i vrednota onakvog društva u kakvom želimo živjeti. Vrijedi dodati još da sudac Rogić nije usamljen u svojem mišljenju. Kako je uvođenje ovakve odredbe diskriminatorno poručio je i predsjednik saborskog odbora za Ustav, poručio je to čak i predsjednik Republike, Pučka pravobraniteljica, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova… Međutim, to nimalo ne umanjuje količinu hrabrosti, a i integriteta, koji je potreban da se tako nešto napravi te mu želim zahvaliti u ime svih nas.

Kakve su posljedice za LGBTIQ zajednicu, ali i demokraciju i ljudska prava u RH općenito, ukoliko se na predstojećem nam homofobnom referendumu ipak odluči da je brak zajednica isključivo muškarca i žene?  

Najprije, ovaj referendum zaista jest homofoban, no to nije njegov glavni problem. Njegov je glavni problem je to što predstavlja ozbiljnu prijetnju za ljudska prava u našoj državi. Ovo je referendum o ljudskim pravima. Svi znamo da ljudska prava nisu samo prava LGBT zajednice. Tu se dovodi u pitanje i jako puno manjina, mi ovdje ne odlučujemo na antigej referendumu,  mi ovdje odlučujemo o općenitom tretmanu manjina i svih onih osoba koje su na bilo kojoj osnovi različite od većine. Ovdje ‘PROTIV’ nije samo podrška pravima LGBT zajednice, ovdje ‘protiv’ predstavlja jasan stav prema pitanju ljudskih prava uopće. Ovdje protiv znači ‘protiv’ ugnjetavanja svih pripadnika i pripadnica bilo koje manjinske skupine, znači protiv ksenofobiji, rasizmu, seksizmu, nacionalizmu i svim tim i takvim izmima koji žele ograničiti našu slobodu i ordinirati našim privatnim životima. Posljedice za LGBT zajednicu su, što se mene tiče, izuzetno dalekosežne, ali mislim da vrijedi napomenuti da su one započele onoga dana kada su se potpisi počeli sakupljati. Posljedice se mogu osjetiti i osjećaju se od onog trenutka kad je prva osoba svojim imenom, prezimenom i ovim našim novim OIB-om potpisala da podržava homofobiju u društvu. Meni nije lako gledati kako se svakoga dana netko postavlja na pijedestal i daje si za pravo procjenjivati jesam li ja, jesmo li mi, jednako ili manje vrijedni od ostatka društva. Mislim da nitko nema pravo odlučivati smije li netko voditi dostojanstven život ili ne. Ljudska prava ne idu na kapaljku, računica je vrlo jednostavna – ili ih imate ili ih nemate. Ovaj referendum i ova inicijativa su nas sigurno vratili nekoliko godina unatrag, možda čak i desetak godina unatrag. Ukoliko njihov zahtjev zaista prođe i većina odluči u Ustav uvesti diskriminatornu odredbu, posljedica je to da mi imamo osnaženu desnu struju koja misli da može odlučivati o pravima, životima i sudbinama pripadnika svih manjina. Ponavljam, mi smo samo prvi.

Kad gledamo s druge strane, što bi se u životima hrvatske većine građana i građanki promijenilo da brak nije u hrvatskom društvu, primjerice, rezerviran samo za raznospolne parove? Nije li brak,na kraju krajeva, i pravno- ekonomska kategorija, koja bi trebala i iz takve perspektive biti dostupna svima?

Nitko, ali doslovno niti jedan bračni par, niti jedna osoba u ovoj državi, zbog tog referenduma, ukoliko on prođe, neće se probuditi u boljoj poziciji. Ono što je definirano Obiteljskim zakonom, ostat će definirano Obiteljskim zakonom. Svima je jasno da politička volja za tu promjenu trenutno ne postoji, ovime se neće postići ništa osim toga da će udruga U ime obitelji ugroziti prava manjina, odnosno, to će učiniti građani i građanke ukoliko tako odluče 1. prosinca. Ustvrdit ćemo samo da se u ovoj državi različitost ne prihvaća. Ne prihvaća se unatoč činjenici da će građani i građanke glasovati za nejednak tretman svojih kćeri, sinova,braće, sestara, svoje unučadi, bliže ili dalje rodbine, protiv svojih omiljenih prodavača, liječnica, profesora i profesorica. To nisu neki tamo drugi, to su ljudi koji ih svakodnevno okružju.

Ministarstvo uprave nedavno je službeno objavilo Nacrt prijedloga Zakona o životnom partnerstvu i otvorilo javno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću. Takvim zakonom došlo bi do određenog napretka u odnosu na Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. godine, no opet nema one krucijalne i temeljne pretpostavke – jednakosti. Nema braka, nema razvoda, nema posvajanja djece. Kako to komentiraš?

Ne bih se složila da je riječ o određenom napretku, mislim da je bolja sintagma ‘golemi napredak’ jer mi smo s dva zagarantirana prava iz 2003. došli do svih prava, osim prava na posvajanje. Ne znam što si htjela reći s ‘razvodom’, no ljudi koji ulaze u životno partnerstvo, moći će iz njega izaći, nije da ostaješ tu vječno. Uporaba termina ‘raskid’ i ‘životno partnerstvo’  je naprosto pitanje simbolike, što insinuira da mi naprosto nemamo pravo na ‘razvod’ i ‘brak’. To je, jasno, pitanje simboličke prirode i nešto do čega ćemo jednog dana doći. Ono na što bih se htjela referirati je pitanje  jednakosti. U ovoj situaciji jednakost, nažalost, nije omogućena raznospolnim parovima, budući da oni ovom institutu neće moći pristupiti. U Zagreb Prideu se slažemo da je tu potrebna promjena  te da pristup Zakonu o životnom partnerstvu trebaju imati svi. Ali, ponovno kažem, ovo je zaista veliki korak naprijed. Ovo rješava tehničke, izuzetno stvarne i svakodnevne obiteljske situacije istospolnih parova.

Do referenduma je preostalo 10 dana. Kakve aktivnosti planirate u tom razdoblju? Na koji način uopće senzibilizirati javnost za ovako važno pitanje? Postoji li ikakva ujedinjena akcija civilnog društva?

Poprilično je važno razjasniti to da postoji ujedinjena akcija, ujedinjena kampanja civilnoga društva. Pregršt organizacija i mnogim pojedincima je ujedinjeno djeluju kako bi potaknuli  ljude izađu na birališta i da shvate da je njihov glas izuzetno važan. Ta inicijativa svoje je aktivnosti prezentirala u srijedu u centru Zagreba. Ono što ja mogu reći jest da ono što mi iz Zagreb Pridea radimo je poprilično popularna Roza hipnoza, koja će se održati 27. studenog, a posvećena je referendumu. Roza hipnoza je ciklus tribina koja se uglavnom bavi LGBT tematikom, održava se u književnom klubu Booksa, ovo je, ukoliko se ne varam, osma tribina. Izuzetno su zanimljive, a posljednja je tematizirala Rusiju. Sad se ponovno vraćamo ovdje i nadamo se da ćemo imati zanimljive goste i ponovno dupkom punu Booksu. Svi/e ste pozvani/e.

Svi/e se nadamo istom ishodu – da će što više ljudi prepoznati ovo važno pitanje, uzeti glasački listić i ispuniti građansku dužnost, da će ljudska prava već jednom pobijediti nad netolerancijom i homofobijom u ovoj državi. Što očekujete prvog, drugog i svakog idućeg datuma prosinca?

Ono što očekujem je da nećemo sjediti prekriženih ruku. Očekujem da će svaka osoba koja smatra da su ljudska prava važna i da su nešto neotuđivo, upravo to i pokazati svojim glasom PROTIV. Zanimljivo je da je 1. prosinca Rosa Parks odbila ustati sa svog sjedala u autobusu koje je bilo namijenjeno samo bijelcima. Za postizanje promjene, potrebno je poduzeti neku akciju, potrebno je preuzeti osobnu odgovornost. Nalazimo se u situaciji u kojoj treba zauzeti jasan stav i glasno reći PROTIV. Sami i same odlučujemo u kakvoj Hrvatskoj ćemo živjeti. Prošlogodišnja i najmasovnija Povorka ponosa do sada održana je pod egidom Ovo je zemlja za sve nas – to je zemlja u kojoj ja želim živjeti i kakvu, ako ikako mogu, želim pomoći stvarati.

Ono što ću ja napraviti jest ustati taj dan i otići zaokružiti PROTIV. Što očekujem poslije? Očekujem da će ova borbenost koju je okrutna realnost probudila u LGBT populaciji, ali i svima onima koji su na neki način drugačiji ostati i rasti i nakon prvog prosinca. Nedavno sam trebala odgovarati na pitanje osjećam li se nesigurnije od kada je sve ovo počelo i iskreni odgovor bio je da me taj strah motivira, da me ne paralizira kao što je to cilj onima koji ga pokušavaju sijati. Nadam se da su se isti osjećaj pobudili i  u drugima.

 

238 transrodnih osoba ubijeno diljem svijeta tijekom prošle godine

U prošloj godini ubijeno je 238 transrodnih osoba diljem svijeta

Prema izvješću projekta Trans Murder Monitoring, koji provodi mreža organizacija Transgender Europe, Brazil i Meksiko na vrhu su liste koja bilježi ubojstva transrodnih osoba tijekom prošle godine.

Izvješće je objavljeno uoči 15. Međunarodnog dana sjećanja na transrodne osobe, koji se obilježava 20. studenog.

U izvješću su navedena samo ona ubojstva koja su dostupna za dokumentaciju kroz javnosti dostupne informacije ili su prijavljena od strane lokalnih organizacija te je stoga izgledno da izvješće ne prikazuje realan opseg ovih zločina počinjenih diljem svijeta. Karta prikazuje da su čak i zemlje koje su postigle velike pomake u pravima homoseksualnih osoba i dalje nesigurna mjesta za transrodne osobe.

Istospolni parovi u Brazilu i Meksiku prošle su godine dobili sudsku parnicu koja je utabala put bračnoj ravnopravnosti. Svejedno, u Brazilu je ubijeno 95 transrodnih osoba, a u Meksiku 40. U SAD-u je zabilježena smrt 16 transrodnih osoba.

U nekim manjim državama također je zabilježen velik broj ubijenih, pogotovo u usporedbi s brojem stanovnika. U Hondurasu, primjerice, na svaka dva milijuna stanovnika dolaze tri ubijene transrodne osobe.

The Trans Murder Monitoring projekt navodi da su u statistici ubijenih transrodnih osoba najzastupljeniji maloljetnici. Od početka 2013. godine zabilježen je ubojstvo 22 transrodne osobe, a 11 od njih bilo je maloljetno.

U taj broj ulaze i 13-godišnjakinja zadavljena u Brazilu i 14-godišnjakinja zadavljene u Brazilu 9. lipnja, odnosno 15. listopada te 16-godišnjakinja ubijena od strane mafije na kućnoj zabavi na Jamajci, 22. srpnja.

Od 2008. godine Transgender Europe dokumentirao je 1.374 ubojstava transrodnih osoba u 60 zemalja diljem svijeta, a njih 108 bili su mlađi od 20 godina.{slika}

 

Prevela i prilagodila Sara Sharifi 

Ruralni razvoj, politička participacija i emancipacija

U sklopu obrazovnog programa Centra za ženske studije u Zagrebu, održana su, 13. studenog 2013., predavanja o političkoj participaciji žena u Tunisu te tuniškim ruralnim ženama. Predavanja su održale gošće iz Tunisa, Nadia i Zoubeida Dhaouadi, članice ACDP (L’association citoyenne pour la démocratie participative) – Građanske organizacije za participativnu demokraciju – s kojom Centar za ženske studije provodi projekt međunarodne razvojne suradnje koji financira Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Ovo je prvi takav projekt s organizacijom iz zemalja Magreba nakon arapskog proljeća.

ACDP je organizacija koju je u post-revolucionarnom Tunisu osnovala grupa Tunižanki s ciljem promicanja demokracije i vrijednosti ljudskih prava. Njihovi ciljevi su restrukturiranje udruga kroz učenje o organizaciji unutar civilnog društva putem edukativnih aktivnosti, edukacija za participativnu demokraciju širokih masa i novih udruga, građansko obrazovanje te pomoć marginaliziranom stanovništvu (ruralne žene i mladi). Trenutno se bave ekonomskim osnaživanjem ruralnih žena kroz organiziranje putem zadruga za proizvodnju tradicionalne keramike, o kojemu je više rekla Zoubeida.

U sklopu prethodno spomenutog projekta organiziran je studijski posjet, u kojemu su Nadia i Zoubeida imale priliku upoznati se s radom organizacija hrvatskog civilnog društva te aktivistima i aktivistkinjama, ali i prenijeti različite informacije, znanja i iskustva razvijenih u nas tijekom godina rada. U fokusu su organizacije koje se bave rodnom ravnopravnošću, suzbijanjem diskriminacije, ali i postkonfliktnim razvojem i izgradnjom mira, s obzirom na kontekst iz kojega dolaze Nadia i Zoubeida.

Pored svojega aktivističkog angažmana, obje su sveučilišne profesorice. Nadia predaje javno pravo na Visokom institutu primijenjenih humanističkih znanosti u Tunisu, a Zoubeida molekularnu fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Bizerteu.

Prva sa svojim izlaganjem krenula je Nadia, koja je pričala o političkoj participaciji žena u Tunisu. Istaknula je trenutno teško stanje u Tunisu kao tzv. paradoksalno nazvano arapsko proljeće, nakon još teže zime i vladavine/režima bivšeg predsjednika Ben Alija. U svakom slučaju, “trenutno stanje u Tunisu, stanje je promjene u kojoj je jedno od najvažnijih pitanja pitanje žena i ženske političke participacije”, objasnila je Nadia.

Situacija u kojoj se nalaze tuniške žene je progresivna, a položaj žena u Tunisu je nerijetko bolji nego li je položaj građanstva uopće. No, sve većom ekspanzijom islamističkih konzervativnih zajednica u Tunisu, postoji potreba za propitivanjem ženske budućnosti i položaja. Ovdje Naida svakako ističe političku participaciju žena u Tunisu, s obzirom da pod autoritativnom vlašću Ben Alija, te njemu prethodnog predsjednika Habib Bourguibe, žene nisu imale političko pravo glasa, niti je bila poznata praksa demokratskih izbora.

Naida je svoje izlaganje podijelila na dva perioda – na prošli (kolonijalni) i sadašnji (postkolonijalni) – ističući kako se Tunis trenutno nalazi u postkolonijalnom dobu, a tome je tako od 1956. godine, do kada je bio francuska kolonija. Ujedno, od 1956. godine, žene sudjeluju na izborima u Tunisu, dok istovremeno u Francuskoj nisu imale pravo glasa, istaknula je Naida.

Neke od pozitivnih promjena koje je te godine uvela ustavotvorna skupština jesu mogućnost izabiranja žena u političke stranke, abortus je bio toleriran, ubojstvo iz časti je bilo zabranjeno i slično. Prema tome, Nadia napominje da se već tada moglo govoriti o ženskoj emancipaciji. No, problem je bio istovremeno zanemarivanje emancipacije građanstva. Dakle, “postojala je slobodna žena, no ne i slobodno građanstvo”, eksplicirala je Naida.

Veliki problem jesu i demokracija i razvoj, koji bi se prema Nadiji trebali paralelno razvijati, a koji i danas izostaju kao političke prakse u Tunisu – krše se fundamentalna ljudska prava. “Nijedno ljudsko biće – muško ili žensko – ne može se u potpunosti razviti bez vlastitih fundamentalnih ljudskih prava”, kaže Nadia.

Autoritativna vlast proizvela je mnoge probleme – poput korupcije, kršenja ljudskih prava, personalizacije političkog režima, odnosno države koja je, za vrijeme Ben Alija i Bourguibe, bila personificirana u liku jedne osobe. Vrsta je to vladavine koja je 2008. godine dovela do financijske krize, koju su s druge strane, tuniški mediji uspješno negirali.

Te godine borbu za svoja građanska i radnička prava pokrenule su žene, radnice jedne od državnih institucija, koje su izašle na ulice i sjedile na glavnom trgu u znak protesta protiv privatizacije firme u kojoj su radile. Privatizacija je tada značila da će većina radnika i radnica izgubiti svoja radna mjesta. Ipak, nitko ih u protestu nije podržao – niti građani, a niti radnički sindikati, no Vlada je ipak znala da bi ovakva vrsta protesta mogla predstavljati veliki problem.

Ipak, protest je bio održan u glavnom gradu, na glavnom trgu, a održale su ga žene. “Kulturalno gledajući, u Tunisu nije lako biti žena. Biti ženom je, zapravo, problematično u našemu društvu”, istaknula je Nadia. No, nakon otprilike dva mjeseca, Vlada je omogućila radnicima i radnicama da zadrže svoja radna mjesta, s obzirom da je vladavina Ben Alija u to vrijeme stajala na nesigurnim nogama, te da se ovakva vrsta protesta dogodila prvi put u povijesti njegove vladavine. Ovi događaji, kao i protuvladine pobune u Gafsi, doveli su do revolucije.

Sadašnje stanje i upravljanje državom naslijedilo je probleme iz prošlosti – korupciju, siromaštvo i autoritativnu vladavinu. Nadia navodi dva rješenja koja su se pokrenula u svrhu rješavanja loše situacije: kreiranje ustava, te izabiranje ustavotvorne skupštine putem demokratskih izbora (na kojima je, ipak, glasalo tek oko 50 posto građanstva). Na tim izborima većina društva je izabrala radikalnu islamističku stranku, tobožnju (paradoksalnu) progresivno-konzervativnu stranku. Posljedice toga za društvo su katastrofalne, rekla je Nadia.

Ono što je Nadia konstantno isticala tijekom predavanja jest usmjeravanje vladajuće stranke (ali i opozicije) na uski raspon pitanja, poput religije i identiteta, dok su s druge strane, sva za društvo bitna pitanja bila zanemarivana. Također, često je isticano da žene danas imaju bolji položaj kao žene, nego li kao građanke. Dakle, žene se mogu školovati, ne moraju hodati ulicom pokrivene maramama, slobodno hodaju gradom, no s druge strane, uskraćivana im je sloboda govora kao i ostalim građanima.

Što se tiče žena i njihova sudjelovanja u politici, Nadia je istaknula kako je danas položaj žena u Tunisu mnogo bolji nego li je bio za prijašnjih vlada, no iako sudjeluju u politici, ipak su pri dnu izbornih lista, te nemaju mogućnost donošenja relevantnih odluka. Osim toga, jedan od problema s kojim se suočavaju žene u Tunisu jest i zastupanje komplementarnosti muškaraca i žena, nauštrb demokratske ravnopravnosti.

No, Zoubeida ipak smatra da je priča o rodnoj jednakosti pomalo deplasirana. Žene od 2011. u Tunisu imaju jednake plaće i bolji položaj nego li su imale 1956. godine, tako da je glavno pitanje u Tunisu zapravo pitanje građanstva i građanskih prava.

Zoubeida Dhaouadi je nakon Nadie, dala osnovni uvid u pitanje i položaj ruralnih žena u Tunisu, pokrajini Sejnen, te o projektu koji je pokrenut u suradnji s tim ženama. U Tunisu se nalazi prosječno 30 posto ruralnog stanovništva; mnoga su sela slabo naseljena s obzirom da se veliki broj ljudi iselio u gradove. Sela su iznimno siromašna te zapuštena od strane vladajućih, odnosno države koja ne ulaže u razvoj ruralnih pokrajina, iako potencijali postoje, zbog čega neka kućanstva nemaju ni pitku vodu.{slika}

U Sejnenu je glavni izvor prihoda izrada i oslikavanje posuđa. Slike koje se nalaze na tom posuđu su berberskog podrijetla (trokutaste forme, dijamanti, animalne slikarije i sl.).

Žene u ruralnoj pokrajini Sejnen nalaze se u vrlo teškoj gospodarskoj i ekonomskoj situaciji – ne mogu si priuštiti osnovni proizvod, ne mogu prodati svoj proizvod, te nisu organizirane. Kako bi se pomoglo ruralnim ženama pokrenuto je tzv. Zahoua Udruženje, osnovano 18.11. 2012.. Predsjednica je Hanane Saidani, koja je vrlo rano napustila školu zbog siromaštva.

Kroz navedeno udruženje ruralnim ženama se omogućuje osnovni trening za što uspješnije oslikavanje posuđa te prodaju istog, kroz razne akcije, poput interaktivnog javnog foruma o berberskoj umjetnosti koji održavaju sejnenske žene.

Druga akcija koja je provedena u Tunisu ove godine, u ožujku, jest Svjetski socijalni forum (World Social forum) na kojem su predstavljene i ruralne žene. Tijekom održavanja foruma žene su mogle prodavati svoje posuđe. Na spomenutom forumu prisutne su bile i članice Centra za ženske studije, na kojemu su zajedno s partnericama sudjelovale na panelu o problematici ruralnih žena.

Kroz ovakva djelovanja sejnenskim ruralnim ženama je omogućeno da prvi put zarade novac za svoj rad, s obzirom da žene u takvom tradicionalnom i patrijarhalnom društvu rade iznimno naporno, bez pomoći muškaraca i bez plaće za taj rad. Prema tome, ovakve aktivnosti su iznimno korisne i bitne za ruralne žene, njihove obitelji i djecu, s obzirom na to da u sejnenskoj regiji ne postoji ni kulturna ni artistička aktivnost žena.

Tako se pokušava omogućiti prostor ženama za ulazak u građanstvo – za ove žene to se prvenstveno nastoji kroz emancipaciju i vraćanje dostojanstva na temelju zarade od vlastita rada. Na kraju krajeva, moto ovih žena i projekta koji se provodi u suradnji s njima jest: ‘we are active and aware of our rights’ (‘aktivne smo i svjesne naših prava’).